Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-164/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vesne Rep kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja VJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Velimira Anibalović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 320/2022-30 od 19. listopada 2023., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika djelomično se uvažava, a djelomično odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-320/2022-30 od 19. listopada 2023.:

- preinačuje u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba članka 1. Ugovora o kreditu broj 9011675429 od 14. srpnja 2006. na način da se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan

- potvrđuje u preostalom dijelu točke I. izreke, kao i točke II. – IV. izreke

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi: "I. Utvrđuju se ništetnim odredbe članka 1., članka 4., članka 5., članka 6., te članka 11.9. Ugovora o kreditu broj: ... od **.**.2006., solemniziranog dana **.**.2006. kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba, Av. Dubrovnik 12 pod brojem: OU-1608/06, sklopljenog između tužitelja VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule vezane za CHF.

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 2.470,86 eura / 18.616,65 kuna, te da plati zakonske zatezne kamate tekuće na iznos:

- 0,08 eura / 0,58 kuna od dana 20.09.2006. do isplate,

- 2,75 eura / 20,75 kuna od dana 10.10.2006. do isplate,

- 4,27 eura / 32,14 kuna od dana 07.11.2008. do isplate,

- 10,10 eura / 76,08 kuna od dana 09.01.2009. do isplate,

- 11,34 eura / 85,44 kuna od dana 10.02.2009. do isplate,

- 18,05 eura / 136,00 kuna od dana 10.03.2009. do isplate,

- 10,21 eura / 76,93 kuna od dana 09.04.2009. do isplate,

- 9,08 eura / 68,38 kuna od dana 08.05.2009. do isplate,

- 7,09 eura / 53,44 kuna od dana 10.06.2009. do isplate,

- 7,63 eura / 57,48 kuna od dana 17.07.2009. do isplate,

- 6,07 eura / 45,76 kuna od dana 10.08.2009. do isplate,

- 7,98 eura / 60,16 kuna od dana 10.09.2009. do isplate,

- 5,97 eura / 44,98 kuna od dana 09.10.2009. do isplate,

- 6,80 eura / 51,23 kuna od dana 10.11.2009. do isplate,

- 6,59 eura / 49,62 kuna od dana 10.12.2009. do isplate,

- 11,28 eura / 84,99 kuna od dana 08.01.2010. do isplate,

- 14,45 eura / 108,91 kuna od dana 10.02.2010. do isplate,

- 13,60 eura / 102,48 kuna od dana 12.03.2010. do isplate,

- 18,23 eura / 137,36 kuna od dana 09.04.2010. do isplate,

- 20,59 eura / 155,15 kuna od dana 10.05.2010. do isplate,

- 26,45 eura / 199,32 kuna od dana 10.06.2010. do isplate,

- 32,05 eura / 241,49 kuna od dana 12.07.2010. do isplate,

- 25,28 eura / 190,47 kuna od dana 10.08.2010. do isplate,

- 43,80 eura / 329,98 kuna od dana 10.09.2010. do isplate,

- 35,78 eura / 269,58 kuna od dana 07.10.2010. do isplate,

- 38,45 eura / 289,69 kuna od dana 12.11.2010. do isplate,

- 43,37 eura / 326,74 kuna od dana 10.12.2010. do isplate,

- 54,09 eura / 407,54 kuna od dana 12.01.2011. do isplate,

- 42,65 eura / 321,31 kuna od dana 10.02.2011. do isplate,

- 46,28 eura / 348,67 kuna od dana 10.03.2011. do isplate,

- 41,00 eura / 308,95 kuna od dana 12.04.2011. do isplate,

- 52,06 eura / 392,24 kuna od dana 10.05.2011. do isplate,

- 65,18 eura / 491,12 kuna od dana 14.06.2011. do isplate,

- 64,58 eura / 486,55 kuna od dana 08.07.2011. do isplate,

- 92,18 eura / 694,51 kuna od dana 16.08.2011. do isplate,

- 65,94 eura / 496,85 kuna od dana 09.09.2011. do isplate,

- 61,22 eura / 461,24 kuna od dana 10.10.2011. do isplate,

- 61,84 eura / 465,93 kuna od dana 11.11.2011. do isplate,

- 61,43 eura / 462,81 kuna od dana 09.12.2011. do isplate,

- 67,93 eura / 511,81 kuna od dana 12.01.2012. do isplate,

- 70,19 eura / 528,87 kuna od dana 10.02.2012. do isplate,

- 69,72 eura / 525,32 kuna od dana 13.03.2012. do isplate,

- 68,44 eura / 515,66 kuna od dana 10.04.2012. do isplate,

- 69,48 eura / 523,53 kuna od dana 15.05.2012. do isplate,

- 71,44 eura / 538,23 kuna od dana 08.06.2012. do isplate,

- 68,81 eura / 518,48 kuna od dana 12.07.2012. do isplate,

- 69,32 eura / 522,26 kuna od dana 10.08.2012. do isplate,

- 66,18 eura / 498,65 kuna od dana 10.10.2012. do isplate,

- 68,07 eura / 512,91 kuna od dana 18.10.2012. do isplate,

- 69,47 eura / 523,41 kuna od dana 09.11.2012. do isplate,

- 67,72 eura / 510,21 kuna od dana 12.12.2012. do isplate,

- 70,04 eura / 527,75 kuna od dana 10.01.2013. do isplate,

- 428,26 eura / 3.226,71 kuna od dana 18.01.2013. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. prema stopi određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", broj 76/96., 72/02. i 153/04.), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.669,95 eura / 12.582,24 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. listopada 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova."

2. Protiv presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači tako da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a time da citira sadržaj te zakonske odredbe, ali ne navodi konkretno u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda. Kako ovaj sud u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a na bitnu povredu, koju u žalbi ističe tuženik, ne pazi po službenoj dužnosti, po žalbi tuženika ovaj sud nije ispitivao u tom smislu pravilnost pobijane presude. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u odnosu na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a na koje se pazi po službenoj dužnosti utvrđeno je da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje da je predmet ovog spora zahtjev tužitelja da se utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu od **.**.2006. kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF te da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose anuiteta s osnova valutne klauzule.

7. Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da su tužitelj i tuženik sklopili **.**.2006. Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 23.285,58 CHF i da je člankom 6. točka 2. ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

8. Raspravljajući spornu činjenicu među strankama jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica kredita i visina anuiteta sud pozivom na odredbu članka 502. c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14., 110/15., 14/19.) utvrđuje da je vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sud u bitnome citira sadržaj presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/2012. Naime, sud u obrazloženju navodi da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o toj odredbi što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sud nadalje zaključuje da iz presuda u bitnome proizlazi da kod ugovaranja valutne klauzule obveza potrošača ovisi o promjenjivom bitnom elementu i zato je posebno rizična - potrošač u vrijeme zaključenja ugovora ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci te da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF.

8.1. Na temelju iskaza tužitelja sud utvrđuje da tuženik s tužiteljem nije pregovarao o spornim odredbama Ugovora o kreditu, već da je Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik. Kredit je podigao za kupnju obiteljskog automobila te da su mu u auto kući „Otok“ predložili kao jednu od opcija podizanje kredita kod tuženika te su mu rekli kolika će mu biti rata kredita što je za njega bilo prihvatljivo. Dokumentaciju za kredit predao je u auto kući, a po Ugovor za kredit išao je u banku i tamo je Ugovor potpisao. Prilikom potpisa Ugovora nitko ga nije upozorio na rizik tečaja CHF. Sud je tijekom postupka saslušao i TJ koja je 2006. radila u poslovnici tuženika kao osobni bankar, koja je navela da ne poznaje tužitelja i ne sjeća ga se. Objasnila je da ako je klijent uzimao kredit zbog kupnje automobila tada je svu dokumentaciju predavao u auto kući, te je tvrdila da klijent nije dolazio u poslovnicu banke, a da ona ne može znati kakve informacije je takav klijent dobio u auto kući.

8.2. Na temelju iskaza tužitelja i svjedokinje TJ sud ocjenjuje da je uvjerljiv i istinit iskaz tužitelja da nije dobio potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, da je tužitelj kredit iskoristio za kupnju automobila za osobne obiteljske potrebe te da ima status potrošača, a tuženik nije dokazao da bi kod zaključenja Ugovora o kreditu postojale neke posebne okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu odluku donesenu u kolektivnom sporu, odnosno nije dokazao da je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu s tužiteljem postupio drugačije nego što je to bio predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

8.3. Obzirom da je sud utvrdio da se ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, provedenim vještačenjem utvrdio je iznos preplate s osnova valute kao razliku između tečaja CHF važećeg na dan korištenja kredita u odnosu na tečaj primijenjen kod otplate na dan plaćanja svake pojedine obveze te je na taj način utvrđeno da je tužitelj tuženiku preplatio iznos od 2.470,86 eura.

8.4. Raspravljajući osnovanost prigovora zastare sud utvrđuje da zastara nije nastupila pozivajući se pritom na objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Prema utvrđenju suda tužitelj je tužbu podnio unutar zastarnog roka od 5 godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje: ZOO) računajući od dana pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu (14. lipnja 2018.) jer je tužba podnesena 20. siječnja 2022.

8.5. Po ocjeni suda tuženik je tužitelju u obvezi na temelju odredbe članka 323. ZOO- a vratiti sve što je primio po odredbama Ugovora o kreditu koje su utvrđene ništetnim i to sa zateznom kamatom od dana stjecanja jer se tuženika treba smatrati nepoštenim stjecateljem, a sve primjenom odredbe članka 1111. stavak 1., 1115. i 29. ZOO-a.

9. Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu, ovaj sud prihvaća kao pravilne.

10. Člankom 1. Ugovora o kreditu banka se obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 23.285,58 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita.

11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 1. ožujka 2023., a koje prihvaća i ovo vijeće, ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja nije ništetna jer nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na predmet ugovora. Ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula ne odnosi se na odobreni iznos kredita, već na povrat kredita u ratama čiji je iznos vezan za CHF i to po tečaju za CHF na dan dospijeća pojedinih rata, kako je to i utvrđeno gore navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Kako je prvostupanjski sud utvrđujući ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu pogrešno primijenio materijalno pravo, taj dio prvostupanjske presude je na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a preinačen na način da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen.

12. Međutim, suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su ništetne sporne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje vraćanja kredita vezanjem za valutnu klauzulu u CHF (članak 4., 5., 6. i 11. točka 9. Ugovora o kreditu).

13. Prvostupanjski sud pravilno je pošao od utvrđenja da iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valutna klauzula u kojoj je vezana glavnica za švicarski franak, a da pri sklapanju i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sa sklapanjem tih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90., ZZP/03 u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.). Također pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da citirane presude koje su donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koje su pokrenuli potrošači na temelju članak 502.c ZPP-a obvezuju ostale sudove u pojedinačnim sporovima radi individualne zaštite potrošača, zbog čega se tužitelj u ovom postupku mogao pozvati na sadržaj navedenih odluka, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio, a tuženik je imao mogućnost u ovom postupku dokazati da je na drugačiji način informirao tužitelja o rizicima zaključenja Ugovora o kreditu u valuti CHF u odnosu na utvrđenja iz kolektivnog spora, što u konkretnom slučaju nije dokazao. Iz tih razloga pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su ništetne odredbe kojima se otplata kredita veže uz valutu švicarskog franka.

14. Suprotno žalbenim tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 20. siječnja 2022., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnom valutna klauzula koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

15. Tuženik u žalbi tvrdi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbom članka 22. ZOO-a, da se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša te da ju je sud morao primijeniti.

15.1. Pravilno tuženik u žalbi ističe da je valutna klauzula dopuštena zakonom. Ta je činjenica, međutim, neodlučna. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne ni kogentne zakonske odredbe. Suprotno pravnom shvaćanju tuženika, nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njihovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivala stranke, valutna se klauzula mora ugovoriti. Osim toga i neovisno o tome, predmetni pravni posao ima se prosuđivati kroz odredbe ZZP/2003. U skladu s člankom 81. stavkom 5. toga Zakona odredbe glave 10. II. dijela toga Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Svakako da odredba članka 22. ZOO-a o valutnoj klauzuli nije prisilna zakonska odredba, zbog čega je sud prvog stupnja mogao ocjenjivati ništetnost ugovorne odredbe kojom su stranke plaćanje anuiteta ugovorile vezanjem za valutu CHF pa kako je u kolektivnom sporu takva odredba ocijenjena netransparentnom, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pravilno je sud zaključio da je takva odredba ništetna.

16. Kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio iznos preplate po osnovi valutne klauzule provedenim vještačenjem, koju činjenicu žalbom tuženik ne osporava, žalbu tuženika protiv odluke o glavnoj stvari u preostalom dijelu trebalo je odbiti kao neosnovanu.

17. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka tvrdeći da je zatražio trošak prilikom pristajanja na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva i to na ročištu održanom 13. travnja 2022. Prije svega u ovom predmetu niti jedno ročište glavne rasprave nije održano 13. travnja 2022. te iz podataka u spisu ne proizlazi da je tužitelj zatražio tijekom postupka trošak vezan uz povlačenje dijela tužbenog zahtjeva iz kojih razloga su te žalbene tvrdnje neosnovane. Kako tužitelj u ovom postupku nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, u cijelosti mu pripada parnični trošak na temelju odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, iz kojeg razloga je pravilna odluka suda sadržana u točki III. izreke, kao što je pravilno odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška točkom IV. izreke.

18. Iz obrazloženih razloga žalba tuženika djelomično je uvažena, te je presuda u odnosu na ništetnost članka 1. Ugovora o kreditu preinačena primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu žalba tuženika kao neosnovana odbijena te je presuda suda prvog stupnja potvrđena primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković