Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž -2018/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽK, ž. KK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Tomislavu Joniću, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika ĆK, sin KK, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Miši Živaljiću, odvjetnik u Splitu, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovnog broja P-6221/2019 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovnog broja P-6221/2019 od 31. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

" Raskida se u odnosu na tužiteljicu ŽK, ž.KK, iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen dana 03.04.1997.g. između tužiteljice i njenog supruga KK iz [adresa] s jedne strane kao primatelja uzdržavanja i tuženika s druge strane kao davatelja uzdržavanja ovjeren pred Općenskim sudom u Omišu dana 03.04.1997.g. pod brojem: R1-30/97. " kao neosnovan.

II. Dužna je tužiteljica nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.737,41 Eur/ 20.625,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa da isplate, a sve u roku 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenog razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženik je u cijelosti osporio žalbene navode predlažući da se žalba tužiteljice odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka koje su predviđene odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj u žalbi, suprotno tvrdnji tužitelja pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu izvedenim dokazima, a presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a kako u postupku nisu počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a to nije osnovan taj žalbeni razlog.

7. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravivši sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev kao i tvrdnje kojima ih tuženik pobija, na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu žalbenim navodima dovedena u sumnju prihvaća i ovaj sud.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog dana 3. travnja 1997. i ovjerenog pred sucem Općinskog suda u Omišu, poslovni broj R1-30/97 od 07. travnja 1997., između tužiteljice i njenog supruga KK s jedne stranke kao primatelja uzdržavanja i tuženika s druge strane kao davatelja uzdržavanja, a zbog neispunjenja ugovornih obaveza.

9. Prvostupanjski sud je u provedenom postupku utvrdio sljedeće činjenice:

- da među strankama nije sporno da su isti zaključili ugovor o doživotnom uzdržavanju dana 3. travnja 1997. i ovjerili pred sucem Općinskog suda u Omišu, poslovni broj R1-30/97 od 07. travnja 1997., kojim se tuženik kao davatelj uzdržavanja obvezao doživotno uzdržavati tužiteljicu i njenog pokojnog supruga KK kao primatelja uzdržavanja i to na način "da se obvezuje ubuduće svojim roditeljima voditi potpunu brigu na način da iste odijeva i oblači, te hrani, pribavlja liječničku pomoć i lijekove, pruža cjelovitu njegu i u svakom pogledu priskače u pomoć",

-da su istim ugovorom stranke se usuglasile da žive u zajedničkom domaćinstvu i da davatelj uzdržavanja jedini vodi skrb o primateljima uzdržavanja.,

-da su istim ugovorom davatelji uzdržavanja prenijeli u vlasništvo svoje nekretnine u naravi kuće s okućnicama u [adresa] anagrafske oznake [adresa], položena na čest. zem. [katastarska čestica] (novi broj [katastarska čestica]) te ½ dijela čest. zem. [katastarska čestica] ( novi broj [katastarska čestica]) zvana [adresa] sve u k. o. [katastarska općina], te dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i dijelovi čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] (nove oznake [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]) time da je na čest. zem. [katastarska čestica] započeta gradnja obiteljske kuće u visini od prizemlja u grubim građevinskim radovima kao i čest. zem. [katastarska čestica] zvana [adresa], 3873 uv. [adresa], 8310 zvao [adresa] maslinjak, 501 [adresa] sve k. o. [katastarska općina] i u k. o. [katastarska općina] čest. zem. [katastarska čestica] zvana [adresa], da je zajednica života ugovaratelja ugovorena,

- da je do prestanka faktične zajednice došlo sporazumno tijekom trajanja ugovora kada je tuženik sa svojom suprugom i sinom odselio u drugi stambeni objekt u istom dvorištu,

- da su u trenutku prestanka faktične zajednice odnosi među ugovorenima bili skladni,

- da je tuženik ispunjavao ugovorne obveze prema primateljima uzdržavanja,

- da je tužiteljica kao razlog neispunjavanja ugovornih obveza navela kako tuženik nije pokazao empatiju kada je ista bila operirana od karcinoma dojke dok je u isto vrijeme otac ležao nepokretan zbog čega se isti grubo odnosio prema tužiteljici te odbija izvršavati obveze iz ugovora pa samim time i odvesti oca kod doktora i pomoći mu kad je isti pao s kreveta,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka HK, AK, ĐK, OK te DK u bitnom proizlazi da se tuženik brinuo o roditeljima, te im bio uvijek na raspolaganju izuzev situacija kada je objektivno bio spriječen zbog posla ili kraćeg odsustva, da je bio kod njih dva puta dnevno, da živi u blizini te da su često vidjeli njegov auto parkiran ispred kuće roditelja, te da su vidjeli da je nosio skuhanu hranu roditeljima.

-da je u svakom trenutku tužiteljica znala da se može obratiti tuženiku koji je živio u neposrednoj blizini te da može računati na njegovu pomoć.,

-da u konkretnom slučaju Ugovor o doživotnom uzdržavanju je sklopljen 23 godine prije podnošenja tužbe, a da sama tužiteljica navodi kako nije trebala pomoć tuženika dok otac nije teško obolio.

10. Na temelju tako utvrđenih činjenica sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice uz zaključak da tužiteljica odbija primiti uzdržavanje, odnosno samovoljno sprečava davatelja uzdržavanja u ispunjenju ugovorom preuzeti obveze i da uz dani zaključak da je tužiteljica nesavjesna ugovorna stranka čije ponašanje upućuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u cilju raskida ugovora.

11. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj drugostupanjski sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tužiteljice.

12. Žalbeni se navodi u bitnom iscrpljuju tvrdnjama tužiteljice da je sud prvog stupnja pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio da tužiteljica samovoljno odbija primiti ispunjenje uzdržavanja te da je zlouporabom prava izazvala poremećenost odnosa među strankama.

13. Odredbom članka 583. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO), propisano je da ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju stranke žive zajedno pa se njihov odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka stranka može zahtijevati od suda da raskine ugovor. Traže se dakle, dvije pretpostavke: prvo, da ugovaratelji na temelju ugovora žive zajedno i da drugo poremećenost odnosa među ugovarateljima do nepodnošljivosti zajedničkog života. U konkretnom slučaju zajednica života je faktički postojala među strankama jer su stranke u trenutku zaključenja ugovora živjeli zajedno u istom stambenom prostoru. Imajući na umu ugovoreni sadržaj obveza tuženika ne može se uzeti da se bez te zajednice života koja je faktički bila ostvarena, a kojem je u takvom sadržaju prestala, ugovor ne bi mogao izvršavati niti da tuženik svojim preseljenjem u drugu kuću, u istom dvorištu, ne vrši ugovorom preuzete obveze.

14. Ipak imajući na umu da stranke i dalje žive u krugu istog dvorišta, ekstenzivnim tumačenjem pojma faktičke zajednice života ostvarena je prva zakonska pretpostavka iz članka 583. stavak 2. ZOO-a pa odnosi stranaka u takvoj situaciji moraju biti korektni i humani da bi se ugovor mogao održati.

15. Nepodnošljivog zajedničkog života kao razlog za raskid ugovora ne prosuđuje se samo objektivno nego i sa subjektivne strane. Pri tome je dovoljno da je zajednički život postao nepodnošljiv za jednu ugovornu stranu. Tužiteljica u svom iskazu nije skrivala razočarenje, prezir, ogorčenost i nepovjerenje prema svom sinu.

16. Za pitanje opravdanosti raskida ugovora u pravilnu nije važno je li do poremećenosti odnosa došlo krivnjom ugovornih strana nekog trećeg ili objektivnih razloga. U tom je smislu načelno razumljivo inzistiranje ugovorne strane za raskid predmetnog ugovora odnosno je li ugovor o doživotnom uzdržavanju stvara među ugovarateljima trajne životne odnose pa ga treba raskinuti u svim onim situacijama u kojima je onemogućen relativan miran život i zadovoljstvom ma koji to razlozi bili.

17. Međutim, iako raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju može tražiti svaka strana (pa i ona čijom je isključivom krivnjom prouzročen poremećaj odnosa ugovaratelja do nesnošljivosti) ne može ga osnovano tražiti ona strana koja je samovoljno i zlonamjerno prouzročila te odnose kako bi stvorila pretpostavke za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naime, pitanje krivnje za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju aktualizira se ako ukazuje na zlouporabu prava, jer pravni poredak kako pravilno ocjenjuje sud prvog stupnja zabranjuje zlouporabu prava i naređuje ugovarateljima da se u ostvarivanju prava i obveze iz ugovornog odnosa podržavaju načela savjesnosti i poštenja (članak 4. i 6. ZOO-a).

18. Pravo na raskid ugovora priznati nesavjesnoj strani onoj čije je skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranju nepodnošljivih odnosa u cilju raskida ugovora značilo bi pružiti sudsku zaštitu zlouporabe prava a kako je to već rečeno pravni poredak ne dopušta. U vezi s tim, pravo na raskid ugovora ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa je plod zloupotrebe prava i izazivanja stanja u kojem će zajednički život postati nepodnošljiv zbog čega bi ugovor bio raskinut.( Tako i VSRH Rev-2314/16)

19. Prema navodima tužiteljice prolazi da je do sukoba među strankama došlo u vrijeme kada je tužiteljica obolila i operirana od karcinoma dojke a istovremeno njen suprug odnosno otac tuženika bio bolestan i “vezan“ za krevet odnosno ležao nepokretan u krevetu, a tuženik ju je vrijeđao, napadao i tukao.

20. Međutim, nitko od saslušanih svjedoka (HK, AK, ĐK, OK te DK) nije spomenuo grubo i neprihvatljivo ponašanje tuženika prema tužiteljici odnosno svom pokojnom ocu KK, naprotiv isti su iskazali da je tuženik vodio brigu i skrb prema svojim roditeljima, a što je njima osobno poznato.

20.1. Da je tome tako potvrdila je i liječnica opće prakse dr. ŠK čiji je pacijent bio pok. KK (suprug i otac stranaka), koja je saslušana kao svjedok iskazala da bi u kućnim posjetama zatekla ponekad obje stranke zajedno, a ponekad tužiteljicu ili tuženika samostalno, dok je pacijent imao kontinuiranu i dobru njegu pruženu po obje stranke. I svjedokinja GK, koja je kao zaposlenica „Udruge Agape“ dolazila kao ispomoć u kući tužiteljice, iskazala je da je za vrijeme boravka u kući tužiteljice viđala tuženika koji je dolazio mijenjati pelene pok. ocu, te i ponekad donosio hranu i ostale potrepštine.

20.2. S druge pak strane, ponašanje tužiteljice prema tuženiku nije bilo bezazleno, pa je tako protiv tužiteljice potvrđena optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Splitu pod poslovnim brojem KO-DO-625/2021 od 28. svibnja 2021. zbog kaznenog djela iz članka 117. stavak 2. Kaznenog zakona budući je dana 27. lipnja 2020. ispred obiteljske kuće na adresi [adresa].A u [adresa] pristupila skeli na kojoj se nalazio njezin sin tuženik te ga u nakani da ga tjelesno povrijedi gurnula skelu zbog čega je tuženik izgubio ravnotežu, pao na tlo zajedno sa skelom koja se urušila i zadobio lake tjelesne ozljede, dakle, drugog tjelesno ozlijedila kaznenim djelom počinjeno prema bliskoj osobi.

20.3. Da su odnosi među strankama bili narušeni iskazala je i socijalna radnica Centra za socijalnu skrb u Omišu IK, koja je navela da su stranke dolazile u Centar radi potrebe razgovora o svojim nesuglasicama,i gdje je tužiteljica spominjala i problematizirala cit. Ugovor o doživotnom uzdržavanju na što ju je ona uputila na pravnika. Ponekad su obje stranke međusobno se optuživali na verbalno i fizičko nasilje, gdje ih je upućivala na policiju.

20. Imajući u vidu naprijed iznijeto, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica pokušavajući isprovocirati raskid ugovora počela izazivati sukobe i produljivati razmjerice sa svojim sinom.

21. Navedene okolnosti prema pravnom shvaćanju ovog suda ukazuje da je tužiteljica svjesno izazvala poremećenost odnosa u namjeri da zajednički život stranaka postane nepodnošljiv odnosno odbijajući zatražiti odnosno prihvatiti pomoć tuženika, istog onemogućavala u izvršenju obveze i da se stoga sporni ugovor raskine pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da joj ne pripada pravo na raskid ugovora.

22. Slijedom sveg naprijed navedenog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljici koja odbija primiti uzdržavanje i koja bez opravdanog razloga sprječava svog ugovaratelja u ispunjenu ugovorom preuzetih obveza ne pripada pravo na raskid ugovora i na temelju odredbe članka 583. stavak 3. ZOO-a.

23. Naime, u sudskoj praksi zauzeto shvaćanje da bi priznati pravo na raskid ugovora nesavjesnoj strani onoj čiji je subjekt skrivljeno ponašanje usmjereno na stvaranju nepodnošljivih odnosa u cilju raskida ugovora značilo pružiti sudsku zaštitu zlouporabe prava (Rev-961/01, Rev-1390/08) te je krivnja za poremećenost odnosa ugovornih strana pravno odlučna za odluku osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju na temelju članka 583. stavak 2.

24. Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica nesavjesna stranka ugovora koja svjesno sprečava tuženika u daljnjem izvršavanju obveze iz ugovora, sve s namjerom raskidanja tog ugovora, te da subjektivno nezadovoljstvo jedne ugovorne strane ne može biti razlog za raskid, nego je potrebno ispunjenje objektivne okolnosti neispunjenja preuzetih obveza bez krivnje suprotne strane, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 583. ZOO-a u vezi s člankom 46. ZOO-a odbio tužbeni zahtjev za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

25. Slijedom sveg navedenog, trebalo je žalbu tužiteljice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

26. Odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a koju u žalbenim navodima tužiteljica posebno i ne pobija.

27. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija kao ni oni koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a čime je odlučeno kao u izreci.

U Splitu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević