Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-349/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Raiffeiseinbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Ivanu Glamuzini, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-2215/2022-11 od 21. prosinca 2022., dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-2215/2022-11 od 21. prosinca 2022. u dijelu pod stavkom I. izreke, te u dijelu odluke o troškovima pod stavkom. II. izreke kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.104,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2022. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj P-2215/2022-11 od 21. prosinca 2022. preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka sadržanoj u stavku II. izreke kojim je tuženica obvezana tužiteljici naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 312,73 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 21. prosinca 2022. te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.112,16 EUR/30.983,07 kn, na ime preplaćenog tečaja u CHF, po kreditu podignutom u CHF, sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.416,82 EUR/10.675,00 kn sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešne primjene materijalnog prava te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženici naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana, osim u dijelu odluke o trošku.

5. Nesporno je da su stranke i to tužiteljica kao korisnica kredita, a tuženica kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 9. listopada 2006. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 21.826,07 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja vozila, da se tužiteljica obvezala platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, s rokom otplate 84 mjeseca, da je ugovorena kamatna stopa od 5,20 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 4.ugovora). Nesporno je da je tuženica za trajanja otplate kredita (osim što je povećavala kamatnu stopu), mijenjala i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule u CHF (promjene tečaja).

7. Prvostupanjski sud ističe da je da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 138 a ZZP/07, čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014, 110/2015, 14/2019 i 19/2022, dalje: ZZP/14) i čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

8. U tom pravcu prvostupanjski sud smatra neodlučnima navode tuženice u odgovoru na tužbu i tijekom postupka kojima objašnjava i obrazlaže da je prilikom sklapanja ugovora pružila tužiteljici sve potrebne informacije u pogledu vezanosti glavnice za CHF i da su odredbe o valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, uočljive i razumljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, a što uostalom niti u ovom pojedinačnom postupku koji je uslijedio nakon kolektivnog spora, tužena nije ničim dokazala.

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene tečaja CHF tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, iznosi 4.112,16 EUR/30.983,07 kn, primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud je tužiteljici dosudio taj iznos, sa zateznim kamata tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dakle kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 19. travnja 2022. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženica opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te tvrdi da su sporne odredbe tužiteljici bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženica postupala u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja. Ustraje na prigovoru zastare, a žalbenim navodima osporava i primjenu materijalnog prava u odnosu na troškove parničnog postupka odmjerene na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“ 138/23). Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. Nadalje, u smislu istaknutog žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama oko ugovaranja valutne klauzule, valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Naime, tuženica je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi na temelju činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužiteljica, a za koja utvrđenja je vezan sud u ovome postupku na temelju odredaba čl. 502.a – čl. 502.h ZPP.

12.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač -tužiteljica, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Međutim, istaknutim prigovorima a bez da je na prednju okolnost izveden dokaz kojim bi se utvrdilo da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo (tuženica je na pripremnom ročištu odustala od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka – osobnog bankara), tuženica nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda.

13. U odnosu na primjenu materijalnog prava na žalbene navode tuženice kako je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu u cijelosti postupala u skladu sa zakonskim odredbama koju su predviđale valutnu klauzulu, pravilno prvostupanjski sud nalazi da su i tužiteljica, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako formalno stoji na papiru u svakom takvom ugovoru. Ono što tužiteljica nije razumjela, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženica tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije objasnila niti ju je upozorila na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagala informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužiteljice da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira. Umjesto toga tuženica je nudila sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudila i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženica bila svjesna da ona kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga bespredmetni navodi tuženice da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženica niti u jednom ugovoru ni pismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznijela potrošačima, pa tako niti tužiteljici. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu. Pa tužiteljica je prilikom ugovaranja, obzirom niti ne tvrdi da ona općenito ne zna što je valutna klauzula, bila svjesna i očekivala da se njena obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije mogla biti svjesna da se njezina obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morala biti informirana od strane tuženice. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženica pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica da li je tuženica tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu nudila kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i da li se tužiteljica raspitivala o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženica, nakon što je tužiteljica izabrala i pristala na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istoj objasnila i približila sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga. Netočna je tvrdnja tuženice da je tužiteljicu upoznala s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužiteljica i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno

– značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženica upravo prešutjela tužiteljici. Dapače tuženica je prikazivala uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR. Također je notorno da tužiteljici značenje takvog rizika nije objasnio niti javni bilježnik, a niti je isto i mogao jer o takvom riziku, za razliku od tuženice, i nije mogao imati saznanja. Isti je tužiteljici mogao jedino pojasniti značaj općeg valutnog rizika, a što, kako je rečeno, nije relevantno za meritum spora. Sud smatra da je tužiteljica prihvatila takav opći rizik koji se uobičajeno kreće u prihvatljivom rasponu rasta tečaja, no nije prihvatio rizik rasta tečaja koji ju je doveo gotovo do egzistencijalnih problema, a o kojem je tuženica u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac i bankarska institucija imala saznanja i bila ih dužna podijeliti s tužiteljicom. Pri tome nitko ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

14. Nadalje, pravo na utvrđenje ništetnosti ne zastarijeva pa tužiteljica kao potrošač ima pravo tražiti da se utvrdi da su sporne ugovorne odredbe ništetne te u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

15.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koja u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

15.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

15.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

15. 4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

16. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. izreke.

17.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava prilikom odmjeravanja troškova postupka pobijana odluka ne odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024., iz kojih proizlazi da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 EUR), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 EUR) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 EUR).

17.2. Međutim, osnovano tuženica ukazuje da se podnesak tužiteljice od 30. studenoga 2022. u kojem izražava tužbeni zahtjev u EUR, ne može se smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već se radi o podnesku iz Tbr. 8. točke 3. Tarife za koji tužiteljici pripada trošak od 25 bodova što primjenom Tbr. 50. Tarife iznosi 375,00 kn/ 49,75 EUR sa zateznim kamatama od presuđenja od isplate u smislu čl. 151. st. 3. ZPP, što uvećano za iznos PDV iznosi 62,19 EUR. Osnovano tuženica upire da je prvostupanjski sud priznao tužiteljici trošak sudske pristoje na tužbu u iznosu od 650,00 kn i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 650,00 kn, dok je tužiteljica platila sudsku pristojbu na tužbu putem e-komunikacije u iznosu od 350,00 kn, a pristojba na presudu nije plaćena, te je stoga odluku o troškovima postupka valjalo potvrditi u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.104,09 EUR, a djelomično preinačiti u preostalom dijelu i odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 312,73 EUR, primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP.

18. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela, osim u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna traženja i zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer