Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2796/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZĆ iz [adresa], MĆ – [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Karlu Vučiniću, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjuga u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1519/2022-13 od 19. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1519/2022-13 od 19. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 396-158/2008 od 26. kolovoza 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), u dijelu koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita...“ (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku s osnova naknade za obradu kredita isplatiti tužiteljici iznos od 152,66 EUR / 1.150,20 kn (fiksni tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 kn) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. kolovoza 2008. do isplate (točka II. izreke). U točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu koja glasi: „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.“ U točki IV. izreke naloženo je tuženiku s osnova naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužiteljici iznos od 76,28 EUR / 574,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. rujna 2014. do isplate. Konačno, u točki V. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.053,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od

20. lipnja 2024. do isplate.

2. Žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), uz prijedlog pobijanu odluku preinačiti i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po članku 365. stavak 2. ZPP-a. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a), izreka pobijane presude jasna je i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 8. ZPP-a, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP-a uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

7. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Sud je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5.2. i članka 8.2. Ugovora o kreditu i zahtjev za isplatu iznosa od 152,66 eura s osnova naknade za obradu kredita te iznosa od 76,28 eura s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita.

9. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica i prednik tuženika zaključili Ugovor o kreditu od 28. kolovoza 2008. na iznos kredita od 17.305,00 CHF,

- da je čl. 5.2 Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (tzv. ulazna naknada),

- da je čl. 8.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge banke (tzv. izlazna naknada),

- da je tužiteljica predmetnim kreditom kupila automobil za njezine osobne potrebe pa se smatra potrošačem,

- da tuženik nije dokazao da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita,

- da se radilo o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% iznosa kredita odnosno naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za usluge banke,

- da iz iskaza tužiteljice i svjedokinje ĐĆ proizlazi da se o uvjetima kredita nije posebno pregovaralo, a naročito s obzirom da je predmetni ugovor bio onaj koji je auto-kuća pripremila te je tužiteljica došla u banku samo na potpis ugovora,

- da je trošak obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosio 1.150,20 kuna odnosno 152,66 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije 1 EUR=7,53450 HRK) te da je isplata bila 29. kolovoza 2008.,

- da tuženik nije tijekom postupka dokazao koje bi eventualno pravedne i objektivne troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita,

- da je visina naknade za prijevremenu konačnu otplatu kredita iznosila 3,00% od iznosa nedospjele glavnice odnosno u konkretnom slučaju 574,75 kuna/76,28 EUR te da je obračunata 16. rujna 2014.,

- da tužiteljica nije bila upoznata na što se uopće odnosi ulazna naknada koju je morala platiti da bi mogla dobiti kredit,

- da je tužiteljici isplaćen iznos kredita umanjen za visinu ulazne naknade koji iznos je pripisan glavnici pa je tužiteljica na ulaznu naknadu dalje plaćala ugovorenu kamatu.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je zaključio da odredba o ulaznoj naknadi uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužiteljice, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5.2 Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita sud prvog stupnja zaključuje kako je tužiteljica prilikom potpisivanja Ugovora stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ta visina ovisiti što predstavlja postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, čime je ova odredba ugovora nepoštena i ništetna.

12. Stoga je sud prvog stupnja pozivom na odredbe članka 323., 328., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO), obvezao tuženika na isplatu u izreci navedenog iznosa. Ujedno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim po tuženiku istaknut prigovor zastare.

13. S ovakvim stavom prvostupanjskog suda u cijelosti je suglasan i ovaj sud, a obrazloženje dano prvostupanjskom presudom se u cijelosti prihvaća kao pravilno i zakonito.

14. Odredbom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje:

ZZP/07, koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a jednako je bilo propisano člankom 81. ZZP/03), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Odredbama članka 100. i 101. ZZP-a/07 propisano je da, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljive te moraju biti lako uočljive, a dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

16. Odredbom članka 102. ZZP/07., propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

17. Iz spisa predmeta proizlazi da tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala o spornim odredbama Ugovora, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženika u formi ugovora koji je unaprijed bio sastavljen od strane tuženika pa je dakle, riječ o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora zaključivanih s drugim korisnicima kredita, a što tuženik u postupku i nije osporio.

18. Prvostupanjski je sud pravilno analizirao iskaz tužiteljice i svjedokinje, na temelju kojih je utvrdio da je tužiteljica prihvatila i ispoštovala navedene ugovorne odredbe unaprijed sročene od strane tuženika te da se o uvjetima kredita nije posebno pregovaralo.

19. Iz nespornih činjenica razvidno je da je tužiteljica s tuženikom Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba za kupnju vozila za osobne potrebe, što joj u odnosu na tuženika, koji je banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, daje status prosječnog potrošača.

20. Žalitelj tvrdi da su ugovorne odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je ta odredba poštena.

21. Sukladno odredbi članka 96. ZZP/07, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tuženik ne samo da nije navedeno dokazao, već iz predmetnih odredbi Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (prema tada važećoj Odluci tuženika u visini od 1,50% iznosa kredita), kao i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te se radi o odredbama koje su prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da su ove odredbe nepoštene te ništetne u smislu odredbi članka 96. i 102. ZZP/07.

22. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Međutim, tuženik koji je nesporno sastavio predmetne odredbe, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknada, što rezultira time da su te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Ovdje je reći kako se pitanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje bi se temeljilo jedino na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi s jedne strane i troškova na temelju sporne odredbe koje terete potrošača s druge strane. Ovo stoga što značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

25. Pri tome je ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

26. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, kao ni naknadom za prijevremenu isplatu jer se radi o odredbi koja nije razumljiva tako da je tužiteljica stavljena u neravnopravan položaj jer je dužna platiti naknadu za koju ne zna na koji način će se formirati njezina visina i koja je podložna jednostranom određivanju od strane tuženice odlukom na koju tužiteljica nije mogla utjecati, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio ništetnima ove ugovorne odredbe.

27. Time je suprotno stavu žalitelja pravilno sud prvog stupnja obvezao tuženika vratiti tužiteljici plaćeni iznos po tim osnovama sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštenih odredbi koje je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

28. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

29. Vezano uz spornu okolnost predstavlja li naplaćeni iznos unaprijed ugovoreni iznos naknade štete koju tuženik trpi zbog prijevremene otplate po osnovi plaćanja negativne kamate (troškovi likvidnosti) i administrativnih troškova i ovaj sud smatra kako je na tuženiku bio teret dokaza da dokaže kako je prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu.

30. Naime, odredba članka 1024. ZOO propisuje kako je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (stavak 3.). te kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.)

31. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad je po ugovoru kredit trebalo vratiti, već samo naknadu stvarno pretrpljene štete.

32. Međutim, pravilno prvostupanjski sud smatra da tuženik nije dokazao da mu je šteta stvarno i nastupila, slijedom čega da nije dokazala da postoje elementi za tužiteljičinu odgovornost, a kako je tada važećim odredbama ZZP/03 i ZOO propisano pravo tužiteljice, kao korisnice kredita, da može izvršiti prijevremenu otplatu kredita, to i ovaj sud utvrđuje kako u konkretnom slučaju nema štetne radnje, jer tužiteljica izvršenom prijevremenom otplatom nije povrijedila ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunila ili da bi zakasnila s njezinim ispunjenjem, već je samo iskoristila zakonsko pravo propisano odredbama iz članka 1024. ZOO i članka 64. stavka 1. ZZP/03.

33. Slijedom navedenog, sporna odredba Ugovora o kreditu sklopljena je protivno odredbi članka 1024. ZOO, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno ne radi se o odgovornosti za štetu prouzročenu povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita, ţj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika kredita i nastale štete davatelju kredita, već u svojoj suštini naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegova trajanja, a na što nema pravo prema citiranom članku jer se radi o kogentnoj zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna.

34. U odnosu na daljnje žalbene razloge u odnosu na visinu dosuđenih iznosa, za navesti je kako je sud prvog stupnja pravilno odbio prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika jer se istim ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao tužiteljici objasniti od čega se sastoje troškovi obrade kredita kao ni na koji način, temeljem kojih parametara i u kojoj visini će banka zaračunati iznos naknade u slučaju prijevremene otplate kredita.

35. Pored toga, sud prvog stupnja je pravilno odbio i provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost visine štete koju je tuženik navodno pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita jer se iz dostavljene dokumentacije tuženika nije moglo utvrditi je li tuženik i u kolikom iznosu imao troškove plaćanja kamata radi kreditiranja upravo tužiteljice kao niti je li imao administrativne troškove obrade upravo kredita tužiteljice. Sud prvog stupnja je pri tome cijenio i kako iz isprava u postupku te iskaza svjedokinje jasno proizlazi visina obračunate i naplaćene ulazne i izlazne naknade, koji izračun je sam sud jednostavnom matematičkom operacijom mogao provjeriti.

36. Odluka o parničnom trošku zakonita je kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora pravilno utvrđenoj rješenjem suda prvog stupnja od 25. travnja 2023. jer su se dokazi u postupku izvodili u pogledu deklaratornog zahtjeva i zahtjeva za isplatu pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

37. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužiteljici za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje: Tarifa). U odnosu navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 52. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura.

38. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

39. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić