Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Sokal, odvjetnica u Rijeci, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1666/2019-27 od 21. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1666/2019- 27 od 21. svibnja 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji, poslovni broj P-1666/2019- 27 od 21. svibnja 2024. u pobijanom dijelu pod stavkom II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 9012530516 kojeg su tužitelj i tužena sklopili 24. svibnja 2007. kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koje je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, sadržana u čl. 4. Ugovora u dijelu koji glasi: “promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila“…, te u čl. 6.2. Ugovora u dijelu koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz članka 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“ (stavak I. izreke) te se nalaže tuženoj isplati tužitelju iznos od 1.228,15 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak II. izreke). Nadalje, utvrđuje se ništetnom odredba navedenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak sadržana u čl. 6. Ugovora u dijelu kojim je određeno da se kredit i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan plaćanja (stavak III. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 4.537,06 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke) kao i da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.027,03 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2024. do isplate (stavak V. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu radi isplate na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za iznos od 230,37 EUR-a (stavak I. izreke) te se dopušta preinaka tužbe radi isplate na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli povišenjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.537,06 EUR-a (stavak II. izreke).

3. Protiv navedene presude i rješenja pod stavkom II. izreke žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da prvostupanjsku presudu i rješenje preinači, podredno da iste ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troška parničnog i žalbenog postupka.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog 24. svibnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita te tužene kao kreditora, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postajanja obveze po tom Ugovoru o kreditu mijenjala u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, te isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po tome Ugovoru zbog povećanja kamatne stope i valutne klauzule.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Među strankama nije sporno:

- da su 24. svibnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012530516 čija je namjena kupnja vozila i to na iznos od 25.000,22 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tužene za CHF na dan korištenja kredita;

- da je u čl. 4. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 5,10% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tužene, dok je u čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje 84 mjeseca u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja;

- da je predmetni kredit otplaćen 31. svibnja 2014.

9. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

10. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnosi promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

11. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

12. Naravno da navedeno u ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora njezini zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovornih odredaba (povukla je prijedlog za saslušanjem zaposlenika osobnog bankara tužitelja) ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tužena, tj. da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tužena poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu učinili razumljivom i suštinski (objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate), kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

13. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 4. te čl. 6. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

14. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

15. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,10% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

17. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 24. svibnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

18. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. svibnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

19. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženoj 1.228,15 EUR-a a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 4.537,06 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

20. Što se tiče žalbenih navoda da je kredit isplaćen i da Ugovor o kreditu nije na snazi pa da tužitelj nije mogao tražiti utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., pozivom na presude Europskog suda u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15., zauzeo pravno shvaćanje koje prihvaća i ovaj sud. Prema tome pravnom shvaćanju, neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite, potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ osiguravaju tri pravila o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena, odnosno ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Prvo pravilo je da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo jest da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

21. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

22. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023. to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

23. I odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova (čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

24. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

25. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u žalbom pobijanom dijelu pod stavkom II. izreke nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama pa se kao takvo može ispitati.

26. Također, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužena budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev, za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tužene u tom smislu neosnovani.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje pod stavkom II. izreke temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

28. U preostalom, a nepobijanom dijelu (stavak I. izreke) rješenje suda prvog stupnja ostaje neizmijenjeno (čl. 365. st. 1. u vezi s čl. 381. ZPP).

U Velikoj Gorici 19. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić