REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-672/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, kao punomoćnicima, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-9373/2023-9 od 3. svibnja 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj: P-9373/2023-45 od 18. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-9373/2023-9 od 3. svibnja 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj: P-9373/2023-45 od 18. lipnja 2024., u cijelosti.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.544,54 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 10,57 eura od dana 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 10,65 eura od dana 11. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 10,65 eura od dana 24. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,55 eura od dana 21. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,56 eura od dana 17. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,33 eura od dana 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura od dana 7. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,55 eura od dana 3. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 5,64 eura od dana 6. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 6,19 eura od dana 6. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,10 eura od dana 20. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 10,58 eura od dana 30. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 10,58 eura od dana 2. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 12,35 eura od dana 23. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od dana 23. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 16,09 eura od dana 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,93 eura od dana 6. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,46 eura od dana 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,94 eura od dana 7. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 29,37 eura od dana 6. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 24,56 eura od dana 6. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 37,53 eura od dana 6. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 1.236,53 eura od dana 9. rujna 2010. do isplate,

i to po stopi koja se od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.371,62 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 3. svibnja 2024. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se tuženik u cijelosti sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.“

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio županijskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku. Traži trošak žalbenog postupka u iznosu od 445,22 eura.

2.1. Tuženik u žalbi prvenstveno ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što u obrazloženju nije dao jasne razloge zbog kojih je našao da bi sporne ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule CHF bile ništetne, osim što se u presudi bez preispitivanja pozvao na direktan učinak pravnih utvrđenja iz presuda donesenih u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača smatrajući da je dovoljno provesti dokaz financijskim vještačenjem, iako je trebao utvrditi da li se u ovom konkretnom slučaju o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo.

2.2. Tuženik žalbenim navodima osporava i nalaz i mišljenje vještaka navodeći da se isti temelji na pogrešnom zadatku suda jer da stranke prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu ugovorile fiksni tečaj, a da je to u konačnici rezultiralo pogrešnim utvrđenjem visine tražbine tužitelja, odnosno da je provođenjem financijskog vještačenja na način kako je to naložio prvostupanjski sud i usvajanjem tužbenog zahtjeva koji je tužitelj odredio u skladu s nalazom i mišljenjem, tužitelj (potrošač) doveden u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te da je na taj način umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorio neravnotežu na štetu tuženika, zatim da je vještak trebao uzeti u obzir i prigovore tuženika o negativnim tečajnim razlikama, odnosno da je i te negativne razlike trebao uzeti u obzir prilikom izračuna visine preplate, i to neovisno o tome jesu li takvi iznosi istaknuti u vidu protutužbenog zahtjeva ili prigovora radi prebijanja.

2.3. Osim navedenog tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio, odnosno nije primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o bankama i Zakona o kreditnim institucijama, obzirom da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti postupao u skladu s odredbama navedenih zakona koje su predviđale ugovaranje promjenjive kamatne stope i pretpostavke pod kojima se ista može mijenjati, te da do stupanja na snagu izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije bio u obvezi u postojećim ugovorima o kreditima definirati parametre promjenjivosti nego da je samo imao obvezu objaviti kriterije promjenjivosti i o tome obavijestiti klijenta odnosno tužitelja, a što je tuženik nesporno učinio.

2.4. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare jer je propustio cijeniti da ništetnost ima učinak ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora, pa da stoga obveza vraćanja danog na temelju ništetne odredbe dospijeva u trenutku postojanja ništetnosti i da je zastarni rok od pet godina počeo je teći za svaku od isplata pojedinačno utuženih iznosa od dana kada je izvršena pa da je zastara nastupila istekom pet godina nakon toga, kao i da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je dosudio zatezne kamate od dospjelosti svakog pojedinačnog obroka pa do isplate iz razloga što uopće nije ocjenjivao da li je tuženik bio pošteni stjecatelj ili nije sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), niti je obrazložio koje je odredbe materijalnog prava primijenio prilikom donošenja odluke o tijeku zateznih kamata, te da zatezne kamate prema odredbama Zakona o obveznim odnosima i sudskoj praksi mogu teći tek od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost ugovora , pa da bi najranije bilo osnovano dosuditi zatezne kamate od 15. lipnja 2018. Zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.544,54 eura s osnova ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju pobijane presude navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno da su dana 15. svibnja 2006. tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj 9011331619 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u iznosu od 20.257,81 CHF, uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je odredbom članka 6. određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, a prema otplatnom planu, kao i da je kredit u cijelosti otplaćen.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, te da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule i u kojem iznosu, zatim od kada tužitelj ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja. Također je sporno da li se na ovaj spor može primijeniti intervencijski efekt presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

9. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pravilno pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno je da je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Privredna banka Zagreb d.d. postupala suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

10. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao i tužitelja, dok je tuženik na ročištu od 7. ožujka 2024. odustao od prijedloga da se sasluša kao svjedokinja FN djelatnica tuženika na okolnost informiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te je cijeneći iskaz tužitelja pravilno utvrdio da predmetni kredit podigao 2006. kod tuženika radi kupnje osobnog vozila Opel Astre, da mu je u banci ponuđen kredit samo u CHF i da ga nisu upoznali sa posebnim rizikom koji sa sobom nosi kredit u valuti CHF, kao i da je ugovor bio unaprijed pripremljen.

12. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tužitelju bili pojašnjeni rizici vezani uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao i da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od tuženika i da on nije mogao utjecati na njegov sadržaj, a da je tuženik odustao od prijedloga da se sasluša kao svjedokinja djelatnica banke iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. ZZP-a u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio, kao o prethodnom pitanju, da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a.

13. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio nalazeći da je isti sačinjen objektivno, stručno, razumljivo i u skladu s pravilima financijske znanosti i prakse, utvrđeno je da je na ime tečajnih razlika CHF valutne klauzule u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. lipnja 2006.) do konačne prijevremene otplate (9. rujna 2010.) preplaćen iznos od 1.399,14 eura (10.541,80 kn) kada se uzmu u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike, a iznos od 1.544,54 eura (11.637,32 kn) kada se uzmu u obzir samo pozitivne tečajne razlike.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužitelj ovlašten tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

15. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 18. lipnja 2020. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije nastupila.

16. Imajući u vidu da tuženik, nakon što se vještak očitovao na njegove primjedbe na ročištu od 16. prosinca 2021., nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužitelj ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početno ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao i na preplatu zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

17. Obzirom da je tuženik žalbenim navodima osporavao odluku o troškovima postupka samo zbog toga što je smatrao da je pogrešno odlučeno o glavnoj stvari, valjalo je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a odluku o troškovima postupka sadržanu u pobijanoj presudi potvrditi (točka II. i III. izreke).

18. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

19. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak