Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD

Tome Skalice 2

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: Gž-618/2024-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Draženke Ilak predsjednice vijeća, Irene Dikanović Terzić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Lidije Klašnja-Petrović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HFT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Leani Modrušan, odvjetnici iz Pule, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana i dr. iz Rijeke, radi ništetnosti i dr., rješavajući žalbu tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli, poslovni broj: P-554/2021-26 od 21. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e

Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli, poslovni broj: P-554/2021-26 od 21. prosinca 2023., u pobijanom dosuđujućem dijelu (točka I. izreke).

r i j e š i o j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. odbija se kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Puli, poslovni broj: P-554/2021-26 od 21. prosinca 2023., u odluci o troškovima postupka (točka II. i IV. izreke).

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Prihvaća se dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 112-50-3863085 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. siječnja 2007. a koja glasi:

« U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. »

II. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 112-50-3863085 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. siječnja 2007., a koje glase:

u odredbi čl.2. «… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-3863085, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. siječnja 2007. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane: u odredbi čl.1. « … tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.7. koje glase: « ... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... »

« Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj 112-50- 3863085 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. siječnja 2007., a koja glasi:

« 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ... », pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 9. Ugovora o kreditu broj 112-50- 3863085 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 3. siječnja 2007., a koja glasi:

« Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. » pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

VI. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici HFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplaćenog CHF tečaja, u roku od 15 dana isplati iznos od 2.500,39 €/18.839,27 HRK1 zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 3,70 €/27,85 kn od 2. travnja 2008. do isplate,

na iznos od 21,04 €/158,52 kn od 1. studenog 2008. do isplate,

na iznos od 2,98 €/22,49 kn od 2. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 26,04 €/196,19 kn od 24. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 29,76 €/224,23 kn od 3. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 31,35 €/236,24 kn od 3. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 27,63 €/208,21 kn od 2. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 28,43 €/214,18 kn od 5. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 21,55 €/162,37 kn od 4. lipnja 2009. do isplate,

na iznos od 16,43 €/123,79 kn od 3. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 17,64 €/132,91 kn od 4. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 20,33 €/153,19 kn od 4. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 20,18 €/152,08 kn od 6. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 17,43 €/131,34 kn od 4. studenog 2009. do isplate,

na iznos od 22,55 €/169,90 kn od 5. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 26,67 €/200,94 kn od 5. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 32,52 €/245,05 kn od 2. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 31,19 €/234,98 kn od 3. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 39,15 €/294,94 kn od 3. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 37,67 €/283,84 kn od 5. svibnja 2010. do isplate,

na iznos od 40,51 €/305,21 kn od 2. lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 1.985,64 €/14.960,82 kn od 24.lipnja 2010. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za period do 31. srpnja 2015., zatim od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

VII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici HFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita isplati iznos od 759,31 €/5.721,03 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 5. siječnja 2007. po stopi propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VIII. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici HFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana po osnovi naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 460,83 €/3.472,12 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 23. lipnja 2010. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici HFT, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 6.578,93 HRK (873,16 €) zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

na iznos od 131,35 kn (17,43 €) od 5. siječnja 2008. do isplate,

na iznos od 130,21 kn (17,28 €) od 1. veljače 2008. do isplate,

na iznos od 128,97 kn (17,12 €) od 4. ožujka 2008. do isplate,

na iznos od 127,79 kn (16,96 €) od 4. ožujka 2008. do isplate,

na iznos od 126,51 kn (16,79 €) od 2. travnja 2008. do isplate,

na iznos od 125,32 kn (16,63 €) od 3. svibnja 2008. do isplate,

na iznos od 191,48 kn (25,41 €) od 4. lipnja 2008. do isplate,

na iznos od 189,56 kn (25,16 €) od 3. srpnja 2008. do isplate,

na iznos od 187,60 kn (24,90 €) od 5. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos od 185,68 kn (24,64 €) od 4. rujna 2008. do isplate,

na iznos od 183,68 kn (24,38 €) od 4. listopada 2008. do isplate,

na iznos od 181,67 kn (24,11 €) od 1. studenog 2008. do isplate,

na iznos od 179,61 kn (23,84 €) od 2. prosinca 2008. do isplate,

na iznos od 177,61 kn (23,57 €) od 24. siječnja 2009. do isplate,

na iznos od 175,51 kn (23,29 €) od 3. veljače 2009. do isplate,

na iznos od 173,46 kn (23,02 €) od 3. ožujka 2009. do isplate,

na iznos od 278,98 kn (37,03 €) od 2. travnja 2009. do isplate,

na iznos od 275,60 kn (36,58 €) od 5. svibnja 2009. do isplate,

na iznos od 272,18 kn (36,12 €) od 4. lipnja 2009. do isplate,

na iznos od 268,72 kn (35,67 €) od 3. srpnja 2009. do isplate,

na iznos od 265,25 kn (35,20 €) od 4. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos od 261,64 kn (34,73 €) od 4. rujna 2009. do isplate,

na iznos od 258,09 kn (34,25 €) od 6. listopada 2009. do isplate,

na iznos od 254,48 kn (33,78 €) od 4. studenog2009. do isplate,

na iznos od 250,79 kn (33,29 €) od 5. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 247,09 kn (32,79 €) od 5. siječnja 2010. do isplate,

na iznos od 243,35 kn (32,30 €) od 2. ožujka 2010. do isplate,

na iznos od 239,52 kn (31,79 €) od 3. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 235,73 kn (31,29 €) od 3. travnja 2010. do isplate,

na iznos od 231,85 kn (30,77 €) od 5. svibnja 2010. do isplate,

na iznos od 227,93 kn (30,25 €) od 2. lipnja 2010. do isplate,

na iznos od 171,72 kn (22,79 €) od 24. lipnja 2010. do isplate,

2. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odlučeno je:

„I. Tužba tužiteljice protiv tužene povučena je u dijelu u kojem potražuje isplatu iznosa od 1.421,55 EUR / 10.710,67 HRK zajedno sa zateznom kamatom.

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove ovog parničnog postupka isplatom iznosa od 2.020,95 EUR/15.226,85 HRK sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Odbija se u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troška.

IV. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.“

3. Protiv prvostupanjske presude u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke), kao i rješenja u odluci o troškovima postupka (točka II. i IV. izreke) tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da usvoji žalbu i preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev i da naloži tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, kao i troškove žalbenog postupka, sve sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate ili da istu presudu u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3.1. Tuženik u žalbi ističe da se tužiteljica u tužbi pozvala na presude donesene u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a iz kojih presuda da proizlazi da sudovi u tom postupku nisu utvrđivali one činjenice važne za donošenje odluke u pojedinačnim sporovima odnosno one činjenice o kojima ovisi utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi, te da je na tužiteljici bio teret dokaza da su u konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe ništetne, zatim da je utvrdio ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržanu u članku 2. Ugovora o u kojoj odredbi je navedeno da je kamatna stopa godišnja i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, međutim da u sporu povodom kolektivne tužbe nije utvrđeno da bi promjenjive kamatne stope bile ništetne nego da je sporna samo promjena kamatnih stopa sukladno Odluci banke ukoliko nisu bili jasni kriteriji tj. parametri za promjenu kamatne stope.

3.2. Osim navedenog tuženik je mišljenja da su sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jasne, razumljive i uočljive, te da ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, i to iz razloga što je tužiteljica bila poslovno sposobna osoba koja je na temelju vlastite procjene donijela odluku o prihvaćanju ponude za zaključenje Ugovora o kreditu, te da je tuženik mijenjao kamatnu stopu kada su mu to nalagali zakoni tržišta, s tim da visina ugovorne kamatne stope niti u jednom trenutku nije prekoračila najvišu dopuštenu kamatnu stopu sukladno članku 26. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje u tekstu: ZOO), kao i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se ništetnost ne može isticati u ovom postupku sukladno članku 326. stavku 2. ZOO-a. Isto tako da iz članka 1. i 7. Ugovora o kreditu nesporno proizlazi koji je iznos kredita odobren tužiteljici i da će visina anuiteta ovisiti o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno.

3.3. Također, da uslijed neprovođenja dokaza i njihove ocjene, pored nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa da je počinjena bitna povreda parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), zatim da vještak nije uzeo u obzir razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita pa da je pogrešno utvrđena visina tužbenog zahtjeva, odnosno da je prvostupanjski sud trebao odbiti iznos negativnih razlika, a da tuženik pri tome nije trebao postaviti nikakvih prigovor radi prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

3.4. Nadalje tuženik u žalbi osporava i zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba o jednokratnoj (ulaznoj) naknadi jer da je tuženik prema tada važećem zakonodavstvu imao pravo naplate te naknade pa da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da su prije zaključenja ugovora o kreditu tužiteljici bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito i transparentno navedeno da se predmetna naknada odnosi na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Osim navedenog žalbenim navodima se osporava i zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita iz razloga što u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu nisu postojala nikakva zakonska ograničenja u pogledu uvjeta za prijevremenu otplatu kredita, a ista odredba je jasna, razumljiva i lako uočljiva, a obzirom da odredbe o jednokratnoj (ulaznoj) naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nisu ništetne smatra da je osnovan njegov prigovor zastare potraživanja u tom dijelu, kao i u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli obzirom da se u slučaju zahtjeva za vraćanje primljenog na temelju ništetnog pravnog posla primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina na temelju članka 225. ZOO-a.

3.5. Tuženik žalbenim navodima osporava i odluku o zateznim kamatama iz razloga što prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega je zaključio da je tuženik nepošten stjecatelj pa da tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja kada iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tuženik bio pošten prilikom primitka predmetnih iznosa, a zbog pogrešne odluke o glavnoj stvari tuženik smatra da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, kao i zbog toga što nije pravilno primijenio odredbu članka 154. ZPP-a obzirom da je rješenjem utvrdio da je tužba povučena u iznosu od 1.421,55 eura, kao i zbog toga što uopće nije cijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice sukladno članku 155. ZPP-a.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje su sadržane u članku 1., 2., 3, 7., 9. i 12. (o isključivoj mjesnoj nadležnosti, promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, jednokratnoj naknadi obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita) te zahtjev za isplatu iznosa od 2.500,39 eura (18.839,27 kn) na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta nastalih zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, iznosa od 873,16 eura (6.578,93 kn) na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, iznosa od 759,31 eura (5.721,03 kn) na ime ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i iznosa od 460,83 eura (3.472,12 kn) na ime ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

7. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

8. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da je tužiteljica sa tuženikom 3. siječnja 2007. zaključila Ugovor o kreditu broj: 112- 50-3863085 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), koji je ovjeren kod javnog bilježnika 4. siječnja 2007., te kojim joj je odobren kredit u iznosu od 38.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s rokom otplate od 84 mjeseca, te da je namjena kredita bila za kupnju novih vozila Toyota;

- da je u članku 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,20% godišnje, te da je kamata promjenjiva su skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (tuženika);

- da su stranke odredbom sadržanom u čl. 3. Ugovora o kreditu ugovorile plaćanje jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da je u članku 7. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan dospijeća;

- da je u članku 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor;

- da je tuženik početnu kamatnu stopu mijenjao tijekom trajanja kredita i da je tečaj CHF rastao, te da je kredit u cijelosti isplaćen.

9. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je da li su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF u predmetnom Ugovoru o kreditu ništetne, te da li tužiteljica s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa i u kojem iznosu, zatim od kada tužiteljica ima pravo na zatezne kamate i da li je nastupila zastara potraživanja u odnosu na preplaćeni iznos s tog osnova. Nadalje je sporno da li su ništetne ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita (tzv. ulazne naknade), kao i o prijevremenoj otplati kredita, te da li tužiteljica s tih osnova ima pravo na isplatu plaćenih iznosa s tih osnova.

10. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pravilno pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

11. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

11.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao i tužiteljicu, dok tuženik do zaključenja prethodnog postupka nije predložio da se sasluša zaposlenik tuženika na okolnost informiranosti tužiteljice o spornim odredbama Ugovora o kreditu, te je cijeneći iskaz tužiteljice, kojeg je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, logičan i životno uvjerljiv, pravilno utvrdio da je predmetni kredit podigla za kupnju osobnog automobila, da se odlučila za kredit u CHF jer je to smatrala stabilnom valutom, a što se kamate tiče u banci da su joj rekli da je riječ o promjenjivoj kamati, ali da joj djelatnici tuženika nisu objasnili rizike kredita u CHF, niti parametre koji utječu na promjenu kamatne stope, a da je znala da je moguća tako velika promjena da ne bi sklopila taj ugovor o kreditu, zatim da se uz pomoć roditelja odlučila za prijevremenu otplatu kredita jer su kamate i tečaj CHF neprestano rasli, te da joj je tom prilikom rečeno da ukoliko želi prijevremeno otplatiti kredit da mora platiti naknadu.

13. Imajući u vidu da iz provedenog dokaznog postupka, a osobito iz iskaza tužiteljice, proizlazi da prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik dao tužiteljici odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, a da iz priloženog Ugovora o kreditu vidljivo da se radi o standardnom ugovoru koji sadrži odredbu o valutnoj klauzuli u kojoj je sav rizik razlika na ime ugovorene valutne klauzule prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, te da sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je određena u visini od 5,20 %, a da pri tome nisu navedeni kriteriji na temelju kojih će se ta kamatna stopa nadalje mijenjati, a da tuženik nije predložio da se saslušanjem zaposlenika banke dokaže suprotno iako je teret dokaza bio na njemu, te vodeći računa o ishodu kolektivne tužbe u kojoj je tuženik sudjelovao kao stranka, a koja se vodila kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i kod Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-7129/2013 i Pž-6632/2017, te primjenjujući odredbe članka 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP) u vezi sa člankom 4. ZOO-a, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno članku 87. ZZP-a, kao i članku 322. ZOO-a. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I.II. i I.III. izreke potvrditi, kao i u točki I.I. izreke kojom je utvrđena ništetnost odredbe o i mjesnoj nadležnosti suda u mjestu kreditora obzirom da se niti o toj odredbi nije pregovaralo, s tim da tuženik u žalbenim navodima niti ne osporava zaključak prvostupanjskog suda da je navedena odredba ništetna.

13.1. Pravilno je, nadalje, prvostupanjski sud utvrdio da su ništetne i odredbe Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita prije svega iz razloga što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika i da se o tim odredbama nije pregovaralo, kao i da navedene odredbe nisu jasne, lako razumljive i uočljive iz razloga što tuženik nije pojasnio tužiteljici koje to troškove navedena naknada podmiruje. Osim navedenog iz priloženog Ugovora o kreditu proizlazi da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, dok je za naknadu za prijevremenu otplatu kredita samo navedeno da se kredit može prijevremeno otplatiti samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, tako da tužiteljici nije objašnjena struktura tih troškova, pa je pravilno zaključeno da su navedene odredbe prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da su iste ništetna. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I.IV. i I.V. potvrditi.

14. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Prpića iz Klane, kao i dopune tog nalaza, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio nalazeći da je isti sačinjen objektivno i stručno, te da je izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda, utvrđeno je da je na ime tečajnih razlika CHF preplaćen iznos od 2.500,39 eura (18.839,27 kn) kada se uzmu u obzir samo pozitivne tečajne razlike, a iznos od 2.359,87 eura (17.780,47 kn) kada se uzmu u obzir i pozitivne i negativne tečajne razlike, te da je na ime promjenjive kamatne stope preplaćen iznos od 873,16 eura (6.578,93 kn).

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u smislu članka 1115. ZOO-a tuženik nepošteni stjecatelj jer je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi kojima je povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača jer je sporne odredbe o valutnoj klauzuli nametnuo tužiteljici bez mogućnosti pregovaranja, pa je stoga tužiteljica ovlaštena tražiti zatezne kamate tekuće od dana plaćanja mjesečnih anuiteta, a tuženik je kao nesavjestan stjecatelj dužan platiti kamatu od dana stjecanja predmetnog iznosa.

16. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim u odnosu na restitucijski zahtjev s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iz razloga što zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

16.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 12. srpnja 2021. podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina, tako da zastara u odnosu zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije nastupila.

16.2. Prvostupanjski sud je, također, pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika u odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi naknadu za obradu kredita i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, budući da prema navedenom objedinjenom stavu Vrhovnog suda RH zastara s tih osnova počinje teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a obzirom da tijekom postupka nije bilo sporno da je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 759,31 kn 5. siječnja 2007., te na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 460,83 eura 23. lipnja 2010., valjalo je žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I.VII. i I.VIII. potvrditi.

17. Obzirom da tuženik, nakon što je vještak izradio dopunu nalaza i mišljenja, nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi tuženika, pravilno primijenio materijalno pravo kada je sukladno odredbi članka 1111. i 1115. ZOO-a u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zatražila isplatu iznosa od 2.500,39 eura (18.839,27 kn) s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, imajući pri tome u vidu da u slučaju ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na razliku preplaćenog iznosa prema početno ugovorenoj valutnoj klauzuli, kao i na preplatu zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj bez tzv. negativnih tečajnih razlika, budući je tuženik samo općenito stavio materijalnopravni prigovor kojim zapravo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, odnosno nije postavio prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, tako da u ovom slučaju sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljičinu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a što je u skladu i s presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Stoga je valjalo žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I.VI. izreke potvrditi.

18. Odlučujući o troškovima postupka (točka II. i IV. izreke rješenja) prvostupanjski sud je, nasuprot navodima istaknutim u žalbi tuženika, imao u vidu da je tužiteljica povukla tužbu u dijelu kojim je zatražila isplatu iznosa od 1.421,55 eura, te je odluku o troškovima postupka pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP- a prema postignutom uspjehu stranaka u parnici, kao i da je tužiteljici sukladno odredbi članka 155. stavka 1. ZPP-a dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice.

19. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer s istom nije uspio, a temeljem članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

20. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke

2. ZPP-a kao u izreci.

Slavonski Brod, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Draženka Ilak

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte