Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-261/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća te Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BA (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.(OIB:53056966535), Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-539/2023-19 od 10. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-539/2023-19 od 10. siječnja 2025. u toč.I., toč.II. i toč.IV.izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč.I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7.stav.1. Ugovora o kreditu broj 528-50-3944087 sklopljenog 1. ožujka 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak "po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća" pa je tuženik toč.II. izreke obvezan tužitelju vratiti na osnovu cit. ništetne ugovorne odredbe preplaćeni iznos od 2.784, 89 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 16. travnja 2008. do 16. travnja 2014.) do isplate. Toč.IV izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.565,45 Eur sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Nepobijanom toč.III. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 115,11 Eur, a toč.V.izreke odbijen je i njegov zahtjev za naknadu troškova postupka preko toč.IV. izreke dosuđenog.

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija toč.I.-, II.- i IV. izreke navedene presude iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22) s prijedlogom ovom sudu da je preinači i odbije tužbeni zahtjev podredno da je ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 1. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.202,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseci, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan plaćanja, da je tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjan tečaj CHF/kn i da je tužitelj predmetnu obvezu otplatio.

5.1. Citirajući sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF) koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, prvostupanjski sud, u bitnome, utvrđuje da je istima utvrđeno da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita obzirom da su koristile nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirale o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora u vezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime je (i) tuženik postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – "Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima.

5.2. Iz iskaza tužitelja te ostalih tijekom postupka provedenih dokaza prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju o sadržaju predmetne ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo i da je ista unesena u ugovor bez prethodnog pregovaranja kao dio tipskog unaprijed formuliranog obrasca ugovora, da tužitelju nije objašnjen valutni rizik, da tužitelj ima svojstvo potrošača u smislu odredbe čl.3. ZZP/03 pa je pozivom odredbu čl. 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocijenio da se pravna utvrđenja iz ranije u ovom obrazloženju citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, primjenjuju i u konkretnom postupku obzirom da tuženik nije dokazao suprotno.

5.3.Imajući u vidu prednje navedeno, prvostupanjski sud je sporne ugovorne odredbe utvrdio nepoštenim sukladno odredbama čl.81.stav.1. i 2. ZZP/03 te posljedično tome ništetnima u smislu odredbe čl. 87. ZZP/03. Prihvativši utvrđenja provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po sudskoj vještakinji Dubravki Herceg koja je na temelju postojeće dokumentacije utvrdila da je zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita tužitelj platio više 2.784,89 Eur, prvostupanjski sud je obvezao tuženika na isplatu tog iznosa sukladno odredbi čl.322., čl. 1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) sa zateznom kamatom od dana plaćanja svake preplate.

6. Istodobno prvostupanjski sud otklanja prigovor zastare obrazlažući da zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze pa kako je u konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine to da tužiteljevo pravo na zahtjev za isplatu teče od tog datuma pa kako je predmetnu tužbu podnio 1. lipnja 2023. to da zastara tražbine s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli evidentno nije nastupila jer nije protekao petogodišni zastarni rok iz odredbe čl.225. ZOO.

7. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima obzirom da prvostupanjski sud u potpunosti zanemaruje navode tuženika da su sporne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate i valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

7.1. Tuženik nastavno smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu jer je po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valute CHF samostalno odabrao upravo tu valutu, a da su djelatnici tuženika svakom potencijalnom korisniku kredita objasnili sve činjenice važne za donošenje odluke o zaključenju Ugovora o kreditu. Smatra da tvrdnju da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora potvrđuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji.

7.2. Smatra i da je prvostupanjski sud propustio u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03 raspraviti je su li sporne odredbe ugovora jasne, lako razumljive i uočljive. Obzirom da sporne odredbe u konkretnom slučaju udovoljavaju prethodno navedenim kriterijima to nije dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, jer tek kada sporna odredba ne bi imala navedena obilježja, sudu bi bilo dopušteno provoditi test poštenosti. Smatra i da je pobijana presuda posljedica pogrešnog stajališta prvostupanjskog suda da je ništetnost konkretne ugovorne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a da je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, onemogućio tuženika u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba.

8. Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

8.1. Ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502 c ZPP na koju sadržajem izjavljene žalbe ukazuje tuženik, nije ostvarena. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.).

8.2. Rezimirajući prednje navedeno za zaključiti je da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak potrošačima na drugi način dale odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. No u konkretnom slučaju tuženik takvu obaviještenost tužitelja kao potrošača nije ničim dokazao, dok je prvostupanjski sud, provođenjem dokaza koje je tužitelj predlagao tijekom postupka, zaključio o osnovanosti tužbene teze, pozvavši se i na pravni učinak presuda iz okončanog spora radi zaštite kolektivnih prava potrošača.

9. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, dok tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.

10. Obzirom na sve izneseno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi toč.I. i toč.II izreke pozivom na odredbu čl.368.stav.2. ZPP-a uključujući i odluku o troškovima postupka koju žalitelj pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija ni kriterij dosuđenja ni način obračuna niti visinu pojedinih troškova, a imajući pri tom u vidu da sukladno odredbi čl.365.stav.2. ZPP-a drugostupanjski sud na pravilnost primijenjenog materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ne pazi po službenoj dužnosti.

11. Obzirom da tuženik sa izjavljenom žalbom nije uspio to je i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen.

12. U nepobijanom dijelu sadržanom u toč.III. i toč.V. zreke prvostupanjska presuda nije bila predmetom žalbenog ispitivanja (odredba čl.368.stav.1. ZPP-a).

U Varaždinu, 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec