Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj Gž-1220/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupaju punomoćnici iz OD Kallay & Partneri iz Zagreba, radi ništetnosti, stjecanja bez osnove, naknade štete i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-335/2023-18 od 5. veljače 2024., u sjednici održanoj 20. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-335/2023-18 od 5. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkama I. i II. izreke, kojima je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 335/2023-18 od 5. veljače 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke, kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos od 46,69 eura, i sudi se:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 46,69 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi u visini stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku na:

- iznos od 2,59 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,

- iznos od 12,48 eura od 1. studenog 2008. do isplate,

- iznos od 2,19 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,

- iznos od 15,59 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,

- iznos od 13,84 eura od 1. veljače 2009. do isplate, sve to u roku od 15 dana.

III. Preinačuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod točkom IV. izreke presude Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P-335/2023-18 od 5. veljače 2024. i pod točkom II. izreke rješenja Općinskog suda u Đakovu, poslovni broj P- 335/2023-18 od 5. veljače 2024., i rješava se:

Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici troškove ovog postupka u iznosu od 1.617,83 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 5. veljače 2024. do isplate, po stopi u visini koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećane za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 528-50-4324317 zaključenog između tužiteljice i tuženika dana 21. kolovoza 2007., koji je potvrđen po javnom bilježniku Mirjani Borić 23. kolovoza 2007. pod brojem OV-27701/07, a koja u članku 1. glasi: „Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.“; u članku 2. glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“; u članku 7. predmetnoga ugovora glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...“, a u članku 9. glasi: „Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora (točka I. izreke), pa je naloženo tuženiku da platiti tužiteljici iznos od 2.101,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano izreci presude (točka II. izreke), dok je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 46,69 eura.

1.1. Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u presudi, naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.635,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

1.2. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da je povučena tužba za isplatu iznosa na ime pretplaćenih kamata (točka I. izreke), pa je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 375,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom u roku od 15 dana (točka II. izreke).

1.3. Protiv te presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom III. izreke, kao i protiv odluke o troškovima žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se u tom dijelu preinači presuda i odluka o troškovima postupka shodno žalbenim navodima, podredno da se u tom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

1.4. Tuženik pobija presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pod točkama I. i II., izreke, kao i protiv odluke o troškovima u dijelu kojim su tužiteljici priznati zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti kao neosnovan, a podredno da se presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

1.5. Na žalbe nije odgovoreno.

1.6. Žalba tužiteljice i žalba tuženika su djelomično osnovane.

2. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3. Nadalje, suprotno žalbenim navodima žalitelja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer su izreke pobijane presude i pobijanog rješenja jasne i razumljive te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude i rješenja. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i rješenja sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

4. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj 528-50-4324317 u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, a potom i zahtjev za isplatu iznosa od 2.148,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su stranke 21. kolovoza 2007. sklopile ugovor o kreditu u iznosu od 16.364,94 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti kreditora po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita kojom prilikom je bila redovna kamatna stopa pod 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora – banke, s rokom otplate kroz 60 mjeseca, a kredit je bio odobren za kupnju osobnog vozila, s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima, po kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.

7. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF pa da je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvario korist u visini razlike između iznosa koji mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF.

8. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i pravilno naložio tuženiku isplatiti tužiteljici stečeno bez osnove na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

9. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13, dalje: ZZP/07).

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da razlika u otplati kredita na temelju valutne klauzule iznosi 2.148,22 eura.

11. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke prvostupanjskog suda vezano za razloge pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnoga parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (»Narodne novine«, br. 19/22., dalje: ZZP/22.) te članka 502.c ZPP-a.

11.1. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

11.2. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokoga trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.3. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

11.4. Stoga, pravilan je stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, br. 70/19., dalje: ZPP/19.), na temelj članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom valja napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka, pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je i saslušao tužiteljicu, dok je tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem zaposlenika tuženika, pa je neosnovano pozivanje tuženika sada u žalbi da sud nije izveo dokaze na okolnost pojedinačnog pregovaranja stranaka.

12. Za navesti je i to da se presuda u slučaju "potrošač" primjenjuje ne samo na stambene kredite iz razloga što su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli CHF ništetne u svim potrošačkim ugovorima bez obzira na vrstu i namjenu kredita, što dakle ne razlikuje stambeni kredit od kredita za kupnju vozila, gotovinskog ili nekoga drugog kredita. Bitno je da je riječ o potrošačkom ugovoru koji sadrži promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, a o čemu se radi u konkretnom slučaju. U tom smislu je odlučeno i presudom VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

13. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 96., 98. i 102. ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

13.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

14. Tužiteljica je konačno postavila tužbeni zahtjev s izračunom vještaka podneskom od 24. studenog 2023., a po ocjeni ovog suda tužiteljica je svoj zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka budući da ne raspolaže stručnim financijsko- knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogla postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja.

15. Međutim, na tako utvrđenu visinu potraživanja tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

15.1. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

15.2. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 10. ožujka 2021., tražbina tužiteljice u odnosu na valutnu klauzulu nije u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

16. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

17. Također, prvostupanjski sud je pravilno zaključio kako je tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora imala svojstvo potrošača jer se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene, a teret dokazivanja da je ugovor o kreditu sklopljen u svrhu namijenjenu njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja odnosno da tužiteljica nema svojstvo potrošača, je na tuženiku, koji to nije dokazao, pa sud nije trebao tražiti daljnje pojašnjenje jer je već raspolagao potrebnim pravnim i činjeničnim elementima iz kojih proizlazi svojstvo tužiteljice kao potrošača.

18. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

19. Međutim, pogrešno je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je utvrđeni iznos razlike trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

19.1. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj s pravilno utvrđenom tražbinom tužiteljice pa je u tom dijelu trebalo pobijanu presudu preinačiti i tužiteljici dosudi cjelokupni iznos razlike, kako je to tužiteljica i zatražila uređenim tužbenim zahtjevom.

20. Isto tako, pogrešno je prvostupanjski sud u svezi zahtjeva za naknadu troškova postupka u odnosu na iznos za koji je tužbeni zahtjev smanjen (djelomično povlačenje tužbe) priznao zatraženi trošak tuženiku. To iz razloga što tuženik nema pravo na naknadu troškova u donosu na taj dio, iako je u tom dijelu formalno uspio, jer je do smanjenja došlo unutar istoga tarifnog razreda, sve sukladno obvezujućem pravnom shvaćanju s treće sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021.

21. Budući da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, trebalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 166. stavka 1. i 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužiteljici zastupanoj po punomoćniku u osobi odvjetnika pripada trošak za sve parnične radnje za koje joj je taj trošak i priznao, međutim, taj trošak tužiteljici pripada za potpuni uspjeh u sporu, jer je tužiteljica, s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspjela u cijelosti. Shodno tom uspjehu tužiteljici pripada utvrđeni parnični trošak u iznosu od 1.250,00 eura, koji je uvećan za trošak sudske pristojbe tužbe u iznosu od 37,83 eura i trošak vještačenja u iznosu od 330,00 eura, dakle ukupno 1.617,83 eura primjenjujući odredbu članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa).

21.1. Neosnovano tužiteljica prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada tužiteljici nije priznao trošak sastava podnesaka od 15. ožujka 2021., 8. srpnja 2022. i 3. listopada 2023. jer i po stavu ovog suda tužiteljici ne pripada trošak za sastava tih podneska po Tbr. 8.4. Tarife iz razloga što je riječ o podnescima koji nisu bili nužni za vođenje ovog postupka.

21.2. Isto tako, tužiteljici ne pripada trošak sudske pristojbe presude iz razloga jer su odredbom članka 11. stavka 1. točke 5. Zakona o sudskim pristojbama (»Narodne novine«, broj 118/18. i 51/23., dalje: ZSP) potrošači kao tužitelji oslobođeni obveze plaćanja sudske pristojbe u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je u konkretnom slučaju, pa tužiteljicu ne pripada trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 67,95 eura.

21.3. Budući da su obje stranke djelomično uspjele u žalbenom postupku to je po ocjeni ovog suda opravdano ne dosuditi trošak žalbenog postupka nijednoj od stranaka.

22. S obzirom na navedeno, trebalo je na temelju odredbi članka 368. stavka 1. ZPP- a i članka 373. točke 3. ZPP-a, u vezi s odredbama članka 380. točke 3. ZPP-a i članka 381. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I. i II. izreke, ove presude.

Split, 20. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević