Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž Ob-58/2025-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sucu Marijanu Miletiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Matei Mariji Jandras Crnalić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tužene ČL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Zdilaru, odvjetniku u Zagrebu, radi razvoda braka, uz sudjelovanje maloljetnog RL, OIB: [osobni identifikacijski broj] i maloljetne UL, OIB: [osobni identifikacijski broj], odlučujući o žalbi tužitelja, protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, pod poslovnim brojem P Ob-299/2023-14 od 31. listopada 2024., 19. ožujka 2025.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja EL kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, pod poslovnim brojem P Ob-299/2023-14 od 31. listopada 2024.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem, točkom I. izreke, naloženo je tužitelju da doprinosi za uzdržavanje maloljetnog RL mjesečnim iznosom od 229,60 EUR-a, te maloljetne UL, mjesečnim iznosom od 195,16 EUR-a, počevši od dana donošenja privremene mjere 31. listopada 2024. godine pa ubuduće, sve dok za to budu postojali zakonski uvjeti, najkasnije do svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec, putem računa majke ČL otvoren kod Raiffeisenbank Austria d.d., a točkom II. izreke, odlučeno je da se ova privremena mjera određuje s trajanjem do pravomoćnosti odluke o glavnoj stvari u ovom predmetu, kojom da će se odlučiti o zakonskom uzdržavanju, ili do drugačije odluke suda, dok je točkom III. izreke odlučeno da žalba protiv ovoga rješenja ne odgađa provedbu rješenja.
2. Žali se tužitelj, pobijajući prvostupanjsko rješenje, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se isto rješenje ukine.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz stanja spisa predmeta proizlazi, da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj sudu podnio tužbu protiv tužene, predlažući donošenje presude, kojom će se razvesti brak tužitelja i tužene, te kojom će se odlučiti da djeca stranaka maloljetni RL i maloljetna UL stanuju s ocem, koji da će samostalno djelomično izvršavati roditeljsku skrb nad maloljetnom djecom, a majka da će ostvarivati osobne odnose sa maloljetnom djecom, uz obvezu majke da doprinosi za uzdržavanje maloljetne djece.
6. Tužitelj je ujedno predložio da sud odredi privremenu mjeru, kojom će se odlučiti, da djeca stranaka maloljetni RL i maloljetna UL stanuju s ocem, a majka da ostvariuje osobne odnose sa maloljetnom djecom, uz obvezu majke da doprinosi za uzdržavanje maloljetne djece.
7. Nadalje, odgovorom na tužbu, tužena je ustala protutužbom, predlažući da sud donese presudu, kojom će se razvesti brak tužitelja i tužene, te odlučiti da djeca stranaka maloljetni RL i maloljetna UL stanuju s majkom, uz zajedničko ostvarivanje roditeljske skrbi nad maloljetnom djecom, te da otac ostvaruje osobne odnose sa maloljetnom djecom, uz obvezu oca da doprinosi za uzdržavanje maloljetne djece.
8. Tužena je ujedno predložila donošenje privremene mjere, kojom će se odlučiti da djeca stranaka maloljetni RL i maloljetna UL stanuju s majkom, uz ostvarivanje osobnih odnosa oca sa maloljetnom djecom i uz obvezu oca da uzdržava maloljetnu djecu.
9. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi, da iz kratkog (neformalnog) saslušanja stranaka nedvojbenim proizlazi, da zajednička maloljetna djeca žive s tuženom, te da tužitelj kupuje potrebne odjevne predmete za djecu, ali tužitelj svoju tvrdnju o "davanju novca na ruke" za uzdržavanje maloljetne djece da nije dokazao niti učinio vjerojatnom.
10. Imajući u vidu naprijed navedeno, sud prvog stupnja zaključio je, da, iako tužitelj da sudjeluje u zadovoljavanju materijalnih potreba djece (nabavom odjevnih predmeta), navedenim da se u kontekstu članaka 309. i 310. sve Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/15, 98/19, 47/20, 49/23 i 156/23 – dalje: ObZ), ne može zaključiti da tužitelj u potpunosti ispunjava zakonsku obvezu uzdržavanja.
11. Na temelju naprijed pravilnih zaključaka, sud prvog stupnja, kada je i valjano utvrdio, da maloljetni ML, koji da je rođen **.**.2017. i maloljetna KL, koja da je rođena **.**.2018., stanuju s majkom, sud prvog stupnja, ispravno je postupio, kada je, a primjenom odredba članka 309. i 310. sve ObZ-a, odredio privremenu mjeru nalažući tužitelju da doprinosi mjesečno za uzdržavanje maloljetnog RL u iznosu od 229,60 EUR-a, a maloljetne UL, u iznosu od 195,16 EUR-a, rješavajući sve na način kako je to pobliže opisano izrekom prvostupanjskog rješenja, jer je isto pravilno utemeljeno na odredbama članka 529. stavku 1. točki 2., članku 538. stavcima 1. i 2. i odredbi članka 539. stavka 1. sve ObZ-a i Odluci o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta, koju je donijelo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike („Narodne novine“ broj 4924).
12. I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, kada je pobijanim rješenjem odredio predmetnu privremenu mjeru, jer se radi o maloljetnoj djeci, koji su u dobi od nepunih osam, odnosno nepunih šest godine života, a koja maloljetna djeca žive s majkom i koju je tužitelj, kao roditelj koji s njima ne živi, u obvezi uzdržavati i to zadovoljavanjem materijalnih potreba djeteta u obliku novčanog uzdržavanja (članak 310. stavak. 1. ObZ-a).
13. Stoga, žalbenim navodima tužitelja – kojima isti u biti smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 538. ObZ-a za određivanje predmetne privremene mjere, te da nisu saslušane stranke i da nije izveden niti jedan dokaz u postupku, pa da niti na bilo koji način nije utvrđeno da bi bez donošenja mjere došlo do opasnosti za osobne ili druge važne interese djeteta, a niti da je utvrđeno da tužitelj ne doprinosi za uzdržavanje svoje djece, te tužitelj da je više od godinu dana na bolovanju i mjesečno da je prosječno uprihodio 496,26 EUR-a, pa plaćanjem iznosa od 424,76 EUR-a, što da je praktički njegovo mjesečno primanje, tužiteljeva egzistencija da bi bila ugrožena - ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost i zakonitost pobijanog rješenja, a žalitelju je u odnosu na njegove žalbene navode i za navesti, da sud prvog stupnja može po prijedlogu majke maloljetne djece, kao što je to u konkretnom slučaju, odrediti privremenu mjeru, što proizlazi i iz odredbe članka 538. ObZ-a, a u konkretnom slučaju predmetna mjera određena je u korist djece, pa se smatra da postoji opasnost za osobne ili druge važne interese majke maloljetne djece (članak 538. stavak 2. ObZ-a).
14. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, za navesti, da je u postupcima u kojim se odlučuje o uzdržavanju djeteta sud dužan na pripremnom ročištu ili prvom ročištu za glavnu raspravu, nakon što strankama omogući da se o tome izjasne, odnosno ako to okolnosti slučaja zahtijevaju, i prije toga, neovisno o tome je li se tuženik o tome mogao izjasniti, rješenjem o privremenoj mjeri naložiti tuženiku da plaća zakonski minimum uzdržavanja za dijete (članak 539. stavak 1. ObZ-a), te je žalitelju suviše i za navesti, da iz njegovih navoda danih na ročištu rasprave, održanom 13. studenog 2023. (stranice od 35 do 37 spisa) ne bi proizlazilo da on zadovoljava materijalne potrebe djece u vidu novčanog uzdržavanja (članak 310. stavak 1. ObZ-a).
15. Isto tako, žalitelju je i za navesti, da njegovo trenutno zdravstveno stanje ne utječe na njegovu obvezu uzdržavanja maloljetne djece, kao oca s kojim maloljetna djeca ne stanuju.
16. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove daljnje žalbene prigovore, za navesti, da je sud prvog stupnja visinu uzdržavanja tužitelju pravilno odredio u skladu s odredbom članka 539. stavkom 1. ObZ-a i u skladu s Odlukom o minimalnim novčanim iznosima potrebnim za mjesečno uzdržavanje djeteta („Narodne novine“ broj 49/24), a kojom je, između ostalog, propisano, da minimalni novčani iznosi koji predstavljaju minimum iznosa ukupnih materijalnih potreba za mjesečno uzdržavanje maloljetnog djeteta u Republici Hrvatskoj koje je dužan platiti roditelj koji ne stanuje djetetom iznosi, za dijete do 6 godina 17% prosječne neto plaće 195.16 EUR-a, a za dijete od 7 do 12 godine iznosi 20% prosječne neto plaće 229,60 EUR-a.
17. Prema tome, žalba tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.
18. Budući, da na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a na ispravno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo je pravilno primijenjeno, dok pobijanim rješenjem nije počinjena niti jedna od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. u svezi članka 381. sve ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje, slijedom čega je riješeno kao u izreci (članak 380. točka 2. ZPP-a).
Split, 19. ožujka 2025.
S U D A C
Marijan Miletić
