Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1183/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Vedrane Perkušić kao predsjednice vijeća, dr. sc. Daniele Pivčević kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te dr. sc. Ivana Tironija kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Volić & Ružička & Cabadaj Cafuta d.o.o., Garešnica, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-46/2022-30 od 5. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Garešnici, poslovni broj P-46/2022-30 od 5. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.791,58 eura zajedno sa zateznim kamatama, tekućim kako je pobliže navedeno u točki I. 1. izreke do isplate, zatim iznos od 4.310,77 eura zajedno sa zateznim kamatama kako je navedeno u točki I. 2. izreke. Nadalje, utvrđena je ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-4423313, koji su zaključili tužitelj i tuženik i to dana 26. rujna 2007., a koja glasi: „naknada - 3,30 posto od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita” (točka I. 3. izreke). U točki I. 4. izreke naloženo je tuženiku isplatiti novčanu tražbinu u ukupnom iznosu od 479,67 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4. listopada 2007. do isplate. Ujedno je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.495,75 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno dana 5. ožujka 2024. pa sve do isplate, dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan (točka II. Izreke).

2. Žali se tuženik pobijajući prvostupanjsku presudu u cijelosti i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i vrati na ponovno suđenje. Zatražio je trošak žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, a ni one na koje u žalbi upozorava tuženik.

6. Presuda o odlučnim činjenicama sadrži pravno osnovane i dostatno obrazložene razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik. Izreka presude je razumljiva i nije proturječna sama sebi, a ni razlozima iznesenim u obrazloženju.

7. Sudska ocjena dokaza, koju je učinio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, suglasna je odredbi članka 8. ZPP-a, te takva ocjena dokaza žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

8. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe pa je neosnovan i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Predmet postupka je zahtjev tužitelja radi isplate preplaćenih iznosa pri vraćanju kredita temeljem Ugovora o kreditu od 26. rujna 2007., osnovom ništetnih ugovornih odredbi, koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za švicarski franak – CHF, na promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbe članka 3. predmetnog Ugovora kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita te zahtjev za isplatu iznosa plaćenog po osnovi te odredbe.

10. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici glede ocjene valjanosti spornih ugovornih odredbi ugovora o kreditu mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (2007) ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., dalje: ZZP/07).

11. Temeljem rezultata provedenog postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je dana 26. rujna 2007. između stranaka zaključen Ugovor o kreditu broj: 718- 50-4423313 (dalje: Ugovor) radi kupnje osobnog vozila,

- da je u članku 1. navedenog Ugovora navedeno da banka odobrava korisniku kredita kredit u iznosu od 24.963,48 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita,

- da je u članku 2. Ugovora ugovorena redovna kamatna stopa 5,49% godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

- da je u članku 3. Ugovora ugovorena naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita,

- da je tužitelju prilikom isplate/korištenja predmetnog kredita na dan 3. listopada 2007. naplaćena naknada za obradu kredita sukladno članku 3. Ugovora u iznosu od 3.614,09 kn, što odgovara iznosu od 479,67 eura,

- da je prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka IU, tužitelj kao korisnik predmetnog kredita više platio tuženiku zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početnu kamatnu stopu i početni tečaj CHF, i to iznose koje tužitelj potražuje tužbom,

- da potraživanje tužitelja nije zastarjelo.

12. U okolnostima citiranih relevantnih činjeničnih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako se na pravni odnos stranaka primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite, na koje se tužitelj poziva temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14). Stoga da se s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog Ugovora koja se odnosi na ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli, na pravni odnos stranaka primjenjuje početno ugovorena promjenljiva kamatna stopa, a koja je iznosila 5,49% i tečaj CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu pa da je stoga zahtjev tužitelja osnovan u pogledu vraćanja onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO).

13. Osim toga, sud prvog stupnja utvrđuje kako je ništetna i odredba članka 3. Ugovora kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u smislu odredbi članka 96. ZZP/07 (istovjetno čl. 81. st. 1. ZZP/03), članka 102. st. 1. ZZP/07 te članka 322. u vezi s člankom 324. ZOO. Ovo stoga što se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je bila unaprijed formulirana od strane kreditora te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, već je tuženiku dano da svojom odlukom utvrđuje visinu tih naknada. Tužitelju da nije bilo objašnjeno kako će se utvrđivati visina tzv. ulazne naknade, čime je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovoga konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. ZZP/14.) odnosno članka 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 19/22., u daljnjem tekstu: ZZP/22.), te članka 502.c ZPP-a.

15. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi.

16. Nadalje, tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

17. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

18. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP/19.), na temelju članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). Pritom treba napomenuti da je tijekom postupka tuženik iznosio činjenice da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu te je prvostupanjski sud na prijedlog stranaka pa tako i tuženika, pobijanu odluku donio nakon što je saslušao tužitelja čiji iskaz je prvostupanjski sud pravilno ocijenio, dok tuženikovi žalbeni navodi predstavljaju njegovo viđenje danog iskaza koje nije u skladu s utvrđenim činjenicama u ovom postupku.

19. Stoga, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbama članka 502.a i 502.c ZPP-a, kako to prigovara u žalbi tuženik.

20. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno citiranim odredbama ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem mu je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

21. Prigovor tuženika da tužitelj nije dokazao da je ugovor sklopio u svojstvu potrošača također je pravilno odbijen jer je teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a ni u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

22. Slijedom iznesenog, tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO time da je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, koje je detaljno i stručno. Isto tako je za istaći da u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

23. Pravilno je sud prvog stupnja cijenio kako je prigovor zastare neosnovan. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz članka 323. stavak 1. ZOO-a pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz članka 225. ZOO-a.

24. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

25. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe 3. svibnja 2019. u odnosu na tražbinu po osnovi promjenjive kamatne stope, odnosno 19. siječnja 2022. u odnosu na tražbinu po osnovi valutne klauzule, tražbine nisu u zastari jer od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe koja je nastupila 13. lipnja 2014. (za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno od 14. lipnja 2018. (za odredbe o valutnoj klauzuli) pa do podnošenja tužbi nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a pa se žalbeni navodi tuženika glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

26. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđene iznose pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

27. Isto tako, neosnovan je prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva jer je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev s izračunom vještaka jer ne raspolaže stručnim financijsko-knjigovodstvenim znanjima da bi u tužbi mogao postaviti precizan zahtjev u odnosu na visinu potraživanja. U tom je smislu neosnovan prigovor tuženika u pogledu dopuštenja preinake tužbenog zahtjeva, jer je i prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

28. Prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kada je odredio ništetnom dio odredbe Ugovora prema kojoj se tužitelj obvezao tuženiku platiti naknadu i troškove za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita i kada je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

29. Pri tome je sud prvog stupnja uzeo u obzir kako je predmetni ugovor sastavljen na tuženikovom obrascu, da tužitelj nije mogao mijenjati stavke ugovora i sklopiti ugovor o kreditu bez odredbe o naknadi za obradu, da tuženik nije dokazao da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, da u ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi i tuženik nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s ugovorom o kreditu, čime je stvorena značajna neravnoteža na strani tužitelja kao ugovorne podređene stranke.

30. Na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik navedeno nije dokazao, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba članka 3. Ugovora te ništetna u smislu odredbe članka 102. stavak 1. ZZP/07.

31. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

32. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz iste proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

33. Osim što u spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije navedeno na što se naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

34. Pri tome je ukazati da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na tumačenje Suda EU po prethodnom pitanju u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi.

35. Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom-troškom obrade kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom ugovornu odredbu u svezi naplate troškova ulazne naknade i obvezao tuženika vratiti tužitelju plaćeni iznos po toj osnovi temeljem članka 323. st. 1. u vezi članka 1111. st. 1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom članka 1115. ZOO-a jer je tuženik nepošteni stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

36. Pri tome zastara restitucijskog zahtjeva s osnove nepoštene odredbe o tzv. ulaznoj naknadi teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV-47/2020-2, slijedom čega zastara nije nastupila. Dakle, u vrijeme utuženja i donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok prema pravnom stavu Vrhovnog suda još nije ni počeo teći.

37. Zakonita je i odluka o troškovima postupka, kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. ZPP-a), koja je sukladna vrijednosti predmeta spora pa se žalba tuženika i u ovom dijelu ukazuje neosnovana.

38. Protivno žalbenim navodima, sud prvog stupnja, pri odlučivanju koje će troškove tužitelju naknaditi jasno je naveo koje radnje je prihvatio kao opravdane i nužne za vođenje ovog spora (članak 155. stavak 1. ZPP-a) te koliko bodova pripada tužitelju za svaku pojedinu poduzetu radnju, sve sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23), kao što je pravilno odmjerio kao potreban cjelokupan trošak vještačenja. U odnosu navode tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio vrijednost boda za odgovoriti je tuženiku da prema Tbr. 48. Tarife, kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Sudske pristojbe pravilno su priznate tužitelju jer su iste od njega i naplaćene po odluci suda.

39. Kako na izloženi način nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena niti bilo koja od bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je presuđeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

40. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka trebalo je odbiti pozivom na odredbu članka 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, jer nije uspio sa svojom žalbom.

U Splitu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić