REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj Pr-918/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu po sucu toga suda Jasminki Galešić, u pravnoj stvari tužitelja ŠT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Marko Gracin i Vatroslav Šego, odvjetnici u zajedničkom odvjetničkom uredu Marko Gracin & Vatroslav Šego iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj OIB: 82031999604 Zagreb, Ozaljska 105, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 05. ožujka 2025., u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja RT, odvjetničkog vježbenika i punomoćnika tuženika NT, temeljem generalne punomoći Su-198/2023, dana 19. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj OIB: 82031999604 Zagreb, Ozaljska 105 da tužitelju ŠT OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], na ime razlike plaće isplati iznos od 2.104,25 eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa, osim na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u navedenom iznosu do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na iznos od:

- 135,40€ od 11. svibnja 2017. do isplate,

- 126,33€ od 11. lipnja 2017. do isplate,

- 132,84€ od 11. srpnja 2017. do isplate,

- 124,66€ od 11. kolovoza 2017. do isplate,

- 128,18€ od 11. rujna 2017. do isplate,

- 111,48€ od 11. listopada 2017. do isplate,

- 110,23€ od 11. studenog 2017. do isplate,

- 118,54€ od 11. prosinca 2017. do isplate,

- 116,17€ od 11. siječnja 2018. do isplate,

- 122,51€ od 11. veljače 2018. do isplate,

- 116,32€ od 11. ožujka 2018. do isplate,

- 118,48€ od 11. travnja 2018. do isplate,

- 102,87€ od 11. svibnja 2018. do isplate,

- 111,36€ od 11. lipnja 2018. do isplate,

- 105,70€ od 11. srpnja 2018. do isplate,

- 109,55€ od 11. kolovoza 2018. do isplate,

- 112,11€ od 11. rujna 2018. do isplate,

- 101,52€ od 11. listopada 2018. do isplate,

u roku od 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 2.104,25 eur.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 1.500,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 20. travnja 2022. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi je naveo da je 04. studenog 2015. s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto vozač autobusa I. Nakon toga sklopio je još dva ugovora o radu za isto radno mjesto i to 24. listopada 2016. na određeno vrijeme i 28. travnja 2017. na neodređeno vrijeme. Tužitelj je 01. listopada 2018. sklopio s tuženikom ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozač autobusa III. Ugovorima o radu od 04. studenog 2015., 24. listopada 2016. i 28. travnja 2017. ugovoreno je da će tužitelju biti obračunata plaća primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,20, a ugovorom o radu od 01. listopada 2018. je ugovoren koeficijent složenosti poslova 2,40. Tužitelj tvrdi da svi vozači autobusa kod tuženika obavljaju iste poslove i radne zadatke tijekom smjene, ali se nekima plaća obračunavam primjenom koeficijenta 2,20, a nekima primjenom koeficijenta 2,40. Tužitelj smatra da mu je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan obračunavati plaću primjenom koeficijenta 2,40 jer je obavljao iste poslove u istim ili sličnim uvjetima kao vozači kojima je plaća obračunavana temeljem koeficijenta 2,40.

2. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u podnesku od 11. travnja 2023. tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu na ime razlike plaće za razdoblje od travnja 2017. do rujna 2018. godine isplati iznos od 2.104,25 eur bruto sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos od jedanaestog u mjesecu za prethodni mjesec.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev, navodeći da je tužitelj kod tuženika zaposlen na radnom mjestu vozač autobusa III, a utuženom razdoblju radio je na radnom mjestu vozač autobusa I za koje je utvrđen koeficijent složenosti poslova 2,20. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova V 2,11 do 2,40, koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET- a iz 2015. godine, utvrđena su radna mjesta vozač autobusa I – koeficijent složenosti poslova 2,20; vozač autobusa II – koeficijent složenosti poslova 2,30 i vozač autobusa III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Tužitelj je u utuženom razdoblju imao sklopljen ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa I s koeficijentom složenosti poslova 2,20 i tuženik je tužitelju obračunavao plaću sukladno ugovoru o radu i koeficijentu 2,20 koji je ugovoren ugovorom o radu. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, ali je navedeni prigovor povukao na ročištu održanom 26. rujna 2024. godine.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovore o radu između tužitelja i tuženika od 04. studenog 2015. (list 9-10 spisa), Dodatak V Temeljnom kolektivnom ugovoru za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački holding d.o.o. od 30. srpnja 2013. (list 11-17, 93-99 spisa), Temeljni kolektivni ugovor za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba iz veljače 2002. (list 18-21, 89-92 spisa), obavijest o prenošenju ugovora o radu na novog poslodavca od 29. prosinca 2017. (list 22 spisa), Kolektivni ugovor za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. od 31. prosinca 2019. (list 23-63 spisa), izvadak iz Sudskog registra za tuženika (list 64-66 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnice Zagrebački električni tramvaj (list 72-88 spisa), izračun utuženog potraživanja izvršen od strane tuženika (list 130 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka LT i ŽT (list 165- 166 i 173- 174).

5. Sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka FT i UT, jer je punomoćnik tužitelja na ročištu 26. rujna 2024. i 05. ožujka 2025. odustao od navedenih dokaznih prijedloga.

6. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 ZPP-a, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva i tijek zakonske zatezne kamate.

8. Uvidom u ugovor o radu od 04. studenog 2015. utvrđeno je da je navedeni ugovor sklopljen na razdoblje od 60 dana. Temeljem tog ugovora tužitelj je od 09. studenog 2015. obavljao poslove radnog mjesta vozač autobusa I, a člankom 9 ugovora o radu ugovoreno je da će za navedene poslove tuženik tužitelju obračunati plaću primjenom koeficijenta složenosti poslova 2,20 i to sukladno odredbama Kolektivnog ugovora ili Pravilnika o radu.

9. Tuženik je 24. srpnja 2015. donio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, a sastavni dio tog Pravilnika je Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova u kojem su radna mjesta vozač autobusa svrstana u grupu V složenosti poslova i propisano je radno mjesto vozač autobusa I s koeficijentom 2,20, vozač autobusa II s koeficijentom 2,30 i vozač autobusa III s koeficijentom 2,40.

10. U utuženom razdoblju do sklapanja ugovora o radu od 01. listopada 2018. tuženik je tužitelju obračunavao i isplaćivao plaću sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20 koji koeficijent je utvrđen u članku 9 ugovora o radu od 04. studenog 2015. i koji je propisan za radno mjesto vozač autobusa I.

11. Tužitelj tvrdi da ne postoji razlika između poslova radnih mjesta vozač autobusa I i vozač autobusa III, da se radi o istovjetnim poslovima pa iz tog razloga smatra da joj je tuženik u utuženom razdoblju bio dužan isplaćivati plaću obračunatu temeljem koeficijenta složenosti poslova 2,40.

12. Svjedok LT ja na ročištu 26. rujna 2024. izjavio da je bio zaposlen kod tuženika do studenog 2023. na radnom mjestu vozač autobusa, na kojem je radio i u utuženom razdoblju od 2015. do 2018. godine, a na istom radnom mjestu radio je i tužitelj. Naveo je da su on i tužitelj imali isti ugovor o radu za isto radno mjesto ali je postojala razlika u koeficijentu, odnosno svjedok je imao koeficijent 2,40, a tužitelj je imao koeficijent 2,20. Naveo je da nije postojala nikakva razlika između njegovih poslova i poslova koje je obavljao tužitelj, svi vozači autobusa obavljali su iste poslove, vozili su iste autobuse i mogli su jedni druge zamjenjivati u poslu.

13. Svjedok ST je izjavio da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu vozač autobusa i na istom radnom mjestu radio je i u utuženom razdoblju od travnja 2017. do rujna 2018. godine. Tužitelj je također radio na radnom mjestu vozač autobusa. Naveo je da su tužitelj i svjedok isti ugovorio radu jer su se u isto vrijeme zaposlili kod tuženika. Svi vozači autobusa nisu imali istu plaću, plaća se razlikovala po koeficijentu, a svjedok i tužitelj su u početku imali koeficijent 2,20, a 2018. godine dobili su koeficijent 2,40. Nakon što im je povećan koeficijent na 2,40 nije se ništa promijenilo u pogledu poslova koje su obavljali, već je sve ostalo isto.

14. Temeljem iskaza saslušanih svjedoka sud je zaključio da su svi vozači autobusa kod tuženika obavljali iste poslove, ali nisu imali isti koeficijent za obračun plaće, već su vozači koji su imali ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa I imali manji koeficijent u odnosu na vozače koji su imali ugovor o radu za radno mjesto vozač autobusa III.

15. Iz tuženikovog Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta i Kataloga radnih mjesta po grupama složenosti poslova proizlazi da je kod tuženika radno mjesto vozač autobusa bilo razvrstano u tri kategorije (I, II i III) sa različitim koeficijentima složenosti poslova, ali iz navedenog Pravilnika i Kataloga nije vidljivo u čemu se sastoji razlika između navedenih kategorija radnog mjesta vozač autobusa i posljedično tome iz kojeg razloga je za svaku kategoriju vozača autobusa propisan različit koeficijent za obračun plaća. Navedenu razliku nije objasnio niti tuženik u odgovoru na tužbu niti u kasnijem tijeku postupka pa je sud zaključio da se navedena radna mjesta razlikuju isključivo po propisanom koeficijentu složenosti poslova.

16. Člankom 91 stavak 1 Zakona o radu (Narodne novine 93/2014) propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti. Člankom 91 stavak 2 točka 1 Zakona o radu propisano je da u smislu stavka 1 tog članka, dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju.

17. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj u okviru radnog mjesta vozač autobusa I obavljao iste poslove i u istim uvjetima kao i vozači koji su imali ugovore o radu za radno mjesto vozač autobusa III, sud je zaključio da je tužiteljev rad na poslovima radnog mjesta vozač autobusa I bio jednak i jednake vrijednosti poslovima koje su obavljali vozači na radnom mjestu vozač autobusa III.

18. S obzirom da tuženik nije dokazao da postoji razlika između poslova koje je obavljao tužitelj i poslova koje su obavili vozači na radnom mjestu vozač autobusa III, sud je zaključio da se radi o radu jednake vrijednosti pa je tuženik bio dužan tužitelju isplaćivati plaću koju je obračunavao vozačima na radnom mjestu vozač autobusa III.

19. Tužitelju je na ime razlike između plaće obračunate primjenom koeficijenta 2,40 i plaće obračunate primjenom koeficijenta 2,20 dosuđen ukupni iznos od 2.104,25 eur bruto koji iznos je u skladu s tuženikovim izračunom. Tužitelju je na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od jedanaestog u mjesecu za prethodni mjesec, a sud je pri tom imao u vidu da su među strankama nesporni visina tužbenog zahtjeva i tijek zakonske zatezne kamate.

20. Bruto plaća sastoji se od neto plaće te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a sukladno članku 15 stavak 3 Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14) i članku 17 stavak 3 Pravilnika o porezu na dohodak (Narodne novine 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 2/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/1 i 157/14), zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto plaća koja se isplaćuje po sudskoj presudi, do trenutka isplate, u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak, nije u potpunosti dospjela pa porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu isplatom plaće.

21. Iz navedenog razloga sud je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u dosuđenom bruto iznosu od 2.104,25 eur.

22. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 78/15 i 156/22, 155/23).

23. Odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154 stavak 1 u vezi članka 155 ZPP-a, a sastoji se od troška zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Tužitelju je priznata nagrada za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 7/1), za sastav podneska od 01.06.2022. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 14.03.2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za sastav podneska od 11.04.2023. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 29.09.2024. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1), za zastupanje na ročištu 05.03.2025. u iznosu od 200,00 eur (Tbr. 9/1).

25 Ukupan trošak tužitelja iznosi 1.200,00 eur, a navedenom iznosu dodan je PDV od 25% u iznosu od 300,00 eur pa je tužitelju na ime parničnog troška ukupno dosuđeno 1.500,00 eur.

26. Tužitelju je temeljem članka 151 stavak 3 ZPP-a dosuđena zatezna kamata na parnični trošak.

27. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podnesaka od 03. listopada 2023. i 27. ožujka 2024. jer navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje parnice, u smislu članka 155 ZPP-a. Tužitelju nije priznata nagrada za sastav podneska od 16. svibnja 2024. jer je tužitelj navedenim podneskom dostavio u spis adresu svjedoka LT, što je bio dužan dostaviti u tužbi.

28. Slijedom navedenog sud je odlučio kao u izreci presude.

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

Sudac:

Jasminka Galešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 5 (pet) istovjetnih primjeraka, putem ovog suda.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Tuženiku