Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-5588/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Soljačića kao predsjednika vijeća, te Tomislava Tomašića i Marjane Rajić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Diane Pavlečić, u svojstvu više sudske savjetnice kao zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv I-okr. pravne osobe PLITVICE ĐOGAŠ d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe DL, zastupane po braniteljima iz odvjetničkog društva Ljubičić – Vrdoljak & Partneri d.o.o. iz Splita, zbog prekršaja iz članka 189. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnijetoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 26. travnja 2024., broj: Pp-5823/2023, na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e :

I. Odbija se kao neosnovana žalba I-okr. pravne osobe PLITVICE ĐOGAŠ d.o.o. i II-okr. odgovorne osobe DL i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona (NN 107/07,39/13,157/13,110/15,70/17,118/18,114/22), okrivljenici su obvezni naknaditi paušalni iznos troškova ovog drugostupanjskog prekršajnog postupka u iznosu od 60,00 eura (šezdeset eura) - svaki, u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu okrivljenici su proglašeni krivima i kažnjeni novčanim kaznama i to I-okr. pravna osoba novčanom kaznom u iznosu od 700,00 eura i II-okr. odgovorna osoba novčanom kaznom u iznosu od 300,00 eura, zbog prekršaja iz članka 189. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, činjenično opisanog u izreci pobijane presude.

2. Istom presudom okrivljenici su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eura.

3. Protiv prvostupanjske presude okrivljenici su pravodobno, putem branitelja, podnijeli žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navodeći u bitnom da je do bitne povrede došlo jer je obrazloženje u nesuglasju s rezultatima izvedenih dokaza u postupku, te je evidentno kako je Sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje prvenstveno što je propustio ispitati okrivljenika. Cjelokupan iskaz ĆL je isključivo nagađanje i indicija, te je za istaknuti kako je sam kontrolor iskazao da nije čuo nikakvu glazbu na recepciji niti se osobno uvjerio u postojanje predmetnih TV-a u svakoj sobi. Sud poklanja vjeru iskazu svjedoka koji je zaposlenik u HDS-u, a koji su podnositelji optužnog prijedloga, te je za očekivati da će isti izjaviti ono što ide u prilog poslodavcu istoga. U cijelom postupku nije s dovoljnim stupnjem sigurnosti utvrđeno je li se reproducirala ikakva glazba, odnosno ako je s kojeg izvora bi to dolazilo, pa nije sa sigurnošću utvrđeno da su se ostvarili svi bitni elementi prekršaja koji se okrivljenima stavlja na teret. Indikativna je činjenica koju uopće sud ne uzima u obzir, a to je da aperitiv bar Hotela Cvita nije radio u periodu od 1. studenoga 2021. do 30. travnja 2022., a za koje postoji i odluka donesena od uprave hotela. Ističu da je sud u ovom postupku povrijedio pravo okrivljenika na obranu jer se okrivljeniku mora omogućiti da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu, a nakon toga će mu se po potrebi postavljati pitanja kako bi se otklonile proturječnosti i nejasnoće u iznesenoj obrani. Hotelska soba ne može se smatrati javnim mjestom i pritom izjednačava pojmove hotelska soba i hotel koji je znatno širi pojam. U presudi Europskog suda pod brojem C-641/2015 od 16. veljače 2017. sud je veoma detaljno obrazložio pojam javnosti u smislu hotelske sobe u kojima se nalazi televizija. Članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice.

4. Žalitelji predlažu da se iz razloga iznijetih u žalbi, ista prihvati.

5. Žalba je neosnovana.

6. Odlučujući o žalbi te ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona (NN 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18, 114/22), uz ocjenu navoda žalbe, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da presudom nisu na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, kao i da nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, a na što sud pazi po službenoj dužnosti, te je našao da je Općinski prekršajni sud u Zagrebu točno utvrdio činjenično stanja i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno pravno označio djelo.

7. Naime, prvostupanjski sud je na temelju obrane okrivljenika, te iskaza svjedoka ĆL, referenta HDS-a, te uvidom u očitovanje tužitelja i zapisnik o provedenoj kontroli, imao valjane osnove zaključiti da su se u ponašanju okrivljenika ostvarila sva bitna obilježja prekršaja iz članka 189. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

8. Neosnovano žalitelji poriču počinjenje prekršaja, navodeći da cjelokupan iskaz ĆL je isključivo nagađanje i indicija, te je za istaknuti kako je sam kontrolor iskazao da nije čuo nikakvu glazbu na recepciji niti se osobno uvjerio u postojanje predmetnih TV-a u svakoj sobi, te u cijelom postupku nije s dovoljnim stupnjem sigurnosti utvrđeno je li se reproducirala ikakva glazba, odnosno ako je s kojeg izvora bi to dolazilo, pa nije sa sigurnošću utvrđeno da su se ostvarili svi bitni elementi prekršaja koji se okrivljenima stavlja na teret, kao i da hotelska soba ne može se smatrati javnim mjestom i pritom izjednačava pojmove hotelska soba i hotel koji je znatno širi pojam.

9. Naime, odredbama članka 3. stavka 3. i 4. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima propisano da javnost, po ovom Zakonu, označava veći broj osoba koje su izvan uobičajenoga užeg kruga osoba usko povezanih rodbinskim ili drugim osobnim vezama, te javnim korištenjem autorskog djela smatra se svako korištenje autorskog djela i predmeta zaštite srodnih prava koje je pristupačno javnosti ili korištenje u prostoru koji je pristupačan pripadnicima javnosti, kao i omogućavanje pripadnicima javnosti pristupa autorskom djelu i predmetima srodnih prava u vrijeme i na mjestu koje sami odaberu, kao i člankom 3. stavkom 1. Direktive 2001/29/EZ, a koja je ugrađena u naš sustav zaštite autorskih i srodnih prava člankom 1.a cit. Zakona, propisano je da države članice moraju predvidjeti autorima isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako priopćavanje njihovih djela javnosti, žicom ili bežičnim putem, uključujući stavljanje njihovih djela na raspolaganje javnosti tako da im pripadnici javnosti mogu pristupiti s mjesta i u vrijeme koje sami odaberu, što znači da je za ostvarenje priopćavanja javnosti dosta da djelo bude dostupno na takav način koji pripadnicima javnosti omogućuje pristup djelu, a hotelski gosti čine takvu javnost, jer se u sobama nalaze TV prijamnici, što im omogućuje pristup autorskim glazbenim djelima, pri čemu nije od utjecaja je li upaljen TV prijamnik ili ne.

10. Nadalje, okrivljenici tijekom postupka nisu niti poricali da se u hotelskim sobama ne nalaze TV prijamnici, već su naprotiv istaknuli postojanje TV signala u sobama hotela, iako nisu posjedovali odobrenje HDS-a za javno priopćavanje autorskih glazbenih djela, te kako se okrivljenicima ne stavlja na teret takvo priopćavanje u zajedničkim prostorijama hotela, to je potpuno irelevantan navod žalitelja da sud ne uzima u obzir da aperitiv bar Hotela Cvita nije radio u periodu od 1. studenoga 2021. do 30. travnja 2022., a za koje postoji i odluka donesena od uprave hotela.

11. U vezi navoda žalitelja da u presudi Europskog suda pod brojem C-641/2015 od 16. veljače 2017. sud je veoma detaljno obrazložio pojam javnosti u smislu hotelske sobe u kojima se nalazi televizija, te članak 8. stavak 3. Direktive 2006/115 treba tumačiti na način da priopćavanje televizijskih i radijskih emitiranja putem televizijskih uređaja postavljenih u hotelske sobe ne predstavlja priopćavanje na mjestu pristupačnom javnosti uz plaćanje ulaznice, što su žalitelji već isticali u prvostupanjskom postupku, te je navedeno već obrazložio prvostupanjski sud, ponovno se naglašava da se presuda i D odnose na srodno pravo organizacije za emitiranje na njezinim programskim signalima, odnosno isključivo pravo javnog priopćavanja svojih programskih signala emitiranih, reemitiranih, prenesenih izravnim protokom ili učinjenih dostupnim javnosti, ako je takvo priopćavanje pristupačno javnosti uz plaćanje ulaznica, koje je regulirano sada člankom 158. stavkom 1. točkom 7. i člankom 296. stavkom 1. točkom 61. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 111/21), a ranije člankom 143. i članka 189. stavka 1. točkom 14. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/03, 79/07, 80/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18).

12. Također, u postupku nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka, što neosnovano ističu žalitelj, navodeći da je obrazloženje presude u nesuglasju s rezultatima izvedenih dokaza u postupku.

13. U vezi navoda žalitelja da je sud u ovom postupku povrijedio pravo okrivljenika na obranu jer se okrivljeniku mora omogućiti da se u neometanom izlaganju očituje o svim okolnostima koje ga terete i da iznese sve činjenice koje mu služe za obranu, a nakon toga će mu se po potrebi postavljati pitanja kako bi se otklonile proturječnosti i nejasnoće u iznesenoj obrani, ističe se da je prvostupanjski sud urednim pozivanjem okrivljenika i branitelja na ročište u žurnom postupku omogućio istima sudjelovanje u ovom postupku, a koje pravo okrivljenici nisu iskoristili jer se pozivu nisu odazvali niti su svoj izostanak ispričali.

14. Imajući u vidu pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravnu oznaku djela, ovaj sud je našao da su izrečene novčane kazne okrivljenicima za navedeno djelo u granicama zakona i da su primjerene težini djela, stupnju odgovornosti okrivljenika i u skladu s ostalim okolnostima odlučnim za odmjeravanje kazne, te iste nisu prestroge, jer je za prekršaj iz članka 189. stavka 1. točke 4. i stavka 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, važećim u vrijeme počinjenja prekršaja, bila propisana novčana kazna za pravnu osobu u rasponu od 5.000,00 do 50.000,00 kn (663,61 do 6.636,14 eura), te za odgovornu osobu u rasponu od 2.000,00 do 10.000,00 kn (265,45 do 1.327,23 eura).

15. Kako je odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. podtočke c) Prekršajnog zakona propisano da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju i paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi okrivljenika, to je na temelju članka 139. stavka 3. i 5. Prekršajnog zakona, obvezan svaki okrivljenik na naknadu paušalnog iznosa troškova drugostupanjskog prekršajnog postupka, uzimajući u obzir složenost i duljinu postupka.

16. Iz navedenih razloga, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, valjalo je žalbu okrivljenika odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu potvrditi.

U Zagrebu 19. ožujka 2025.

Zapisničarka:

Predsjednik vijeća:

Diana Pavlečić v.r.

Mario Soljačić v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 6 otpravaka: za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.