Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-184/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dijane Hofer predsjednice vijeća, sutkinje Lane Putrić izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Marku Kallay, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, broj P-1079/2019-18 od 13. prosinca 2022., dana 19. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, broj P-1079/2019-18 od 13. prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 998,84 EUR/7.525,76 kn koji je tužiteljica preplatila uslijed primjene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te iznos od 2.979,45 EUR/22.448,66 kn na ime preplaćenog tečaja u CHF, iz Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 9. veljače 2007., i to sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od uplate svakog pojedinačnog iznosa anuiteta, pa do isplate, kao i naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.347,97 EUR/10.156,25 kn sa pripadajućim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, a tekućim od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom, pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud preinači predmetnu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, te naloži tužiteljici da tuženici naknadi trošak postupka uključujući i trošak sastava žalbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Nesporno je da su stranke 9. veljače 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 148-50- 3914815 na iznos u kunskoj protuvrijednosti od 20.924,29 CHF na dan korištenja kredita, da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice i da je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20%, kao i da se redovna kamatna stopa mijenjala na više od početno ugovorene, a da je kredit otplaćen 12. veljače 2014.

6. Sporno je ima li se tužiteljica pravo pozivati na presudu iz postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa, radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama s obzirom da je tužiteljica bila upoznata da se radi o ugovaranju s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, te je li u odnosu na utuženi iznos nastupila zastara.

7.1. Prvostupanjski sud ističe da je vođen postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., a u kojem postupku je utvrđeno da su tuženici (među kojima i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pri čemu prije zaključenja takvog ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna a koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, a što ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatne stope. Na taj je način tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača "Narodne novine" br. 96/03, 46/07, 79/07, dalje ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. istog, odnosno suprotno odredbama ZZP iz 2007. ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13 dalje: ZZP/07) i to odredbama čl. 96. i 97. istog. Tom presudom odbijene su revizije u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

7.2. Što se tiče valutne klauzule u pogledu ugovorene valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) Trgovački sud u Zagrebu je presudom pod brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.,a u odnosu na koju su odbijene revizije presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog, utvrdio da je tuženica upravo u razdoblju na koje se odnosi i ovaj predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, dakle u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, i to tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je time tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredite kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

8. Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502. a i c. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 26/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje u tekstu: ZPP) zaključuje da tužiteljica ostvaruje pravo na zaštitu svog potrošačkog interesa pa u tom dijelu prigovor tuženice ocjenjuje neosnovanim.

9. Kako je radi utvrđenja visine pretplaćenih iznosa prvostupanjski sud proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je ukupan zbroj plaćenih anuiteta nastalih uslijed promjene kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu, uzimajući u obzir početnu ugovorenu kamatnu stopu, iznosi 998,84 EUR/7.525,76 kn, dok preplata na ime tečaja u CHF iznosi 2.979,45 EUR/22.448,66 kn, pa je primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO), uz primjenu čl. 1115. ZOO, sud tužiteljici dosudio te iznose, s obrazloženjem da je tuženica dužna vratiti tužiteljici sve ono što je primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, s zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

10. U odnosu na prigovor zastare prvostupanjski sud ističe da je odredbom čl. 215. st. 1. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno u konkretnom slučaju za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime promjenjive kamatne stope od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a za dio tražbine koji se odnosi na pretplatu na ime tečaja u CHF, koja je nastupila donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te kako se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, to je tužba od 13. svibnja 2019. podnesena unutar zastarnog roka.

11. U žalbi tuženica opširnim žalbenim navodima u bitnom tvrdi da se prvostupanjski sud ne može pozivati na utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a bez da je utvrdio ništetnost pojedinih ugovornih odredbi konkretnog ugovora. Ističe da se sud u obrazloženju pobijane presude poziva na članak 502.c. ZPP kojim je određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz čl. 502. a. ZPP obvezuje ostale sudove u postupku koji tužitelj osobno pokrene radi naknade štete koju mu je prouzrokovao tuženik, a da je ovaj konkretni postupak pokrenut radi isplate stečenog bez osnove. Navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer da je trebalo saslušati tužiteljicu, i javnog bilježnika koji je solemnizirao ugovor. Nadalje smatra da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Ustraje na prigovoru zastare, a žalbenim navodima osporava i tijek kamata. Zaključno traži trošak žalbenog postupka.

12.1. Donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

12.2. Nije ostvarena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju tuženica ističe u žalbi, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12.3. U odnosu na žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 502.c ZPP, tuženici se ukazuje da postoji ustaljena sudska praksa oko učinka odluke u kolektivnom sporu koja obvezuje sud i u ovom parničnom postupku, na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, na temelju čl. 502.c ZPP vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022). U tom smislu, vezano za isticanje prigovora oko primjene odredbe članka 502. c ZPP/14, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, u kojem je napisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, tu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, u duhu i cilju te odredbe, olakšanja i ubrzanja parničnih postupaka obeštećenja potrošača, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba članka 502.c ZPP dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj drugostupanjski sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo.

12.4. S druge strane, u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje se u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi u kojem sud ne uzima u obzir specifičnosti konkretnog slučaja, tj. konkretnog ugovornog odnosa stranaka, dok je u postupku individualne zaštite kontrolu nepoštenosti ugovorne odredbe sud dužan raspraviti s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja, a to stoga što se stvarna ravnoteža u pravima i obvezama potrošača i trgovca uspostavlja u postupcima individualne sudske zaštite u povodu pojedinačne tužbe potrošača u kojima sud o nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje s obzirom na specifične okolnosti pojedinačnog slučaja. Stoga je prema ovome sudu tuženica mogla tvrditi, te joj je sud morao omogućiti dokazivanje da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nije utvrdila konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) na drugi način dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Međutim, iako to ne ističe u žalbi, tuženica nije predložila izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka djelatnike banke koji je sklopio konkretni ugovor, već voditelja regije za kojega tuženica navodi „da je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila“, međutim isti nije sudjelovao prilikom zaključenja spornog ugovora o kreditu, niti to tuženica tvrdi, zbog čega nema neposredna saznanja jesu li, i ako jesu, tužiteljici bile dane potpune i jasne obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu s tuženicom.

12.5. U odnosu na tvrdnje tuženice da je sud propustio saslušati tužiteljicu na okolnost danih obavijesti od strane tuženice u pogledu naravi, rizika i posljedica osporenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u predugovornoj fazi sklapanja ugovora o kreditu, valja reći da se tužiteljica već samim podnošenjem tužbe i činjeničnim navodima jasno opredijelila i izjasnila da joj tuženica prilikom zaključenja ugovora o kreditu nije pružila dovoljno potrebnih informacija i obavijesti o rizicima vezanom za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF i rizicima vezanim uz rast tečaja CHF u odnosu na kunu, koji je skočio za više od 50% od početno ugovorenog, niti ju je prije zaključenja ugovora informirala u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 278/2024-2 od 20. veljače 2024.).

12.6. Nadalje, valja istaknuti da su neosnovni žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru. Naime, prema odredbama ZZP/03 za status potrošača bitno je da se radi o fizičkoj osobi i da pravni posao nije zaključen u svrhu namijenjenoj njegovoj poslovnoj djelatnosti, niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U konkretnom slučaju tužiteljica se već u tužbi na jasan način i činjeničnim navodima i zahtjevom tužbe, te priloženim ugovorom o kreditu, deklarirala kao potrošač. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnog ugovora iz kojeg je razvidno da je tužiteljica kao fizička osoba koristila dobiveni kredit za kupnju automobila, s time da iz ugovora ne proizlazi da bi tužiteljica istog zaključila kao obrtnik, pravna osoba ili osoba koja obavlja slobodnu djelatnost ili profesiju ili za potrebe obavljanja takvih djelatnosti. Pored toga tuženica tijekom postupka nije iznio nikakve razloge zbog kojih tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu ne bi imala svojstvo potrošača, već je njegov prigovor paušalan i neodređen. Stoga je po stavu ovog suda, iako to izričito ne navodi u razlozima pobijane presude, prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužiteljica ima status potrošača, dok tuženica tijekom postupka nije dovela u sumnju svrhu i cilj sklapanja predmetnog ugovora koja se odnosila na zadovoljavanje tužiteljičinih privatnih potrošačkih potreba.

12.7. U odnosu na dokazni prijedlog za saslušanjem javnog bilježnika - treba uputiti na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske kojom se prihvatljivom ocijenila praksa nižestupanjskih sudova po kojoj se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (v. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. etc.).

13. Slijedom navedenog, nije doveden u sumnju zaključak suda da tužiteljica kao potrošač ima pravo na povrat preplaćenih iznosa kredita jer ih je platila bez pravne osnove (članak 1111. ZOO), kako je to i zaključio prvostupanjski sud te pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi tijeka kamata i primjenu odredbe 1115. ZOO postoji ustaljena sudska praksa redovnih sudova, reafirmirana i odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

14.1. Nadalje, u pogledu istaknutog prigovora zastare od strane tuženice, kojeg tuženica ponavlja i u žalbi, valja reći kako niti navodima žalbe ista nije uspjela dovesti u sumnju utvrđenja koja je u tom pravcu iznio sud prvog stupnja i koja ovdje stoga prihvaća i ovaj sud. Na utvrđenu visinu potraživanja tuženica je istaknula prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. U konkretnom slučaju riječ je o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora iz čl. 323. st. 1. ZOO, pa u obzir dolazi opći petogodišnji rok zastare iz čl. 225. ZOO, a koji u konkretnom slučaju teče od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe.

14.2. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

14.3. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

14.4. U konkretnom slučaju, u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem, a imajući u vidu vrijeme podnošenja tužbe tražbina tužiteljice nije u zastari obzirom da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO za zastaru novčane tražbine tužiteljice, slijedom čega je predmetni zahtjev podnesen pravovremeno, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa se žalbeni navodi tuženice glede ocjene prigovora zastare ukazuju u cijelosti neosnovani.

15. Cijeneći naprijed navedeno, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbijanjem žalbe tuženice potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I. i II. izreke.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, kao i primjenom čl. 155. ZPP. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu u dijelu pod stavkom III. prvostupanjske presude.

17. Tuženici nisu priznati troškovi žalbenog postupka jer sa žalbom nije uspjela (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

U Varaždinu 19. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer