Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj Gž-5644/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur., predsjednice vijeća, Gabriele Topić Kordej, sutkinje izvjestiteljice i Suzane Radaković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja GK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Vlašić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Sisku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-21/2024-18 od 28. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Pn-21/2024-18 od 28. listopada 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 58.555,05 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19. veljače 2021. pa do isplate te pod točkom II. izreke u dijelu u kojem je naloženo da tužitelj snosi svoje troškove parničnog postupka.
Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog je pod točkom I. izreke je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatu s osnova naknade štete iznos od 4.387,41 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19.veljače 2021. do isplate, te je odbijen dio zahtjeva tužitelja za naknadu štete u iznosu od 58.555,05 eura zajedno sa zateznom kamatom od 19.veljače 2021. pa do isplate.
Pod točkom II. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.
2. Protiv navedene presude u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i u kojem je odlučeno o troškovima postupka žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 , 57/11, 148/11 ,25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, a podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje istome sudu. Traži trošak žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tuženica osporava žalbene navode tužitelja te predlaže žalbu tužitelja odbiti te da joj se nadoknade troškovi odgovora na žalbu.
4. Žalba je neosnovana.
5. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te da o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koja se ističe u žalbi tužitelja. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično odbio.
6. Predmet spora je naknada štete zbog povrede prava osobnosti tužitelja i to zbog neosnovanog lišenja slobode za ukupno 1248 dana provedenih u pritvoru zbog kaznenog djela zbog kojeg je pravomoćno oslobođen optužbe. Tužitelj tvrdi da je u ekstradicijskom pritvoru u Engleskoj bio od 13. lipnja 2006. do 18.kolovoza 2009. što iznosi 1161 dan, na izdržavanju kazne zatvora od 19. kolovoza 2009. do 21. kolovoza 2009.godine što iznosi 3 dana te u pritvoru u Zatvoru u Sisku od 22. kolovoza 2009. do 13. studenog 2009.godine što iznosi 84 dana.
7. Tijekom postupka kao nesporna je utvrđena činjenica dužine trajanja pritvora i zatvora te pravomoćno oslobođenje od optužbe.
8. Prvostupanjski sud je temeljem utvrđenja zaključio da je tuženica odgovorna za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode s pozivom na odredbe čl. čl. 480 st. 1. toč. 1. i 2. Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 110/1997, 27/1998, 58/1999, 112/1999, 58/2002, 143/2002, 178/2004, 115/2006, 152/2008, 76/2009, 80/2011 i 143/12 – dalje: ZKP/97), obzirom da je odredbom čl. 573. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje: ZKP/08) propisano da odredbe ZKP/97 prestaju važiti osim, između ostalog, odredaba iz glave XXX ZKP/97, dok se ne donese poseban zakon.
9. U smislu čl. 480.st. 1. ZKP/97 pravo na naknadu štete pripada i osobi:
1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena,
2) koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom a oslobođena od kazne,
3) koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne,
4) koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.
10. Odredbom st. 2. istog članka propisao je da osobi koja je prema članku 95. ovoga Zakona uhićena bez zakonske osnove pripada pravo na naknadu štete ako protiv nje nije određen pritvor niti joj vrijeme za koje je bila uhićena nije uračunato u izrečenu kaznu za kazneno djelo ili za prekršaj, dok je st. 3. istog propisano da naknada štete ne pripada osobi koja je svojim nedopuštenim postupcima prouzročila uhićenje. U slučajevima iz točke 1. stavka 1. ovog članka isključeno je pravo na naknadu štete i ako su postojale okolnosti iz članka 95. ovoga Zakona. St. 4. propisano je da u postupku za naknadu štete u slučajevima iz stavka 1. i 2. ovoga članka na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ove glave.
11. Nadalje je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje: ZOO), te čl. 1046 i čl. 1100. ZOO dosudio tužitelju pravo na naknadu štete u visini 4.387,41 eura i to za ukupno 87 dana (za pritvor u zatvoru u Sisku 84 dana i za izdržavanje kazne zatvora 3 dana) imajući u vidu naknadu u visini 50,43 eura za svaki dan proveden u pritvoru odnosno zatvoru. U preostalom dijelu u visini 58.555,05 eura je zahtjev tužitelja prvostupanjski sud odbio jer se isti odnosi na naknadu štete zbog povrede prava osobnosti zbog vremena provedenog u ekstradicijskom pritvoru.
12. Ekstradicijski pritvor je pravni institut koji se odnosi na pritvor osobe koja se iz druge države traži radi kaznenog progona ili izvršenja kazne, a temelji se na međunarodnim pravnim obvezama i zakonodavstvu države u kojoj se osoba nalazi. U ovom slučaju, tužitelj je bio u ekstradicijskom pritvoru koji je određen 13. lipnja 2006. od strane nadležnog tijela u Engleskoj temeljem međunarodne tjeralice izdane protiv tužitelja od strane Republike Hrvatske,a radi izvršenja kazne zatvora na koju je bio osuđen pravomoćnom sudskom odlukom Županijskog suda u Sisku poslovni broj K-38/93 od 17. studenog 1993. radi počinjenja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
13. U odnosu na žalbene navode da u ukupno trajanje pritvora treba uračunati i vrijeme koje je tužitelj proveo u ekstradicijskom pritvoru u Engleskoj, treba reći da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, lišenje slobode vezano za trajanje postupka ekstradicije u nekoj stranoj državi, se ne uračunava u trajanje pritvora pred domaćim sudom, jer se radi o lišenju slobode temeljem kvalitativno različitih osnova.
14. Naime, ekstradicijski pritvor ima svrhu osiguranja nazočnosti okrivljenika dok se ne utvrdi postoje li zakonske pretpostavke za njegovo izručenje sukladno odredbama stranog zakona i međunarodnih konvencija, zbog čega se takav pritvor u postupku ekstradicije ne može uračunavati u pritvor tijekom trajanja postupka kod domaćeg suda.
15. Iz navedenog slijedi da je postupak ekstradicije - izručenja postupak u kojem konačnu odluku o izručenju donosi nadležno tijelo države u kojoj se osoba po međunarodnoj tjeralici nađe. Stoga, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u situaciji u kojoj ekstradicijski pritvor traje ovisno o vremenu koje je potrebno nadležnom tijelu strane države da donese rješenje o izručenju nema pretpostavki za odgovornost za štetu Republike Hrvatske zbog dužine trajanja takvog postupka.
16. Tužitelj ističe u žalbi povredu prava na pravično suđenje koju u konkretnom slučaju vidi u činjenici da drugostupanjski sud nije naveo smisleno obrazloženje na kojem temelji svoju odluku te tvrdi da se radi o samovoljom i arbitrarnom odlučivanju. U pogledu navoda da takvo postupanje suda predstavlja povredu koja je u suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima zajamčenim Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, treba istaći da ovaj drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud odgovorio na sve odlučujuće navode i da je prvostupanjska presuda dostatno obrazložena te se ne može smatrati arbitrarnom ili samovoljnom odlučivanju. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje. Nadalje, Članak 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske, između ostalog, osigurava svakome pravo da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u svezi sa svojim pravima ili obvezama. Riječ je o "pravu na sud", kojemu je važan čimbenik i pravo na pristup sudu. Neprijeporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima, koja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (na primjer, odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje, ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje, ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti. Glede žalbenih navoda prava na pristup sudu, ovaj drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj, ovdje žalitelj svojom voljom podnio tužbu, u predmetu u kojom je zastupa punomoćnik u osobi odvjetnika, protiv tuženika, Republike Hrvatske i koji je djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom, a djelomično nije, iz opravdanih i odlučnih razloga iznesenih u prvostupanjskoj presudi, pozivanje žalitelja na povredu prava na pristup sudu, u konkretnom slučaju, nije primjenjivo. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
17. I na kraju valja reći da se ne može prihvatiti žalbeni navod da je počinjena povreda prava tužitelja na poštivanje privatnog života i obiteljskog života, jer činjeničnim navodima u tužbi žalitelj niti tvrdi niti dokazuje da je do takve povrede došlo već zahtjev za naknadu štete temelji isključivo na činjenici neosnovanog pritvaranja odnosno neosnovanog lišenja slobode. Utoliko se radi o isticanju nove činjenice što u žalbi nije dopušteno (čl. 352. st. 1. ZPP).
18. U odnosu na žalbene navode na odluku o parničnom trošku valja reći da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je obzirom na nizak uspjeh s tužbenim zahtjevom, bi tužitelj tuženiku bio dužan platiti parnični trošak. Međutim prvostupanjski sud je pravilno odlučio o parničnim troškovima u svijetlu odluke Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13 i prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju. za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori - broj 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06, 2/10) prema kojem svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Dakle, pravilna je odluka da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
19. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.
20. Odluka o troškovima odgovora na žalbu se temelji na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP jer se ne radi o troškovima koji su bili potrebni za ovaj postupak.
U Zagrebu 18. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća:
Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.
