Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-2690/2019-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Dalia Hajdo, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 6. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3206890287, kreditna partija: 7103165125 od 21. lipnja 2006. godine, koje se odnose na promjenjivost kamatne stope odlukom Banke i to:

Članak 2.

„Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 89.580,00 CHF (slovima: osamdesetdevettisućapetstoosamdesetCHF) i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...“

„Na sve dospjele neplaćene tražbine po kreditu, osim na dospjelu nenaplaćenu kamatu, primjenjuje se kamatna stopa po dospijeću koja se utvrđuje u visini stope važeće zakonske zatezne kamate, te će Kreditor obračunati i naplatiti tako utvrđenu kamatu po dospijeću, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...„

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.104,61 EUR s osnove promjenjive kamatne stope, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tijeka zatezne kamate.

III. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja TM u dijelu koji glasi:

"III. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3206890287, kreditna partija: 7103165125 od 21. lipnja 2006. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i to:

Članak 1.

u dijelu

"....u kunskoj protuvrijednosti od 89.580,00 CHF (slovima: osamdesetdevettisućapetstoosamdesetCHF) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.“"

IV. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja TM u dijelu koji glasi:

"III. Utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe u Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 3206890287, kreditna partija: 7103165125 od 21. lipnja 2006. godine, koje se odnose na valutnu klauzulu CHF i to:

Članak 7.

u dijelu

„...u kunskoj protuvrijednosti 449,10 CHF (slovima: četristočetrdesetdevetCHF i 10/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“"

V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.346,19 EUR s osnove ništetne valutne klauzule, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 1. listopada 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog tijeka zatezne kamate.

VI. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja TM u dijelu koji glasi:

"V. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 4.138,85 EUR na ime pogrešno obračunate glavnice, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 30. rujna 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana."

VII. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos pripadajućih zakonskih zateznih kamata u visini od 4.062,57 EUR, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj za zahtjevom za nadoknadom pripadajuće zakonske zatezne kamate koja teče od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

VIII. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 3.022,87 EUR, uvećane za zakonsku kamatu tekuću od presuđenja tj. 18. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 12. lipnja 2019. navodi da su on i tuženik sklopili Ugovor broj 32068990287, kreditna partija 7103165125 dana 21. lipnja 2006. na iznos od 89.580,00 CHF prema srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita, te uz promjenjivu kamatnu stopu uz valutnu klauzulu u CHF, a time da je na dan sklapanja ugovora bila ugovorena kamatna stopa od 4,50% godišnje. Tužitelj i tuženik da su 2. veljače 2016. zaključili aneks ugovora o kreditu kojim su sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju regulirali konverziju kredita denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik da je predmetnim Ugovorom, te kasnijim Aneksom postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima sklapajući ugovore i dodatke ugovorima uz ugovorenu valutnu klauzulu u kojim je glavnica kredita vezana za CHF, te ugovarajući u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da se ugovorena redovna kamatna stopa mijenja sukladno odluci banke o promjeni kamatne stope ili nekog drugog akta banke, tuženika. Budući da kamata mora biti određena, odrediva u smislu čl. 268 st. 2 i čl 277 ZOO-a, te da je suprotno predmetnim ništetnim odredbama bez pravne osnove stekao iznose koje je tužitelj tuženom platio iznad ugovorene kamatne stope od 4,50% godišnje. U tom dijelu ugovora vezanom za ugovaranje promjenjiva kamatne stope tuženik da je povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača, koristeći u ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kredita promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim internim aktima, a prilikom sklapanja ugovora tužitelj kao korisnik kredita da nije s tuženikom pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara, što da je zbog neravnoteže u pravima i obvezama imalo za posljedicu jednostrano povećanje kamatnih stopa, odlukom Vrhovnog suda RH Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. korisnik da ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi. Tijekom trajanja otplate tečaj CHF u odnosu na HRK da se značajno mijenjao što da je imalo za posljedicu povećanje nominalnog iznosa pojedinog anuiteta i ukupne obveze izraženo u HRK. Osim promjene valutne klauzule tuženik da je u otplatnom razdoblju svojevoljno i jednostrano mijenjao i početnu ugovorenu kamatnu stopu u više navrata. Tužitelj, kao prosječni potrošač, prilikom zaključenja ugovora da nije mogao znati, niti predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, jer u suprotnom ne bi pristao na zaključenje ugovora temeljem kojeg bi bio dužan otplaćivati mjesečnu ratu koja je u pojedinim razdoblja uvećana i za cca 40%. Tuženik da je svojim postupanjem u znatnoj mjeri kršio niz temeljnih načela Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 11/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje ZOO-a) čime da je tužitelju prouzročio štetu dovodeći ga u nepovoljan položaj. Prilikom ugovaranja kredita savjetovao je i prezentirao da je ugovor sa valutnom klauzulom u CHF najpovoljniji. Odrednica valutne klauzule od strane tuženika u konkretnom slučaju primijenjena da je protivno čl. 323, 395, 11, 12, 13, 15, 16, 139, 141 i 210 ZOO-a, kao i drugim odredbama koje uređuje institut stjecanja bez osnove, odnosno bezrazložno bogaćenje u čl. 14 st. 2 Ustava. Sukladno ZOO-u, obnovom, niti konverzijom da se ne uklanjanju uzroci ništetnosti, odnosno ništetan ugovor/odredbe ugovora ne konvalidiraju. Time da tužitelj ima pravo povrata od tuženika novčana sredstva koja je stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi i to razliku stvarno uplaćenog (jer isto sadržava povećanje tečaja i kamate) i početnog anuiteta (sa zateznom kamatom od dana dospijeća pojedinog anuiteta do isplate) kako do dana 30. rujna 2015., tako i nakon 30. rujna 2015. (s obzirom na razliku plaćenog prema EUR anuitetu i početnog anuiteta po početnom srednjem tečaju, sa zateznom kamatom na razliku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a koja razlika se utvrđuje i u matematičkom dokaz u razlike manje otpisanog konverzijom za razdoblje nakon 30. rujna 2015. u odnosu na početni anuitetni početni tečaj). Dakle, obzirom na ugovorenu valutu CHF i jednostrano mijenjanje kamatne stope tužitelj da je neosnovano platio razliku pojedinih anuiteta i to anuiteta koji je nastao dospijećem svakog pojedinog iznosa temeljem tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i kamatne stope koja je vrijedila na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta (temeljem kojeg su vršene uplate) u odnosu na početni anuitet (uzimajući u obzir zateznu kamatu na početni anuitet od dana pojedinog dospijeća do isplate) do 30. rujna 2015. Temeljem gornjih ništetnih odredbi ugovora o namjenskom kreditu tužitelj da je tuženoj preplatio iznos od 33.856,34 kn s osnove promjenjive kamatne stope i 43.713,45 kn s osnove ništetne valutne klauzule, a do kojeg iznosa da je došao na temelju vještačenja društva Partnerconsult d.o.o. iz Rijeci. Slijedom navedenog predlaže prihvaćanje tužbe i tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog ugovora u čl. 2, te člancima 1 i 7, te zahtjeva za isplatu novčanih iznosa, kao i nadoknadu parničnog troška.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tuženik i tužitelj sklopili Ugovor o namjenskom kreditu 32068990827, kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 89.580,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Ističe da zbroj iznosa koji potražuje je 73.728,05, a što je različito od iznosa 77.569,79 kn, pa da je tužba kontradiktorna. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, jer da uplate nisu vršene samo od njega, već i od drugih osoba IM, UM i LM. Ističe prigovor zastare smatrajući da je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja pa do dana podnošenja tužbe i smatra i da bi u slučaju da je rok zastare pet godina bila u zastari potraživanja dospjela prije 13. lipnja 2014.

2.2. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 2. veljače 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Tuženik da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Dana 4. ožujka 2020., u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke). U tom dijelu VSRH navodi:„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Jasno da je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.

2.5. Zaključno: Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj: Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; Poziva se na sudsku praksu kojom su odbijeni zahtjevi kakav podnosi i tužitelj. Kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu odbaci, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.

3. U podnesku od 5. srpnja 2022. tuženik ponovno obrazlaže svoja pravna shvaćanja o tužbi i poziva se na odluke suda EU, zatim na odluku iz oglednog postupka posl.br. T1/2019 VSRH, na rješenje VSRH iz Rev-1014/18.

4. Tijekom postupka sud je donio rješenje o prekidu postupka 19. travnja 2022., a naknadno rješenje o nastavku postupka 6. srpnja 2022. nakon što je okončan postupak koji se vodio pred sudom EU pod brojem C-567/20.

5. U podnesku od 28. rujna 2023. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu i podnesak tuženika, smatra da su isti neosnovani, tuženik da je prihvatio uplate trećih osoba radi ispunjenja kreditne obveze tužitelja i on da je aktivno legitimiran u ovom postupku. Poziva se tužitelj na odluke koje dokazuju njegovu aktivnu legitimaciju, osporava i prigovor zastare tuženika, smatra da je došlo do prekida zastare nakon pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, smatra da ima pravni interes za vođenje ovog postupka jer konverzijom da nije obeštećen u cijelosti. Isto tako za valutnu klauzulu u predmetnom Ugovoru i nadalje smatra da je ista ništetna, te se poziva na mišljenje Ustavnog suda RH u predmetu U-I-3685/15. Isto tako obrazlaže ponovno svoj stav o ništetnosti odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenjala jednostranom odlukom banke.

6. U podnesku od 23. listopada 2023. tuženik se očituje na podnesak tužitelja i ponovno iznosi svoje stavove iz odgovora na tužbu i poziva se na sudsku praksu koja ide u prilog njegovim navodima.

7. U podnesku od 7. svibnja 2024. tužitelj ističe svoje protivljenje predloženoj zadaći za financijsko vještačenje tuženika.

8. U podnesku od 25. rujna 2024. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš, dipl.oec. od 14. rujna 2014., ne prigovara matematičkom izračunu vještaka, ponovno ističe argumentaciju i iz odgovora na tužbu.

9. U podnesku od 14. studenog 2024. tužitelj uređuje tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

10. Tuženik se u podnesku od 26. studenog 2024. očituje na podnesak tužitelja, protivi se djelomičnom povlačenju i preinaci tužbe, smatra da je povukao tužitelj tužbeni zahtjev za iznos od 388,90 EUR na ime ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i za iznos od 455,58 EUR na ime navodne ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli tj. ukupno da je povukao tužbeni zahtjev za iznos od 844,48 EUR s pripadajućim kamatama. Nadalje smatra da je tužitelj i preinačio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, jer ga proširuje za isplatu iznosa od 4.138,85 EUR sa kamatama od 30. rujan 2015. po osnovi navodne razlike u glavnici, te iznos od 4.062,57 EUR na ime pripadajućih zakonskih zateznih kamata na navodne preplaćene iznose, preinaka da je u visini od 8.201,42 EUR, odnosno da ističe nove tužbene zahtjeve kada traži povrat navodne razlike glavnice i povrat pripadajućih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose do dana konverzije. Smatra da takva preinaka nije dopuštena. Ističe i prigovor zastare ukoliko sud dopusti preinaku, a u odnosu na novo postavljeni tužbeni zahtjev, te ustraje i kod ranije istaknutog prigovora zastare. Tužitelj da potražuje zakonske zatezne kamate na preplatu priznatu u konverziji počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do 30. rujna 2015. U odnosu na taj zahtjev ističe prigovor zastare. Ističe da iznos od 4.138,85 EUR ne predstavlja iznos koji je tužitelj više platio tijekom otplate kredita, već da je on posljedica sklapanja dodatka ugovora o kreditu i nema pravo tražiti isplatu.

11. U podnesku od 24. siječnja 2025. tuženik se ponovno poziva na praksu suda EU i Vrhovnog suda RH za koju smatra da ide u prilog njegovim navodima.

12. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 2. veljače 2016. (list 9 - 14 spisa), otplatne tablice predmetnog kredita (list 15 – 26 spisa), pregleda promjena kamatnih stopa (list 27 spisa), obavijesti o izračunu efekta konverzije (list 28 spisa), otplatnog plana Dodatka ugovora (list 29 – 41 spisa), Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2006. (list 42 - 50 spisa), prometa po kreditu (list 51 – 63 spisa), računa tvrtke Partner consult d.o.o. Rijeka (list 64 spisa), izračuna okvirnog izračuna razlike po kreditu u CHF po više osnova (list 65 – 68 spisa), izračuna konverzije kredita s prilozima (list 94 – 106 spisa), prometa po kreditu a za razdoblje od 2006 – 1. ožujka 2021. (list 121 – 134 spisa), saslušan je tužitelj (list 310 – 311 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš dipl.oec., te je pročitan nalaz od 14. rujna 2024. (list 319 – 359 spisa).

13. Nesporno je, a i iz Ugovora o kreditu zaključenog između tuženika i tužitelja dana 21. lipnja 2006., tj. iz čl. 2 Ugovora, utvrđeno da su stranke ugovorile slijedeće: na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje. U čl. 1 odobrava se kunska protuvrijednost iznosa od 89.580,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan ispate kredita, a korisnik se obvezao iznos vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom. U čl. 2 i 7 vraćanje iznosa kredita vezuje se na valutu CHF koja se obračunava prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja pojedinog anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama, na temelju pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita. Nesporna je i druga dostavljena dokumentacija, pa je sud nije posebno obrazlagao.

14. Sporno je među strankama da li su gore navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne, da li tužitelj ima aktivnu legitimaciju tj. tko je uplaćivao anuitete, da li je potraživanje u zastari, da li ima pravo na isplatu iznosa koji potražuje, da li je došlo do preinake tužbenog zahtjeva, odnosno proširenja po novim osnovama i to na ime pogrešno obračunate glavnice i na ime pripadajućih zakonskih zateznih kamata u visini od 4.062,57 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

15.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

15.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

15.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

15.4. VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P–1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

15.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev– 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

15.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 ZPP/03 bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

15.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tuženika se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF, kao i od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno zbog povećanja iste posljedično i anuiteta.

17. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je djelomično osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

18. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

18.1. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa od kojih zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz odredbe ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

18.2. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

19. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužitelj tvrdi da je ništetan dio odredbi ugovora i to u dijelu koji se odnosi na vraćanje kredita tj. anuiteta povezujući isto sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, pa je stoga odlučeno kao u točkama I. i IV. tužbenog zahtjeva. Neosnovano tužitelj tvrdi da je ništetan i dio odredbe čl. 1 predmetnog Ugovora o kreditu, jer se on odnosi na poznati iznos glavice koji je bio isplaćen tužitelju. Da je ništetna ta odredba bio bi ništetan cijeli Ugovor, a nije. Stoga je odlučeno na način da je odbijen dio nekadašnje točke III. tužbenog zahtjeva, odnosno donesena je odluka kao u točki III. izreke.

20. Tužitelj TM u svom iskazu naveo je da mu je trebao novac za stambeni kredit i trebalo mu je oko 57.000,00 EUR. Za tuženika, kao banku, odlučio se obzirom je poznavao osobnu bankaricu ČM. Ona mu je savjetovala da je najpovoljniji ovaj kredit koji je vezan za CHF i on joj je vjerovao. Misli da mu je rekla da bi mu anuitet bio oko 2.300,00 ili 2.400,00 kn, a sa ovim kreditom mu je bio anuitet 1.800,00 kn. Nakon toga u narednom periodu anuiteti su rasli i misli da je najveći platio 3.500,00 kn. Ovo je bio kredit zaključen na 30 godina i on ga još dan danas plaća. Pristao je zaključiti ugovor kojim se napravila konverzija u valuti EUR i sa tim obračunom je ispalo da je nakon nekih 8 godina plaćanja i to redovito dužan još 51.000,00 EUR. Misli da mu je preostalo još nekih 150 anuiteta za otplatiti do kraja. Pročitao je ugovor koji je potpisao u banci, ali je bitno što je od toga shvatio. Sjeća se da je kod bilježnika išlo sve jako brzo, da se na puno mjesta potpisao, a ne sjeća se da mu je nešto objašnjavano po tom kreditu. Kada su mu se počeli povećavati anuiteti nije dolazio u banku pitati zbog čega, a ne sjeća se da je dobivao nekakve obavijesti o povećanju anuiteta. Inače i dan danas živi u ovoj nekretnini koju je tada kupio. Na potpis je dobio pripremljeni ugovor unaprijed, nije pregovarao o nekim odredbama. Pristao je na konverziju jer je mislio da mu je to bilo bolje rješenje. Inače anuitete je otplaćivao isključivo on, a jedan period je radio na brodu i tada je znao poslati mamu da uplati anuitet jer nije bilo internet bankarstva. Kada je sklapao ugovor o konverziji nije znao da su ništetne neke odredbe osnovnog ugovora. U jednom periodu tražio je da ima moratorij na ugovor, jer mu je bilo teško, odnosno nemoguće otplaćivati tako visoke anuitete i izdešavale su mu se u tom jednom periodu i stvari u životu na koje nije računao, npr. i razveo se.

20.1. Sud je iz iskaza tužitelja, a koji cijeni kao životnog, uvjerljivog, logičnog utvrdio da tužitelj nije mogao pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora, a da mu nisu razjašnjene i objašnjene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, dakle nije bio informiran o rizicima ugovora.

21. Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao tužitelju svojstvo potrošača.

22. Kako je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu MARIMAR-FIN d.o.o. za financijsko vještačenje i usluge, Rijeka, za koje društvo je vještačenje obavila stalni sudski vještak i zaposlenik dipl.oec. Goranka Šmer Maraš. Istom je bila određena zadaća da izradi nalaz i mišljenje na okolnosti razlike, te visine preplaćenog iznosa s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu od 4,50% godišnje sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije.

Zadaća je vještaka izraditi nalaz i na okolnost pretplata po osnovi povećanja iznosa uplata koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja valute CHF tuženika važećeg na dan isplate kredita u odnosu na povećanja tečaja CHF, sve specificirano po mjesecima i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do dana izvršene konverzije.

Zadaća je vještaka uzimajući naprijed navedeno nadalje izraditi nalaz i mišljenje na okolnost;

- je li provedbom konverzije, a uzevši pri tome sve efekte provedene konverzije u obzir, tužiteljeva obveza po kreditu svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništetne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope), na način da:

- izvrši izračun na okolnost razlike glavnice, odnosno nepriznati iznos umanjena glavnice u provedenoj konverziji, tj. novčanu razliku između stanja neotplaćene glavnice u EUR kreditu prema novom otplatnom planu na dan konverzije 30.09.2015.g. iskazano u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan 30.09.2015, i stanja neotplaćene glavnice u CHF , stvarno zatečene na dan 30.09.2015.g. obračunato u kunama prema tečaju za CHF koji je primijenjen na dan isplate kredita te da prema otplatnom planu ukoliko je moguće, a ako nije, da zatraži od tuženika promet po kreditu kako bi utvrdio dio razlike glavnice koje je tužitelj do izrade nalaza isplatio tuženiku.

- izvrši izračun da li je provedbom konverzije tuženik utvrdio eventualnu preplatu ili manjak na dan 30.09.2015 i u kojem iznosu te

- napravi rekapitulaciju eventualnog potraživanja na dan 30.09.2015. na način da se obračuna kumulativni efekt preplate po kamati i valuti, eventualne razlike glavnice, eventualne preplate ili manjka sukladno ZOO/05 čl.171. Red uračunavanja, i čl. 172. uračunavanje kamata i troškova, imajući u vidu da je na potraživanja temeljem preplaćene kamate i valute do dana 30.09.2015. obračunata i zakonska zatezna kamata.

- nalaže se vještaku sve iznose prikazati u kunama i Eur prema Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) uz primjenu fiksnoj tečaja konverzije od 7,53450.

Zadaća vještaka je da za razliku u CHF-u izračuna novčane iznose izražene u kunama i eurima po fiksnom tečaju konverzije po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, te na okolnost konverzije kredita da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja dodatak predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF – EUR), te na okolnost utvrđene preplate u dodatku ugovora o kreditu da se vještak očituje koliki je prilikom izračuna konverzije iznos preplate odnosno kolika je razlika između zbroja uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate i zbroja rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR.

22.1. Vještak u nalazu i mišljenju navodi:

- preplate s osnova promjenjive kamatne stope uslijed povećanja iste od strane tuženika, a sve u odnosu na početnu ugovorenu kamatu stopu od 4,50% godišnje i to za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu pa do 30.09.2015. godine ukupno iznose *4.104,61 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4,

- pretplate po osnovi povećanja iznosa uplata nastale kao posljedica promjene početnog tečaja valute CHF tuženika važećeg na dan isplate kredita u odnosu na povećanja tečaja CHF, odnosno pozitivne tečajne razlike, do 30.09.2015. godine ukupno iznose *5.346,19 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5,

- zatezna kamata obračunata na svaki preplaćeni iznos s osnova promjene kamatne stope i s osnova promjene tečaja u odnosu na početne uvjete kredita tekuća do 30.09.2015. godine ukupno iznosi *4.090,34 EUR, od čega obračunata na preplatu kamate ukupno iznosi *2.512,54 EUR kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6, dok na preplatu s osnova promjene tečaja ukupno iznosi *1.577,80 EUR kako je specificirano u stupcu 5 Tabele br. 6.,

- u odnosu na početni tečaj kredita, razlika između nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u EUR definiranoj od strane tuženika u postupku konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine obračunate prema srednjem tečaju i stanja nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF prema realiziranoj otplati, a prema CHF/HRK tečaju isplate kredita iznosi *4.138,85 EUR, koliko je viša nedospjela kunska protuvrijednost konvertirane glavnice kredita s vk u EUR i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji,

- prilikom izračuna konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine tuženik je utvrdio uplate u iznosu od 35.599,19 EUR u kunskoj protuvrijednosti, dok je iznos ukupnih dospjelih obveza iznosio 35.571,76 EUR, što predstavlja razliku više uplaćenog od 27,42 EUR, odnosno 209,72 HRK. Dakle, u obračunu konverzije kredita na dan 30.09.2015. tuženik je tužitelju utvrdio preplatu u konverziji u iznosu od *27,77 EUR,

- u odnosu na početne uvjete tužiteljeva obveza po kreditu nije svedena na onaj iznos kolika bi bila prema početnim uvjetima kredita uz eliminaciju ništetnih ugovornih odredbi (ništentne odredbe kojom je ugovorna valutne klauzula vezano uz valutu CHF i odredba o načinu promjenjivosti kamatne stope,

- tuženik je izračun konverzije kredita izvršio ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine.

Prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate anuiteta s osnova promjene kamatne stope i tečaja utvrđene ovim vještačenjem, odnosno za navedene razlike s osnova eventualne ništetnosti kamatne stope i valutne klauzule tuženik nije u cijelosti umanjio obvezu po kreditu

- manje plaćene kamate, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćanih kamata po sniženim kamatnim stopama ukupno iznose *889,23 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 7,

- razlike između iznosa anuiteta kojeg bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta kojeg je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF/HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF/HRK bio niži nego tečaj CHF/HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno negativne tečajne razlike, ukupno iznose *212,46 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 8

- na dan 30.09.2015. godine preplata u anuitetima s osnova promjene kamatne stope i tečaja uvažavajući samo pozitivne razlike iznosi *9.450,80 EUR, dok obračunata zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos preplate do 30.09.2015. godine iznosi *4.090,34 EUR, a umanjena za preplatu iz konverzije iznosi *4.062,57 EUR. Nadalje razlika u nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije iznosi *4.138,85 EUR.

Dakle, ukupna razlika po kreditu na dan 30.09.2015. godine s obračunatim zateznim kamatama uvažavajući preplatu utvrđenu u konverziji kredita iznosi *17.652,22 EUR.

23. Nalaz vještaka je sud prihvatio kao stručnog, nepristranog i argumentiranog. Vještaku je između ostalih određena zadaća na način da je osnovica za izračun početna ugovorena kamatna stopa i početni tečaj jer su to bile poznate vrijednosti za obje strane u predmetnom ugovoru. Takav izračun ne znači da su stranke ugovorile kunski kredit sa fiksnom kamatom, kada bi bila određena bilo kakva druga kamatna stopa to bi značilo da se radi o supstituciji, a što u ovom slučaju ne bi bilo osnovano (isto mišljenje o određenoj zadaći vještaku izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Rev- 308/2022.).

24. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i predloženim zadaćama. Osnovani su mu djelomično tužbeni zahtjevi pa je odlučeno kao u točkama II., V. i VII. izreke, a neosnovan mu je zahtjev iz ranije točke V., odnosno odbijen je sa dijelom zahtjeva u točki VI. izreke. Pojašnjenja radi tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na izračun zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose zbog ništetnih odredbi do 30. rujna 2015. umanjen je za iznos preplate koja je utvrđena u konverziji.

25. Sud je odlučio prihvatiti tužbeni zahtjev u visini koja nije obuhvaćala negativne razlike, tj. periode kada je tužitelj manje platio zbog niže kamatne stope ili nižeg tečaja od početnog tečaja. U ovom postupku tuženik nije istaknuo prigovor radi prijeboja, a niti materijalno pravni prigovor prijeboja, a niti je podnio protutužbu. Tužitelj je platio one iznose koje je od njega tuženik tražio i nije ništa stekao više od onog što je trebao imati. Između stranaka nije narušena ravnoteža u njihovom ugovornom odnosu zbog toga.

26. Tužitelj nije podnio zahtjev radi naknade štete, već potražuje isplatu iznosa koji je tuženik stekao zbog dijela ništetnih odredbi Ugovora. On ustvari tvrdi da je tuženik stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na njegovo potraživanje ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina, a ne trogodišnji na koji se poziva tuženik pri isticanju prigovora zastare. Zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. U odnosu za zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 12. lipnja 2019., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove kada se uzima u obzir datume kada su postale pravomoćne odluke iz kolektivnog spora. (Revd-1055/21-2 od 13.srpnja 2021.).

27. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja zbog toga što su neke uplate učinile treće osobe. Tužitelj je dužnik prema tuženiku i njegova je stvar i trećih osoba da li će oni potraživati od njega ono što je platila tuženiku, njihov odnos se tuženika ne tiče. Uostalom tuženik je primio iznos koji je bio plaćen na ime duga tužitelja bez obzira što je uplata bila od treće osobe, uplata se knjižila u ime i za račun tužitelja.

28. Sud smatra da se ovdje ne radi o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotno postavljeni zahtjev za isplatu u tužbi. Tuženik je osporavao i osnovanost i visinu, pa je bilo nužno provoditi financijsko vještačenje i prije njega nije imao osnove tužitelj mijenjati svoj zahtjev koji je postavio sukladno dostavljenom izračunu. Tužbeni zahtjev je konačno, kako je već navedeno uređen nakon što je sačinjen nalaz i mišljenje vještaka financijske struke. Nije velika razlika u glavnici između prvotnog tužbenog zahtjeva i naknadno uređenog tužbenog zahtjeva. Zastara je prekinuta u ovoj pravnoj stvari podnošenjem tužbe. Smatrati da je nakon vještačenja podnesen novi tužbeni zahtjev za koji teče zastara ispočetka bilo bi pretjerani formalizam, isto bi utjecalo na poštenost postupka i pravo na pristup sudu, bilo bi u suprotnosti s shvaćanjima iz odluka Europskog suda za ljudska prava (npr. Odluka br. 32349/16, I protiv RH, Odluka br. 3240/05, U protiv RH), a i u suprotnosti praksi sudova RH (npr. ŽS Zagreb Gž-4830/23 od 16. siječnja 2024.).

29. Neosnovan je dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku glavnice koja je utvrđena u konverziji, a zbog toga što se koristio tečaj CHF na dan 30. rujna 2015., a ne početni tečaj i to stoga što predmet ove parnice nije ništetnost odredaba Dodatka ugovoru kojeg su stranke zaključile, pa tužitelju ne pripada pravo na isplatu razlike u obračunu nedospjele glavnice u iznosu od 4.138,85 EUR sa zateznom kamatom od dana 30.rujna 2015. pa do isplate. Osim toga to je preinaka tužbenog zahtjeva koja je učinjena nakon zaključenja prethodnog postupka, pa je i nepravovremena. Neosnovano pak tuženik prigovara da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev zbog toga što je iznos zakonske zatezne kamate koji je tražio na više plaćene iznose već u tužbi i to od svakog iznosa pa do isplate, sada iskazao u jednom iznosu koji je izrazio vještak u nalazu i mišljenju izračunavši taj iznos do 30. rujna 2015. Zbog toga je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva kako je to navedeno u točki VII. izreke, no tužitelju na taj iznos ne pripada zakonska zatezna kamata, a koju on potražuje od podnošenja tužbe pa do isplate. Tužitelj bi na taj način dva puta potraživao kamatu, jer on potražuje kamatu i na preplaćene iznose po osnovi ništetnih odredbi koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu koji su također prikazani zbirno. Na te iznose potražuje kamatu od 30. rujna 2015., a ima pravo na kamatu od 1. listopada 2015., jer je do 30. rujna 2015. izračunata kamata. Inače, tuženik je dužan platiti zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana plaćanja pojedinog anuiteta. Tuženik se ne smatra poštenim stjecateljem tj. da bi kamata eventualno tekla od dana podnošenja zahtjeva tužitelja, a obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača, pozivom na čl. 1115 ZOO-a. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

30. Zaključno treba kazati da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR-ima sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu izvršena je temeljem ZIDZPK-a, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19. c točka 6. ZIDZPK-a na način kako to nalaže zakon. Po ocjeni ovog suda tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa, dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim dodatkom, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv i svrha navedenog zakona bila je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u. Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

31. Na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda broj Rev- 2868/2018 tužitelj ima pravo na svoja potraživanja zbog ništetnih ugovornih odredaba, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 (str. 6/1) jer iako je konverzija valjana to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji (str. 7/4), ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 L protiv Erste Bank HungaryZrt od 14. ožujka 2019. u kome je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranka što ovdje nije slučaj jer konverzijom nisu izvršena vraćanja preplaćenih iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF te ništetne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope odlukom banke. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe, a ovdje je vještačenjem upravo utvrđeno da konverzijom taj učinak nije postignut, tj. da konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba, inače sama konverzija nije od značaja za tužbeni zahtjev kojim se traže preplaćene kamate i preplaćeni tečaj zbog ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope. Dakle, kako je već zaključeno konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iz odluke Europskog suda u predmetu broj C-19/20 proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.

32.1. Iz provedenog postupka proizlazi da je konverzijom samo izvršeno ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom u CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom u euro (s ciljem da se olakša ostatak kredita potrošačima), a nije utvrđeno da bi utuženi iznosi bili uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR radi namirenja budućih obroka, nije došlo do izjednačavanja ugovornih strana u pravima i obvezama.

32. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Uspio je u sporu u kojem je tuženik osporavao ne samo visinu već i osnovanost. Odluka o zahtjevu za isplatu parničnog troška donesena je temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP-a. Naime, tužitelj je postavio više tužbenih zahtjeva za utvrđenje, a nije uspio sa jednim dijeom od tog zahtjeva zbog kojeg nije nastao poseban trošak, pa sud smatra da je sa osnovom uspio u cijelosti. Tražio je više zahtjeva za isplatu, a nije uspio sa jednim dijelom u visini od 4.138,85 EUR, dok je ukupno uspio sa iznosom od 13.517,37 EUR. Dakle, sud smatra da je sa visinom uspio u postotku od 76,54%, a to znači da je sa visinom tuženik uspio sa 23,46%. Od ukupnog uspjeha tužitelja valjalo je odbiti uspjeh tuženika, pa proizlazi da je tuženik dužan nadoknaditi parnični trošak tužitelja u visini od 76,54% (176,54/2=88,27, 23,46/2=11,73, 88,27-11,73=76,54).

32.1. Trošak odvjetnika sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na šest ročišta u ukupnom iznosu od 1.500,00 EUR (Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav tri podneska u ukupnom iznosu od 900,00 EUR (Tbr. 8 toč. 1), a ovi iznosi uvećani za PDV od 650,00 EUR. Tužitelj je potraživao trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149,40 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 550,00 EUR, pa je tako ukupan trošak tužitelja 3.949,40 EUR. Taj iznos stavljen u omjer sa uspjehom u sporu od 76,54% daje iznos od 3.022,87 EUR, koji se dosuđuje tužitelju. Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva, jer je previsoko zatražen. Odluka o kamatnoj stopi na trošak temelji se na odredbi čl. 151 ZPP-a

U Opatiji 18. ožujka 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja, uz rješenje o plaćanju sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 149,40 EUR

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti.

Pristojbe za odgovor na tužbu i na presudu