Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3842/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H RV A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marija Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, protiv tuženika RZ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik iz Bjelovara, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-102/2024-19 od 28. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-102/2024-19 od 28. lipnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  je

Odbacuje se žalba tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-102/2024-19 od 28. lipnja 2024. kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova delegacije u iznosu od 316,31 EUR.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Utvrđuje se da na dan 16. prosinca 2020. postoji potraživanje tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, prema tuženom RZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u iznosu od 15.489,82 EUR koji se sastoji od 12.319,62 EUR po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za period od 14. veljače 2017. do 16. prosinca 2020. u iznosu od 3.170,20 EUR, sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice od 12.319,62 EUR teče od 17. prosinca 2020. do isplate, po stopi koja do 31. prosinca 2022. se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

II. Prebijaju se utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Pr-15/17-23 od 30. siječnja 2020. potvrđene presudom Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-23/2020-2 od 19. svibnja 2020. te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.770,94 EUR (sedam tisuća sedam stotina sedamdeset eura i devedeset četiri centa) u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.266,79 EUR zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počevši od 28. lipnja 2024. do isplate. ".

Nadalje istom odlukom je riješeno da je Republika Hrvatska dužna iz sredstava državnog proračuna u roku od 15 dana isplatiti troškove delegacije punomoćniku tuženika u iznosu od 14,94 EUR, dok je zahtjev za naknadu troškova delegacije u preostalom iznosu od 316,31 EUR odbijen kao neosnovan.

2. Protiv citirane presude i rješenja žali se tuženik iz svih žalbenih razloga, tj. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno preinačiti pobijanu presudu te u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška postupka, troška delegacije i žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11.

ZPP-a koju u žalbi ističe tuženik.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

6. Nije osnovan niti žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja raspravio i utvrdio sve činjenice relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu u skladu s odredbom čl. 8. ZPP. Žalbeni navodi koje tuženik iznosi s ovog osnova predstavljaju njegovu ocjenu izvedenih dokaza i kao takovi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenja svih odlučnih činjenica u ovome postupku.

7. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 14.130,60 EUR sa pripadajućim kamatama obzirom je otpala osnova temeljem koje je tuženik u ovršnom postupku naplatio predmetni iznos.

8. U postupku pred sudom prvog stupnja utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je između istih stranaka prvotno vođen postupak pred Općinskim sudom u Bjelovaru pod poslovnim brojem P-375/11 i to po tužbi ovdje tuženika protiv ovdje tužitelja radi isplate razlike plaće te je u tom postupku presudom od 22. svibnja 2013. obvezan ovdje tužitelj isplatiti ovdje tuženiku bruto iznos od 82.019,48 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na mjesečne iznose i troškovima postupka u iznosu od 13.690,00 kn, koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2507/2013-2 od 5. rujna 2013., a koje presude su ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-72/14-2 od 14. prosinca 2016. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje,

- da je do donošenja spomenute odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a temeljem spomenute pravomoćne i ovršne presude iz predmeta Općinskog suda u Bjelovaru P-375/11, ovdje tuženik u cijelosti naplatio svoje potraživanje u ovršnom postupku 6. ožujka 2014,. u ukupnom iznosu od 155.914,58 kn,

- da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom su ukinute presude iz predmeta P-375/11, u ponovljenom postupku, presudom Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pr-15/17 od 30. siječnja 2020. naloženo ovdje tužitelju isplatiti ovdje tuženiku bruto iznos od 40.459,22 kn sa zateznim kamatama tekućim na mjesečne iznose i troškovima parničnog postupka u iznosu od 10.749,84 kn,

- da je tužitelj radi smanjenja daljnjih troškova dostavio izračun Ministarstva obrane s razlikom između dosuđenog iznosa po presudi Pr-15/17 i iznosa koji je ovršen po presudi P-375/11,

- da je tuženik u ovom postupku izjavio prigovor radi prebijanja prema tužitelju i da je prihvatio matematičku pravilnost predmetnog obračuna dostavljenog po tužitelju iz kojeg slijedi da ukupna razlika tražbina u korist tužitelja nakon izvršenog prijeboja na dan 16. prosinca 2020. po osnovi glavnice iznosi 7.462,02 EUR te da postoji i razlika troškova u korist tužitelja u iznosu od 308,92 EUR, što ukupno s razlikom glavnice od 7.462,02 EUR, iznosi 7.770,94 EUR.

9. Slijedom navedenog sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženik obvezan vratiti tužitelju s osnova stečenog po osnovi koja je kasnije otpala samo neto iznos s obračunatim zateznim kamatama na taj iznos koji mu je bio isplaćen u postupku prisilne naplate po presudi koja je ukinuta, dakle osnovi koja je kasnije otpala, a sve primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a. Nadalje imajući u vidu da je tuženik u postupku izjavio prigovor radi prebijanja prema tužitelju, sud utvrđuje postojanje tražbine tužitelja u iznosu od 15.489,82 EUR, koji se sastoji od 12.319,62 EUR po osnovi glavnice i obračunate zatezne kamate za period od 14. veljače 2017. do 16. prosinca 2020. u iznosu od 3.170,20 EUR, sa daljnjom zateznom kamatom koja na iznos glavnice od 12.319,62 EUR teče od 17. prosinca 2020., te potom prebija tu tražbinu tužitelja sa tražbinom tuženika utvrđenom temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Bjelovaru posl.br. Pr-15/17-23 od 30. siječnja 2020. te nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.770,94 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2020.

10. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporna matematička pravilnost predmetnih obračuna iz kojih slijedi da ukupna razlika tražbina u korist tužitelja nakon izvršenog prijeboja na dan 16. prosinca 2020. po osnovi glavnice iznosi 7.462,02 EUR, a po osnovi troškova postupka 308,92 EUR, odnosno ukupno 7.770,94 EUR, no i nadalje je sporan osnov zahtjeva budući tuženik u bitnom smatra da vraćanje onoga što je naplaćeno u ovršnom postupku predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu odredbe čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju.

10.1. U odnosu na žalbene navode tuženika kojima osporava sadržaj izreke prvostupanjske presude iz razloga što sud prvog stupnja u izreci nije utvrdio i tražbinu tuženika prema tužitelju, a što da je obzirom na izjavljeni prigovor radi prebijanja i suglasnost tužitelja s prijebojem trebalo biti navedeno u izreci, treba reći da je sud prvog stupnja pravilno u izreci pobijane odluke utvrdio da postoji potraživanje tužitelja i njegovu visinu, odredio da se prebijaju utvrđena tražbina tužitelja i tražbina tuženika temeljem pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Bjelovaru te naložio tuženiku isplatiti iznos razlike.

10.2. Dakle u konkretnom slučaju tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom.

10.3. No, iako tuženik ne spori matematički izračun tužiteljevog potraživanja, on je tijekom postupka osporavao tužiteljevu tražbinu iz istih razloga koje ponavlja i u predmetnoj žalbi.

10.4. Budući tuženik istovremeno ima protutražbinu prema tužitelju koja je već utvrđena pravomoćnom presudom i tuženik za takvu tražbinu može istaknuti prigovor radi prebijanja, što je i učinio, u takvoj procesnoj situaciji sud ne smije u izreci ponovno utvrđivati postojanje tuženikove tražbine, jer bi ponovno sudio o istome, nego se mora ograničiti na utvrđenje postojanja tužiteljeve tražbine, prebiti je s prethodno pravomoćno utvrđenom tuženikovom protutražbinom i ako postoji razlika kao u ovom konkretnom slučaju dosuditi je tužitelju, a odbiti zahtjev u prebijenom dijelu tužiteljeve tražbine, što je ovdje prvostupanjskom presudom propušteno učiniti, no stranke (tuženik) nisu tražile donošenje dopunske presude.

11. Daljnji žalbeni navodi tuženika svode se na dva ključna prigovora i to:

- da je tuženik, obzirom na dotadašnju sudsku praksu (konkretno odluku VSRH Rev- 1035/12 od 27.10.2015. kojom je taj sud u istovrsnom pravnom predmetu odbacio reviziju ovdje tužitelja, a tamo tuženika) imao potpuno legitimno očekivanje utemeljeno na pravomoćnoj presudi i nije mogao temeljem bilo čega imati legitimno očekivanje da će u njegovom predmetu VSRH promijeniti mišljenje, čime je doveden u sadašnju pravnu poziciju i da mu je zbog različitih revizijskih odluka povrijeđeno i pravo na pošteno suđenje te

- da presuda R[adresa] nije obrazac za presuđenje u ovom predmetu već primjer da se pravomoćno naplaćena plaća od RH kao poslodavca koja je naknadno odlukom VSRH radniku oduzeta smatrala mirnim vlasništvom pa da nema razloga da se tako ne smatra i u konkretnom slučaju.

12. Na žalbene navode tuženika da je pravomoćno presuđena i ovršno naplaćena plaća za njegov rad prije deset godina od strane Republike Hrvatske kao poslodavca neupitno postala njegovo vlasništvo, jer u suprotnom da nije jasno što bi onda ta plaća za njega predstavljala, kao i ako nije moglo nastati legitimno očekivanje da je to njegovo vlasništvo, da se postavlja pitanje kada i kako to očekivanje postaje legitimno ako ne nakon što to pravomoćno utvrdi legitimna institucija, odnosno sud, a za što je uporište u stavu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) po pitanju mirnog vlasništva i nacionalnog zakonodavstva i primjenjivosti tih propisa u RH, pozivajući se pri tome i na presudu ESLJP u predmetu R protiv Republike Hrvatske, valja odgovoriti kako ti navodi nisu osnovani.

13. Prema stavu ovog suda neosnovano tuženik smatra da je presuda R[adresa] primjenjiva u konkretnom slučaju kao primjer da se pravomoćno naplaćena plaća od RH kao poslodavca koja je naknadno odlukom VSRH radniku oduzeta smatrala mirnim vlasništvom pa da nema razloga da se tako ne smatra i u konkretnom slučaju.

14. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je u tom predmetu ESLJP svoje pravno shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja u bitnome proizlazi iz procesno pravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka zahtjeva za zaštitu zakonitosti (instituta koji u hrvatskom pravnom sustavu više ne postoji).

15. Naime, u tom postupku nakon što je tužitelj ishodio presudu protiv Republike Hrvatske i naplatio svoje potraživanje, Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podnijelo izvanredni pravni lijek - zahtjev za zaštitu zakonitosti, Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, tražeći ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja u tom postupku. Ono što posebno treba naglasiti jest da je u tom postupku utvrđena povreda prava na pošteno suđenje (čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) i povreda prava vlasništva (čl. 1. Protokola br. 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda) prvenstveno stoga što je država kao stranka postupka koristeći svojeg zakonskog zastupnika, državno odvjetništvo, koje je imalo i ovlast izjaviti zahtjev za zaštitu zakonitosti u korist države, ishodila obnovu postupka samo radi ponovnog suđenja i nove odluke o predmetu. Time je država, prema ocjeni ESLJP, povrijedila načelo pravne sigurnosti kao jedan od temeljnih aspekata vladavine prava. Naime, zahtjev za zaštitu zakonitosti bio je pravno sredstvo isključivo u rukama državnog odvjetništva i podložno isključivo njegovoj diskrecijskoj odluci, a što je otvorilo pitanje o jednakosti strana u postupku budući da je samo jedna strana od njih, odnosno državno odvjetništvo, imala mehanizam za stavljanje van snage pravomoćne presude nepovoljne za sebe.

16. Dakle pravna shvaćanja iz spomenutog predmeta ESLJP ovdje nisu primjenjiva zbog toga što je u ovom predmetu prva presuda ukinuta povodom revizije tuženika (ovdje tužitelja), izvanrednog pravnog lijeka koji je bio na raspolaganju objema parničnim strankama pod jednakim uvjetima te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o jednakosti strana u postupku.

17. Tuženik koji je u predmetu pred Općinskom sudom u Bjelovaru kao tužitelj bio zastupan po odvjetniku znao je da postoji ovlast Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom izvanrednog pravnog lijeka preinačiti ili ukinuti pravomoćnu sudsku odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

18. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak suda prvog stupnja da zahtjev tužitelja za povrat primljenih novčanih sredstava od strane tuženika na temelju osnove koja je kasnije otpala, ne predstavlja povredu članka 1. Protokola 1 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

19. Nadalje treba reći da u situaciji kad o spornom pravnom pitanju zbog kojeg je ovdje tuženik pokrenuo spor protiv ovdje tužitelja radi isplate dijela plaće za koju je tvrdio da mu je poslodavac, ovdje tužitelj neosnovano nije isplatio nije zauzet jedinstven pravni stav u praksi sudova, a tuženik je u tom postupku u kojem je bio zastupan po odvjetniku znao da je tuženik podnio reviziju i koje su u povodu tog pravnog lijeka ovlasti Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odnosno da taj sud ima ovlast po toj reviziji ukinuti nižestupanjske odluke ako smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo (kao što je ovdje bio slučaj), ovdje tuženik nije mogao steći legitimno očekivanje da je iznos koji je naplatio u ovršnom postupku njegovo vlasništvo.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika oko proteka vremena od kad je naplatio potraživanje, pa s time u vezi i velikog potraživanja s osnova kamata, valja reći da je tuženik u trenutku kad je zaprimio revizijsku odluku poslovni broj Revr-72/14-2 od 14. prosinca 2016. znao da je otpala pravna osnova po kojoj je naplatio potraživanje dvije godine ranije u ovršnom postupku te je zaprimanjem te revizijske odluke tuženik naplaćeni iznos trebao vratiti tužitelju, a što nije učinio.

21. U odnosu na stav tuženika da je njemu zbog različitih revizijskih odluka oko istog pravnog pitanja povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje sadržano i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, taj stav tuženika nije prihvatljiv.

22. Što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da prema ustaljenoj praksi Europskog suda za ljudska prava razlike u sudskoj praksi između domaćih sudova ili unutar istog suda ne mogu se same po sebi, smatrati suprotnima Konvenciji. Štoviše, zahtjev pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne uključuje pravo na utvrđenu/stečenu sudsku praksu jer razvoj sudske prakse nije sam po sebi u suprotnosti s pravilnim djelovanjem pravosudnog sustava, budući da bi nepostojanje dinamičnog i razvojnog pristupa spriječilo reforme ili poboljšanje. Dakle, razvoj sudske praske nije razlog kojim bi tuženik učinio vjerojatnim da bi mu zbog toga bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje (tako VSRH u odlukama Revd-3704/2024-2 od 18. rujna 2024., Revd-3544/2024-2 od 4. rujna 2024. i dr.).

23. Nadalje, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred prvostupanjskim sudom tuženiku bilo omogućeno da iznese svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predloži dokaze te se izjasni o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U presudi prvog stupnja sud je iznio svoje mišljenje na sve odlučne navode tuženika, presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se presuda suda prvog stupnja ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom.

24. Slijedom navedenoga sud prvog stupnja nakon što je pravilno odlučio o tuženikovu prigovoru radi prebijanja te u skladu s odredbom čl. 1111. st. 3. ZOO-a pravilno utvrdio postojanje obveze vraćanja iznosa od 7.770,94 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. prosinca 2020. (čl. 1115. ZOO-a) pravilno je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

25.1. U pogledu odluke o trošku parničnog postupka, prema stavu ovog suda drugog stupnja odluka o troškovima postupka je zakonita i pravilna.

25.2. Sud prvog stupnja je potpuno jasno i detaljno obrazložio zašto je i u kojem novčanom iznosu priznao tužitelju trošak za pojedine parnične radnje, kao i zašto za pojedine radnje nema pravo na naknadu troška te uz pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP- a, u svezi sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika) obvezao tuženika nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u presuđenom iznosu, a koje obrazloženje odluke prvog stupnja ovaj sud u cijelosti prihvaća.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

27. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

28.1. Pobijanim rješenjem odlučeno je o trošku na teret Državnog proračuna zbog troškova delegacije, tako da je djelomično prihvaćen zahtjev punomoćnika tuženika, odvjetnika Deana Đerića za naknadu troška, a djelomično je taj zahtjev odbijen.

28.2. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio tuženik po punomoćniku navodeći da sud nije pravilno odlučio o troškovima vezano za izbivanje iz pisarnice.

28.3. Prema članku 11. st. 4. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20, dalje: ZS) u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza . Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Stavkom 5. istog članka propisano je da će se naknada troškova iz stavka 4. ovoga članka isplatit na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

28.4. Dakle naknada troškova izbivanja iz pisarnice odnosi se na pravo punomoćnika stranke da dobije nadoknadu za vrijeme provedeno izvan pisarnice tijekom putovanja na drugi sud.

28.5. Stoga kako je žalbu protiv pobijanog rješenja izjavio tuženik putem punomoćnika, a ne osobno odvjetnik Dean Đerić, žalba je nedopuštena, jer je izjavljena od osobe koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe pa je istu temeljem odredbe čl. 358. st.3. u svezi sa odredbom čl. 380. toč. 1. ZPP-a valjalo odbaciti i odlučiti kao u izreci rješenja.

29. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić