Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3383/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ZM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Saši Šufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o., iz Zagreba radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 1058/2019-44 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1058/2019-44 od 10. lipnja 2024. pod toč. I., II. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je kako je ništetna odredba Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 21. studenoga 2005., između tužiteljice i tuženika koji je dana 6. prosinca 2005., potvrđen kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev pod brojem OU-1385/5, a koja u članku 1. predmetnoga ugovora glasi: "Kunska protuvrijednost CHF…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", u članku 2. predmetnoga ugovora glasi: "…promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", u članku 7. predmetnoga ugovora glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…". Naloženo je tuženiku s osnove više plaćene kamate isplatiti tužiteljici iznos od 288,83 eura sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose pobliže navedene u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate te s osnove tečajne razlike isplati iznos od 1.179,40 eura sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose pobliže navedene u izreci presude teče od dospijeća pa do isplate (toč. II. izreke). U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 0,46 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2006., do isplate, s osnove tečajne razlike odbijen je kao neosnovan (toč. III. izreke). Naloženo je tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.193,54 eura sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. IV. izreke). U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška tužiteljica je odbijena (toč. V. izreke).

2. Protiv navedene presude pod toč. I., II. i IV. izreke, kao i u dijelu u kojem nije uspio sa zahtjevom za naknadu troškova postupka žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe i zahtjev tužiteljice odbiti, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka sa zateznim kamatama.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika i predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o [broj kredita] od 21. studenog 2005. (dalje: Ugovor u kreditu) i to u dijelu odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stopa, odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu uz valutu CHF (toč. 1., 2., i 7. Ugovora o kreditu) te posljedično navedenom zahtjev za isplatu temeljem tako ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

6. I u žalbenom stupnju postupka, sporna je ništetnost naprijed navedenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, te posljedično tome, je li tužiteljica preplatila svoje dugovanje po istom Ugovoru, s time da je sporna i osnovanost i visina tužbenog zahtjeva za isplatu, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.

7. Tijekom postupka nije bilo sporno da je između tužiteljice i tuženika dana 21. studenog 2005. sklopljen Ugovor u kreditu na iznos od 14.258,79 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,50% godišnje, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a ista je promjenjiva sukladno odluci banke-tuženika i da je tijekom razdoblje otplate Ugovora o kreditu tuženik povećavao kamatnu stopu u odnosu na početno ugovorenu, da je otplata kredita vezana uz valutu CHF, kao i da je kredit prijevremeno otplaćen 3. studenog 2011.

8. Sud prvog stupnja, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvala tužiteljica u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03- ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/17, 79/09-dalje ZZP/07) te odredbama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO), z primjenu čl. 502. c ZPP zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice, ugovaranjem ništetne odredbe o vezivanju otplate kredita uz švicarski franak (jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i jer o parametrima bitnim za donošenje odluke nije obavijestio tužitelja), rukovodeći se i time da je i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke, odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi kriterije promjenjivosti), koja je unijeta u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj, čime je tuženik, kao davatelji kredita, tužiteljice, kao korisnika kredita, doveo u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta i tako nametnutom obvezom uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

9. Nadalje, sud prvog stupnja, cijeneći iskaz tužiteljice utvrđuje da je tužiteljica kredit digla za kupnju osobnog vozila, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužiteljicu o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, to je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužiteljica kao potrošača, korisnika kredita, jer se u Ugovoru o kreditu koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03.

10. Cijeneći predmetne ugovorne odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu kojima je ugovorena promjenljiva kamatna stopa nalazeći prigovor zastare djelomično osnovanim sud prvog stupnja obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. i 1115. ZOO na povrat tužiteljici neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništetnima, i to s osnova preplaćene kamate iznos od 288,83 eura, a s osnova preplaćenog tečaja CHF valute iznos od 1.179,40 eura, sa zateznim kamatama, dok u preostalom dijelu za povrat iznosa od 0,46 eura zahtjev tužiteljice odbija i odlučuje kao u izreci presude.

11. Odluka suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod toč. I., II. i IV. izreke, pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

12. Pobijana odluka nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama i da u bitnome sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika kojima se poziva na povredu zajamčenog ustavnog i konvencijskog prava na prava na pravično suđenje (čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovori, broj: 18/1997, 6/1999, 14/2002, 13/2003, 9/2005, 1/2006, 2/2010).

13. Ispitavši presudu u pobijanom dijelu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje tužitelj i tuženik ukazuju u žalbama, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. U tom dijelu razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

14. Presuda je sačinjena u cijelosti u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP.

15. Pravilno je sud prvog stupnja raspravnim rješenjem od 13. svibnja 2024. dopustio objektivnu preinaku tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja, a koje je bilo potrebno radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva, pa se radi o okolnostima koje su nastale kao rezultat izvođenje dokaza tj. financijskog vještačenja, odnosno o iznimci iz čl. 190. st. 2. ZPP. Pored toga i Vrhovni sud RH je Zaključkom od 26. studenog 2021. sa sastanka sa predsjednicima Građanskih odjela Županijskih sudova zauzeo stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

16. Žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po sudu prvog stupnja, a niti pravilna primjena materijalnog prava.

17. Pogrešan je stav tuženika da se pravna shvaćanja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu ne mogu primijeniti na konkretan Ugovor o kreditu, jer je isti prestao isplatom kredita, obzirom činjenica da je neki ugovor prestao (ispunjenjem, raskidom i sl.) nije zapreka da se naknadno utvrdi ništetnost pojedinih njegovih odredbi jer razlozi za ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi nastupaju od samog početka, time da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti ništetan ugovor postaje valjan njegovim ispunjenjem niti je ispunjenjem nestao uzrok ništetnosti (tako i VSRH u odluci Rev 18/2018-2 od 2. svibnja 2020.). Dakle, odluke donesene u kolektivnom sporu primjenjuju se i na konkretan Ugovor o kreditu, koji je zaključen u vremenskom periodu koji je obuhvaćen kolektivnom tužbom, obzirom da se radi o potrošačkom ugovoru i postoji objektivni identitet između ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu i odredbi ugovora o kreditima o kojima se raspravljalo u kolektivnom sporu.

18. Naime, prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502. c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva, tuženika obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojima je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove povodom restitucijskog zahtjeva individualnog potrošača te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava, potrošači mogu pozivati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP, a što se odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima ističe protivno navedenom, pravno neutemeljeni.

19. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

20. Kako je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita (ovdje tužiteljice) koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule u CHF što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da su predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula u CHF sadržajno izražene na identičan način, kao i one koje su pravomoćnom presudom u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su navedene ugovorne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, pa tužiteljica ima pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu kako u dijelu valutne klauzule u CHF, tako i u dijelu promjenjive kamatne stope sukladno odluci tuženika.

21. Nadalje, odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 249/2014 i Rev 2221/2018 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku tako da su banke mijenjale ugovoru (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj neovisno o navedenim parametrima koji nisu ni stipulirani, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, U-III- 2922/2018 i U-III-4150/2019 i dr. od 3. veljače 2021., da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

22. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama je stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače. Pri tome je Vrhovni sud Republike Hrvatske uzeo u obzir da su takvi ugovori, iako tipizirani, pisani stručnom terminologijom, nerazumljivom i nepoznatom prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja. Ocijenio je da su jedino na taj način potrošači mogli spoznati ekonomske učinke koji će za njih u budućnosti proizlaziti iz osporenih ugovornih odredaba, time je akceptirano konvencijsko pravo EU-a iz presude poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način "da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

23. Naime, imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) tužitelju prilikom sklapanja ugovora zaposlenici banke protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički već i suštinski kako je to ocjenjivano u sporu za zaštitu kolektivnih interesa ali i sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredba podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da ne temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njihove financijske obveze, a da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. Tvrdnje tuženika da sporne odredbe tužiteljici nisu bile nejasne, nerazumljive i neuočljive, te da je imala mogućnost izbora kredita, kao i osporavanje da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, također se ne mogu smatrati pravilnim. Ovo iz razloga što su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne iz razloga što tužiteljica nije bila, odnosno u ovom konkretnom sporu, tuženik nije dokazao da je tužiteljicu upoznao s egzaktnim parametrima i metodom izračuna parametara, a koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, a niti je bila upoznata sa svim rizicima zaključenja ugovora u kojem se glavnica vezuje uz valutu CHF, kao valutu koja ne uživa zaštitu Hrvatske narodne banke, za razliku od EUR-a, s kojim znanjima je tuženik kao bankarska i financijska institucija raspolagao (ili morao raspolagati) i bio je dužan potrošača upoznati sa svim navedenim kako bi on mogao donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

25. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, Ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, ali i iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nisu ponuđene nikakve informacije niti pojašnjenja u pogledu bitnih odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu i način promjene kamatne stope. Iz navedenog proizlazi da tuženik nije ponudio tužiteljici sve potrebne informacije kako bi mogla donijeti informiranu odluku u pogled zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, a tuženik suprotno nije dokazao.

26. Neosnovan je i prigovor zastare potraživanja i tijeka zatezne kamate.

27. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

28. Nije u pravu tuženik kada u žalbi tvrdi da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan, primjenom odredbe čl. 326. st. 2. ZOO. Naime, u konkretnom slučaju radi se o isplati izvršenoj temeljem ništetnih odredbi Ugovora koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, što ne predstavlja" zabranu manjeg značaja ", već uvelike određuje bitne sastojke Ugovora.

29. Nisu osnovani tuženikovi žalbeni navodi kojima osporava visinu dosuđene razlike, ističući kako između stranaka nije ugovorena fiksna kamatna stopa te da je izračun razlike pogrešno sačinjen prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi za cijelo razdoblje koja da je na taj način pretvorena u fiksnu. Naime, kako je izostao zakoniti mehanizam promjenjive kamatne stope od početno ugovorene, na ugovorni odnos između tužiteljice i tuženika primjenjuje početno ugovorena kamatna stopa.

30. U odnosu na prigovor zastare valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni br. P-1401/12 od iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost odredbi o promjenjivoj redovnoj kamati prema jednostranoj odluci banke postala je pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF postala pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga je suprotno žalbenim navodima tuženika materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare u odnosu na dosuđeni dio (pod toč. I. i II. izreke) odbijen kao neosnovan, a imajući u vidu da je tužba podnesena 4. lipnja 2019. dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka.

31. Sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF sa prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a imajući na umu pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF i stranke-tuženike iz tog postupka), tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

32. Isto tako pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva (pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 27. svibnja 2024., broj: Su-IV-123/2024).

33. Po stavu ovog suda svako suprotno tumačenje pitanja zastare u odnosu na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva, dovelo bi do pretjerano otežanog ostvarivanja prava koje imaju potrošači na temelju Direktive Vijeća 93/13/EEZ i time do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C- 80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju čl. 267. UFEU- a, koji je uputio CV Warszawy-Śródmieścia w Warszawie od 08. rujna 2022.).

34. Pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju, nije prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, vodio načelom savjesnosti i poštenja slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj, a kakvim ga je očito ocijenio i sud prvog stupnja.

35. Protivno žalbenim navodima tuženika, te postupajući i temeljem čl. 166. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP.

36. Prema odredbi čl. 151. st. 1. ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu parnice. Ročište na kojemu se presuda objavljuje sud je u smislu odredbe čl. 335. st. 6. ZPP dužan zakazati na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena. Kako se radi o posebnom ročištu, to i trošak punomoćnika stranaka na ročištu za objavu presude predstavlja parnični trošak nastao u tijeku parničnog postupka.

37. Tužiteljica je zahtjev za naknadu troškova ročišta za objavu presude određeno postavila sukladno odredbi čl. 164. st. 2. i 3. ZPP, a njezin je punomoćnik pristupio na ročište na kojemu je presuda objavljena. Radi se dakle o potrebnom parničnom trošku u smislu odredbe čl. 155. ZPP nastalog tijekom parničnog postupka, te je pravilnom primjenom materijalnog prava Tbr. 9./3. Tarife tužiteljici dosuđen zatraženi trošak ročišta za objavu presude.

38. Slijedom navedenog primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude

39. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

40. Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović