REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3136/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužiteljice VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Knezović i Partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 3. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Karla Golubića, odvjetnika, dana 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljici VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, isplati ukupan iznos od 1.141,86 eur sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to:

- na iznos od 1,20 eur od 31.12.08. do isplate,

- na iznos od 3,30 eur od 31.1.09. do isplate,

- na iznos od 4,25 eur od 28.2.09. do isplate,

- na iznos od 1,64 eur od 31.3.09. do isplate,

- na iznos od 2,15 eur od 30.4.09. do isplate,

- na iznos od 1,14 eur od 31.12.09. do isplate,

- na iznos od 4,52 eur od 31.1.10. do isplate,

- na iznos od 3,75 eur od 28.2.10. do isplate,

- na iznos od 8,34 eur od 31.3.10. do isplate,

- na iznos od 7,47 eur od 30.4.10. do isplate,

- na iznos od 9,17 eur od 31.5.10. do isplate,

- na iznos od 23,87 eur od 30.6.10. do isplate,

- na iznos od 20,84 eur od 31.7.10. do isplate,

- na iznos od 30,09 eur od 31.8.10. do isplate,

- na iznos od 26,89 eur od 30.9.10. do isplate,

- na iznos od 78,45 eur od 31.1.12. do isplate,

- na iznos od 79,06 eur od 29.2.12. do isplate,

- na iznos od 75,91 eur od 31.3.12. do isplate,

- na iznos od 78,03 eur od 30.4.12. do isplate,

- na iznos od 79,49 eur od 31.5.12. do isplate,

- na iznos od 77,04 eur od 30.6.12. do isplate,

- na iznos od 77,69 eur od 31.7.12. do isplate,

- na iznos od 75,85 eur od 31.8.12. do isplate,

- na iznos od 71,93 eur od 30.9.12. do isplate,

- na iznos od 76,17 eur od 31.10.12. do isplate,

- na iznos od 78,20 eur od 30.11.12. do isplate,

- na iznos od 76,72 eur od 31.12.12. do isplate,

- na iznos od 68,72 eur od 31.1.13. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 2.072,8 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 18. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 2.5.2023. navodi da je sa prednikom tuženika (tada: Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.) dana 20.1.2005. sklopila Ugovor o kreditu broj: 016-117/2005 kojim joj je prednik tuženika odobrio potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.380,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, za kupnju novog motornog vozila. Člankom 7. Ugovora određeno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednika tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Na dan puštanja kredita u otplatu (27.1.2005.) srednji tečaj prednika tuženika u odnosu na CHF je bio 4,892133. Međutim, tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je konstantno povećavan sve do otplate kredita. To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita i u velikoj mjeri joj otežalo plaćanje istog. Stranke su predmetni ugovor o kreditu sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji je način doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Ističe kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužiteljicu držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ju upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano u toč. II. ove tužbe, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i: a) da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo petotuženik) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju

– ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,… Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Dodatno, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je i revizija svih banaka te su potvrđeni stavovi nižih sudova o navedenim pitanjima. Tužiteljica se stoga poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju. Posebno ističe da ju je tuženik tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Propustio ju je informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužiteljicu kao korisnicu kredita. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ona kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužiteljicu izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna. Sve navedeno upućuje da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu nepoštene jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO/05. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 322. ZOO/05, kao i čl. 87. ZZP/03. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05). Budući je tužiteljica radi rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu navedeni kredit u odnosu na početno stanje preplatila za iznos od ukupno 2.415,02 EUR/18.196 kn, to predlaže da sud naloži tuženiku da joj isplati taj iznos, uvećano za zakonske zatezne kamate od svake pojedine mjesečne preplate pa sve do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Uz tužbu tužiteljica kao dokaze prilaže presliku Ugovora o kreditu broj 016-117/2005, otplatni plan, pregled prometa za klijenta i specifikaciju uplata.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da je s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 016-117/2005, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare. Smatra da se tužiteljica neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. U bitnome ističe da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF, a valutna klauzula u ugovorima o kreditu je bila dopuštena. Pojašnjava da valutna klauzula utvrđuje iznos novca u domaćoj valuti kojega banka stavlja na raspolaganje potrošaču, kao i iznos novca u domaćoj valuti kojeg je potrošač dužan vratiti banci, a koji se iznosi izračunavaju u domaćoj valuti na temelju tečaja strane valute prema tečaju domaće valute. Prema tome, nedvojbeno je kako je riječ o ugovornoj odredbi koja određuje sam predmet ugovora. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je bila uočljiva, jasna i razumljiva, o njoj se između stranaka pojedinačno raspravljalo te ista ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu detaljno upoznao tužiteljicu s ovim kreditnim proizvodom, istoj je objasnio što zapravo znači valutna klauzula odnosno koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice eventualnog porasta vrijednosti CHF na njegove kreditne obveze odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja kredita u CHF. Tužiteljica nije nužno morala uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u drugim valutama (EUR, USD) ili pak kredit u valuti HRK bez ikakve valutne klauzule. Tužiteljica je pritom detaljno razmotrila sve mogućnosti i u konačnici se sama odlučila na kredit vezan uz valutu CHF. Dakle, sama tužiteljica je za sebe ocijenila kako joj je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s valutnom klauzulom u CHF. Ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja budući tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nikako nije mogao predvidjeti oscilacije u tečaju HRK/CHF – jedinu okolnost koja je utjecala na povremeno povećanje kreditnih obveza tužiteljice. Tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da mu naknadi parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tuženik kao dokaze uz odgovor na tužbu prilaže stručne članke o kretanju tečaju CHF Opće uvjete za poslovanje s građanima i izjavu svjedokinje VPF.

3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navode tuženikova odgovora na tužbu drži neosnovanim i pravno neutemeljenim. Neosnovanim drži i istaknuti prigovor zastare, sve pozivajući se na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud RH izrazio u svojoj odluci broj Rev-2245/17 od 20.3.2019. u kojoj je detaljno obrazložio razloge za shvaćanje kako: ”pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe”. Naglašava da tužiteljica ima status potrošača budući je sa bankom kao fizička osoba zaključila kredit čija je namjena kupnja automobila za osobne potrebe (čl. 6 Ugovora). Tuženik je ostao kod svojih navoda i istaknutih prigovora. Ponavlja da tuženik nije nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima zbog čega je i zahtjev tužiteljice kojim traži isplatu zatezne kamate od dana sklapanja ugovora o kreditu neosnovan.

4. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke utvrđene su čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovorna na tužbu. Saslušana je tužiteljica VP, dok je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje TP, djelatnice banke. Provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje u tekstu: ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Nesporno je da su tužiteljica i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 016-117/2005, namjenski, za kupovinu novog motornog vozila, u iznosu od 22.380,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, uz anuitete koji iznose 325,87 CHF mjesečno, a dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

6. Sporno je jesu li tužiteljici prilikom ugovaranja predmetnog kredita od strane djelatnika tuženika pojašnjeni svi rizici koji se tiču valute CHF te je li tuženik primjenom ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF, neosnovano ostvario korist u visini razlike iznosa koje mu je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i koliko isti iznose. Sporan je tijek zakonskih zateznih kamata. Sporno je mogu li se primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora Potrošač te je li nastupila zastara utuženih potraživanja.

7. Na okolnost postupanja tuženika u fazi pregovora i pojašnjavanja tužiteljici značenja ugovorne odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak sud je saslušao tužiteljicu VP koja u svom iskazu ističe da je kod tuženika podigla kredit radi kupnje automobila za osobne potrebe. Auto joj je bio potreban jer je na posao iz Zagreba putovala u Kumrovec, bila je zaposlenica tvrtke MGT Kumrovec Kako sa tadašnjom plaćom nije imala uvjete za dizanje kredita, to joj je poslodavac povisio plaću za 1.500,00 kn, to je bio iznos koji je mogla mjesečno odvajat na ime kredita. Kod tuženika je dogovorila kredit u valutnoj klauzuli u CHF. Tada je tuženik bio vrlo popularna banka, a krediti u CHF su se reklamirali kao najpovoljniji. Nije mogla pregovarati o ugovornim odredbama, nisu joj posebno pojašnjavali što znači valutna klauzula, nisu joj ukazivali niti na eventualne promjene u tečaju CHF. Na potpis je dobila gotov primjerak ugovora koji je prije potpisivanja pročitala. Bilo joj je bitno da rata ne prelazi 1.500,00 kn. Tako je na početku i bilo, međutim s vremenom je rata rasla te je u jednom trenutku iznosila 2.500,00 kn. Kredit je otplatila.

8. Na temelju iskaza tužiteljice te odredbe čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je navedeno da je namjena kredita potrošački kredit za kupnju novog motornog vozila sud sa sigurnošću utvrđuje da tužiteljica ima status potrošača tj. da je kao fizička osoba sklopila pravni posao sa tuženikom i da djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, sve sukladno čl. 3 st. 1 ZZP-a (NN 96/2003). Dakle, tužiteljica ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta: 1. radi se o fizičkoj osobi i 2. sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Utvrđeno je i da tuženik ni na koji način nije upozorio tužiteljicu na mogućnost promjene tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a iz dostupnih informacija tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF niti je mogla informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. Tuženik, na kojem je teret dokaza, nije u konkretnom slučaj dokazao da je tužiteljica kao potrošač mogla utjecati na sadržaj pojedinih ugovornih odredbi definiranih od strane tuženika kao trgovca slijedom čega sud u potpunosti prihvaća kao istiniti dio iskaza u kojem tužiteljica navodi da joj je tuženik na potpis dao unaprijed pripremljen ugovor o čijim odredbama nije mogla pregovarati, da joj nisu posebno pojašnjavali što znači valutna klauzula, nisu joj ukazivali niti na eventualne promjene u tečaju CHF kojeg su prikazivali kao najpovoljniji. S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom oko valutne klauzule niti joj je tuženik na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasnio sporne odredbe ugovora kako bi tužiteljica mogla predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba koja je dovela do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužiteljici, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, kamatu, tečaj, valutu i da joj pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučila na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužiteljica je došla u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Na okolnost sporne visine tužbenog zahtjeva određeno je provođenje financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Koraljki Cesarec Noršić, dipl. oec. Vještaku je dano u zadatak utvrditi preplatu radi rasta tečaja u odnosu na tečaj CHF prilikom isplate kredita 27.1.2005. s pregledom po mjesecima sa svakim mjesečnim datumom uplate rata, kao i iskazati i tzv. negativne razlike.

10. U svom nalazu i mišljenju od dana 20.5.2024. stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Koraljka Cesarec Noršić, dipl. oec., daje mišljenje da preplata radi rasta tečaja u odnosu na tečaj CHF prilikom isplate kredita 27.1.2005 iznosi: “Negativne” razlike u kunama iznose -4.474,44 kn, “pozitivne” razlike iznose 9.760,85 kn, iz čega slijedi da je neto razlika tečajnih razlika 5.286,41 kn, tj. 701,63 eur prema fiksnom tečaju konverzije 1 eur = 7,5345 kn.

11. Tužitelj nije imao prigovora na opisani nalaz i mišljenje financijskog vještaka. Tuženik je prigovorio metodologiji izračuna budući je vještak izradio svoj izračun polazeći od konstrukcije prema kojoj se u ovom slučaju tužiteljica ima obeštetiti polazeći od toga da je ona sklopio kunski kredit koji nema odredbu o kamatnoj stopi, što je protivno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom toga, tuženik smatra da je u ovom slučaju eventualno moguće primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila na kunske kredite u predmetnom razdoblju. U dodatnom očitovanju od dana 20.8.2024. tuženik ističe da je vještak izradio izračun na pogrešan način te zbog navedenog prikazao veće iznose, a to stoga što za datume plaćanja 30.4.2006. i 31.8.2006. nije koristio ispravan tečaj te zbog toga što je uključio u izračun i one anuitete koji su naplaćeni iz reprograma 19.7.2011. (30.4.2011., 31.5.2011. i 30.6.2011.) što nije ispravno jer navedeno nisu bile uplate klijenta, a i stoga što je taj iznos naplaćen kroz anuitete od 31.1.2012.- 31.1.2013. za koje je također obračunata tečajna razlika tako da dolazi do dvostrukog obračuna. Predlaže da se vještak očituje pisanim putem.

12. Sudski vještak Koraljka Cesarec Noršić se pisanim putem očitovala na istaknute prigovore. U podnesku od dana 6.9.2024. vještak navodi da je Ugovorom o kreditu br. 016-117/2005 ugovorena redovna kamata 5,90% na iznos kredita od 22.380,00 CHF na rok otplate od 7 godina uz anuitete koji iznose 325,87 CHF mjesečno, a dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Tokom otplate kredita korišten je moratorij na otplatu u razdoblju od 31.10.2010. do 31.3.2011. (6 mjeseci) te u razdoblju od 31.7.2011. do 31.12.2011. (6 mjeseci). Zbroj uplaćenih anuiteta u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosi 136.167,73 kn, dok zbroj uplaćenih anuiteta u kunama prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća iznosi 140.268,28 kn. “Negativne” razlike u kunama iznose -4.502,79 kn, “pozitivne” razlike iznose 8.603,34 kn, iz čega slijedi da je neto razlika tečajnih razlika 4.100,55 kn, tj. 544,24 eur prema fiksnom tečaju konverzije 1 euro = 7,5345 kn.

13. Nakon opisanog očitovanja i danog izračuna, tuženik nije imao daljnjih pitanja niti primjedbi na matematički izračun. Tužiteljica je podneskom od dana 25.9.2024. konačno specificirala tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu, sve kako je opisano točci I. izreke presude. Sud prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je u cijelosti ispunio postavljeni zadatak, a izračun je pregledan i jasan. Prigovori tuženika su pravne prirode i njihova neosnovanost je već pravomoćno utvrđena u postupku Potrošač. Dužnost tuženika je bila da potrošaču, ovdje tužitelju, u skladu s odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, detaljno objasni sve okolnosti vezane za kredit, tečaj, valutu i da mu pruži kvalitetnu informaciju kako bi se odlučio na pravni posao s tuženikom. U protivnom, kao što se i dogodilo, tužitelj je došao u pravnu poziciju da ima pravo na punu naknadu svih iznosa isplaćenih od trenutka sklapanja ugovora temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Sud nije uzimao u obzir izračun tzv. negativnih razlika, dakle anuiteta plaćenih po tečaju nižem od onog na dan isplate budući da tuženik u pogledu tih razlika nije istaknuo određeni zahtjev odnosno prigovor u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u vijeću od trinaest sudaca u odluci u predmetu pod brojem Rev-549/23 od dana 18.12.2023. zaključio da u situaciji kada tužena banka po osnovi tzv. negativnih tečajnih razlika nije istaknula protutužbeni zahtjev, procesnopravni prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO-a, onda nema mjesta umanjivanju potraživanja tužitelja na ime ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sa onim iznosima kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, samo na temelju općenitih prigovora tuženika materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja.

14. Tužiteljica se tijekom ovog postupka poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem broj Revt 249/14-2 od 9.4.2015. odbio revizije tuženih banaka iz postupka "Potrošač" (tužitelj u tom postupku Potrošač-Hrvatski savez za zaštitu potrošača) koje su pobijale drugostupanjsku presudu Pž-7129/13 u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda P-1401/12 kojim je ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača. VSRH polazi od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile jasne i uočljive, međutim nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapanih s potrošačima u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, su bile nepoštene slijedom čega su temeljem čl. 87 ZZP/03 i čl. 102 ZZP/07 te odredbe ništetne. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3.9.2019. odbijena je revizija osam tuženih banaka u predmetu tužitelja Potrošač - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, uključujući i tuženika te je u navedenoj presudi izražen pravni zaključak da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe ugovaranjem klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Također, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 7. 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EURima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3.9.2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN br. 96/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

15. Odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz odredbe čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP-a. Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom koji se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakona utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštene posebnim zakonom izrijekom predviđenom i uz uvjete predviđene tim zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navedene odredbe ZZP-a i ZPP-a propisuju direktan učinak za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz odredbe čl. 502.a st. 1. ZPP.

16. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja tužiteljice valja reći da zastara počinje teći pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 632/2017 od 14.6.2018. kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/17 od dana 20.3.2018. zauzeo stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241 ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, od navedenog datuma počinje teći petogodišnji zastarni rok prema odredbi čl. 225. ZOO-a. Tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela dana 2.5.2023., a isplatu potražuje za preplaćene anuitete s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čega proizlazi da zastara nastupa 14.6.2023. pa do dana podnošenja tužbe u ovom predmetu nije istekao rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a.

17. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica uredila tužbeni zahtjev. Odluka o zateznim kamatama se temelji na čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja jer je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna.

18. Odluka o trošku se temelji na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, prema vrijednosti predmeta spora (konačno specificiranom tužbenom zahtjevu) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 75 bodova (Tbr. 7 t. 1), podnesaka od 6.9.2023., 16.10.2023., 4.6.2024., 25.9.2024. u iznosu od po 75 bodova za svaki (Tbr. 8 t.1), podneska od 27.3.2024. u iznosu od 37,5 bodova (Tbr. 8.t.3), zastupanja na ročištima održanim 10.1.2024., 8.4.2024. i 3.2.2025. u iznosu od po 75 bodova za svako (Tbr. 9.t.1) te pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 37,5 bodova (Tbr. 9.t. 3). Uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i 25% PDV-a od 337,50 EUR trošak tužiteljice iznosi 1.687,50 EUR. Navedenom trošku treba dodati trošak financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR i plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,30 EUR pa ukupno priznati trošak tužiteljice iznosi 2.072,8 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude, 18.3.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, plativo u roku od 15 dana.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika