REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2320/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Domagoja Klinžić, u pravnoj stvari tužitelja CONSENSUS PLUS d.o.o., Labin, Rudarska 8, OIB: 14664776052, zastupanog po punomoćniku Marku Vukić, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 7. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, s danom objave 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od novčani iznos u visini od 7.109,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku:

- na iznos od 9,28 eura od 01.06.2011.,

- na iznos od 94,24 eura od 01.07.2011.,

- na iznos od 118,00 eura od 01.08.2011.,

- na iznos od 105,80 eura od 01.09.2011.,

- na iznos od 92,43 eura od 01.10.2011.,

- na iznos od 90,74 eura od 01.11.2011.,

- na iznos od 89,71 eura od 01.12.2011.,

- na iznos od 96,06 eura od 01.01.2012.,

- na iznos od 101,61 eura od 01.02.2012.,

- na iznos od 102,35 eura od 01.03.2012.,

- na iznos od 98,52 eura od 01.04.2012.,

- na iznos od 101,10 eura od 01.05.2012.,

- na iznos od 102,87 eura od 01.06.2012.,

- na iznos od 99,90 eura od 01.07.2012.,

- na iznos od 100,68 eura od 01.08.2012.,

- na iznos od 98,45 eura od 01.09.2012.,

- na iznos od 93,69 eura od 01.10.2012.,

- na iznos od 98,83 eura od 01.11.2012.,

- na iznos od 101,30 eura od 01.12.2012.,

- na iznos od 99,50 eura od 01.01.2013.,

- na iznos od 89,80 eura od 01.02.2013.,

- na iznos od 98,04 eura od 01.03.2013.,

- na iznos od 98,76 eura od 01.04.2013.,

- na iznos od 95,53 eura od 01.05.2013.,

- na iznos od 85,48 eura od 01.06.2013.,

- na iznos od 85,22 eura od 01.07.2013.,

- na iznos od 87,69 eura od 01.08.2013.,

- na iznos od 91,65 eura od 01.09.2013.,

- na iznos od 97,13 eura od 01.10.2013.,

- na iznos od 94,30 eura od 01.11.2013.,

- na iznos od 96,31 eura od 01.12.2013.,

- na iznos od 98,58 eura od 01.01.2014.,

- na iznos od 98,85 eura od 01.02.2014.,

- na iznos od 101,80 eura od 01.03.2014.,

- na iznos od 100,83 eura od 01.04.2014.,

- na iznos od 97,57 eura od 01.05.2014.,

- na iznos od 96,52 eura od 01.06.2014.,

- na iznos od 96,99 eura od 01.07.2014.,

- na iznos od 100,70 eura od 01.08.2014.,

- na iznos od 100,86 eura od 01.09.2014.,

- na iznos od 13,53 eura od 01.04.2009.,

- na iznos od 16,24 eura od 01.05.2009.,

- na iznos od 13,08 eura od 01.06.2009.,

- na iznos od 10,76 eura od 01.07.2009.,

- na iznos od 11,38 eura od 01.08.2009.,

- na iznos od 12,60 eura od 01.09.2009.,

- na iznos od 12,50 eura od 01.10.2009.,

- na iznos od 11,26 eura od 01.11.2009.,

- na iznos od 13,58 eura od 01.12.2009.,

- na iznos od 15,44 eura od 01.01.2010.,

- na iznos od 18,09 eura od 01.02.2010.,

- na iznos od 17,48 eura od 01.03.2010.,

- na iznos od 21,08 eura od 01.04.2010.,

- na iznos od 20,40 eura od 01.05.2010.,

- na iznos od 21,82 eura od 02.06.2010.,

- na iznos od 0,48 eura od 02.07.2010.,

- na iznos od 33,53 eura od 02.07.2010.,

- na iznos od 30,84 eura od 03.08.2010.,

- na iznos od 0,03 eura od 01.09.2010.,

- na iznos od 38,07 eura od 01.09.2010.,

- na iznos od 0,03 eura od 29.09.2010.,

- na iznos od 35,59 eura od 01.10.2010.,

- na iznos od 0,01 eura od 28.10.2010.,

- na iznos od 31,57 eura od 01.11.2010.,

- na iznos od 0,01 eura od 30.11.2010.,

- na iznos od 40,06 eura od 01.12.2010.,

- na iznos od 0,01 eura od 28.12.2010.,

- na iznos od 50,85 eura od 01.01.2011.,

- na iznos od 0,01 eura od 27.01.2011.,

- na iznos od 43,21 eura od 01.02.2011.,

- na iznos od 46,15 eura od 01.03.2011.,

- na iznos od 42,74 eura od 01.04.2011.,

- na iznos od 43,36 eura od 01.05.2011.,

- na iznos od 57,81 eura od 01.06.2011.,

- na iznos od 59,21 eura od 01.07.2011.,

- na iznos od 71,28 eura od 01.08.2011.,

- na iznos od 65,08 eura od 01.09.2011.,

- na iznos od 58,30 eura od 01.10.2011.,

- na iznos od 57,57 eura od 01.11.2011.,

- na iznos od 57,05 eura od 01.12.2011.,

- na iznos od 60,03 eura od 01.01.2012.,

- na iznos od 0,26 eura od 01.02.2012.,

- na iznos od 63,11 eura od 01.02.2012.,

- na iznos od 63,48 eura od 01.03.2012.,

- na iznos od 61,53 eura od 01.04.2012.,

- na iznos od 62,85 eura od 01.05.2012.,

- na iznos od 63,75 eura od 01.06.2012.,

- na iznos od 62,23 eura od 01.07.2012.,

- na iznos od 62,63 eura od 01.08.2012.,

- na iznos od 61,50 eura od 01.09.2012.,

- na iznos od 59,07 eura od 01.10.2012.,

- na iznos od 61,69 eura od 01.11.2012.,

- na iznos od 62,95 eura od 01.12.2012.,

- na iznos od 62,03 eura od 01.01.2013.,

- na iznos od 57,09 eura od 01.02.2013.,

- na iznos od 61,29 eura od 01.03.2013.,

- na iznos od 61,66 eura od 01.04.2013.,

- na iznos od 60,01 eura od 01.05.2013.,

- na iznos od 54,89 eura od 01.06.2013.,

- na iznos od 54,76 eura od 01.07.2013.,

- na iznos od 56,02 eura od 01.08.2013.,

- na iznos od 58,03 eura od 01.09.2013.,

- na iznos od 60,83 eura od 01.10.2013.,

- na iznos od 59,39 eura od 01.11.2013.,

- na iznos od 60,41 eura od 01.12.2013.,

- na iznos od 61,56 eura od 01.01.2014.,

- na iznos od 62,28 eura od 01.02.2014.,

- na iznos od 63,80 eura od 01.03.2014.,

- na iznos od 63,30 eura od 01.04.2014.,

- na iznos od 61,62 eura od 01.05.2014.,

- na iznos od 61,08 eura od 01.06.2014.,

- na iznos od 61,33 eura od 01.07.2014.,

- na iznos od 63,23 eura od 01.08.2014.,

- na iznos od 63,23 eura od 02.09.2014.,

- na iznos od 64,51 eura od 01.10.2014.,

- na iznos od 65,90 eura od 01.11.2014.,

- na iznos od 65,96 eura od 30.12.2014.,

do 31.7.2015. po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1.1.2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.106,23 eura na ime troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje parnični trošak u iznosu od 119,78 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 18. ožujka 2025. do isplate.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena za dio iznosa glavnice od 223,03 eura, s pripadajućim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 23. prosinca 2022. u bitnome navodi da je otkupio potraživanje glede ništetnosti valutne klauzule u Ugovoru o kreditu s CHF valutom prema tuženiku odnosno stjecanja bez osnove od strane tuženika i to od cedenta:

CF u iznosu glavnice od 24.874,28 kuna kao i pripadajućih zateznih kamata te sporednih potraživanja, a sve glede Ugovora o kreditu broj 016-754/2007 od 19.11.2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu 1) te cedenta BF u iznosu glavnice 30.369,27 kn kao i pripadajućih zateznih kamata te sporednih potraživanja, a sve glede Ugovora o kreditu broj 306-770/2004 od 16.08.2004. godine (dalje: Ugovor o kreditu 2). Oba ugovora o kreditu su sklopljena sa tuženikom i nisu konvertirani.

Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu 1 ugovoreno je da Banka odobrava Korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.213,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Dalje je čl. 2. st. 2. ugovoreno kako se kredit odobrava za kupovinu novog motornog vozila, dakle u pitanju je potrošački kredit.

Otplata kredita ugovorena je odredbom čl. 4. na način da je rok otplate kredita 7 godina od stavljanja kredita u otplatu. Dalje, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 248,17 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu i da prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. O ugovornim odredbama cedent nije bio u mogućnosti pregovarati niti je isti upozoren na valutni rizik, a niti mu je isti bio poznat.

Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu 2 ugovoreno je da Banka odobrava Korisniku kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita i to pod niže navedenim uvjetima. Dalje je istim čl. ugovoreno kako se kredit odobrava za dogradnju kuće, dakle u pitanju je potrošački kredit.

Otplata kredita ugovorena je odredbom čl. 3. na način da je rok otplate kredita 7 godina od stavljanja kredita u otplatu. Dalje, ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 493,54 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Trajanje ugovora je ugovoreno na deset godina. O ugovornim odredbama cedent nije bio u mogućnosti pregovarati niti je isti upozoren na valutni rizik, a niti mu je isti bio poznat. Poziva se na učinke presude ovog suda donesene u kolektivnom sporu, poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Dakle, tužitelj tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 18. kolovoza 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom potražuje isplatu iznosa plaćenog tuženiku po osnovi povrata predmetnih kredita temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u visini od 7.332,08 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Prije svega osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku te nadalje tvrdi da takav zahtjev korisnici kredita nisu mogli ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisnicima kredita pripada kao potrošačima i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Dakle, smatra da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače.

Tvrdi da je korisnicima kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnih ugovora o kreditu, a neovisno o učincima kolektivne presude na koju se tužitelj poziva, da je u ovoj parnici na tužitelju teret dokazivanja da su se u konkretnom slučaju koji je predmet spora ostvarila utvrđenja iz kolektivnog spora. Tvrdi da su odredbe predmetnih Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisnicima kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, osporava visinu istaknutog zahtjeva, kao i tijek zatraženih zateznih kamata jer da nije bio nepošteni stjecatelj i ističe prigovor zastare.

3. Sud je tijekom postupka sud sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka PF i BF, čije je iskaze sud u cijelosti prihvatio kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom, niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, a imajući u vidu da tuženik nije predložio druge dokaze kojima bi potkrijepio suprotne tvrdnje, istinitost tuženikove tvrdnje da je korisnicima kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnih ugovora o kreditu.

Svjedoci CFG (čiji pisani iskaz sud nije uzeo u obzir jer je tužitelj, podneskom od 10. travnja 2024., predložio njeno saslušanje na ročištu), NF i ŽF nisu saslušani obzirom je tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje navedenih dokaza.

Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalec iz VJEŠTAK TKALEC d.o.o., iz Zagreba, a zadatak vještaka je bio utvrditi preplatu odnosno iznos više uplaćenih iznosa zbog povećanja tečaja CHF, odnosno razliku više uplaćenog iznosa, a nastalog zbog povećanja tečaja CHF od početnog-srednjeg tečaja Banke na dan zaključenja ugovora, s time da se pri izračunu u obzir uzmu i manje plaćeni iznosi, a obzirom na zakonske promjene preplatu treba izraziti i u eurima, koji je svoj nalaz i mišljenje usmeno na ročištu obrazložio.

4. Nakon provođenja financijskog vještačenja radi utvrđenja visine potraživanja koje je predmet spora, podneskom od 10. travnja 2024., tužitelj je istaknuo konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 7.109.05 eura, sa zateznim kamatama obračunatim od dana nakon izvršenog plaćanja pojedinog mjesečno preplaćenog iznosa, i to najranije od 1. travnja 2009. S obzirom na visinu potraživanja prethodno istaknutom u tužbi (7.332,08 eura), tužitelj je predmetnim podneskom tužbeni zahtjev smanjio, dakle tužbu djelomično povukao za iznos od 223,03 eura, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se u daljnjem tijeku postupka djelomičnom povlačenju tužbe nije protivio pa je, temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen djelomično osnovanim u odnosu na glavno potraživanje.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu broj 016-754/2007 od 19.11.2007., te Ugovora o kreditu broj 306-770/2004 od 16.08.2004. o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a koje tražbine su tužitelju ustupili korisnici kredita CF i BF.

7. Uvidom u Ugovor o cesiji od 28. travnja 2021., koji je sklopljen između BF (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), utvrđeno je da je BF ustupila tužitelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate.

8. Uvidom u Ugovor o cesiji od 11. lipnja 2021., koji je sklopljen između UF (ustupitelja) i tužitelja (primatelja), utvrđeno je da je CF ustupio tužitelju novčanu tražbinu koju ima prema tuženiku nastalu po osnovi nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Ugovorom je određeno da primatelj ima prema tuženiku ista prava koja je imao ustupitelj prema tuženiku do trenutka ustupanja, te se ustupom glavne tražbine na primatelja prenose i sva sporedna prava, uključujući i dospjele, a neisplaćene kamate.

9. U odnosu na aktivnu legitimaciju valja istaknuti kako je odredbom članka 80. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) propisano da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

10. Potrošačka prava vezana uz status potrošača te da potrošaču daju posebna prava predviđena ZZP-om i drugim propisima. Međutim, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Pri tome prijenos tražbine nema utjecaja na identitet tražbine i primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, pa tako i u odnosu na tužitelja kao primatelja tražbine djeluje pravomoćnost presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača (Pž- 5375/2020, Pž-4749/2020).

11. Tuženik neosnovano tvrdi da su tražbine BF i UF strogo osobne naravi. Naime, ovdje se radi o tražbinama ustupitelja koji su potrošači sukladno odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP-a, dok je primatelj (ovdje tužitelj) pravna osoba (dakle, nije potrošač).

Pritom su tražbine koje su predmet ustupa novčane tražbine, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, a niti se njihova narav protivi ustupu. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet same tražbine, pa nije odlučno to što su ustupitelji potrošači, a primatelj nije. Naime, identitet tražbine ustupom nije promijenjen, a što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Navedeno znači da novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora (Ugovora o kreditu) zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač, pa se i u odnosu tužitelja, kao primatelja te tražbine, i tuženika, kao dužnika, primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača, pa tako i pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača.

12. Europski sud je također zauzeo takvo pravno stajalište u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 od 23. svibnja 2019. navodeći da: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

13. Nadalje, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P- 1401/12, vođen je parnični postupak između tužitelja Potrošača – Hrvatske udruge za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d., radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Presudom P-1401/12 od 4. srpnja 2013. pod točkom 1. njene izreke utvrđeno je da je Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82 .i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora Zagrebačka banka d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, pa je time Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

15. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. (i ostalih tuženika u tom predmetu) i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., između ostalog i u točki 1. njene izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je Hypo- Alpe-Adria-Bank d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

16. Sukladno navedenom, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. postala je pravomoćna u dijelu koji se odnosi na vezivanje glavnice uz valutu švicarski franak.

17. Odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Ova odredba stupila je na snagu 1. srpnja 2013. sukladno odredbi čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11), a tužba u kolektivnom sporu podnesena je 2012. godine. Međutim, prema odredbi čl. 53. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 57/11) odredbe tog Zakona, pa prema tome i odredba čl. 502. c ZPP-a primjenjuje se na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu.

19. Također, i odredbom čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Pogrešno tuženik smatra da se pravomoćna presuda P-1401/12 ne primjenjuje u smislu odredbe čl. 138. a ZZP-a jer ovaj parnični postupak nije pokrenuo osobno potrošač, već tužitelj. Kako je već obrazloženo, ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja su imali i vjerovnici BF i CF. Stoga se na odnos tužitelja i tuženika primjenjuju i svi propisi o zaštiti potrošača, kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu.

21. Pojam naknade štete iz odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača obuhvaća sve postupke pokrenute radi isplate novčanog iznosa kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne samo naknadu štete kako je definirana odredbom čl. 1046. ZOO-a, jer tako uskim tumačenjem odredba čl. 502. c ZPP-a i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača onda ne bi imala smisla.

22. Prema tome, ovaj sud je vezan za utvrđenja i odluku suda u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, a koja presuda je pravomoćna. Zauzeta pravna stajališta u pravomoćnoj presudi u kolektivnom sporu o ništetnosti odredaba ugovora o kreditu u pogledu vezivanja glavnice uz valutu švicarski franak odnose se i na predmetni ugovore o kreditu koje su sklopili BF i tuženik, te CF i tuženik. Predmetni ugovori o kreditu sklopljeni su 19. studenog 2007., odnosno 16. kolovoza 2004., dakle, u razdoblju koje je obuhvaćeno izrekom presude iz navedenog pravomoćno okončanog potrošačkog spora i sadrže identične odredbe o valutnoj klauzuli koje su navedenom presudom iz potrošačkog spora utvrđene ništetnima jer potrošači nisu dobili sve informacije koje su im bile potrebne da shvate što navedene odredbe podrazumijevaju i koje rizike nose, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, zbog čega su te odredbe ocijenjene kao nepoštene i ništetne.

23. Kako je to prethodno navedeno pod 3. obrazloženja ove presude, iz iskaza svjedoka BF i UF, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisnicima kredita kao potrošačima dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njihovih novčanih obveza i da su potrošači, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristali na sklapanje takvih ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP- a).

24. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Maria Tkalec iz VJEŠTAK TKALEC d.o.o., iz Zagreba, Trg Stjepana Konzula 4, utvrdio da je ukupno više plaćeno, ako se negativne razlike podmire najstarijim pozitivnim razlikama, 54.139,41 kuna, odnosno protuvrijednost od 7.185,53 eura.

25. Tuženik podneskom od 30. kolovoza 2023. prigovara Nalazu i mišljenju navodeći da vještak u nalazu nije pravilno prikazao uplate korisnika kredita radi čega je u nalazu iskazan veći iznos razlike.

Naime, prilikom izračuna razlike po Ugovoru o kreditu br. 016-754/2007 umjesto stvarnih iznosa uplata korisnika kredita, vještak je prikazao anuitete preračunate u HRK po tečaju na dan dospijeća i pritom je dobio veći iznos razlike od stvarne.

Osporava metodologiju koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit.

Smatra da bi se, ukoliko tužitelj tvrdi da se predmetni ugovor o kreditu treba smatrati „kunskim kreditom“, izračun trebao izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom periodu. Naime, svaki ugovor o kreditu, ovisno je li ugovorena primjena CHF, EUR valutne klauzule ili se radi o kunskom kreditu, sadrži različite visine kamatne stope.

Stoga se u takvim pravnim situacijama predmetni izračun izvršava uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.

Takvim načinom izračuna, primjenjujući iste kamate za istovrsne ugovore o kreditu, štiti se ravnopravnost ugovornih strana na način da tuženik kao kreditna institucija ima pravo plasirati ugovore o kreditu s različitim kamatnim stopama ovisno o vrsti kredita.

Ustraje u prijedlogu da vještak izračun izvrši primjenom kamatne stope primjenjive na HRK kredite u predmetnom vremenskom periodu, a prema podacima iz tablice HNB-a.

26. Vještak u pisanom očitovanju na prigovore tuženika navodi da je prilikom izrade izračuna više plaćenih iznosa po ugovoru o kreditu za korisnika kredita CF koristio podatke pribavljene od tuženika, i to „Pregled prometa za klijenta“. U pregledu prometa za klijenta prikazani su svi stvarno plaćeni iznosi na ime svake od zaračunate obveze.

Iz Pregleda prometa za klijenta, kao i iz Tablice 2. osnovnog nalaza i mišljenja razvidno je da su 8., 9., 30., 32. -37., 49. i 84. anuitet podmireni sva dvije uplate, dok to tuženik izostavlja u dostavljenoj Simulaciji.

Prema tome, rasknjižene uplate po tuženiku iz Pregleda prometa za klijenta konvertirao je u kune po tečaju na dan podmirenja anuiteta, te iste umanjio za početno ugovoreni anuitet konvertiran u kune po tečaju na dan isplate kredita.

27. Sud je nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka u cijelosti prihvatio, obzirom je stava da je isti izrađen sukladno zadatku suda, izrađen obrazloženo i stručno. te je vještak kako u pisanom obrazloženju istog, tako i prilikom usmenog obrazloženja istog na ročištu otklonio sve prigovore tuženika.

28. Prema odredbi iz čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala, slijedom čega je ovaj sud ocijenio da je osnovan zahtjev za isplatu iznosa od 7.109,05 eura, za utuženo razdoblje.

29. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara počinje teći od prvog dana od dana izvršene uplate svakog pojedinog davanja sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a jer je vjerovnik od tada bio ovlašten tražiti povrat tih iznosa.

30. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.). Tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. i time je zastara prekinuta sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a. Zastara počinje ponovno teći od pravomoćnosti presude, što znači da je u pogledu restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje ponovno teći 14. lipnja 2018., kada je presuda u tom dijelu postala pravomoćna.

31. Najraniji utuženi plaćeni iznos plaćen je 31. ožujka 2009. zbog čega od tada pa do podnošenja kolektivne tužbe nije protekao opći zastarni rok od pet godina, dok je podnošenjem kolektivne tužbe prekinuta zastara.

32. Tužba u ovom parničnom predmetu je podnesena 23. prosinca 2022., dakle prije proteka općeg zastarnog roka od pet godina računajući od pravomoćnosti presude (14. lipnja 2018.) u kolektivnom sporu (kao ponovnog tijeka zastare).

33. Nadalje, u odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, P- 1401/12 utvrđeno je pod točkom 1. izreke da je tuženik sklapao ugovore o kreditima s potrošačima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz čega proizlazi nesavjesnost tuženika jer je morao znati da su takve odredbe nepoštene. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja koji su utvrđeni na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Stopa zatezne kamate određena je prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

34. Slijedom navedenog odlučeno je kao u toč. I. i II. izreke presude.

35. Odluka o troškovima postupka, iz toč. II. i III. izreke presude, temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa).

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova: sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife) , zastupanja na ročištima od 13. rujna 2023., 30. studenog 2023., 20. rujna 2024., 26. studenog 2024., 29. studenog 2024. (pred trgovačkim sudom u Rijeci) i 7. veljače 2025. iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife) za svako, sastava podnesaka od 29. rujna 2023., 10. travnja 2024. i 9. prosinca 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8.1. Tarife) za svaki, sastava podnesaka od 12. rujna 2023., 19. prosinca 2023. i 20 rujna 2024. u iznosu od po 50,00 eura (Tbr.8.4. Tarife), zastupanja na ročištu radi objave presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr.9.3. Tarife), predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 796,34 eura, sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 59,89 eura sukladno vrijednosti predmeta spora, Zakonu o sudskim pristojbama (''Narodne novine'' broj 118/18., dalje: ZSP-a) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (''Narodne novine'' broj NN 37/2023., dalje: Uredba). Tužitelju nije priznat po drugi puta zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 119,78 eura, obzirom mu je trošak navedene pristojbe već dosuđen u cjelokupnom iznosu koji mu je nastao (59,89 eura).

Slijedom navedenog tužitelju je dosuđen sveukupni iznos parničnog troška od 3.106,23 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. Ovršnog zakona (Narodne novine 112/12, 25/13 i 93/14), a odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. ZOO-a, za ostale odnose, dok je tužitelj odbijen za zatraženi trošak parničnog postupka u iznosu od 119,78 eura.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Sudac:

Iva Buljan

Viši sudski savjetnik:

Domagoj Klinžić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1) tužitelju po pun uz pristojba na presudu

2) tuženiku po pun

3) kal