REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2322/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivi Buljan, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Domagoja Klinžić, u pravnoj stvari tužitelja: ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Listopadska 2, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Aniti Sušac, odvjetnici u OD GRGIĆ & PARTNERI u Zagrebu, protiv tuženika: HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., OIB: 57500462912, Širolina 4, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Nedi Bahnjik, odvjetnici u OD Terešak & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, nakon glavne rasprave zaključene 11. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 655,86 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29.04.2022. do 31.12.2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi umješaču na strani tuženika troškove parničnog postupka u iznosu od 375,00 eura, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 6,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 9. siječnja 2021. u 13:20 sati dogodila prometna nezgoda na autocesti A1, kod 100 km + 900 m, općina Josipdol kada je na vozilo reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao RK, naletjela ptica na prednji dio vozila i oštetila ga. Na lice mjesta izašli su policijski službenici Postaje prometne policije Karlovac, te ophodar tuženika koji je preuzeo uginulu pticu. Policijski službenici su utvrdili da štetni događaj nije izazvan kršenjem prometnih propisa.

Obzirom da je kod tužitelja bila zaključena polica kasko osiguranja vozila reg. oznake [registarska oznaka], to se tužitelju sa zahtjevom za naknadu štete obratio vlasnik vozila, te je tužitelj na račun istoga (Erste & Steiermarkische S-leasing d.o.o.) isplatio dana 29. travnja 2022. iznos od 655,86 eura (protuvrijednost 4.941,57 kuna). Smatra da je do štetnog događaja došlo uslijed propusta tuženika da ispuni svoju osnovnu zadaću i osigura sigurno prometovanje, te se tužitelj obratio tuženiku s odštetnim zahtjevom, ali je tuženik isti otklonio kao neosnovan. Naime, člankom 6. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama propisano je da je pravna osoba koja je nadležna za održavanje ceste, dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa, a ista obveza za tuženika proizlazi i iz članka 2. Pravilnika o održavanju cesta, kao i članka 17. Zakona o cestama. Obzirom da je osiguranik tužitelja platio cestarinu za vožnju autocestom, a tuženik mu je, sukladno pozitivnom pravu, dužan omogućiti odvijanje sigurne vožnje, za što mu je i naplatio cestarinu, proizlazi da tuženik nije ispunio svoju ugovornu obvezu.

Nadalje, sukladno članku 47. Zakona o lovstvu (Narodne novine broj 99/18, 32/19, 32/20) tuženik je bio obvezan izraditi Program zaštite divljači i podnijeti ga na davanje suglasnosti Ministarstvu. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja donijelo je 7. svibnja 2021. rješenje kojim prihvaća Program koji je za tuženika izradilo društvo Pro Silva d.o.o. i koje je doneseno za razdoblje od 1. travnja 2021. - 31. ožujka 2031., a Ministarstvo poljoprivrede je 10. svibnja 2021. dalo svoju suglasnost na izrađeni Program. U sklopu Programa navode se sve obveze i mjere koje je tuženik dužan poduzimati kako bi se spriječile štete nastale od divljači, a koje koreliraju s mjerama pobrojanim u članku 77. Zakona o lovstvu i članka 60. Pravilnika o sadržaju, načinu izrade i postupku donošenja, odnosno odobravanja lovnogospodarske osnove, programa uzgoja divljači i programa zaštite divljači. U vrijeme kada se dogodio ovaj štetni događaj (9. siječnja 2021.) tuženik nije imao izrađen Program zaštite divljači, iako je imao tu zakonsku obvezu. Budući da je došlo do naleta divljači na vozilo na autocesti, proizlazi da tuženik nije poduzeo sve propisane mjere, kao ni ispunio svoje obaveze usmjerene na zaštitu prometa i omogućavanje sigurnog odvijanja istoga.

Tužitelj se tuženiku sa zahtjevom za naknadu štete obratio u mirnom postupku, ali po istome tuženik nije postupio.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor promašene pasivne legitimacije, obzirom se u ovom štetnom događaju radi o naletu ptice - galeba na vozilo, koji je sukladno Pravilniku o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/2013), strogo zaštićena vrsta. Odredbama čl. 171. i 172. Zakona o zaštiti prirode (NN 80/2013 i 15/2018) uređeno je pravo na naknadu štete koju počine životinje strogo zaštićenih vrsta. Ujedno se ističe da je odredbom čl. 3. Pravilnika o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta propisano kako se ne nadoknađuje šteta koja nastaje kao posljedica stradavanja životinja strogo zaštićenih vrsta, a ostalim odredbama propisani su uvjeti za ostvarivanje prava na naknadu štete kao i podnošenje prijave, zahtjeva Ministarstvu zaštite okoliša i prirode odnosno Republici Hrvatskoj iz čega proizlazi i promašena pasivna legitimacija. Ujedno se ističe da sukladno odredbi čl. 8. st.2. Pravilnika o strogo zaštićenim vrstama Plan upravljanja strogo zaštićenom vrstom s akcijskim planom donosi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode.

Ističe da odredbom čl. 9. Zakona o lovstvu u kojoj se navode životinjske vrste koje temeljem zakona spadaju u divljač nije naveden i galeb kao pernata divljač. Smatra da je neosnovana tužiteljeva tvrdnja kako je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, a da se pri tom ne navodi niti jedna relevantna zakonska odredba iz koje to proizlazi, te da se za tu tvrdnju ne dostavlja niti jedan dokaz, te je tvrdnja samo pretpostavka. Iz tužbe nije razvidno o kakvom se propuštanju od strane tuženika radi, odnosno što je tuženik napravio ili propustio napraviti kako bi spriječio nastanak štetnog događaja.

Navodi da je nejasno koje bi to mjere tuženik trebao poduzeti u svrhu sprječavanja leta ptica, pogotovo kada se ima u vidu da takve mjere nisu propisane niti jednim zakonom, niti pravilnikom, a i obzirom na činjenicu da ne postoji mogućnost da se pticama ograniči kretanje, odnosno let, a tuženik nema ovlasti poduzimati mjere u zračnom prostoru, odnosno zračnom prometu. Tuženik je dužan i ovlašten brinuti o sigurnosti cestovnog, a ne zračnog prometa.

Smatra da pogrešno tužitelj u tužbi kao osnovu odgovornosti tuženika za nastalu štetu na vozilu analizira i vožnju autocestom iz perspektive ugovornog odnosa, tvrdeći da je do nezgode došlo uslijed neizvršavanja ugovorne obveze tuženika. Navedeno stoga, što sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima, institut naknade štete proizlazi iz izvanugovornog odnosa, a ne ugovora, te je pogrešan stav tužitelja da bi plaćanjem cestarine došlo do zasnivanja dodatne ugovorne obveze glede sigurnosti vožnje, plaćanjem cestarine tužitelj je stekao pravo vožnje autocestom u skladu s odredbom čl. 9. ZOC-a, zbog čega je tvrdnja tužitelja da je plaćanjem cestarine platio tuženiku i naknadu za sigurnu vožnju autocestom netočna.

Ističe kako plaćanje cestarine za uporabu autoceste ne predstavlja jamstvo za sigurno korištenje autocesta, te ne utječe, niti smije utjecati, na kvalitetu održavanja autocesta. Temeljem Zakona o cestama prvo tuženi održava autoceste pri tom postupajući sukladno Pravilniku o održavanju cesta i Pravilniku o ophodnji javnih cesta.

Smatra da je bespredmetno je pozivanje tužitelja na Program zaštite divljači, obzirom je nesporno da je prvenstvena zakonska obveza tuženika omogućavanje sigurnog prometa, odnosno zaštita ljudi i imovine, a tek potom zaštita životinja, te je za rješavanje ove pravne stvari irelevantno je kada tuženik donio taj program, jer isto nije predmet ovog spora. Sukladno navedenom, ističe se da tužitelj ovom tužbom potražuje naknadu štete na vozilu, a ne naknadu štete za uginulu pticu, a Plan upravljanja strogo zaštićenom vrstom s akcijskim planom donosi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode.

Navodi da je odgovornost trgovačkog društva koje upravlja javnom cestom za štetu koju divljač nanese na javnim cestama uređena Zakonom o cestama, odredbom čl. 50. st. 1. prema kojoj ista odgovaraju za štetu po osnovi krivnje, ukoliko na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, javnu cestu ne označi prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima, a kako je to naznačio i tužitelj, te sukladno odredbi čl. 1045. st.1. Zakona o obveznim odnosima za štetu nastalu na autocesti tuženik odgovara po načelu krivnje i to u situacijama kada je šteta nastala kao posljedica nepropisnog održavanja autoceste i to suprotno zakonskoj obvezi, a u konkretnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste, odnosno zbog propusta ili krivnje tuženika.

Osporava odgovornost i uzročno-posljedičnu vezu između postupanja tuženika i štetnog događaja, s obzirom na to da je ophodarska služba tuženika u cijelosti postupila sukladno propisima i pravilima struke glede održavanja i zaštite javnih cesta, odnosno u skladu s Pravilnikom o održavanju cesta i Pravilnikom o ophodnji javnih cesta, a sve sukladno odredbama Zakona o cestama. Navedenim zakonskim i podzakonskim popisima propisana je svaka radnja koju su osobe nadležne za održavanje autoceste dužne poduzeti prilikom održavanja javne ceste, odnosno način na koji vode brigu i poduzimaju primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa na javnoj cesti, uspostava i učestalost ophodarske službe.

U predmetnom slučaju do štetnog događaja nije došlo zbog neodržavanja autoceste i zaštitne žičane ograde, već zbog iznenadnog dolaska ptice - galeba iznad ograđenog prostora autoceste, a koje tuženik, nije mogao spriječiti mjerama i radnjama koje poduzima temeljem zakonskih i podzakonskih propisa, a kojima su definirane obveze tuženika u pogledu održavanja javnih cesta i zaštitne žičane ograde.

Radi zaštite ceste i korisnika od ulaska životinja, autocesta je čitavom dužinom ograđena zaštitnom žičanom ogradom sukladno Projektu prometne signalizacije i opreme odnosno u skladu s Općim tehničkim uvjetima i važećim hrvatskim normama (HRN U.S4.102; HRN U.S4.106; HRN U.S4.112), te se ista održava na način da se redovito pregledava, po potrebi popravlja ili zamjenjuje i u slučaju potrebe, otklanja se sve što bi moglo ugroziti sigurnost i nesmetano odvijanje prometa na autocesti. Pored navedenog, za predmetnu dionicu autoceste izdana je uporabna dozvola što je dokaz da je izvedeno stanje dionice autoceste uključujući i postavljenu zaštitnu žičanu ogradu sukladno projektnoj dokumentaciji i građevinskoj dozvoli. Ističe da je prostor autoceste sukladno zakonu ograđen zaštitnom žičanom ogradom koja sprječava dolazak životinja i ljudi na kolnik autoceste, ali ne sprječava i dolazak ptica u zračni prostor iznad autoceste.

Navodi da predmetnog dana prilikom ophodnje dionice autoceste gdje se dogodila prometna nezgoda nisu postojala, niti su primijećena ikakva oštećenja, a pogotovo ne oštećenja zaštitne žičane ograde. Svako oštećenje na zaštitnoj žičanoj ogradi mora se evidentirati u dnevniku rada ophodara, a iz dnevnika rada ophodara razvidno ja da u istom nisu upisana oštećenja na zaštitnoj žičanoj ogradi niti prokopi ispod ograde. Iako navedeno nije u vezi s letom ptica, tuženik isto navodi kao dokaz da uredno ispunjava sve zakonske i podzakonske obveze.

Autoceste ulaze u kategoriju cesta na kojima se ophodarska služba obavlja svakodnevno od 00,00 do 24,00 sata i to na način da ophodarska služba redovito u određenim vremenskim razmacima obilazi autocestu te intervenira ukoliko uoči da su nastupile okolnosti koje ugrožavaju sigurnost prometa. Na navedeni način bila je organizirana ophodnja i dana 9. siječnja 2021.

Prema odredbi čl. 3. Pravilnika o ophodnji javnih cesta, ophodnja se obavlja najmanje tri puta dnevno, s time da se prema odredbi čl. 12. istog Pravilnika ophodnja smatra obavljenom ako je ophodarska dionica prijeđena u oba smjera najmanje jednom u osam sati, odnosno jednom u dvanaest sati kada se ophodnja obavlja subotom, nedjeljom i blagdanom.

Sukladno Pravilniku o ophodnji javnih cesta ophodarski dnevnik dokaz je da je ophodnja stvarno izvršena uredno i da nije bilo nikakvih propusta u izvršavanju ophodnje. Putni radni list, dnevnik rada, ophodarski dnevnik i ispis GPS-a za ophodarsko vozilo mjerodavne su i vjerodostojne isprave iz kojih je vidljivo da je ophodnja na autocesti obavljena, kao i sve radnje koje se poduzimaju radi odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa.

Iz putnih radnih listova ophodarske službe i izvještaja o putovanjima i vožnjama za ophodarsko vozilo, vidljivo je da je u tijekom prve dnevne smjene ophodnja mjestom štetnog događaja prošla dva puta, kojom prilikom nije uočena divljač na kolniku autoceste, niti nedostaci na autocesti, kao ni oštećenje zaštitne žičane ograde. Iz navedenog nesporno proizlazi da je ophodarska služba na kvalitetan način vršila kontrolu stanja kolnika.

Pojava divljači i to ptice iznad kolnika autoceste nije propust trgovačkog društva koje upravlja autocestom, niti je ptica u vlasništvu istog. Nastavno na navedeno ističe se odgovornost lovačkog društva koje gospodari lovištem s jedne i druge strane autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj, a iz kojeg lovišta je ptica izletjela na kolnik autoceste.

Uvidom u Središnju lovnu evidenciju Ministarstva poljoprivrede utvrđeno je da se u neposrednoj blizini predmetne dionice autoceste na kojoj se dogodio štetni događaj s obje strane autoceste nalazi lovište br. IV/17 Crni vrh, što je razvidno iz karte lovišta koja se dostavlja u privitku.

Ptica iznad ceste u visini kretanja vozila je opasna stvar, jer predstavlja povećanu opasnost nastanka štete za okolinu, a za štetu od opasne stvari sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a odgovara njezin vlasnik i to bez obzira na krivnju, na temelju objektivne odgovornosti, sukladno odredbi čl. 1045. st.3. ZOO-a. Umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara i osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna nadgledati stvar - odredba čl. 1066. st.1. ZOO-a. Temeljem citiranih zakonskih odredbi, za štetu nastalu naletom vozila na divljač koja iznenada iskoči na cestu, a koja se smatra opasnom stvari, odgovara ovlaštenik prava lova na području iz kojeg je divljač iskočila na cestu, budući da gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači.

3. U daljnjem tijeku postupka stranke u bitnome ostaju kod navoda iznijetih u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu, obaviještena je o parnici treća osoba WIENER osiguranje Vienna Insurance Group d.d., koja je stupila u parnicu kao umješač na strani tuženika i u bitnome se pridružila navodima tuženika iz odgovora na tužbu. Tužitelj na ročištu od 3. prosinca 2024. upućuje na čl. 9 Zakona o sigurnosti prometa na cestama kojim je propisano da je tuženik dužan osigurati iznad cijele širine kolnika slobodan prostor u visini od 4,5 m a obzirom da je vozilo osiguranika tužitelja visoko 1654 mm proizlazi da tuženik nije osigurao slobodan prostor iznad kolnika u Zakonom propisanoj visini.

4. Sud je tijekom postupka sud sukladno čl. 220. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu.

Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka PK, JK i OK.

Pribavljena je od MUP-a RH cjelokupna dokumentacija sačinjena nakon nesreće.

Sud je odustao od provođenja daljnjih dokaza, imajući u vidu načelo ekonomičnosti, a izvođenje navedenih dokaza ne bi bilo svrhovito za razrješenje predmetnog spora (čl. 10 ZPP-a).

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, u skladu s čl. 464. a ZPP- a, ovaj sud je na razini pretežne vjerojatnosti utemeljene na sumarno izvedenom dokaznom postupku, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

6. Predmet spora je regresno potraživanje na ime naknade imovinske štete u iznosu od 655,86 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, povodom štetnog događaja koji se dogodio 9. siječnja 2021.

7. Među strankama je sporna pasivna legitimacija tuženika, odgovornost i osnova tužbenog zahtjeva, te postojanje bilo kakve radnje ili propusta na strani drugo tuženika koje bi se moglo dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem.

8. Odredbom čl. 50. Zakona o cestama („Narodne novine“, broj 84/11., 18/13., 22/13., 54/13., 148/13., 92/14., 110/19., 144/21., 114/22., 114/.22 i 4/23., dalje: ZOC) propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje (st. 1.) Pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom u skladu s posebnim propisima (st. 2.).

9. U skladu s odredbom čl. 1045. st. 1. i. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) u vezi s odredbom čl. 50. ZOC-a, pravna osoba koja upravlja javnom cestom odgovara po načelu presumirane krivnje, a ne po načelu objektivne odgovornosti.

10. Predmetna prometna nezgoda se dogodila na autocesti A1.

11. Člankom 81. st. 3. ZOC-a je propisano da je predmet poslovanja Hrvatskih autocesta d.o.o. obavljanje poslova održavanja iz članka 26. ovoga Zakona autocesta i cestovnih objekata s naplatom cestarine na državnim cestama.

12. Člankom 26. ZOC-a je propisano da poslovi održavanja javnih cesta u smislu ovoga Zakona jesu: – planiranje održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima, – redovito i izvanredno održavanje javnih cesta, – ustupanje radova redovitog i izvanrednog održavanja javnih cesta, – stručni nadzor i kontrola kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, – ustupanje usluga stručnog nadzora i kontrole kakvoće ugrađenih materijala i izvedenih radova održavanja javnih cesta, – osiguranje uklanjanja oštećenih i napuštenih vozila i drugih stvari s javne ceste, – ophodnja.

13. Nadalje, čl. 93. Pravilnika o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 33/05., 64/05., 155/05., 14/11. i 25/15. – dalje Pravilnik) je propisano da zaštitne žičane ograde jesu: 1) ograde namijenjene zaštiti prometa na cesti od divljači i drugih životinja, 2) ograde na nadvožnjacima za zaštitu prometa ispod nadvožnjaka, dok je čl. 94. Pravilnika propisano da se zaštitne žičane ograde postavljaju uz: a) autoceste, b) brze ceste, c) ostale ceste prema potrebi.

14. Imajući u vidu navedene odredbe ZOC-a i Pravilnika, jasno je da je dužnost Hrvatskih autocesta d.o.o. bilo postavljenje i održavanje zaštitne ograde na predmetnoj autocesti upravo radi zaštite prometa na cesti od divljači.

15. Međutim, u konkretnom slučaju se radi o naletu na pticu, pa slijedom navedenog, nije moguće primijeniti pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 20. prosinca 2022., prema kojem "za naknadu štete nastale naletom divljači na vozilo na autocesti pravna osoba koja upravlja autocestom odgovara po načelu predmnijevane krivnje te kada je utvrđeno da se divljač nalazila na kolniku autoceste samim time dokazan je propust u održavanju autoceste od strane pravne osobe koja upravlja autocestom te je na tuženiku teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužitelj nije dužan konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste".

16. U skladu s tim pravnim shvaćanjem, već sama činjenica što se divljač našla na autocesti, predstavlja dokaz postojanja propusta u održavanju autoceste, jer u suprotnom, divljač se ne bi našla na autocesti pa je stoga u takvoj situaciji teret dokazivanja prešao na tuženika, slijedom čega je tuženik dužan dokazati da nije bio propusta u održavanju autoceste.

17. No, u konkretnom slučaju se radi o naletu ptice slijedom čega prema stavu ovog suda nije moguće primijeniti navedeno pravno shvaćanje u skladu s kojim se već zbog same činjenice što se divljač našla na cesti, prenosi teret dokazivanja na tuženika da dokaže da propusta u održavanju ceste nije bilo, već je u konkretnom slučaju teret dokazivanja i dalje na tužitelju. Naime, životno je i logično kada se radi o divljači koja se zatekne za kolniku autoceste da su postojali propusti u održavanju žičane ograde, jer je logično i životno za pretpostaviti da inače divljač ne bi dospjela na autocestu. Međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o ptici, to navedenu presumpciju nije moguće primijeniti jer žičana ograda ne može spriječiti prolazak ptica preko područja autoceste, slijedom čega je tužitelj trebao dokazati pretpostavke za štetu.

18. Međutim, tužitelj u tužbi, osim općenitog pozivanja da je tuženik osoba koja je nadležna za održavanje ceste i koja je dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere glede omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog prometa, nije uopće konkretno naveo u čemu bi se točno sastojao propust tuženika u održavanju, odnosno nije dokazao, štetnu radnju tuženika, protupravnost niti uzročno posljedičnu vezu između neke radnje tuženika i štete koja je nastala tužitelju, a niti je u tom smjeru predlagao dokazne prijedloge u skladu s odredbom čl. 219. ZPP-a.

19. Pozivanje tužitelja na čl. 9 Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/2008, 48/2010, 74/2011, 80/2013, 158/2013, 92/2014, 64/2015, 108/2017, 70/2019, 42/2020, 85/2022, 114/2022, 133/2023, 145/2024, dalje ZOSPC) kojim je propisano da je tuženik dužan osigurati iznad cijele širine kolnika slobodan prostor u visini od 4,5 m je neosnovano, obzirom se navedeni članak ZOSPC odnosi na tehničke karakteristike koje ceste moraju ispunjavati (broj prometnih traka, rubnih traka, rubnjaci, osovinsko opterećenje itd.), iz čega proizlazi da tuženik do navedene visine iznad kolnika ne smije postavljati npr. prometnu signalizaciju i sl., a nikako se ne odnosi na zaštitu od leta ptica u navedenoj visini obzirom ne postoji način na koji bi tuženik mogao isto osigurati, niti su propisane zaštitne mjere koje bi tuženik u tom smislu bio dužan poduzeti.

20. Također, navodi tužitelja u kojima kao osnovu odgovornosti tuženika za nastalu štetu na vozilu i vožnju autocestom promatra iz perspektive ugovornog odnosa su neosnovani jer u skladu s ZOO-om institut naknade štete proizlazi iz izvan ugovornog odnosa, a ne ugovora.

21. Slijedom čega je sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu jer pravno shvaćanje o predmnijevanoj krivnji pravne osobe koja upravlja autocestom nije moguće primijeniti i na nalet ptice na vozilo jer žičana ograda postavljena uz autocestu ne može spriječiti nalet ptica na vozilo koje se kreće autocestom. Kako tužitelj nije dokazao na konkretne propuste u održavanju autoceste sud je zahtjev ocijenio neosnovanim.

22. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod I. izreke.

23. S obzirom na to da je tuženik, kao i umješač na njegovoj strani, u cijelosti uspio u parnici, tužitelj im je dužan, u smislu odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. ZPP-a, naknaditi troškove parničnog postupka kao u točki II. i III. izreke ove presude.

24. Po ocjeni ovoga suda tuženik ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to: zastupanja na ročištima od 21. prosinca 2023., 24. rujna 2024., 3. prosinca 2024. i 11. veljače 2025. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svako. Tuženik nema pravo na naknadu zatraženog troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 6,64 eura, obzirom mu navedeni trošak nije niti nastao.

25. Po ocjeni ovoga suda umješač na strani tuženika ima pravo na naknadu troška: sastava podneska od 29. siječna 2024. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46., zastupanja na ročištima od 24. rujna 2024. i 11. veljače 2025. u iznosu od po 100,00 eura (Tbr. 9. t. 1. Tarife) uvećano za PDV prema Tbr. 46. Tarife za svako.

26. Budući je tuženik potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/17 i 131/20 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. ZOO-a i to uzimajući u obzir stopu koja se odnosi na ostale odnose.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki II., III. i IV. izreke presude.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Sudac:

Iva Buljan

Viši sudski savjetnik:

Domagoj Klinžić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od petnaest dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

Presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1.,2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1) tužitelju po pun uz pristojba na presudu

2) tuženiku po pun.

3) umješaču po pun.

4) kal