REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj P-728/2024-42
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Požar, a na temelju prijedloga više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja SD, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Mateja Marija Jandras Crnalić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 5305696535, Zagreb, Magazinska 69, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, odvjetnice Maje Marte Martonja, 18. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb isplatiti tužitelju SD, iz [adresa] iznos od 5.846,99 eura sa zateznim kamatama koje teku:
- na iznos od 6,57 eura od 01.12.2007.
- na iznos od 6,54 eura od 01.01.2008.
- na iznos od 6,65 eura od 01.02.2008.
- na iznos od 6,72 eura od 01.03.2008.
- na iznos od 6,83 eura od 01.04.2008.
- na iznos od 6,66 eura od 01.05.2008.
- na iznos od 8,59 eura od 01.06.2008.
- na iznos od 8,70 eura od 01.07.2008.
- na iznos od 8,54 eura od 01.08.2008.
- na iznos od 8,55 eura od 01.09.2008.
- na iznos od 8,64 eura od 01.10.2008.
- na iznos od 9,34 eura od 01.11.2008.
- na iznos od 8,87 eura od 01.12.2008.
- na iznos od 9,47 eura od 01.01.2009.
- na iznos od 9,56 eura od 01.02.2009.
- na iznos od 9,61 eura od 01.03.2009.
- na iznos od 16,29 eura od 01.04.2009.
- na iznos od 16,33 eura od 01.05.2009.
- na iznos od 16,02 eura od 01.06.2009.
- na iznos od 15,8 eura od 01.07.2009.
- na iznos od 15,86 eura od 01.08.2009.
- na iznos od 15,98 eura od 01.09.2009.
- na iznos od 15,97 eura od 01.10.2009.
- na iznos od 15,85 eura od 01.11.2009.
- na iznos od 16,07 eura od 01.12.2009.
- na iznos od 16,25 eura od 01.01.2010.
- na iznos od 16,5 eura od 01.02.2010.
- na iznos od 16,45 eura od 01.03.2010.
- na iznos od 16,79 eura od 01.04.2010.
- na iznos od 16,72 eura od 01.05.2010.
- na iznos od 16,85 eura od 01.06.2010.
- na iznos od 17,95 eura od 01.07.2010.
- na iznos od 17,72 eura od 01.08.2010.
- na iznos od 18,41 eura od 01.09.2010.
- na iznos od 18,17 eura od 01.10.2010.
- na iznos od 17,79 eura od 01.11.2010.
- na iznos od 18,6 eura od 01.12.2010.
- na iznos od 19,63 eura od 01.01.2011.
- na iznos od 18,90 eura od 01.02.2011.
- na iznos od 19,16 eura od 01.03.2011.
- na iznos od 18,83 eura od 01.04.2011.
- na iznos od 18,89 eura od 01.05.2011.
- na iznos od 20,27 eura od 01.06.2011.
- na iznos od 20,4 eura od 01.07.2011.
- na iznos od 21,56 eura od 01.08.2011.
- na iznos od 20,96 eura od 01.09.2011.
- na iznos od 20,32 eura od 01.10.2011.
- na iznos od 17,13 eura od 01.11.2011.
- na iznos od 17,09 eura od 01.12.2011.
- na iznos od 17,35 eura od 01.01.2012.
- na iznos od 17,58 eura od 01.02.2012.
- na iznos od 17,61 eura od 01.03.2012.
- na iznos od 17,45 eura od 01.04.2012.
- na iznos od 17,56 eura od 01.05.2012.
- na iznos od 17,63 eura od 01.06.2012.
- na iznos od 17,51 eura od 01.07.2012.
- na iznos od 17,54 eura od 01.08.2012.
- na iznos od 17,45 eura od 01.09.2012.
- na iznos od 17,25 eura od 01.10.2012.
- na iznos od 17,46 eura od 01.11.2012.
- na iznos od 17,56 eura od 01.12.2012.
- na iznos od 17,49 eura od 01.01.2013.
- na iznos od 17,09 eura od 01.02.2013.
- na iznos od 17,43 eura od 01.03.2013.
- na iznos od 17,46 eura od 01.04.2013.
- na iznos od 62,29 eura od 01.05.2013.
- na iznos od 56,96 eura od 01.06.2013.
- na iznos od 56,83 eura od 01.07.2013.
- na iznos od 58,14 eura od 01.08.2013.
- na iznos od 60,23 eura od 01.09.2013.
- na iznos od 63,14 eura od 01.10.2013.
- na iznos od 61,64 eura od 01.11.2013.
- na iznos od 62,70 eura od 01.12.2013.
- na iznos od 63,91 eura od 01.01.2014.
- na iznos od 64,66 eura od 01.02.2014.
- na iznos od 66,24 eura od 01.03.2014.
- na iznos od 65,72 eura od 01.04.2014.
- na iznos od 63,97 eura od 01.05.2014.
- na iznos od 63,41 eura od 01.06.2014.
- na iznos od 63,66 eura od 01.07.2014.
- na iznos od 65,65 eura od 01.08.2014.
- na iznos od 1.314,19 eura od 01.09.2014.,
- na iznos od 1,13 eura od 01.02.2008.
- na iznos od 2,66 eura od 01.03.2008.
- na iznos od 5,29 eura od 01.04.2008.
- na iznos od 1,34 eura od 01.05.2008.
- na iznos od 1,73 eura od 01.07.2008.
- na iznos od 0,70 eura od 01.10.2008.
- na iznos od 13,54 eura od 01.11.2008.
- na iznos od 4,94 eura od 01.12.2008.
- na iznos od 15,87 eura od 01.01.2009.
- na iznos od 17,55 eura od 01.02.2009.
- na iznos od 18,31 eura od 01.03.2009.
- na iznos od 16,86 eura od 01.04.2009.
- na iznos od 17,27 eura od 01.05.2009.
- na iznos od 13,95 eura od 01.06.2009.
- na iznos od 11,50 eura od 01.07.2009.
- na iznos od 12,15 eura od 01.08.2009.
- na iznos od 13,44 eura od 01.09.2009.
- na iznos od 13,33 eura od 01.10.2009.
- na iznos od 12,02 eura od 01.11.2009.
- na iznos od 14,47 eura od 01.12.2009.
- na iznos od 16,44 eura od 01.01.2010.
- na iznos od 19,23 eura od 01.02.2010.
- na iznos od 18,59 eura od 01.03.2010.
- na iznos od 22,38 eura od 01.04.2010.
- na iznos od 21,66 eura od 01.05.2010.
- na iznos od 23,06 eura od 01.06.2010.
- na iznos od 35,19 eura od 01.07.2010.
- na iznos od 32,69 eura od 01.08.2010.
- na iznos od 40,32 eura od 01.09.2010.
- na iznos od 37,69 eura od 01.10.2010.
- na iznos od 33,45 eura od 01.11.2010.
- na iznos od 42,39 eura od 01.12.2010.
- na iznos od 53,77 eura od 01.01.2011.
- na iznos od 45,71 eura od 01.02.2011.
- na iznos od 48,54 eura od 01.03.2011.
- na iznos od 44,95 eura od 01.04.2011.
- na iznos od 45,59 eura od 01.05.2011.
- na iznos od 60,85 eura od 01.06.2011.
- na iznos od 62,31 eura od 01.07.2011.
- na iznos od 75,08 eura od 01.08.2011.
- na iznos od 68,53 eura od 01.09.2011.
- na iznos od 61,36 eura od 01.10.2011.
- na iznos od 59,75 eura od 01.11.2011.
- na iznos od 59,2 eura od 01.12.2011.
- na iznos od 62,58 eura od 01.01.2012.
- na iznos od 65,52 eura od 01.02.2012.
- na iznos od 65,91 eura od 01.03.2012.
- na iznos od 63,88 eura od 01.04.2012.
- na iznos od 65,25 eura od 01.05.2012.
- na iznos od 66,19 eura od 01.06.2012.
- na iznos od 64,61 eura od 01.07.2012.
- na iznos od 65,02 eura od 01.08.2012.
- na iznos od 63,84 eura od 01.09.2012.
- na iznos od 61,28 eura od 01.10.2012.
- na iznos od 64,01 eura od 01.11.2012.
- na iznos od 65,32 eura od 01.12.2012.
- na iznos od 64,4 eura od 01.01.2013.
- na iznos od 59,25 eura od 01.02.2013.
- na iznos od 63,62 eura od 01.03.2013.
- na iznos od 64,01 eura od 01.04.2013.
- na iznos od 62,29 eura od 01.05.2013.
- na iznos od 56,96 eura od 01.06.2013.
- na iznos od 56,83 eura od 01.07.2013.
- na iznos od 58,14 eura od 01.08.2013.
- na iznos od 60,23 eura od 01.09.2013.
- na iznos od 63,14 eura od 01.10.2013.
- na iznos od 61,64 eura od 01.11.2013.
- na iznos od 62,70 eura od 01.12.2013.
- na iznos od 63,91 eura od 01.01.2014.
- na iznos od 64,66 eura od 01.02.2014.
- na iznos od 66,24 eura od 01.03.2014.
- na iznos od 65,72 eura od 01.04.2014.
- na iznos od 63,97 eura od 01.05.2014.
- na iznos od 63,41 eura od 01.06.2014.
- na iznos od 63,66 eura od 01.07.2014.
- na iznos od 65,65 eura od 01.08.2014.
- na iznos od 1.314,19 eura od 01.09.2014.,
sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. naknaditi tužitelju SD troškove parničnog postupka u iznosu od 2.104,16 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Nalaže se tužitelju SD naknaditi tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. trošak parničnog postupka u iznosu od 250,00 eura sa zateznim kamatama koje teku od 18. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe od 12. ožujka 2021.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je 31. srpnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu broj 918-50-4292020, na temelju kojeg mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.883,54 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorene su kamatna stopa i valutna klauzula, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, na iste nije mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom pa su tako i kamatna stopa i tečaj više puta mijenjani na štetu tužitelja. Takve odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli smatra ništetnima. Poziva se na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 13. lipnja 2014. i Pž-7129/13 od 14. lipnja 2018. te Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Smatra da tužitelj ima pravo na povrat preplaćenih iznosa anuiteta kao razliku koja je plaćena prema promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početnu u iznosu od 9.400,53 kuna i na temelju obračuna promjene valute u odnosu na početni tečaj u iznosu od 32.947,22 kuna, ukupno 42.347,75 kuna, sve sa zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate od dana uplate do isplate, sve uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. dalje ZOO) pa da je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara. Ističe kako tužitelj nije iznio relevantne činjenice niti dostavio dokaze kojima bi dokazao svoje tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu već osnovanost tužbenog zahtjeva temelji isključivo na presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17, koje su donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava "Potrošač". Tuženik ističe kako naslovni sud nije vezan za utvrđenje iz navedenih odluka obzirom se u tim postupcima nije odlučivalo o odredbama konkretnog Ugovora o kreditu, niti je tužiteljica bila stranka kolektivnog spora. Također, tuženik ističe da je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva te je u istoj na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženica odobrava tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita pa nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača. Smatra da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja, pri čemu se poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/16 i Suda EU C-186/16 od 20. rujna 2017. Ističe kako su tužiteljici bile pružene dostatne i jasne informacije o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te kako tuženik nije postupao nepošteno i nije mogao predvidjeti kretanje CHF u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Glede odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, navodi da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao, da je isti bio upoznat s određivanjem kamatne stope i donio je odluku da je za njega prihvatljiva kamatna stopa. Navedena odredba je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da u trenutku ugovaranja nije postojala obveza tuženika da se ugovore egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovore kamate. Ističe kako tužitelj smatra da kamatna stopa mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu čime bi ugovorila kunski kredit, a čime se gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Predlaže odbiti tuženi zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.
3. Po provedenom financijskom vještačenju, podneskom od 12. ožujka 2021. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev potražujući iznos od 44.054,26 kn, a koji iznos je podneskom od 23. siječnja 2025. tužitelj izrazio u valuti eura na način da za preplaćeni iznos s osnove promjenjive kamatne stope potražuje 1.272,18 eura zajedno sa zateznim kamatama, dok s osnova preplaćene razlike u tečaju potražuje iznos od 4.574,81 eura uvećano za zatezne kamate, što ukupno iznosi 5.846,99 eura, uvećano sa zateznim kamatama kako je navedeno u točki I. izreke presude.
4. U očitovanju na specifikaciju tužbenog zahtjeva, tuženik je naveo kako se protivi preinaci tužbenog zahtjeva te u odnosu na povećanje tužbenog zahtjeva koje se odnosi na kamatnu stopu ističe prigovor zastare.
5. Presudom ovog suda, poslovni broj P-6380/2019-25 od 9. lipnja 2022. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 9.585,10 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama te daljnji iznos od 34.469,16 kuna sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke), točkom II. izreke presude odlučeno je da se dopušta preinaka tužbe od 12. ožujka 2021., točkom III. izreke presude naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 8.918,50 kn sa zateznim kamatama od 9. lipnja 2022. do isplate, dok je točkom IV. izreke presude odbijen zahtjev tuženika za isplatom daljnjih troškova parničnog postupka.
6. Protiv navedene prvostupanjske presude, žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom županijskom sudu da se presuda preinači i odbije u cijelosti tužbeni zahtjev, a podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu.
7. Rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž-1285/2022-2 od 13. prosinca 2023. prihvaćena je žalba tuženika te je ukinuta presuda ovog suda, poslovni broj: P-6380/19 od 9. lipnja 2022.,a predmet je vraćen istom sudu na ponovno suđenje s uputom da se saslušaju zaposlenici banke koji su sudjelovali u obradi kredita i stranke. Također, da prvostupanjski sud odluči o prigovoru zastare na preinačeni tužbeni zahtjev.
8. U tijeku ponovljenog postupka pregledani su Ugovor o kreditu (list 11. -15.), otplatni plan (listovi 16.-19.), prijepis knjigovodstvene kartice (listovi 20. -26.), izračun (listovi 27.-33.) sve u prijepisu, sukladno odredbi čl. 108. st. 1. ZPP-a, glede čega nije bilo prigovora pa nije tražena dostava izvornika te dokumentacije. Provedeno je financijsko vještačenje po Marku Dvorskom, stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije (list 107. -113., 132., 133.). Pročitana je sudska praksa i stručni članci dostavljeni u spis te je saslušan tužitelj (list 215 spisa).
9. Nije provedeno saslušanje javnog bilježnika od kojeg je dokaznog prijedloga tuženik odustao na ročištu održanom 9. siječnja 2025. Tuženik je na ročištu održanom 2. svibnja 2022. naveo da ostaje kod prijedloga za saslušanjem tuženika kako je to predložio u točki 2. podneska od 2. listopada 2020., a što je očita omaška u pisanju jer je tuženik u predmetnom podnesku u točki 2. predložio saslušanje tužitelja, dok je na ročištu održanom 9. siječnja 2025. tuženik naveo da nije predlagao saslušanje zaposlenika tuženika.
10. Odlučujući o preinaci tužbe sačinjenoj nakon provedenog financijskog vještačenja, potrebno je navesti da je odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19. dalje ZPP) u svezi s čl. 191. st. 1. istog zakona, određeno je da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Kako je u konkretnom predmetu prethodni postupak zaključen 7. listopada 2020., što je vidljivo iz zapisnika koji prileži listovima 98. i 99. spisa, to tužitelj ne bi mogao podneskom od 12. ožujka 2021. preinačiti tužbeni zahtjev. Međutim, odredbom čl. 191. st. 2. ZPP-a predviđena je iznimka takvog pravila prema kojoj bi se tužbeni zahtjev mogao preinačiti ako bi tužitelj zahtijevao iz iste činjenične osnove drugu novčanu svotu zbog okolnosti nastalih nakon podnošenja tužbe, slijedom čega bi preinaka iznimno bila dopuštena ukoliko bi se nakon zaključenja prethodnog postupka ustanovilo postojanje činjenica koje opravdavaju takvu preinaku, a za koje stranke nisu mogla znati ranije bez svoje krivnje, primjerice da je vještak u nalazu i mišljenju ustanovio znatnije odstupanje od činjenica koje su se mogle utvrditi temeljem same dokumentacije. I u takvoj situaciji preinaka ne bi automatizmom bila dopuštena već bi valjalo provesti test razmjernosti, odnosno korisnosti pravne norme o nedopuštanju objektivne preinake tužbe u javnom interesu, kako ne bi došlo do povrede 6. stavak 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10). Kako su u konkretnom slučaju po provedenom vještačenju utvrđeni elementi koji su od utjecaja i opravdavaju povećanje tužbenog zahtjeva, to je takva preinaka od 12. ožujka 2021. dopuštena te je odlučeno kao u izreci rješenja.
11. U odnosu na istaknuti prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja navesti da je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: SU-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024. zauzet stav da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične i pravne osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
12. Naime, u konkretnom slučaju, tužbeni zahtjev je specificiran nakon provedenog financijskog vještačenja jer to bez provedenog vještačenja nije bilo moguće učiniti do zaključenja prethodnog postupka. Stoga u situaciji kada je već u tužbi utužena razlika preplaćenih kamata, dakle i taj iznos koji je konačnim zahtjevom preciziran, a kojega je naknadno izračunao financijski vještak, imajući u vidu da se tako preinačeni tužbeni zahtjev zasniva na istom činjeničnom stanju, dakle, nije došlo do promjene činjeničnih navoda u tužbi, već je tužbeni zahtjev preinačen nakon vještačenja provedenog u ovoj pravnoj stvari, to u konkretnom slučaju nema mjesta zastari. Naime, utužena je preplata zbog ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a točni iznosi utvrđeni su tek vještačenjem. Činjenica da je vještak kojega je u ovom predmetu imenovao sud, u svom nalazu i mišljenju dobio nešto drugačiji i veći iznos, za koji je preinačena tužbe, po mišljenju ovog suda, ne može ići na štetu tužitelja, jer je, kako je i navedeno, već tužbom utužena preplaćena razlika kamata i valute.
13. Da tuženik nije osporavao visinu preplaćene razlike s osnova ništetnih odredbi, kako je još u tužbi i postavljeno, ne bi bilo ni potrebno provoditi niti financijsko vještačenje, pa činjenica da je došlo do preinake tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva ne može u konkretnom slučaju ići na štetu potrošača, koji se na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli poziva još u tužbi, slijedom čega za preinačeni dio tužbenog zahtjeva nije nastupila zastara. Svako suprotno tumačenje bi pretjerano otežavalo ostvarivanje prava koje imaju potrošači na temelju Direktive 93/13 te bi dovodilo do povrede načela djelotvornosti (presuda Suda Europske unije u predmetima C-80/21 do C-82/21, povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, koji je uputio ČD - [adresa] w Warszawie od 8. rujna 2022.).
14. Nadalje, za ocjenu prigovora zastare odlučan je dan kada je podnesena tužba, s obzirom na to da je za nastupanje zastare bitan identitet tužbenog zahtjeva koji je u slučaju generičnog zahtjeva kao što je ovaj, određen činjeničnom osnovom. Stoga, kada tužitelj temeljem iste činjenične osnove zahtijeva isplatu višeg iznosa, on time nije promijenio istovjetnost zahtjeva, nego je riječ o istom zahtjevu o kojem parnica već teče od podnošenja tužbe i glede kojeg tužitelj ne može pokrenuti tužbom drugi parnični postupak, jer bi se to protivilo zabrani dvostruke litispendencije. U tom smislu nije važna odredba čl. 191. st. 1. ZPP-a, koja povišenje tužbenog zahtjeva tretira kao preinačenje tužbe, jer je njeno značenje samo procesne naravi i ima svrhu da takvu dispoziciju tužitelja podvrgne pravilima iz čl. 191. st. 2. ZPP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu Gž-1971/22 od dana 03. siječnja 2022.g.)
15. Slijedom navedenog, prigovor tuženika sud je utvrdio neosnovanim.
16. Tužbeni zahtjev tužitelja po uređenom tužbenom zahtjevu u cijelosti je osnovan.
17. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu te da je glavnica kredita vezana za švicarski franak odredba o valutnoj klauzuli, da je propisano da se kamata obračunava u švicarskim francima, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu. Prijeporno je jesu li odredbe Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule ništetne. Također, sporna je aktivna legitimacija, visina tužbenog zahtjeva i nastup zastare.
18. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.
19. Nije osnovan istaknuti prigovor tuženika da je tražbina tužitelja zastarjela, budući je pitanje od kada teče zastarni rok riješeno presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2011. u kojoj je povodom izvanredne revizije sud izrazio pravno shvaćanje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćna danom kada je donesena, a ta presuda je potvrdila presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 čime je pravomoćno utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope po jednoj ugovornoj strani ništetna. Time je zastarni rok za restitucijske zahtjeve počeo teći 13. lipnja 2014.. Kako se na konkretnu tražbinu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a tužba u ovom predmetu je podnesena 11. lipnja 2019. to zastara tražbine tužitelja nije nastupila.
20. Dodatno valja napomenuti da je u Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17 prihvatio stav Suda EU izraženom u odluci C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Gutiérrez Naranjo (spojeni predmeti) te izražava da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nije nikada bila ugovorena pa tako ne može imati učinak na potrošača, a utvrđenje nepoštenosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da te odredbe nije bilo. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. zauzet je stav da zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Slijedom navedenog razvidno je da je prigovor zastare neosnovan.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je donio pravno shvaćanje u presudi Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. u kojem je navedeno da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom, zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štiti. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom citirane odredbe Zakona o parničnom postupku propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnih postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. S obzirom na to da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu odnosi i na tuženika, nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.).
22. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-7129/13, posl. br. Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015. (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
23. Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, kao i odredbe o valutnoj klauzuli, u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati, čak i neovisno o eventualnoj stručnoj osposobljenosti tužiteljice.
24. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke da su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
26. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu s ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
27. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu sklopljenim između stranaka, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
28. Nadalje, polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primila, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako Vrhovni sud Republike Hrvatske ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.
29. Bitni sastojci Ugovora o kreditu prema odredbama čl. 1021. i čl. 1022. ZOO-a su prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu.
30. Kako su odredbe o švicarskom franku i promjenjivoj kamatnoj stopi bitni sastojci Ugovora o kreditu, a da su redom svi bitni sastojci Ugovora o kreditu konkretno odredba o samom iznosu glavnice kredita čiji se iznos i način povrata vezuje uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak i odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita, sve povezano kroz način vraćanja oba iznosa u obliku anuiteta kao i odredbe koje određuju visinu, vrijeme i način vraćanja samog kredita te cijenu i način na koji se ona ima za sve platiti zahvaćeni ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak.
31. Naime upravo odredbe Zakona o obveznim odnosima propisuju kako Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje Ugovora. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud i u svim bitno ranijim odlukama GZZ 105/2002, VSRH Rev-907/2002 od 27. veljače 2003. u kojoj je navedeno da kada je ništetna ugovorna odredba o cijeni takav Ugovor ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora.
32. U tijeku ovog postupka donesena je i odluka Suda Europske unije C-188/17 u predmetu Dunai-RBA banka Hungary gdje je i Sud Europske unije u tom predmetu jasno naveo da je odredba o tečajnom riziku, valuti švicarski franak glavni predmet ugovora i kako održanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer je to bitni sastojak Ugovora.
33. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja SD koji je naveo da je predmetni ugovor o kreditu zaključio s bankom tuženika u svrhu kupnje osobnog automobila. U autokući su ga uputili da se obrati u poslovnicu Raiffaisenbanke. U banku je otišao prvi puta kako bi dobio informacije o realizaciji kredita te drugi put radi potpisivanja potrebne dokumentacije i zaključenja ugovora o kreditu. U to vrijeme nije mu ponuđen niti jedan drugi kredit, u drugoj valuti ili s drugim uvjetima. Razlog zbog čega je to tako je visina njegove plaće, stoga je ispunjavao uvjete samo za ovopredmetni ugovor o kreditu. Nije imao prethodne informacije o kretanju valute CHF niti o tome što valutna klauzula znači. Nije bio svjestan rizika koji nosi ugovaranje kredit s promjenjivom kamatnom stopom. Pročitao je ugovor o kreditu prije potpisivanja, dosta toga mu je bilo nejasno, ali nije tražio dodatna pojašnjenja. Tužitelj je naveo da mu osobni bankar prije potpisivanja ugovora nije objašnjavao pojmove valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope. Nije mogao pregovarati o uvjetima sklapanja ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu je dobio već napisan i spreman za potpisivanje. Osobni automobil koji je predmet ugovora o kreditu kupio je za vlastite potrebe, radilo se o osobnom vozilu marke Seat Ibiza. Nije imao otvoreni obrt niti trgovačko društvo. Prije zaključenja ugovora o kreditu, osobni bankar mu je samo pojasnio da mu plaća nije dovoljna za podizanje niti ovog kredita te da će mu zbog toga posljednja rata kredita biti veća. Zadnja rata je trebala biti 15.000,00 kn. Navodi kako mu je početna rata kredita bila 900,00 kn, a kroz razdoblje otplate narasla je na 1.600,00 kn. Također navodi da je zadnju ratu platio u visini otprilike 30.000,00 kn, a ne kako mu je rečeno 15.000,00 kn. Na pitanje punomoćnika tuženika, tužitelj je naveo da nije išao u druge banke raspitivati se o uvjetima kreditiranja, da mu je u autokući prodavač sugerirao da ode u banku tuženika jer pretpostavlja da su imali nekakav dogovor vezano za financiranje vozila.
34. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza sud utvrđuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač, da nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva. Također, iz iskaza je razvidno da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, a da su odredbe istog bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču. Također, stranke su učinile nespornim da je vještak uzeo u obzir da je tužitelj posljednju ratu platio u visini od oko 30.000,00 kn umjesto prvotno ugovorene rate od 15.000,00 kn, pa kako iskaz tužitelja potvrđuju i materijalni dokazi dostavljeni u spis, a nije bilo niti primjedbi na iskaz tužitelja, sud ga u cijelosti prihvaća kao istinit.
35. Slijedom svega navedenog sud je našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te se upustio u ocjenu visine tužbenog zahtjeva, radi čega je proveo financijsko vještačenje.
36. U svom nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da je tužitelj plaćanjem anuiteta po povišenoj kamatnoj stopi preplatio iznos od 9.585,10 kuna (1.272,16 eura) i zbog promjene tečaja 34.469,16 kuna (4.574,84 eura), odnosno ukupno 44.054,26 kuna (5.847,00 eura).
37. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, dok se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja koje je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, a kojima osporava zahtjev tužitelja za isplatu utuženog potraživanja. Tuženik smatra da je izračun pogrešan u pristupu i metodi jer je sastavljen sa takvim učinkom kao da je između ugovornih strana bio sklopljen ugovor o kreditu bez valutne klauzule i s nepromjenjivom kamatnom stopom. Ako bi odredba o valutnoj klauzulu u CHF bila ništetna tada bi se radilo o kunskom kreditu te je vještak prilikom izračuna trebao primijeniti kamatnu stopu koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite bez valutne klauzule. Primjenom takve metode izračuna proizlazi da je kamatna stopa fiksna, što nije točno te tuženik smatra da bi se kao početna kamatna stopa mogla primijeniti kamatna stopa banaka na kunske kredite bez valutne klauzule u kojem bi slučaju tužitelj imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovora mijenjana odlukama tuženika. Sud je vještaku dao u zadatak da izračuna osim pozitivnih razlika i iznos koji je tužitelj manje platio u situacijama kada je kamata odnosno valuta bila određena u iznosu nižem od početno ugovorenog, s time da tuženik tijekom postupka nije istaknuo prigovor prijeboja, slijedom čega takav prigovor tuženika u smislu čl. 2. i 219. ZPP-a nije posebno razmatran.
38. Prigovore tuženika vještak je otklonio podneskom od 28. travnja 2021. nakon čega tuženik nije imao daljnjih prigovora, a i sud u cijelosti prihvaća izrađeni nalaz i mišljenje vještaka jer je dan stručno i nepristrano, na temelju relevantnih podataka i dokumentacije koja postoji u spisu. Kako nalaz i mišljenje vještaka nije nejasan, nepotpun ili proturječan sam sa sobom ili s utvrđenim okolnostima, a ne postoji niti osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja nalaz je prihvaćen kako je već navedeno.
39. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđena je visina potraživanja tužitelja, kako je naznačeno u točki I. izreke presude.
40. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, čl. 29. st. 2. ZOO-a i Odluke o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB-a te na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
41. Slijedom navedenog postupka odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
42. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a sastoji se od troška sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23, dalje Tarifa) (100 bodova), trošak sastava podnesaka od 6. listopada 2020., 8. ožujka 2021. i 23. siječnja 2025. prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife (3x100), zatim trošak zastupanja na ročištima održanim 7. listopada 2020., 2. svibnja 2022. i 9. siječnja 2025. prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife (3x100 bodova), što uvećano za vrijednost boda od 2,00 eura i porez na dodanu vrijednost prema Tbr. 46. Tarife iznosi 1.750,00 eura. Nadalje, tužitelju je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 1.500,00 kuna (199,08 eura) pa je tužitelju ukupno odmjeren trošak u iznosu od 1.949,08 eura.
43. Sukladno članku 13. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (''Narodne novine'', broj 118/18 i 51/23 – dalje: ZSP) propisano je da kada stranka oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena, plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku. Nadalje, temeljem čl. 11. st. 1. t. 20. ZSP-a oslobođeni su od plaćanja sudskih pristojbi, potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje tužitelj. S obzirom da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj platio sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 102,59 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 52,49 eura, a koja obveza bi svakako pala na teret tuženika jer je on stranka koja nije uspjela u sporu, valjalo je na prethodno utvrđeni trošak tužitelja od 1.949,08 eura nadodati trošak pristojbi. Slijedom navedenog, konačno utvrđeni trošak tužitelja koji mu pripada iznosi 2.104,16 eura.
44. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 30. st. 1. i 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 dalje OZ), a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi čl. 29. st. 2. ZOO-a.
45. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište održano 17. veljače 2025. budući da se isto održalo krivnjom tužitelja koji nije pravovremeno uredio tužbeni zahtjev na način da iznose iskaže u eurima, važećoj valuti u Republici Hrvatskoj. Tuženik je na predmetnom ročištu zatražio da trošak pristupa na ročište padne na teret tužitelja, a koji zahtjev je sud našao osnovanim jer je isto održano isključivo krivnjom tužitelja. Stoga je sukladno čl. 154. st. 3. ZPP-a te primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife tuženiku priznat trošak pristupa na ročište održano 17. veljače 2025. u iznosu od 100 bodova, a što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i iznos PDV-a od 25% iznosi 250,00 eura. Kako tuženik nije uspio u parnici nema pravo na naknadu preostalih troškova postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.
46. Slijedom navedenog o trošku postupka odlučeno je kao u točkama II. i III. izreke presude.
U Zagrebu 18. ožujka 2025.
Sutkinja
Ivana Požar
UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.
DNA
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
