Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-131/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima Ivanu Šalini i Boži Vrkiću, odvjetnicima u Zadru, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima Jeleni Matulić i dr., odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Matulić & Bilić d.o.o. u Splitu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1432/2019-39 od 21. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1432/2019-39 od 21. studenog 2023. u pobijanom dijelu iz stavka I i IV izreke te iz stavka V izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.002,13 eura sa traženim zakonskim zateznim kamatama.

II Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1432/2019-39 od 21. studenog 2023. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. 9012023058 koji su stranke zaključile 12. listopada 2006. iz čl. 4.1. o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf.

III Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1432/2019- 39 od 21. studenog 2023. u pobijanom dijelu iz stavka II izreke u dijelu kojim je utvrđeno da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 12. listopada 2006. pa nadalje, iz stavka III izreke i iz stavka V izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja za utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 12. listopada 2006. pa nadalje.

2. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 6.136,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na slijedeće iznose:

- 139,71 eura od 31. siječnja 2013.

− 203,97 eura od 28. veljače 2013.

− 217,75 eura od 31. ožujka 2013.

− 218,42 eura od 30. travnja 2013.

− 212,62 eura od 31. svibnja 2013.

− 197,19 eura od 30. lipnja 2013.

− 196,78 eura od 31. srpnja 2013.

− 200,11 eura od 31. kolovoza 2013.

− 206,35 eura od 30. rujna 2013.

− 215,89 eura od 31. listopada 2013.

− 210,97 eura od 30. studenog 2013.

− 213,80 eura od 31. prosinca 2013.

− 165,95 eura od 31. siječnja 2014.

− 168,78 eura od 28. veljače 2014.

− 172,75 eura od 31. ožujka 2014.

− 171,55 eura od 30. travnja 2014.

− 166,89 eura od 31. svibnja 2014.

− 164,98 eura od 30. lipnja 2014.

− 165,49 eura od 31. srpnja 2014.

− 171,52 eura od 31. kolovoza 2014.

− 175,90 eura od 30. rujna 2014.

− 174,90 eura od 31. listopada 2014.

− 179,09 eura od 30. studenog 2014.

− 182,02 eura od 31. prosinca 2014.

− 182,55 eura od 31. siječnja 2015.

− 182,55 eura od 28. veljače 2015.

− 182,55 eura od 31. ožujka 2015.

− 182,55 eura od 30. travnja 2015.

− 182,55 eura od 31. svibnja 2015.

− 182,55 eura od 30. lipnja 2015.

− 182,55 eura od 31. srpnja 2015.

− 182,55 eura od 31. kolovoza 2015.

− 182,55 eura od 30. rujna 2015. do isplate.

3. Svaka stranka snosi svoj trošak.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

V Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 396,09 eura u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1432/19-39 od 21. studenog 2023. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio sudsku zaštitu utvrđenjem da je Ugovor o kreditu broj: [broj kredita] zaključen između tužitelja i tuženika dana 12. listopada 2006. ništetan i da kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti - vratiti tužitelju iznos od 99.800,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka određenih dana u mjesecima od listopada 2006. do lipnja 2020. pa do isplate, kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude prihvaćen je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje te je utvrđeno slijedeće: "Utvrđuje se da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj [broj kredita] koji su stranke zaključile dana 12. listopada 2006., te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 12. listopada 2006. pa nadalje."

1.3. Eventualno kumulirani zahtjev za isplatu djelomično je prihvaćen i tuženiku je naloženo isplatiti - vratiti tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju Chf iznos od 6.136,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od siječnja 2013. do rujna 2015. pa do isplate, kao u stavku III izreke presude suda prvog stupnja.

1.4. U stavku IV izreke presude suda prvog stupnja odbijen je kao neosnovan dio kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 8.206,93 eura na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaju Chf s traženim zakonskim zateznim kamatama.

1.5. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.002,13 eura, kao u stavku V izreke prvostupanjske presude.

2.1. Protiv navedene presude u dijelu iz stavka I i IV izreke te iz stavka V izreke u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.002,13 eura sa traženim zakonskim zateznim kamatama žali se tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže žalbu uvažiti i prvostupanjsku presudu preinačiti usvajanjem glavnog tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu parničnog troška i naknadu troška sastava žalbe ili ju podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

2.2. U odgovoru na žalbu tuženik smatra da je tužiteljeva žalba neosnovana i predlaže ju kao takvu odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

2.3. Žalbu je podnio i tuženik, osporavajući prvostupanjsku presudu u dijelu iz stavka II, III i V izreke, pozivom na sve žalbene razloge, s prijedlogom da ovaj sud povodom tuženikove žalbe preinači osporenu presudu u pobijanom dijelu u korist tuženika uz naknadu parničnog troška i troška žalbenog postupka a podredno da predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje prvostupanjskom sudu.

3.1. Žalba tužitelja je neosnovana.

3.2. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

4.1. Za razliku od žalbenih navoda obiju stanaka, u presudi suda prvog stupnja navedeni su odlučni razlozi tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Povodom tuženikovog isticanja relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. st. 3. ZPP valja ukazati kako je prvostupanjska odluka u skladu sa zaključkom o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u Chf nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su IV- 162/2021) od 26. studenog 2021. Nije osnovano ni tuženikovo isticanje relativno bitne povrede odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186.b st. 3. i 4. ZPP zbog toga što tužitelj nije dokazao da mu je tuženik povodom njegovog traženja uskratio dokumentaciju potrebnu za postavljanje zahtjeva za isplatu određenog iznosa, jer se, obzirom na konačnu neosnovanost zahtjeva za isplatu, ne radi o povredi koja utječe na donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetnom sporu.

4.3. U žalbi tuženika se neosnovano ističe žalbeni razlog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP. Na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude ne utječe to što je odredbom čl. 502.c ZPP važećom u vrijeme podnošenja tužbe 31. svibnja 2019. bio propisan učinak činjeničnog i pravnog utvrđenja iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava na posebne parnice za naknadu štete. Naime, sam je zakonodavac pri donošenju odredbe čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19) naveo da se izmjenom odredbe čl. 502.c ZPP ispravlja propust učinjen prilikom donošenja Zakona na način da se predlaže proširenje učinka odredbe članka 502.c Zakona i na tužbe za isplatu. Stoga je tužitelj u zahtjevu za utvrđenje ovlašten pozvati se na utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. tako da žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi pogrešne primjene odredbe čl. 502.c ZPP nije osnovan.

5. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6.1. Iz činjenica što ih je utvrdio prvostupanjski je sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je utemeljio dio odluke iz stavka II. izreke prvostupanjske presude, čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03, dalje: ZZP/03).

6.2. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 , 156/22, 145/23 i 155/23 dalje ZOO) ostvaren je u odluci iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja.

7.1. U prvostupanjskom je postupku utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 12. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9012023058 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 105.111,60 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 180 mjeseci i to u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,30 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana i Ugovorom o poslovnoj suradnji br. 65/2006 od 30. svibnja 2006.

7.2. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. [broj kredita] temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15). U Dodatku ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. izvršena je konverzija kredita u valutu euro i tim su dodatkom stranke suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 33.915,97 eura, da iznos preplate na isti dan iznosi 7.978,47 eura, da u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja tog dodatka preplata iznosi 228,46 eura i da je na isti dan ostao neotplaćeni iznos glavnice od 33.130,40 eura.

7.3. Vještačenjem je utvrđeno da je po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u razdoblju otplate kredita do 30. rujna 2015. a zbog povećanja ugovorene kamatne stope i promjene tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj uplaćeno ukupno 14.343,26 eura. Nadalje je utvrđeno da su stranke izvršile konverziju kredita u valutu euro na način da su sve uplate koje su vršene tijekom trajanja ugovora preračunate u vrijednost eura po srednjem tečaju na dan isplate te je tuženik provedenom konverzijom utvrdio preplatu u iznosu od 7.978,47 eura. Izvršenim su uplatama podmirene tužiteljeve mjesečne obveze po novom otplatnom planu u eurima.

8.1. Tužiteljevo žalbeno osporavanje prvostupanjske presude iz stavka I izreke kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu [broj kredita] od 12. listopada 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora u cjelini, svedeno je na osporavanje zaključka suda prvog stupnja o ostvarenju pretpostavki za primjenu odredbi o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO.

8.2. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud dao odgovarajuće razloge za pravilan zaključak kako predmetni ugovor o kreditu br. [broj kredita] od 12. listopada 2006. opstaje unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, koja proizlazi iz direktnog učinka odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP) iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Te su odredbe utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Bitne odredbe o predmetu i cijeni nisu utvrđene ništetnima u cijelosti već u dijelu i to ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem promjenu određuje tuženik kao kreditor svojom jednostranom odlukom a odredba o valutnoj klauzuli u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak - Chf, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao banka nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

8.4. Time što su stranke dana 18. prosinca 2015. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporazumno su uspostavile primjerenu ravnotežu između zahtjeva zaštite potrošača i učinkovitog tržišta i tržišnih sloboda. Stoga i na tragu pravnog shvaćanja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. predmetni ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a za te dijelove odredbi se ne tvrdi niti dokazuje da bi bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Razloge o djelomičnoj ništetnosti prihvaća i ovaj sud a tužitelj ih svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

8.5. Slijedom navedenog, sadržajem svoje žalbe tužitelj nije osnovano osporio pravilnost primjene načela održanja ugovora iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO. Zbog održanja predmetnog ugovora o kreditu od 12. listopada 2006. primjenom odredbi čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO nema mjesta posljedičnom utvrđenju ništetnosti Dodatka tom ugovoru od 18. prosinca 2015.

8.6. Stoga je povodom žalbe tužitelja protiv odluke iz stavka I izreke presude suda prvog stupnja o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 12. listopada 2006. u cjelini i za vraćanje iznosa do 99.800,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od uplate do isplate odlučeno kao u stavku I izreke, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

9.1. Kada je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu br. br. 9012023058 od 12. listopada 2006. u dijelu u kojem je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti Chf, prvostupanjski je sud pravilno primijenio čl. 502.c ZPP. Ovo stoga što je odredbom čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom zahtjeva za zaštitu kolektivnih interesa i prava, kao što je učinio tužitelj. U ovom je slučaju sud vezan za utvrđenja iz predmeta Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u kojem smislu je osnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. i o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Chf predmetnog ugovora o kreditu. U okolnostima predmetnog slučaja u kojem tuženik nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nema mjesta zaključku o prekoračenju okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i promjenjivoj kamatnoj stopi u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

9.2. Tuženikovo žalbeno osporavanje zakonitosti i pravilnosti odluke iz stavka I izreke prvostupanjske presude polazi od tvrdnje o nedostatku tužiteljevog pravnog interesa za postavljanje deklaratornog zahtjeva i predstavlja neosnovano isticanje žalbenog razloga relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 187. st. 2. ZPP u odnosu na utvrđenje ništetnosti spornih dijelova odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Navedena povreda nije ostvarena jer slijedom pravnog shvaćanja iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019., br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. i br. Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti navedenih spornih odredbi ugovora o kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika i o valutnoj klauzuli u Chf.

9.3. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

9.4. Nema dvojbe da su sporne odredbe u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

9.5. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. .1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 valjalo je odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i potvrditi odluku iz stavka II izreke presude suda prvog stupnja u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu br. [broj kredita] koji su stranke zaključile 12. listopada 2006. iz čl. 4.1. o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, kao u stavku II izreke ove presude.

10.1. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, pretpostavke ništetnosti iz čl. 322. st. 1. ZOO nisu ostvarene u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je traženo utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje, jer u tom dijelu prava potrošača nisu povrijeđena.

10.2. Pravna shvaćanja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 neprimjenjiva su u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenje da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje a tužitelj u svrhu dokazivanja osnovanosti svog zahtjeva za navedeno utvrđenje nije postupio po čl. 7. st. 1., čl. 2019. st. 1. i čl. 299. st. 1. ZPP jer nije naveo činjenice na kojima ga temelji.

10.3. U tom smislu i za razliku od zaključka prvostupanjskog suda, nema mjesta utvrđenju da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa slijedom čega tužitelj nije dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 12. listopada 2006. pa nadalje već je primjenom čl. 373. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku III, toč. 1. izreke ove presude.

11.1. Odluke o zahtjevu za isplatu iz stavka III i IV izreke presude suda prvog stupnja polaze od utvrđenja preplate po ništetnim odredbama o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj Chf, koja preplata iznosi ukupno 14.343,26 eura i temelje se na zaključku prvostupanjskog suda po kojem je ona preplata koja je utvrđena u konverziji od 8.206,93 eura utrošena za podmirenje dijela anuiteta iz Dodataka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. slijedom čega je u tom dijelu zahtjev kao neosnovan odbijen (stavak IV izreke). U preostalih 6.136,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama, za koji je prvostupanjski sud zaključio da nije obuhvaćen konverzijom, sud prvog stupnja je zahtjev za isplatu utvrdio osnovanim (stavak III izreke).

11.2. Povodom tužiteljevog žalbenog osporavanja odluke iz stavka IV izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 8.206,93 eura valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru od 18. prosinca 2015. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i u suprotnosti je s zakonskim odredbama o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, nakon što je tužiteljevim prihvatom izračuna konverzije učinjenog u skladu s odredbama čl. 19.a-19.e. ZPK, zaključen Dodatak tom ugovoru od 18. prosinca 2015. sa suglasno utvrđenom preostalom obvezom otplate kredita.

11.3. U predmetnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat stečenog bez osnove iz čl. 1111.-čl. 1120. ZOO. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Dodatka ugovora od 18. prosinca 2015. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.4. Slijedom navedenog Dodatka ugovoru zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 12. listopada 2006. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Dodatkom ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Dodatku ugovoru o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 12. listopada 2006. jer te razlike nema s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Dodatka ugovoru od 18. prosinca 2015.

12.1. Osnovano tuženik u žalbi ističe da je tužitelju konverzijom s učinkom ex tunc izvršeno uračunavanje iznosa preplate i to onako kako su stranke ugovorile Dodatkom ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. – konverzijom kredita u valutu euro. Suprotno prvostupanjskom zaključku na kojem se temelji odluka iz stavka III izreke prvostupanjske presude s dosudom iznosa od 6.136,33 eura s pripadajućim zateznim kamatama, tuženik je pretplatu u iznosu od ukupno 8.206,93 eura izračunao i utvrdio u skladu s odredbama čl. 19.b i 19.c ZPK, po kojima se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u Chf izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euru, čime su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf suglasnošću volja stanaka zamijenjene odredbama Dodatka ugovora o kreditu i s učinkom od 12. listopada 2006. kada je zaključen Ugovor o kreditu br. 9012023058.

12.2. Obzirom da učinak Dodatka ugovora o kreditu s konverzijom i izračunom preplate na dan 30. rujna 2015. obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu 12. listopada 2006. na dalje, tužitelj je uz izvršeno uračunavanje pretplate u obvezi plaćati buduće anuitete kredita prema otplatnom planu s valutnom klauzulom u eurima i ugovorenom kamatnom stopom kao u čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. Stoga u okolnostima pravilno izvršenog obračuna konverzije sukladno čl. 19.b i 19.c ZPK i po zaključenju sporazuma stranaka s obvezom tužitelja iz čl. 5. i 6. Dodatka ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. referentna točka izračuna više ne može biti početna kamatna stopa i početni tečaj CHf jer su ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf zamijenjene odredbama navedenog Dodatka.

12.3. Polazeći od nastanka obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te od učinka obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO, primjena sporazumno ugovorenih odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. obuhvaća cijelo razdoblje kredita konverzijom u valutu euro s primjenom valutne klauzule u valuti euro i pripadajuće kamatne stope. Odgovarajućom primjenom čl. 19.b i čl. 19.c st. 1. toč. 1 i 2 ZPK početni tečaj Chf i početna kamatna stopa iz osnovnog Ugovora o kreditu br. 9012023058 od 12. listopada 2006. zamijenjeni su odredbama Dodataka tom ugovoru od 18. prosinca 2015 s valutnom klauzulom u euru i pripadajućom kamatnom stopom, dakle nema razdoblja u kojem valutna klauzula i kamatna stopa nije ugovorena što ne ostavlja mjesta za navedenu razliku u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu u iznosu od 6.136,33 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao u stavku III izreke prvostupanjske presude. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva za isplatu iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

12.4. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početne kamatne stope i početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljičine obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Dodatka ugovora od 2. prosinca 2015. u skladu s čl. 19.c ZPK, čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

13.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

13.2. Ujedno je, vezano za utvrđenje ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Dodatak ugovoru o kreditu od 18. prosinca 2015., otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

13.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu IJ protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.4. U predmetnom se Dodatku ugovora o kreditu od 18. prosinca 2015. ne nalaze razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja na štetu potrošača niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

13.5. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Dodatka od 18. prosinca 2015. U okolnostima predmetnog slučaja a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Dodatka od 18. prosinca 2015. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 18. prosinca 2015. što tužiteljev zahtjev za povrat isplaćenog čini neosnovanom. Stoga je u odnosu na odluku iz stavka III izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku III, toč. 2. izreke ove presude primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

14.1. Obzirom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP, neosnovano je tužiteljevo žalbeno osporavanje odluke o naknadi parničnog troška iz stavka V izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.002,13 eura sa traženim zakonskim zateznim kamatama. U tom je djelu primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odlučeno kao u stavku I izreke.

14.2. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku V izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.002,13 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2023. do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč. 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku III, toč. 3. izreke.

15. U stavku IV izreke odlučeno je o zahtjevu tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP.

16. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, prema razmjeru uspjeha sa žalbom od oko 75%. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe (312,50 eura) i pristojbi (215,63 eura) u razmjernih 396,09 eura, kao u stavku V izreke.

17. U stavku VI izreke odlučeno je o zahtjevu tuženika za naknadu troška sastava odgovora na žalbu, kao radnje koja nije nužna za tijek postupka, primjenom čl. 166. st. 1. u vezi čl.155. st. 1 ZPP.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej