Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-178/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i doc. dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog IA, zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19, 84/21, 114/22 i 114/23 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, broj KO-DO-241/2023 od 2. listopada 2023., izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj K-188/2023 od 14. rujna 2023., u javnoj sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025., u prisutnosti branitelja okrivljenika Borisa Majića, odvjetnika iz Splita,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Splitu, broj K-188/2023 od 14. rujna 2023., na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - dalje: ZKP) okrivljeni IA oslobođen je od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevara – opisano u članku 236. stavku 2. u vezi stavka 1. KZ/11, a kažnjivo po članku 236. stavku 2. KZ/11. Prvostupanjski sud je na temelju članka 149. stavka 1. ZKP odredio da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 467. točke 1. u vezi s člankom 468. stavkom 1. točkom 11. i s člankom 468. stavkom 2. ZKP i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. stavkom 3. u vezi s člankom 470. stavkom 2. ZKP/08 te je predložio da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.
3. Odgovor na žalbu podnio je okrivljenik po branitelju Borisu Majiću, odvjetniku iz Splita te je predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i da se potvrdi prvostupanjska presuda.
4. Prije sjednice vijeća u smislu članka 474. stavka 1. ZKP predmet je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
5. Na zahtjev okrivljenog IA o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća obaviješteni su okrivljenik, njegov branitelj, odvjetnik Boris Majić te državni odvjetnik. Sjednica vijeća održana je temeljem odredbe članka 475. stavka 4. KZ/11 jer okrivljeni KA koji je o održavanju sjednice vijeća uredno obaviješten putem branitelja i uredno pozvani državni odvjetnik nisu pristupili, dok je sjednici vijeća bio nazočan branitelj okrivljenika, odvjetnik Boris Majić koji je u svom izlaganju ostao kod navoda i prijedloga iz odgovora na žalbu.
6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
7. Državni odvjetnik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su ti razlozi potpuno nejasni te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza, pri čemu uopće nije obrazložio koje odlučne činjenice nisu obrazložene, odnosno u čemu se sastoji nejasnoća u odnosu na odlučne činjenice. Proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza danih u postupku i samih tih iskaza postoji kada je u presudi o iskazu učesnika postupka navedeno jedno, a u stvarnosti je taj učesnik postupka naveo nešto drugo. U konkretnom slučaju, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da su iskazi svjedoka GA i PA podudarni s iskazima svjedoka LA, FA, AA, CA, BA, MA i obranom okrivljenika, dakle, žalitelj ne smatra da je u presudi navedeno nešto što u stvarnosti svjedoci I i PA nisu rekli, već se državni odvjetnik ne slaže sa zaključkom suda da su iskazi svjedoka GA i PA suglasni iskazima ostalih navedenih svjedoka što zapravo predstavlja osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda.
7.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP jer se presuda temelji na nezakonitom dokazu i to iskazu svjedoka EA koji je iznosio svoja saznanja koja je prikupio kao istražitelj vojne policije. Naime, člankom 468. stavkom 2. ZKP propisano je da bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu. a u konkretnom slučaju notorno je da se prvostupanjska presuda ne temelji na iskazu svjedoka EA zbog čega žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.
8. Osporavajući pravilnost utvrđenih činjenica državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije izveo pravilne zaključke o kaznenoj odgovornosti okrivljenika. Međutim niti jedan provedeni dokaz ne osporava obranu okrivljenika da kao zaposlenik Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Operativnom odjelu za financije Split MORH-a nije neistinito prikazao da prebiva na adresi [adresa], dok je stvarno stanovao na adresi [adresa], zbog čega mu je Operativni odjel za financije Split MORH-a na ime naknada troškova prijevoza za navedeni period neosnovano isplatilo 87.423,36 kuna. Naime, okrivljenik je u obrani naveo da radnim danom boravi u [adresa], a vikendom ili nedjeljom boravi u [adresa] kod svoje obitelji. Takvu obranu okrivljenika potvrdili su svjedoci BA, FA i ŽA koji navode da okrivljenik boravi u [adresa] i gotovo svaki radni dan dolazi u gostionicu gdje ga oni i viđaju. Svjedok AA koji živi u susjednim Voštanima, potvrđuje da je u inkriminiranom razdoblju povremeno, par puta tjedno s okrivljenikom, jednim autom putovao na posao što potvrđuju i svjedoci BA i ŽA koji navode da su okrivljenika u dolasku s posla viđali u automobilu AA. Svjedok CA, brat okrivljenika, navodi da je radio kao špediter na [adresa], a živio u [adresa] te je znao prespavati u kući u [adresa] i onda povesti okrivljenika na posao. Svjedoci koji stanuju u [adresa] ŠA i HA navode da okrivljenika viđaju vrlo rijetko, najčešće nedjeljom, svjedok GA navodi da nekad prođe i 10 dana ili više da ne vidi okrivljenika, a PA navodi da ponekad vidi okrivljenika, ali misli da ne radnim danom. Potrebno je napomenuti da su svjedoci LA i CA naveli da se okrivljenik, nakon inkriminiranog perioda tj. nakon umirovljenja preselio u [adresa], što svjedok LA povezuje s njegovim preseljenjem, tj. da majka ne ostane sama i napominje da okrivljenik i dalje svaki slobodan trenutak odlazi u [adresa]. Vještak za strojarstvo i cestovni promet dipl. ing ĆA navodi da je logično da postoji razlika između očekivanog broja prijeđenih kilometara (prema udaljenosti puta koji bi okrivljenik trebao svakodnevno prijeći od mjesta zaposlenja do prijavljene adrese prebivališta i natrag) sa stvarno prijeđenim kilometrima na vozilu kojim se koristio okrivljenik i to u broju kilometara svake vožnje koju je okrivljenik obavio s drugim vozilom (susjeda AA ili brata CA). U odnosu na rezultate provjere uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta za mobitel kojim se koristio okrivljenik, treba napomenuti da se provjera odnosila razdoblje kraće od pet mjeseci od cjelokupno inkriminiranog razdoblja od gotovo šest godina, pa okolnost da se kroz razdoblje provjere mobitel koristio samo u Splitu nije dostatno da ospori obranu okrivljenika, ali i iskaze svjedoka da je okrivljenik boravio na području [adresa] kako je to i prijavio Ministarstvu obrane Republike Hrvatske. Pravilno stoga utvrđuje prvostupanjski sud da nije dokazano da je okrivljenik stvarno stanovao na adresi [adresa], iako je prijavio stanovanje u [adresa] uslijed čega mu je Operativni odjel za financije Split MORH-a na ime naknada troškova prijevoza za period od 11. studenog 2008. do 31. ožujka 2014. neosnovano isplatio 87.423,36 kuna za koji iznos je oštetio Ministarstvo obrane Republike Hrvatske.
8.1. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud na osnovu svih provedenih dokaza koje je analizirao kako pojedinačno, tako i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da nije dokazano da bi okrivljenik, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo drugoga lažnim prikazivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i da bi postupao s namjerom pribavljanja takve koristi. Za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i nedvosmislene razloge o svim odlučnim činjenicama koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga je na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona kada je okrivljenika oslobodio od optužbe zbog inkriminiranog mu kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. KZ/11, pa je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovanu.
9. Kako žalbenim razlozima državnog odvjetnika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda Kaznenog zakona na štetu okrivljenika. S obzirom na navedeno, trebalo je primjenom članka 482. ZKP presuditi kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 18. ožujka 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Dušanka Zastavniković Duplančić
