Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-rz-3/2024-4

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića, predsjednika vijeća te Marije Balenović, Maje Štampar Stipić, Slavena Vidmara i mr.sc. Marijana Bitange, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Buge Mrzljak Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NI, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96., dalje: OKZRH), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. svibnja 2023. broj K-Rz-6/2014-37, u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom prvostupanjskom presudom pod točkom I, temeljem članka 508. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. – dalje: ZKP/08.) pravomoćna presuda Okružnog suda u Šibeniku broj K-1/1993. od 8. travnja 1993. kojom je optuženi NI proglašen krivim za kazneno djelo iz članka 142. stavka 1. OKZRH, u cijelosti je stavljena izvan snage.

1.1. Potom je pod točkom II presude, optuženi NI temeljem članka 453. točka 3. ZKP/08. oslobođen optužbe da bi počinio krivično djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH.

1.2. Pod točkom III presude, optuženik je temeljem članka 149. stavka 1. ZKP/08. oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08., te je odlučeno da nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

3. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

4. Žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja je osnovana.

5. Državni odvjetnik, polazeći od onog utvrđenog činjeničnog stanja i zaključka koji je donio prvostupanjski sud, pravilno ističe da takvo činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud, barem za sada, dovodi u sumnju pravilnost zaključka kako se nije moglo pouzdano utvrditi da je optuženi NI, kao pripadnik teritorijalne obrane tzv. "SAO Krajine", kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba, nečovječno postupao prema PI te ĐI i UI.

6. Naime, prvostupanjski sud, kao prvo i neprijeporno utvrđenim nalazi kako su oštećenici PI, ĐI i UI u međuvremenu umrli. Međutim, u odnosu na iskaze koje su ti svjedoci kao oštećenici dali pred istražnim sucem Okružnog suda u Šibeniku od 22. siječnja 1993. i na raspravi pred Okružnim sudom u Šibeniku od 8. travnja 1993. i koji su izravno i nedvosmisleno teretili optuženog NI, sud zaključuje kako se na tim njihovim iskazima ne može temeljiti osuđujuća presuda, budući da iz sudsko-psihijatrijskog vještačenja izrađenog po stalnoj sudskoj vještakinji psihijatrici dr. Sanji Batini od 28. ožujka 2023. proizlazi da oštećenik, sada pokojni PI, nije bio sposoban za zaključivanje, odnosno da nije bio sposoban dati iskaz niti u istrazi, a niti na raspravi pred Okružnim sudom u Šibeniku, zbog njegovog tadašnjeg zdravstvenog stanja, dok su oštećenici ĐI i UI dali izjave od 17. studenog 2005. pred javnim bilježnikom Josipom Čujecem iz Knina, iz kojih proizlazi da su krivo optužili NI da bi on 1993. godine izvršio oružani napad na njihovu kuću i izvršio njihov progon kao i progon njihove obitelji te da mu se zbog toga duboko ispričavaju. Stoga, a budući niti nitko drugi od ispitanih svjedoka (N i SI, DI, P ČI, HI, BI) nije bio očevidac inkriminiranog postupanja koja se optuženom NI stavljaju na teret, prvostupanjski sud primjenom načela in dubio pro reo, tu dvojbu u pogledu utvrđenih činjenica tumači u korist optuženika te ga oslobađa od optužbe.

7. Nasuprot tome, s pravom državni odvjetnik u žalbi ukazuje da je neosnovan zaključak prvostupanjskog suda u kontekstu ocjene o nevjerodostojnosti tj. o neprihvatljivosti iskaza svjedoka PI iz razloga što "…iz vještačenja izrađenog po stalnoj sudskoj vještakinji psihijatrici dr. Sanji Batini od 28. ožujka 2023. proizlazi kako je ovaj svjedok bio nesposoban za zaključivanje u vrijeme kada je iskazivao u istrazi i na raspravi u tijeku 1993. godine…", budući je to vještačenje izrađeno nakon 30 godina od vremena njegovog iskazivanja, dok iz zapisnika o njegovom ispitivanju jasno proizlazi da je u oba navrata bio propisno upozoren na sve posljedice lažnog svjedočenja, a u kojim iskazima je izričito teretio upravo optuženog NI kao osobu koja ga je tukla, pa imajući u vidu da je te iskaze dao pred nadležnim tijelima, da je bilo za očekivati, a da se kojim slučajem tada pojavila sumnja u njegovu raspravnu sposobnost, da bi takve okolnosti provjerio sud u tom ranijem postupku. Stoga je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud trebao iskaz ovog svjedoka cijeniti u ukupnosti s ostalim izvedenim dokazima, a ne otkloniti taj iskaz u cijelosti na temelju vještačenja koje je provedeno 30 godina nakon događaja i to na temelju nepotpune medicinske dokumentacije i bez adekvatnog psihijatrijskog pregleda osobe koja je u međuvremenu umrla.

7.1. Isto tako, u pravu je državni odvjetnik kada ukazuje, da izjave sada pokojnih oštećenika ĐI i UI, koje su dali kod javnog bilježnika 2005. godine, nemaju tu težinu koju im pridaje prvostupanjski sud. Stoga je neosnovan i zaključak prvostupanjskog suda da su te izjave jači dokaz od iskaza koje su ovi svjedoci dali u istrazi i na raspravi, a posebice zbog toga što se prvostupanjski sud nije niti osvrnuo na te njihove iskaze, niti dao bilo kakve suvisle razloge da bi se radilo o neistinitim iskazima. Ovo tim više kada se ima na umu da su ovi svjedoci okolnosno i detaljno iskazivali baš o osobi optuženog NI, koji je kao njihov kum prednjačio u njihovom zlostavljanju i protjerivanju, a u prilog čega govori i dio iskaza svjedokinje UI da je optuženika dobro poznavala jer ga je "nosila po rođenju", što jasno upućuje na zaključak da mu je bila krsna kuma.

7.2. Stoga je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud trebao cijeniti cjelovit korpus izvedenih dokaza i povezati ih u logičnu cjelinu. Kao prvo, ovdje je potrebno utvrditi radi li se o konfrontiranim ili nekonfrontiranim iskazima ispitanih sada pokojnih oštećenika, kao svjedoka, budući su isti ispitani i pred istražnim sucem i na raspravi pred Okružnim sudom u Šibeniku, pri čemu prvostupanjski sud treba imati u vidu da se i u ovom ponovljenom postupku radi o suđenju in absentia, a u kojim postupcima se optuženici svojom nedostupnošću, odnosno u ovom slučaju optuženik svojim nedolaskom pred nadležni sud, prešutno odriču prava na osobno konfrontiranje sa svjedocima optužbe. Kako je prvostupanjski sud propustio iskaze drugih svjedoka, P i ČI, HI i BI (sina pokojnih BI) povezati i cijeniti ih u kontekstu tzv. podupirućih, odnosno kontrolnih dokaza, a u odnosu na iskaze oštećenika kao svjedoka koji su, istina umrli, ali su svoje iskaze dali u dva navrata pred nadležnim institucijama, to je takav propust utjecao, kako na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja, tako i na izvedeni zaključak prvostupanjskog suda o nedostatku dokaza za osuđujuću presudu. Naime, svjedokinje P i ČI iskazivale su kako su im pokojni ĐI i UI govorili da ih je maltretirala osoba kojoj je UI bila krsna kuma, a HI, koji je bio pričuvni policajac i koji je preuzeo i prevozio ove oštećenike, nakon što su isti bili pretučeni i protjerani, iskazao je da su mu upravo oni rekli da su ih tukli NI, VI i JI, dok je sin oštećenika, BI, jasno iskazao da mu je pok. otac ĐI rekao da ih je najviše tukao kum, kojeg su zvali "Đ", kao i to, da su izjave koje su on i majka dali kod javnog bilježnika lažne, a na što se prvostupanjski sud čak nije niti osvrnuo, a kamoli da ih je pravilno ocijenio.

8. Umjesto analize svih ovih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud se zadovoljio, šturom konstatacijom kako je svjedok PI "…bio nesposoban za zaključivanje…" te kako se iz "…izjava od 17. studenog 2005. danih kod javnog bilježnika neprijeporno potvrđuje da su ĐI i UI krivo optužili NI ….", uz zaključak kako je "… neprijeporno da nitko od ispitanih svjedoka u ovom postupku nije bio očevidac inkriminiranog postupanja koja se okrivljeniku NI stavljaju na teret(…), osim što jedino svjedok HI poimenično navodi osobu pod imenom NI da bi tukao oštećenike ĐI i UI(…), no da vjerodostojnost njegovog iskaza pobijaju navedene javnobilježničke ovjerene izjave oštećenika UI i ĐI kojom su oni porekli tj. opozvali svoje iskaze uz prethodno navedeno…".

8.1. Međutim, bez da sve relevantne dokaze poveže i valorizira njihovu vjerodostojnost, prvostupanjski sud gotovo po nekom automatizmu zaključuje kako se "...uzimajući u obzir odredbu članka 3. stavka 3. ZKP/08., kojom je propisano da dvojbu glede postojanja činjenica koje tvore obilježje kaznenog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ("in dubio pro reo"), pa je stoga i primijenio to procesno pravilo. ...". Takav postupak suda može navesti i na zaključak da je prvostupanjski sud donio odluku protivno odredbi članka 9. stavka 4. ZKP/08.

9. Imajući u vidu navedeno, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, pobijanu presudu ukinuti te predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjenim vijećem.

10. Prvostupanjski sud će, u ponovljenom postupku, savjesno ocijeniti svaki dokaz zasebno i u vezi s ostalim dokazima. Na temelju takve ocjene izložiti će sve nesporne činjenice, te određeno i potpuno izložiti koje sporne činjenice i iz kojih razloga uzima dokazane ili nedokazane. Suglasno standardima Europskog suda za ljudska prava (npr. Gäfgen protiv Njemačke; John Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva; Al- Khawaja i Tahery protiv Ujedinjenog Kraljevstva), prvostupanjski sud će pristupiti ocjeni "čimbenika protuteže", odnosno ocijeniti da li su "odlučujući dokazi potkrijepljeni i drugim dokazima". Ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka, koje zbog smrti svjedoka nije moguće ponovno ispitati, treba staviti u kontekst vremena kada su iskazivali, a potom ih ocijeniti u kontekstu ostalih izvedenih dokaza, tj. ocijeniti njihovu pouzdanost i tek potom donijeti odluku da li sveukupni korpus dokaza, sa potrebnom sigurnošću ukazuje na zaključak da je optuženi NI doista počinio terećeno kazneno djelo, ili nije.

11. Slijedom prethodnog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08. trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet uputiti na ponovno suđenje i odluku i to na temelju članka 484. stavak 1. ZKP/08., pred potpuno izmijenjenim vijećem, na način kako je to odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović