Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Kž-514/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Tomislava Brđanovića i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog VT, zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. u vezi s čl. 52. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Sisku protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj: K-449/2022-39 od 29. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi VT oslobođen je optužbe zbog kaznenog djela protiv imovine, prijevarom u produljenom trajanju iz čl. 236. st. 1. u vezi s čl. 52. KZ/11.
1.1. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. i 80/22., u daljnjem tekstu ZKP/08-22) oštećeni ĐT i DT su sa imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.
1.2. Na temelju čl. 149. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08-22 troškovi kaznenog postupka te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.
2. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da nadležni županijski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.
3. Optuženik nije odgovorio na žalbu državnog odvjetnika.
4. Žalitelj nije zatražio da ga se izvijesti o drugostupanjskoj sjednici, a ovaj sud drugog stupnja ne nalazi potrebnom osigurati prisutnost stranaka sjednici radi davanja razjašnjenja.
5. U smislu čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., u daljnjem tekstu ZKP/08-24) spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje.
6. Žalba državnog odvjetnika nije osnovana.
7. Ispitujući pobijanu presudu u povodu podnijete žalbe po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-24 ovaj sud drugog stupnja ne nalazi povrede postupovnih propisa na koje pazi po službenoj dužnosti, kao niti postojanje povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.
8. Državni odvjetnik u podnijetoj žalbi osporava zaključak prvostupanjskog suda da iz sadržaja izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi postupanje optuženika s izravnom namjerom u vrijeme dogovaranja obavljanja poslova s oštećenicima. Iz istih činjeničnih utvrđenja koje je izveo prvostupanjski sud, državni odvjetnik izvodi drugačije zaključke od onih iz pobijane presude. Tako državni odvjetnik tvrdi da oštećenici nisu imali razloga neistinito iskazivati na sudu, svi su suglasno opisali okolnosti odlaska na rad u Njemačku, optuženikovo iskorištavanje njihovog nepoznavanja jezika i odbijanje isplate čitave plaće, pri čemu državni odvjetnik dodaje i da optuženik nije s oštećenicima sklopio nikakav ugovor s definiranim poslovima i plaćom. Obranu okrivljenika državni odvjetnik ocjenjuje neuvjerljivom i usmjerenom ka otklanjanju kaznene odgovornosti i žalbenom argumentacijom zaključuje o namjernom postupanju optuženika prema oštećenicima s ciljem stjecanja koristi, odnosno nanošenja štete oštećenicima.
9. Ovdje je prvostupanjski sud ispravno donio oslobađajuću presudu, ali ju je obrazložio dijelom pogrešnim i nepotpunim razlozima. Naime, prema sadržaju činjeničnog opisa kaznenog djela, ovdje se prvenstveno radi o kaznenom djelu neisplate plaće iz čl. 132. st. 1. KZ/11. Naime, kada se pogleda činjenični opis kaznenog djela u kojem stoji da je optuženik s oštećenicima dogovorio zapošljavanje i plaću za točno određene poslove, nakon čega im nije isplatio dogovorenu plaću u cijelosti, tada se ovdje radi upravo o opisu ovog specijalnijeg kaznenog djela, za koje optuženik stvarno nije optužen. Kazneno djelo neisplate plaće iz čl. 132. st. 1. KZ/11 je specijalnije djelo u odnosu na kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. KZ/11 zbog zaštitnog objekta, ali i određivanja obilježja kaznenog djela, gdje je ovdje prvenstveni cilj zaštite povreda prava iz radnih odnosa. U činjeničnom opisu stoji da je optuženik zaposlio oštećenike, kod čega se ne može razmatrati pitanje formalnog sklapanja ugovora o radu, već faktično obavljanje rada i da im je dijelom isplatio plaću, a dijelom im je uskratio isplatu plaće. Sud je vezan činjeničnim opisom kaznenog djela, nije vezan pravnom ocjenom, ali ne može optuženika proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret, pri čemu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, sud ne može optuženika proglasiti krivim za drugo kazneno djelo, prvenstveno iz druge Glave Kaznenog zakona od onoga za koje je optužen. Zbog navedenog ograničenja ovaj sud drugog stupnja nije u mogućnosti intervenirati u pravnu kvalifikaciju kaznenog djela, ispravno pravno kvalificirajući kazneno djelo.
9.1. Iz navedenih razloga, u skladu s postavljenim pravnim i zakonskim opisom kaznenog djela, valja utvrditi kako je u pravu prvostupanjski sud kada na temelju izvedenih dokaza zaključuje da nije dokazano postojanje prijevarne namjere u vrijeme sklapanja dogovora o poslu i plaći s oštećenicima. Naime, svi oštećenici iskazuju o sadržaju dogovora s optuženikom, da su dogovorili obavljanje određenih poslova za određenu plaću i da su jedno vrijeme obavljali te poslove, a da im je optuženik isplatio, dijelom u vrijeme obavljanja poslova, a dijelom i naknadno, osobno ili preko svojeg oca, dio plaće za obavljeni rad. S druge strane optuženik iskazuje, dijelom različito od oštećenika, o sadržaju dogovora, o obavljenim poslovima i tvrdi kako je oštećenicima isplatio sve što su dogovorili i što su oštećenici odradili. Ispravan je stoga zaključak iz pobijane presude kako postoji dvojba o ovoj okolnosti sadržaja krivnje i da tu dvojbu valja riješiti na način povoljniji za optuženika prema pravilu iz čl. 3. st. 3. ZKP/08. Žalbena argumentacija državnog odvjetnika, više u pravcu obrazlaganja postojanja obilježja kaznenog djela iz čl. 132. st. 1. KZ/11, zbog navedenoga, a i ranije navedenoga, nije osnovana. Radi se samo o preocjeni dokazne građe, uz izvođenje drugačijih činjeničnih zaključaka državnog odvjetnika, koji po stajalištu ovog suda drugog stupnja, ipak ne dovode do drugačijih zaključaka od onih koje je izveo prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Valja kod toga ukazati na sasvim različite iskaze oštećenika o iznosima koje su primili i od koga su ih primili, a koji dijelom potvrđuju obranu optuženika. Tako svjedoci V i Đ u ranijim iskazima govore o primitku 1.200 eura, a da im je optuženik ostao dužan 1.300 eura, što ne odgovara činjeničnom opisu, svjedok DT najprije govori da je dobio 900 eura, a kasnije iskazuje o 2.100 eura koje je primio od optuženika. Svjedok ĐT iskazuje da je dobio 60 eura, nakon toga da je od oca optuženika primio 300 eura i kako ne bi podnosio kaznenu prijavu protiv optuženika da ga na to nisu nagovorili drugi oštećenici, a ovaj svjedok nije postavio imovinskopravni zahtjev. Ove sve tvrdnje dijelom su sukladne izjavama koje su oštećenici i svjedok pisali u vezi s traženjima njemačkih poreznih tijela za dostavom podataka, ali nisu, u cijelosti, sukladne iskazima koje su imenovani iznijeli tijekom rasprave i ponovljene rasprave o dogovorenom iznosu plaće i isplaćenim iznosima, kao i iznosu duga. I navedeno pruža dodatnu potvrdu zaključcima prvostupanjskog suda o postojanju dvojbe o postojanju prijevarne namjere optuženika u vrijeme dogovora o obavljanju poslova s oštećenicima i svjedokom. Zbog navedenoga žalba državnog odvjetnika po osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.
10. Slijedom izloženog odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te je pobijana presuda potvrđena primjenom čl. 482. ZKP/08.
U Varaždinu 18. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća
Rajko Kipke
U zamjenu potpisao sudac
Tomislav Brđanović
