Poslovni broj: Pr-49/2023-18

Republika Hrvatska

Općinski sud u Šibeniku

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Šibeniku, po sucu Silvani Klisović, u pravnoj stvari tužitelja: ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Jeri Matiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Matić i Poljak d.o.o. Split, protiv tuženika: ZELENI GRAD ŠIBENIK d.o.o., OIB: 54873130289, Stjepana Radića 100, 22000 Šibenik, kojeg zastupa OD Burić & Koudela u Šibeniku, radi utvrđenja i zabrane diskriminacije radnika, nakon održane i zaključene glavne rasprave dan 24. veljače 2025.g., u nazočnosti punomoćnika stranaka, a na ročištu održanom povodom objave presude 18. ožujka 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:

„I Utvrđuje se da je tužitelj diskriminiran na svom radnom mjestu dovođenjem u ponižavajući položaj od strane zakonskog zastupnika tuženika MU i tuženika, povredom tužiteljeva prava na jednako i nepristrano postupanje prilikom donošenja odluke o povećanju koeficijenta i osnovice plaće u Pravilniku o radu od dana 21. lipnja 2023. godine.

II Utvrđuje se da je direktor tuženika MU, zabranio pojedinim djelatnicima komunikaciju sa tužiteljem, te da je zabranio voditeljima voznog parka da se tužitelju na ime obavljanja redovnih radnih zadataka ustupaju vozila u vlasništvu tuženika, čime je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, ugled te narušeno tjelesno i duševno zdravlje tužitelja.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana osigura uvjete rada u kojima tužitelj neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelju isplati naknadu u iznosu od 6.000,00 Eura sa zakonskom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 08.08.2023. do isplate po stopi propisanoj čl. 29.stavka 2. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sve do isplate. V Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnični trošak sa pripadajućom zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 1.250,00 Eura u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje:

1. Tužitelj u tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 8.8.2023.g. i tijekom raspravljanja navodi da je zaposlenik pravne osobe- poslodavca tuženika ZELENI GRAD d.o.o. na radnom mjestu referent voznog parka, sukladno Ugovoru o radu, da je Direktor društva tuženika, MU, nakon što se složio da treba povećati plaće radnicima zbog inflacije, zakazao dana 17.05.2023.g. sastanak s radničkim vijećem, te da se povećanjem obuhvate radna mjesta na kojima dugi niz godina nije došlo do povećanja, da je na sastanku od 23.05.2023.g. između radničkog vijeća i direktora društva dogovoreno da se uveća i osnovica plaće i koeficijenti za radna mjesta čime da bi se trošak plaća uvećao za preko 11%, te je sastavni dio zaključka sastanka bio prijedlog za izmjene koeficijenata i povećanje osnovice, da je sukladno tom prijedlogu koeficijenata razvidno kako direktor tuženika nije uvećao koeficijent za radnika ŽU, ovdje tužitelja, i na samo inzistiranje predstavnika radničkog vijeća u tom pravcu, koji su tražili da se po principu ravnopravnosti i zbog činjenice da se na radnom mjestu g-dina ŽU godinama nije podizao koeficijent i time plaća, da je Direktor društva to decidirano odbio, te da je radničko vijeće radi svih ostalih radnika svejedno dalo svoju suglasnost na prijedlog direktora za uvećanje koeficijenata koje da je kasnije i ušlo u sporni pravilnik o radu, da je dana 21.06.2023.g. na oglasnoj ploči poslodavca tuženika donesena odluka, odnosno Pravilnik o radu, a pregledom koje da je u dijelu određivanja koeficijenata plaće zaposlenicima koja je donesena od strane direktora društva na inzistiranje radničkog vijeća, odlučeno zaposlenicima povećanje osnovice za 1,95 %, dok da direktor tuženika nije prihvatio povećanje koeficijenta referentu voznog parka gdje radi ŽU, da je iz gore navedenog, razvidno kako je tuženik stavio tužitelja u nepovoljniji položaj na radu od drugih radnika zaposlenih kod tuženika te postupio diskriminatorno zbog osobnog animoziteta prema g-dinu ŽU, praktički jedino njemu uskratio povećanje plaće, koji animozitet direktor uopće ne krije, budući da je u nekoliko navrata drugim kolegama u tvrtki doslovce zabranjivao kontakt s ŽU i spočitavao drugima kada bi se uopće upustili u razgovor sa ŽU, o čemu su dostupna svjedočenja drugih radnika. Tužitelj posebno ukazuje kako se predstavnik radničkog vijeća ĐU očitovao ovom uredu u pogledu navedenih činjenica, te da je pisanim putem istaknuo kako je prijedlog novih koeficijenata prihvaćen iz razloga jer je direktor nakon što nije prihvatio da poveća i koeficijent referentu voznog parka gdje radi kolega ŽU došao s prijedlogom da se svima digne osnovica 1,95 % ali neće dizati koeficijent referentu voznog parka., radi čega je posebno istaknuo da je kao predstavnik radničkog vijeća bio pred zidom jer ipak zastupa sve zaposlenike i pristao je na prijedlog direktora iako je znao da nije u redu da se samo referentu voznog parka nije dizao koeficijent. Tužitelj navodi da prema Zakona o suzbijanju diskriminacije, svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može podnijeti i posebnu tužbu u skladu sa člankom 17. ZSD-a. Osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije da je po odredbama ZSD-a, ovlaštena tužbom tražiti da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije), da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njezine posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije), da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava (tužba za naknadu štete), da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima. Svi ovi zahtjevi da se mogu istaknuti zajedno sa zahtjevima za zaštitu drugih prava o kojima se odlučuje u parničnom postupku ako su svi zahtjevi u međusobnoj vezi i ako je isti sud stvarno nadležan za njih, bez obzira na to je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku (osim sporova o smetanju posjeda kad se primjenjuju mjerodavna pravila za vrstu spora o kojoj je riječ). Do povrede prava radnika na inflacijsko uvećanje plaće da je došlo zbog evidentne i lako dokazive diskriminacije od strane direktora društva radi političkog ili drugog uvjerenja, socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja, društvenog položaja i izražavanja radnika. Diskriminacija od strane direktora društva da se sastoji u tome da se direktor služi neželjenim ponašanjem prema radniku, uzrokovano prethodno nabrojanim zabranjenim osnovama diskriminacije koje ima za cilj i stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje je uzrokovalo strah kod radnika za njegovu egzistenciju, i koje je kod radnika izazvalo osjećaj neprijateljskog, ponižavajućeg i uvredljivog okruženja. Tužitelj da je putem ovog odvjetničkog ureda podnio zahtjev za zaštitu prava radnika, koji da je tuženik zaprimio dana 10.07.2023.g., a na koji poslodavac nije odgovorio u zakonskom roku sukladno odredbama čl.133. Zakona o radu , pa se iz tih razloga podnosi ova tužba. Tužitelj navodi da podnosi predmetnu tužbu radi zaštite od diskriminacije prema članku 17. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije, i to tužbenim zahtjevom za utvrđenje diskriminacije (točka 1. tužbenog zahtjeva) i tužbi radi naknade štete (točka 3. tužbenog zahtjeva), dakle, da se radi o tužbi s kumulacijom antidiskriminacijskih zahtjeva i slijedom navedenog, predlaže da sud donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja, pobliže opisan u izreci ove presude.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu zaprimljenoj kod ovog suda dana i tijekom raspravljanja protivi tužbi tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti, navodeći da su navodi tužitelja o diskriminaciji neistiniti, paušalni i neprecizni, nekonkretizirani, niti potkrijepljeni o kakvoj bi se točno diskriminaciji radilo, a da tvrdnje tužitelja kako bi direktor društva bio protiv povećanja koeficijenta tužitelju predstavljaju klevetu, te kao dokaz prilaže zapisnik od 24.5.2023.g. u kojem da se nigdje ne navodi da bi se direktor protivio povećanju koeficijenta konkretno tužitelju, a da e-mail korespodencija između odvjetnika tužitelja i predstavnika RV ne može i ne predstavlja nikakav dokaz u tom smislu, nadalje tuženik navodi da se mjera inflacijskog povećanja plaće odnosi na povećanje osnovice plaće, a ne mijenjanje koeficijenata, a koji da je maksimalan za onu skupinu poslova u koju spada radno mjesto tužitelja. Tuženik nadalje navodi da sukladno čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije je tužitelj dužan učiniti vjerojatnim postojanje diskriminacije, a nakon čega je teret dokaza na tuženiku, a koji opetovano ističe da tužitelj nije ničim dokazao svoje tvrdnje vezano uz diskriminaciju, te u prilog tvrdnjama o nepostojanju diskriminacije dostavlja Odluku o stimulaciji plaće Ur.br.: 4152/23 od 5.10.2023.g. kojom da se tužitelju isplaćuje stimulacija a potpisano od direktora. Tuženik ističe da je tužitelju na njegov zahtjev i uklonjen dio poslova koje je obavljao po ranijem ugovoru, pa da se i iz toga vidi benevolentan odnos tuženika kao poslodavca prema tužitelju, koji da ostvaruje koeficijent kao i osobe s višim stupnjem stručne spreme, pa da i stoga nema govora o diskriminaciji, a suviše i da djelatnicima iz iste skupine složenosti poslova u koju spada i tužitelja, koeficijenti su tek sada na razini onog koji je već godinama imao tužitelj, pa da mu iz tog razloga nije niti mogao biti podignut, jer da je po svim parametrima i mogućim propisima svrstan u iste kategorije kao i sva ostala radna mjesta iste složenosti i ima identičan ili viši koeficijent kao i takva radna mjesta te da ničim nije diskriminiran ili stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale kolege, pa da stoga svega tužitelj nije nedvosmisleno ukazao o kojem se točno obliku diskriminacije radi niti učinio vjerojatnim svoje navode pa predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak.

3. U dokaznom postupku su izvedeni dokazi pregledom i čitanjem Zahtjeva za zaštitu prava radnika od 4.7.2023.g., zapisnika sa sastanka broj 2211/23 od 24.5.2017.g. i 2377/23 od 7.6.2023, , prijedloga za povećanje koeficijenata, očitovanja predstavnika Radničkog vijeća ĐU, Pravilnika o radu od 17.11.2020.g., Pravilnika o radu od 21.6.2023.g., Tablice radnih mjesta, Odluke o stimulaciji plaće Ur.br.: 4152/23 od 5.10.2023.g., e-mail korespondencije, Ugovora o radu tužitelja od 2.1.2019.g. i 28.7.2017.g., Pravilnika o sistematizaciji i organizaciji poslova broj 394/2024 od 23.1.2024.g., saslušanjem svjedoka ĐU, ZU, RU, CU, VU, te saslušanjem tužitelja ŽU i direktora tuženika MU.

4. Stranke nisu imale daljnjih prijedloga za nadopunu dokaznog postupka.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je neosnovan.

6. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije bilo sporno da je tužitelj zaposlenik tuženika, već je sporno da li je tuženik povrijedio dostojanstvo tužitelja kao svog radnika, da li je tužitelj uznemiravan u vršenju radnih obveza, te da li je sustavno šikaniran, odnosno diskriminiran, a time i osnovano njegovo potraživanje naknade štete.

7. Tužitelj je, naime, zatražio zaštitu zbog povrede njegovog dostojanstva u smislu odredbe čl. 134. Zakona o radu uz tvrdnju da je učestalo uznemiravan, zastrašivan i šikaniran od strane poslodavca, te zbog toga što je izložen diskriminaciji opisanoj u čl.17.st.1. i 3. Zakona o suzbijanju diskriminacije i posljedično tome tužitelj zahtijeva da sud utvrdi da je tuženik svojim postupanjem povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, sustavno šikanirajući i uznemiravajući tužitelja.

8. Ocjenom u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti (čl.8.ZPP) ovaj sud utvrđuje da poslodavac tužitelja svojim postupanjem nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, sustavno šikanirajući i uznemiravajući tužitelja radnjama pobliže opisanim u izreci ove presude.

9. Naime, tužitelj svoj zahtjev za zaštitu dostojanstva temelji, u bitnome, na činjenicama da mu nije povećan koeficijent i time plaća, dok da svim ostalim djelatnicima tuženika jeste, pa da je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale djelatnike, te da je diskriminiran od strane direktora radi političkog i drugog uvjerenja, socijalnog podrijetla, imovnog stanja, obrazovanja, društvenog položaja i izražavanja radnika.

10. Odredbom čl. 7. st. 4. i 5. Zakona o radu (dalje: ZOR) je propisano da je zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima, te je poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

11. Diskriminacija je zabranjena u odnosu na uvjete zaposlenja i rada i sva prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom.

12. Izravna diskriminacija u smislu ZOR-a znači svako postupanje uvjetovano nekim od temelja iz gore cit. odredbe kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji, dok neizravna diskriminacija postoji kad određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa osobu zbog njenog određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili vrijednosti sustava koji čine temelje za zabranu diskriminacije stavlja ili bi stavila u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe.

13. Dakle, da bi postojalo uznemiravanje kao vrsta diskriminacije potrebno je da postoji neki od temelja navedenih u naprijed cit. članku.

14.Tužitelj u tužbi i stranačkom iskazu pred ovim sudom iskazuje da jedino njemu od svih zaposlenika nije povećan koeficijent, a da radi na radnom mjestu referenta voznog parka, te da je osnovica za to njegovo radno mjesto 2,35, to jest koeficijent, da, otkad je na tom radnom mjestu, zadnjih 7 ili 8 godina, uvijek da mu je isti koeficijent, da mu se plaća nije povećavala, a ostalim zaposlenicima da jeste, da direktor odlučuje o povećanju koeficijenta, a njemu da nije podignut koeficijent iz razloga što da su on i gospodin direktor u gradskoj četvrti Meterize bili, i to direktor da je bio predsjednik gradske četvrti, a on njegov zamjenik i kada je došlo do njegove smjene, da mu je kazao u svojoj kancelariji da će ga sankcionirati jer je on direktor, a i da je kazao da ga je smijenio sa mjesta predsjednika gradske četvrti Meterize i da drži da direktor ima drugačiji odnos prema njemu u odnosu prema drugim radnicima. Osim navedenog, direktor da je zabranio drugim kolegama sa njim kontakt i da se s njim druže, kao što da je zabranio da isti dolaze kod njega u kancelariju, da je od direktora tražio da njega i njegovu obitelj ostavi na miru, i da brine o svojim teško bolesnim roditeljima. Međutim, on to da nije napravio, već da je njegovog rukovoditelja i njegovog zamjenika nazvao i rekao da ne smije ući u službeno vozilo, a nakon što su mu oni rekli da je to na osobnoj razini i da njemu kao referentu voznog parka ne može to zabraniti, on da je rekao da ga to ne zanima i nakon toga da je direktor sazvao sastanaka s radničkim vijećem i rekao da podiže plaće zaposlenicima Zelenog grada zbog nastale inflacije, te da jedino njemu nije dignuta plaća, što da je primijetila djelatnica u računovodstvu, ČU, i otišla kod direktora reći mu da je pogriješio jer nije digao njemu koeficijent, na što da je on njoj rekao da nije pogriješio i da mu neće dignuti plaću. Tužitelj iskazuje da je njegov zaključak da ga je direktor htio isprovocirati, a nije imao drugog načina, nego ovaj, te da od starta drži da je njegov cilj bio da ga isprovocira i da ode s posla. Tužitelj navodi situaciju kada ja s pozicije svog radnog mjesta trebao biti u komisiji za prodaju starih automobila, a što da mu je direktor zabranio, pa kad se našao pred zidom i ustao tužbom, onda da je on malo zastao i kazao da ipak mora biti u toj komisiji. Iskazuje da radi svoj posao i da je sad trenutno direktor stao sa svim tim prema njemu, ali da je pitanje kad će opet nastaviti. Iskazuje da je direktor kolegama o njemu govorio pogrdno, pa npr. gospodinu ZU da je rekao da je kreten i da se ne smije družiti s njim, gospodinu HU da je rekao da ne smije ići kod njega, iako je znao da su dobri prijatelji, a također i rukovoditelju ĐU, također radniku ŠU koji je bio vozač da je poručio preko treće osobe, da je dobar momak i radnik, ali da se druži puno s njim. Iskazuje također da nikad nije dobio nikakvu opomenu za svoj rad, a niti bio na bolovanju, te opetuje da je svima povećana plaća osim njemu, te da je zbog takovog postupanja direktora dolazio na posao sa velim grčem pitajući se što će mu napraviti toga dana, a da nije išao kod doktora nego se obratio odvjetniku i kad je tužba došla, odjednom je to malo stalo. iskazuje da djelatnik FU, radi na radnom mjestu voditelj informatičkog sustava, a da ne zna koliki sad ima koeficijent, s tim da je njemu 20 dana prije nego ostalima podignut koeficijent, te vezano uz saznanja koliki je kome koeficijent iskazuje da misli da to ne bi trebala biti tajna, a da se propisuje visina koeficijenta u Pravilniku o radu kojeg direktor sam donosi, a da je i čitao ovaj zadnji Pravilnik, s tim a ne zna koliki je najviši koeficijent za referenta u raznim odjelima u cijeloj firmi, kao i da nije gledao da netko sa radnim mjestom referenta ima viši koeficijent od 2,35, iz razloga što je išlo inflacijsko povećanje plaće, i nebitno tko ima koliki koeficijent, te smatram da ako je išlo inflacijsko povećanje plaća, onda svi trebaju dobiti, pa tako i on, s tim da mu je rasla plaća kao i svim djelatnicima u osnovici, a da nije proučavao na temelju čega se povećava i određuje koeficijent, i o čemu ovisi, jer da smatra da zbog ovog što je ranije naveo, mu nije povećan koeficijent, kao i da koeficijent za određeno radno mjesto ne služi za usklađenje plaće sa rastom inflacije. Iskazuje nadalje da smatra da je diskriminiran zbog svega ovoga što je ranije naveo za direktora. Iskazuje da obavlja svoj rad na području cijelog grada, a pretežno na stanici za tehnički pregled udaljenoj oko 300 m od firme, i smatra da mu je potrebno službeno vozilo za otići na tehnički pregled, kao i drugom radniku koji ga mijenja, a kojemu to da nije zabranjeno. Iskazuje da je zna da li je referent voznog parka koji je bio prije njega imao službeno vozilo na korištenje, a prije njega da je bio gospodin Ž. Vezano uz izmjenu ugovora o radu nakon što je dobio mjesto referenta voznog parka, i da li je tada koristio službeno vozilo, iskazuje da je ranije imao ugovor o radu za radno mjesto i referenta voznog parka i vozača, pa je logično da je imao službeno vozilo 2017.g., a onda da mu se nakon godinu i pol promijenio kad se žalio rukovoditelju da to više ne može izdržati radeći na 2 radna mjesta, pa je promijenjen ugovor na način da više nije bio vozač dostavljač, već samo referent voznog parka te i dalje nastavio koristiti vozilo u službene svrhe, jedno vrijeme, do zabrane direktora, a da mu je koeficijent bio uvijek isti, a 2,35. Iskazuje da mu je najviše smetalo što ga direktor ponizio pred drugim djelatnicima i zašto nije i drugom djelatniku koji radi te poslove zabranio korištenje službenog vozila, nego samo njemu. Naposljetku, nakon što je tužba podignuta, da sad može voziti službeno vozilo, s tim da je bilo situacija kada mu je to zabranio, pa onda opet dozvolio, a na što da nije pristao i otišao pješke i tada ga direktor i vidio da ide pješke. Naposljetku, da kada je direktor vidio što je napravio i kad je došla tužba, da je tražio hitni sastanak radničkog vijeća i sindikata i govorio da ima propusta u radu, pa tako npr. da ide u druge kancelarije, da diže nogu na stol, što da nije vidio, da je vraćen veliki broj tablica na kamionima, a na što da mu je rukovoditelj rekao da se to izgubi pa da treba to napraviti te da rukovoditelj ĐU nije htio potpisati to što je naveo direktor, te da njega direktor prije inflacijskog povećanja nije prijavljivao, niti opominjao za rad.

15. Direktor tuženika MU pak iskazuje da je tužitelj iznio u svom iskazu niz laži i neistina, da se tužitelj ponašao u firmi neprimjereno, narušavajući radnu atmosferu, pjevajući po krugu, ometajući druge djelatnike po kancelarijama, a koji nemaju veze s njegovim poslom, na što da ga i usmeno upozoravao, pokušavao je utjecati na određene članove radničkog vijeća da mu ne daju podršku za novi mandat, a u čemu da nije uspio. Što se tiče koeficijenta, tužitelju da je dat najveći mogući koeficijent u toj kategoriji složenosti poslova, a što drugi djelatnici da nisu imali. Sada tužitelju da nije moguće dignuti koeficijent jer referenti su stavljeni svi u jednu razinu s ovom promjenom i to je dakle najveći koeficijent pa nije moguće prelaziti u drugu, višu kategoriju složenosti poslova s njegovom stručnom spremom. Kada je došlo do usklađivanja koeficijenta, a je došlo do povećanja osnovice, a što je i tužitelj dobio, te da mu se povećavala plaća sukladno Pravilniku, da je dobivao stimulacije i nagrade. Iskazuje da vodi računa o 170 ljudi, a u sezoni i puno više i da je ravnopravan prema svima, a nikad nije tužitelja dovodio u nepovoljniji položaj na radu od drugih zaposlenih, dapače, ali da traži odgovornost, da ga nije diskriminirao, ali da ga je upozoravao na učestala sazivanja i druženja u njegovoj kancelariji jer je remetio druge djelatnike u radu i na to ga upozoravao usmenim putem, ali ubuduće da će pismenim i to da je radio na takav način, a ne da mu je zabranjivao kontakte s drugim kolegama, odnosno drugim kolegama s njim. Vezano uz registarske pločice koje se vraćaju, da je istina da je naložio rukovoditeljima da vide što se dešava, a to da je i u opisu njegovog ranog mjesta, te da je isto upozoravao i da tužitelj mora odlaziti sa vozačima velikih kamiona na tehnički pregled jer su to radili i raniji djelatnici i tužitelj da je dužan biti uz to vozilo na tehničkom pregledu, dok manje vozilo može sam voziti na tehnički pregled i to da nije zabranjivao, ali da treba biti racionalan. Što se tiče službenog vozila i ukidanja prava da se istim koristi, iskazuje da je to ukinuo kad je tužitelj dobio novi ugovor o radu, a u kojem nije opis poslova bio vozač dostavljač. Iskazuje da drži da su firma od javnog interesa i da treba biti reda i odgovornosti.

Iskazuje da je svim zaposlenicima tvrtke kad je bilo inflacijsko povećanje povećao plaću, pa i tužitelju, da je plaća kroz osnovicu povećana svima, s tim da je tužitelj dobio i stimulaciju i nagradu, te da tužitelju nažalost nije u pisanoj formi izdao pisanu opomenu, jer je smatrao da će se nešto promijeniti kroz usmenu komunikaciju preko rukovoditelja, a da je najčešće razgovarao s rukovoditeljima ĐU i RU. Iskazuje da je može točno odgovoriti na pitanje koliko su kome povećane plaće kod inflacijskog povećanja, to da se sve može vidjeti i u dokumentaciji, a vezano uz proceduru donošenja pravilnika o radu u kojem su koeficijenti, iskazuje da se o tome razgovara s radničkim vijećem, da su o tome razgovarali 2 dana, da su činjenica da je ĐU postavio pitanje za ŽU i kada je obrazložio da je potrebno sve referente dovesti u istu razinu prije povećanja osnovica, oni da su to i prihvatili i da je dobio suglasnost radničkog vijeća, a da je netočno što ĐU iskazuje da je morao to prihvatiti da ne bi drugi djelatnici bili zakinuti, te a je bilo i situacija kada radničko vijeće nije prihvatilo nekakve prijedloge direktora. Iskazuje da nije nikada nikome od djelatnika došao i zabranio da komunicira s tužiteljem, ali da stalno upozorava da se za vrijeme radnog vremena puno ljudi skupljaju u kancelarijama i ubuduće da će to upozoravati i pismeno, s tim da je mogao izdati dva pisana upozorenja na obveze iz radnog odnosa tužitelju koji bi rezultirali otkazom, ali iz solidarnosti prema radniku da nije. Iskazuje da ga nitko od radnika u ovih 9 godina mandata nije tužio za diskriminaciju. Naposljetku da odluku o povećanju koeficijenata i osnovice, otežanih uvjeta donosi direktor sukladno Zakonu, s tim da svako takovo pitanje se usuglašava s radničkim vijećem.

16. Svjedok ĐU, zaposlenik tuženika od 2011. godine, a sada na radnom mjestu rukovoditelj operativnog sektora i predstavnik radničkog vijeća do kraja mjeseca lipnja 2024. kada mu je istekao mandat iskazuje da mu je predmet spora poznat pa tako i tužitelj a koji je zaposlenik tuženika na radnom mjestu referent voznog parka, da mu je poznato da bi tužitelj bio diskriminiran na svom radnom mjestu, npr. zbog naloga direktora da ne smije koristiti službeno vozilo, a iako je priroda njegovog posla takva da treba koristiti službeno vozilo, a također i ono vezano uz povećanje koeficijenta koji mu nije povećan a svim ostalim radnicima jeste, a također i vezano za odnos sa drugim kolegama, pa tako da je i njemu samom direktor rekao da ne odlazi u prostorije zajedno sa tužiteljem, s tim da ne zna zbog čega je tako direktor postupao prema tužitelju. Iskazuje da mu se kao njegovom nadređenom tužitelj zbog takvog postupanja žalio, ali nije tražio ništa pismeno da reagira, a misli da to nije tražio niti od direktora, te da misli da su odnosi između tužitelja i direktora poremećeni a to kreće iz razdoblja od prije a vezano uz političke odnose. Iskazuje da je nazočio sastanku od 17.5.2024. gdje se raspravljalo o koeficijentima i tamo iznio svoje mišljenje a o tome postoji i zapisnik, a da se radilo o inflacijskom povećanju koeficijenta a koje je trebalo ići prema svim radnicima, a na tom sastanku da se upravo i pregovaralo vezano uz tužitelja i direktor da je tada na tom sastanku rekao da je tužitelju podignut koeficijent kada je premješten na radno mjesto referenta voznog parka i da stoga nema potrebe da mu se sada diže koeficijent, ali da se to nije odnosilo na druge radnike kojima je u međuvremenu podignut koeficijent. Iskazuje da je istina da je on tražio da se tužitelju podigne koeficijent barem za jedan dio, a da se vidi da se ne radi o diskriminaciji i da je on jednak ostalim radnicima po tome i time da je on stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale djelatnike a čije interese da je također zastupao, s tim da suglasnost da se svim djelatnicima podigne koeficijent osim tužitelju daje radničko vijeće dakle 3 člana i bez obzira što se ne slažu s odlukom direktora vezano uz tužitelja da nisu mogli staviti u nepovoljni položaj i sve ostale radnike jer tada da ne bi došlo uopće do povećanja koeficijenta. Iskazuje da je nadređen tužitelju od njegovog zaposlenja na radno mjesto referenta voznog parka i da je točno da dugi niz godina nije došlo do povećanja plaće tužitelju, koji da, dok mu je on nadređen nikada nije dobio opomenu ili odbio rad. Što se tiče pitanja da li je tužitelju otežano obavljanje posla zbog odluke direktora da mu se oduzme službeno vozilo iskazuje da jeste, te da misli da takva odluka nije niti u interesu tvrtke i da smatra da je zbog njihovih osobnih odnosa direktor i donio takvu odluku. Iskazuje da je svim radnicima isplaćena stimulacija u rujnu i listopadu 2023. a također i tužitelju. Vezano uz način na koji tuženik vrši obračun plaće i od čega se plaća točno sastoji, iskazuje da nije stručnjak za financije i računovodstvo ali da zna da se plaća sastoji od osnovice, broja bodova, dodatke na uvjete rada, staž, a što se tiče tarifnih razreda da ne razumije to pitanje, ali da imaju različite sektore gdje su djelatnici drugačije plaćeni obzirom na složenost rada. Iskazuje da ne zna da li netko sa istom stručnom spremom i stupnjem obrazovanja kao tužitelj ima veća primanja od njega, te da misli da to i nije predmet ovog spora, a također da ne zna u koju grupu i tarifni razred se tužitelj svrstava, ali da može reći i to da je odluka direktora da može dignuti plaću kroz osobne uvjete a što da nije napravljeno za tužitelja i također da napamet ne zna koji je najveći koeficijent koji ima netko od referenata kod tuženika i dodaje da se ova zabrana kontakta s tužiteljem odnosila samo na njega a niti na kojeg drugog djelatnika. Iskazuje da tužitelj nikada u potpunosti nije onemogućen u obavljanju svog posla, ali ponavlja da mu je otežano obavljanje svojih poslova i naposljetku, što se tiče ovog povećanja misli da se tu radi o socijalnom povećanju jer se plaća nije dizala godinama.

17. Svjedok ZU, zaposlenik tuženika, iskazuje da poznaje tužitelja i da mu je poznat predmet spora, a da je cijeli ovaj slučaj na osobnoj razini i da je naravno direktor stavljao tužitelja u nepovoljniji položaj u odnosu na druge djelatnike a to vezano i uz povećanje koeficijenta koji je dignut svima djelatnicima osim tužitelju, te da je njemu direktor zabranio kontakt sa tužiteljem i kazao da se ne druži s tužiteljem a kada je išao s njim popiti kavu da ga je zagrlio i citira rekao:" da se ne družim sa ŽU, da je on kreten", na što da se oglušio a stoga i pretpostavlja da je jedini morao čekati tri godine da bude primljen sa radnog mjesta na određeno vrijeme na radno mjesto na neodređeno vrijeme, s tim da je i njemu povećan koeficijent u svibnju 2023.g., te da mu je također poznato da je tužitelj diskriminiram zbog toga što mu je oduzeto službeno vozilo a to da mu je u opisu radnog mjesta budući je referent voznog parka. Iskazuje da je zaposlen kod tuženika od 2018. do danas i da tužitelj nikada nije dobio nekakvu opomenu na svoj rad i da ne bi izvršavao radne zadatke, ali da zna da mu je otežan posao zbog ove zabrane upravljanja službenim vozilom, a drži da to nije u interesu tvrtke. U listopadu 2023. svim djelatnicima pa tako i tužitelju da je isplaćena stimulacija. Koliko je upoznat direktor da je, osim njemu, i drugim radnicima sugerirao da ne budu u kontaktu s tužiteljem i zabranjivao im kontakt, dakle socijalno ga izolirao. Iskazuje nadalje da je on viši financijski referent, s tim da nije u dodiru sa obračunom plaća jer to radi računovodstveni sektor, ali da mu je poznato da postoje i horizontalno i vertikalno posloženi tarifni razredi, a tužitelj da spada u razred u kojem su svim referentima jednak koeficijent, ali da nije upoznat da li u njegovom platnom razredu ima referenta koji imaju veći koeficijent, s tim da ponavlja da je svima podignut koeficijent osim tužitelju i da u firmi ima djelatnika koji imaju isti stupanj obrazovanja a veća primanja od tužitelja, ali da ne zna točno tko tj. da se radi o pomoćniku voditelja službe i naposljetku, tada kada je došlo do povećanja osnovice ona da nije svima uvećana u istom postotku, a ne zna ovisno o čemu.

18. Svjedok RU, zaposlen kod tuženika od 2020. godine na radnom mjestu pomoćnika rukovoditelja sektora operativnih poslova iskazuje da tužitelja poznaje kao svog kolegu i da su u dobrim odnosima a on da je referent voznog parka. Što se tiče pitanja da li mu je poznato da bi tužitelj u odnosu na ostale radnike bio ičim diskriminiran iskazuje da misli da se radi o samo ovom povećanju koeficijenta, a povećan da je svima osim njemu, s tim da ne zna zbog kojeg razloga, a da mu je poznato da je direktor zabranio tužitelju korištenje službenog vozila zbog tehničkog pregleda jer je njemu rekao da kaže tužitelju da tamo ide pješke, a što da mu sigurno otežava rad, a kao razlog je naveo da auto možda može nekome trebati, te da misli da to nije opravdano naročito ako je automobil slobodan, a radi se o udaljenosti od Zelenog grada d Euroherca a to je nekih 4 minuta hoda a cca 400 metara. Osim toga da nije čuo da bi direktor diskriminirao tužitelja po bilo kojoj drugoj osnovi i da nije upoznat sa sistematizacijom tarifnih razreda, s tim da mu nije poznato da li neki drugi referent ima veću plaću od tužitelja. Na upit pun. tužitelja koliko ima referenata voznog parka izjavljuje da ima samo jedan a to je tužitelj kojeg po potrebi mijenja, ali njemu da nije zabranjeno korištenje službenog vozila. Tužiteljev najveći posao da jeste dio vezan uz tehnički pregled kod Euroherca i to najmanje bi trebao odlaziti 15-tak puta mjesečno, a za neku drugu relaciju da mu nije zabranjeno korištenje službenog vozila.

19. Svjedok CU, zaposlena na radnom mjestu rukovoditelja sektora općih, pravnih i kadrovskih poslova kod tuženika, iskazuje da poznaje tužitelja koji je inače referent voznog parka pa da joj je tako poznat predmet spora s obzirom na posao koji radi. Ono što da ona ima kazati vezano uz predmet spora da jeste da su koeficijenti određeni sukladno Pravilniku o radi i Pravilniku o sistematizaciji i da joj je teško reći i donijeti ocjenu da li je tužitelj diskriminiran u odnosu na ostale djelatnike jer se upravo iz tog razloga i vodi ovaj postupak. Svim ostalim djelatnicima je ili povećan koeficijent ili otežani uvjeti rada, a tužitelju da je ostao isti koeficijent, ali da ne zna koji je razlog tome i nema nikakvih izravnih saznanja da bi direktor tuženika zabranio tužitelju kontakt s njom, a za druge djelatnike da nema saznanja, a niti zna išta vezano uz vozni park tim više što tužitelj nije zaposlenik njenog sektora. Iskazuje da tužitelj nikada po njenom saznanju nije dobio službenu pisanu opomenu koju bi eventualno izradio pravni sektor ili odbio obavljanje poslova. Vezano uz upit da li je sudjelovala sastanku dana 17.05.2023.g. kada se raspravljalo o koeficijentima izjavljuje da nije, te da je dobila kao zaposlenik povećanje plaće prema odluci iz lipnja 2023.g. kao i posebnu stimulaciju kao naknadu. Na upit pun. tuženika da li su inflacijsko povećanje osnovice dobili svi djelatnici uključujući i tužitelja izjavljuje da jesu jer je tu povećana osnovica, a da tužitelj ima pripadajući koeficijent, a najveći u toj grupi je od 2,3 sve sukladno pravilniku, a koji koeficijent tužitelj da ima od prije. Na upit pun. tuženika da li su usporedni radnici tužitelju prije imali manji koeficijent izjavljuje da jesu od 2,25, a sada da im je po ovom pravilniku povećan na 2,35, a to zna za radno mjesto arhivara, kadrovika i administratora u pravnom sektoru. Naposljetku tužitelj u tom svom razredu da ne može imati veći koeficijent od 2,35, a vezano uz pitanje na temelju čega se isplaćuje stimulacija iskazuje da imaju Pravilnik o stimulaciji rada radnika i na temelju njega direktor donosi odluku, a nema saznanja da bi bilo diskriminacije zbog isplate stimulacije. Što se tiče vrste radnih zadataka tužitelja to da joj je poznato samo općenito, a kako imaju 170 radnika to da niti ne može znati napamet i nema saznanja kakvi su odnosi između tužitelja i direktora tuženika.

20. Svjedok VU, zaposlenik tuženika na radnom mjestu zamjenika rukovoditelja financijsko računovodstvenih poslova, iskazuje da joj je poznat tužitelj, a što se tiče predmeta spora samo ono što je pisalo u pozivu, a da se radi o diskriminaciji, te da njoj nije poznato da bi tužitelj ičim bio diskriminiran niti da bi ga direktor uznemiravao ili diskriminirao. Što se tiče ove odluke o povećanju koeficijenta i osnovice plaće u pravilniku o radu od 21.06.2023.g. iskazuje da nije sudjelovala u donošenju istog već samo postupala sukladno tom pravilniku u isplati plaća. Iskazuje da je vidjela da tužitelju nije porastao koeficijent, a ne zna kako te tablice i platni razredi izgledaju s tim da su kod njih odluke direktora o tome da li radnik može imati veći koeficijent od onog najviše propisanog za njegovo radno mjesto, te da nema saznanja kakvi su međuljudski odnosi između direktora i tužitelja niti znam da li je direktor zabranio djelatnicima da komuniciraju s tužiteljem, kao niti da li je tužitelj dobio opomenu ili upozorenje jer ne radi u njezinom sektoru, te da nije sudjelovala na sastanku uprave i sindikata od 17.05.2023.g., a da je od uprave dobila stimulaciju za plaću u 11. i 12. mjesecu, a što se tiče tužitelja od za plaću u 11. mjesecu da nije dobio stimulaciju, a za plaću u 12. da je dobio stimulaciju s tim da tko je bio više od 5 dana na bolovanju nije dobio stimulaciju. Što se tiče pitanja da li je sa direktorom JU u posljednjih par mjeseci razgovarala o ovom predmetu izjavljuje da nije, a što se tiče ovog svjedočenja da je dobila poziv od suda i odazvala se i nije bilo nikakvog pritiska na nju, s tim da je svom nadređenom M kazala da je više iznenađena što je pozvana na svjedočenje jer nije znala što bi uopće trebala reći vezano za pravilnik u čijem donošenju uopće nije sudjelovala. Također iskazuje da ne zna ništa vezano uz ikakve zabrane upravljanja službenim vozilom tužitelju te ponavlja nije u tom sektoru. Na upit pun. tuženika da li sudjeluje u izradi obračuna plaća izjavljuje da ne sudjeluje, a da naravno da ima saznanja i tome kako se plaća obračunava, a što se tiče inflacijskog povećanja plaće izjavljuje da kada se povećavala osnovica onda se svim radnicima povećavala. Na upit da li je ikada vidjela ili čula da se direktor tuženika ružno ili neprimjereno ili ponižavajuće odnosi prema tužitelju izjavljuje da nije. Na upit koliki koeficijent imaju referenti u financijskom sektoru izjavljuje da sada imaju 2,35, a za tužitelja ne zna i trebala bi to vidjeti u sistematizaciji s tim da je raniji koeficijent za ove navedene djelatnike bio 2,25. Inače, referenti da nemaju veći koeficijent od 2,35. Što se tiče pitanja na kojem osnovu se isplaćuje stimulacija iskazuje da imaju Pravilnik o stimulaciji kojim je to propisan te naposljetku da nema saznanja da bi direktor diskriminirao bilo kojeg djelatnika.

21. Ocjenom ovako u postupku izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti (čl.8. ZPP) proizlazi da tužitelj u postupku nije dokazao, niti to proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, da bi bio sustavno šikaniran i uznemiravan od strane direktora tuženika, pa da bi time svime tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, te ga je navedenim postupcima doveo u neravnopravan položaj u odnosu na ostale službenike, te da nema elemenata povrede njegovog dostojanstva, niti obilježja izravne, a niti neizravne diskriminacije i da se ne radi o ponašanju prema tužitelju koje bi bilo uzrokovano nekom radnjom iz čl. 7. st. 4. Zakona o radu, tim više što tužitelj ima najviši koeficijent svog radnog mjesta, te nesporno dobivao stimulacije i nagrade, radi čega sud nalazi da isti nije postupanjem poslodavca stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika u usporedivoj situaciji, s tim da je nesporno da tužitelj i njemu nadređena osoba nisu u radu i obnašanju službe koju su obavljali ostvarili korektan međusobni odnos koji podrazumijeva poštivanje pravila struke i međusobno uvažavanje u granicama mogućeg, razumnog i dopuštenog.

22. Naposljetku, ako radnik u slučaju spora iznese činjenice koje opravdavaju sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama zakona kojima je propisana zabrana diskriminacije, na poslodavcu je teret dokazivanja da diskriminacije nije bilo, a na radniku teret iznošenja činjenica i okolnosti na kojim se temelji njegova tvrdnja o uznemiravanju, a kada su isti izneseni, teret dokaza da tomu nije tako prebacuje se na poslodavca.

23. Tijekom ovog postupka tužitelj je u tužbi i tijekom raspravljanja iznio činjenice koje opravdavaju sumnju na postojanje diskriminacije, ali iz provedenih dokaza i ocjenom istih, kako pojedinačno, tako u njihovoj ukupnosti (čl. 8. ZPP), je utvrđeno da istaknuti postupci i propuštanja tužitelju nadređene osobe nisu bili diskriminirajući, pa je slijedom svega naprijed navedenog, valjalo tužbeni zahtjev tužitelja odbiti budući tužitelj nije dokazao uznemiravanje, a samim time ni pravnu osnovu za naknadu nematerijalne štete, dok s druge strane je poslodavac dokazao da nije bilo nejednakog postupanja.

24. Slijedom svega navedenog valjalo je presuditi kao u toč. I. izreke ove presude.

25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 151., čl.154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, te Tbr. 7, 8, 9, 42 i 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, pa je tuženiku, koji je u cijelosti uspio u sporu, priznat trošak u vidu jednokratne naknade sastojeći od sastava odgovora na tužbu u od 11.3.2024.g., zast. na roč. od 21.5.2024.g., sastav podneska od 6.6.2024.g., zast. na roč. od 12.6.2024.g., u izno usod 500,00 Eura, za zast. na roč. od 12.9.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura, za zast. na roč. od 7.11.2024.g. u iznosu od 100,00 Eura, za zast. na roč. od 16.1.2025.g. u iznosu od 100,00 Eura, za zast. na roč. od 13.2.2025.g. u iznosu od 100,00 Eura i za sastav podneska od 21.2.2025.g. u iznosu od 100,00 Eura, što iznosi ukupno 1.000,00 Eura, a uvećano za 25% PDV-a od 250,00 Eura iznosi sveukupno 1.250,00 Eura, koliko je tužitelj dužan naknaditi tuženiku na ime parničnog troška, a sve pobliže opisano u toč. II. izreke ove presude.

U Šibeniku, dana 18. ožujka 2025. godine

S U D A C :

Silvana Klisović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu u roku od 15 dana. Rok za stranku kojoj je presuda uručena na ročištu na kojem je ista objavljena, odnosno, za stranku koja iako uredno obaviještena nije pristupila ročištu na kojem je presuda objavljena, počinje teći od dana održanog ročišta na kojem je presuda objavljena, odnosno, uručena, a za ostale stranke od dana primitka pismenog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismenim putem, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DN-a: sadržana na zapisniku ročišta na kojem je presuda objavljena