REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-10554/2023-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ML (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Toni Smrček, odvjetnik u Zagebu, radi isplate i utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. veljače 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 18. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu br. 466-53024450 sklopljenom između tužitelja i pravnog prednika tuženika dana 26.7.2010. godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknada za obradu kredita i za prijevremeno zatvaranje kredita, a koje odredbe su sadržane u slijedećim člancima Ugovora o kreditu:

-članak 5. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi:" Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,00 % iznosa kredita..." II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 796,57 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 31.8.2010. godine do isplate, i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 783,86 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (18.3.25.) do isplate, sve kamate do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom (tj. njegovim prednikom) dana 26.7.2010. godine sklopljen Ugovor o kreditu br. 466-53024450, a prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 41.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.

1.1. Odredbom čl. 5 predmetnog Ugovora tuženik je obvezao tužitelj na plaćanje naknade za obradu zahtjeva u visini od 2,00% bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane. Ističe da je tuženik naplatio prilikom isplate kredita dana 31.8.2010. godine naknadu u iznosu od 6.001,73 kn pa tužitelj predmetni iznos potražuje ovom tužbom s zateznim kamatama od dana plaćanja do isplate, uz naknadu paničnog troška.

2. Tuženik zaključenje ugovora (1.) ne osporava, ali u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava sve navode tužitelja, smatra da je odredba ugovora o naknaditi valjana i da je istu imao pravo naplatiti. Ističe prigovor zastare. Predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor, potvrdu, otplatni plan i proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio, jer je i bez provođenja istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Predmet spora je je zahtjev da sud utvrdi ništetnim dio članka 5 ugovora te naloži tuženiku isplata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama kojima je povrijeđeno potrošačko pravo.

4.1. Nije sporno, jer tako proizlazi iz potvrde koju je izdao tuženik, da je tužitelju dana 31.8.2010. godine naplaćena naknada u visini 2,00% iznosa kredita, tj. iznos od 6.001,73 kn. Sporno je da li se radi o ništetnoj odredbi, pa posljedično tome i da li je osnovan zahtjev za povrat plaćene naknade.

5. Čl. 20 ugovora određeno je da potpisnik ugovora, dakle i tužitelj, prihvaća sve akte tuženika (opće poslovne uvjete, odluku o naknadama, odluku o kamatnim stopama) i to i one koji vrijede u trenutku potpisa ugovora, kao i one koji budu doneseni tijekom ugovornog odnosa, dakle sve izmjene i dopune.

6. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelj iz čijeg iskaza proizlazi da je tuženik bio njegova banka i da je imao potpuno povjerenje u rad tuženika, da se razgovaralo samo o iznosu koji mu je potreban, a da razgovora o naknadama i troškovima nije bilo i da zbog povjerenja u rad banke uopće nije razmišljao o naknadama i troškovima. Novac mu je trebao kako bi vratio kredit u kojem je bio jamac i u kojem je korisnik kredita prestao podmirivati svoje obveze.

7. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da među strankama nisu vođeni pregovori o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu naknade za obradu kredita, jer tuženik tu, odlučnu činjenicu nije dokazao. Pritom se posebno ističe da tuženik ovakve navode nije niti osporio, niti je predložio dokaze o pojedinačnom pregovaranju u odnosu na ovu naknadu. Izjave djelatnika tuženika odnose se na pitanje tzv. izlaznih naknada, a pregovaranje u svakom pojedinom ugovoru ne može se dokazivati općim izjavama. Dakle, sud smatra da je izostala informiranost na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadi nije moglo pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelj da je Ugovor bio unaprijed sastavljen, jer su djelatnici pripremili ugovor i zvali ga na potpisivanje, te je tužitelj o naknadi određenoj u ugovoru bilo onemogućeno pregovarati, jer to potvrđuje okolnost da je takav "gotovi" ugovor bio prezentiran tužitelj po pozivu djelatnika tuženika.

8. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

8.1. Čl. 81 ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% iznosa kredita.

9. Prema mišljenju suda predmetna odredba (članak 5 ugovora) je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelj da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

9.1. Čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

9.2. Osim toga, tekst čl. 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

9.3. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. . ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

10. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz č. 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužitelj, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

10.1. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

11. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelj kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

11.1. U skladu s čl. 59. toč. 3 ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelj nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

11.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl. 5 ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 2,00 % njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelj i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

12. Nadalje, prema članku 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

12.1. Zbog toga sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

13. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju članka 5. ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelj, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 5 ugovora, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. istoga zakona.

14. Temeljem svega utvrđenog sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan članak 5 ugovora u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita od 2,00% na iznos kredita (točka I. izreke presude).

14.1. Kako je odredba ugovora u tom dijelu ništetna (14.) to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelj ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

15. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

16. Iz dopisa samo tuženika nesporno je utvrđeno da je tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 2,00% tj. iznos od 6.001,73 kn (796,57 eura), zbog čega tuženik tijekom postupka neosnovano osporava visinu zahtjeva, tužitelj nepotrebno predlaže provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Samo dopis od dana 24.11.2023. godine s lista 15 spisa tuženik tijekom postupka nije osporio, pa nije u skladu s načelom ekonomičnosti postupka provoditi dokaz na okolnost visine naplaćene, ništeten naknade.

16.1. Tuženik uz glavnom potraživanje treba platiti i kamatu i to od dana stjecanje, što je prema dopisu tuženika i prometu po računu bilo dana 31.8.2010. godine.

16.2. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je način i visina ugovaranja naknada nepoštena, a time i ništetna. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja, a po stopi iz čl. 29. ZOO- a.

17. Temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupan po odvjetniku, dosuđena je naknada parničnog troška koja se odnosi na sastav tužbe, jednog obrazloženog podneska i pristupa na jedno ročište po 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura, što je uvećano za 150,00 eura PDV-a i 33,86 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu.

17.1. Trošak sastava podneska od 7.5.2024. tužitelju nije priznat, jer primjenom čl. 155. ZPP-a isti nije bio potreban za vođenje ovog spora.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.