Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1369/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Jadranke Matić, kao predsjednice vijeća, Ksenije Jakovčević, suca izvjestitelja i članice vijeća i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Imonu Choudhuryju, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Gajski, Grlić, Prka i Partneri d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika REPUBLIKA HRVATSKA, OIB: 52634238587, zastupanog po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Zagreb, Selska cesta 2, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1916/2021 od 7. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-1916/2021 od 7. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod stavkom I i III te odluka o parničnom trošku pod stavkom VI izreke.

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom II. izreke za iznos od 58.159,13 Eur/ 438.200,00 kn[1] sa zateznim kamatama od 11. prosinca 2020. pa do isplate i za navedeno sudi.

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 58.159,13 Eur/ 438.200,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila poslije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Preinačava se navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom IV. izreke za iznos od 5.308,91 EUR/ 40.000,00 kn i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.308,91 EUR/ 40.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila poslije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Preinačava se odluka o parničnom trošku u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom VII izreke za iznos od 9.917,27 EUR/74.721,67 kn sa zatraženom zateznom kamatom i za navedeno sudi:

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 9.917,27 EUR/74.721,67 kn sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila poslije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se žalba tužitelja kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu pod stavkom IV. izreke za iznos od 3.235,12 Eur/24.375,00 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom te pod stavkom V izreke u cijelosti kao i odbijajući dio odluke o parničnom trošku pod stavkom VII izreke za iznos od 6.611,08 Eur sa zatraženom zateznom kamatom.

VI. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 300,65 Eur, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja pod stavkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 174.636,67 Eur/ 1.315.800,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do isplate, a pod stavkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu preostalog iznosa od 58.159,13 Eur/ 438.200,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do isplate. Pod stavkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 746,57 Eur/ 5.625,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do isplate, a pod stavkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan preostali tužbeni zahtjev za isplatu 8.544,03 Eur/ 64.375,00 kn, sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2020. do isplate. Pod stavkom V. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 29.731,04 Eur/ 224.008,50 kn, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci te je pod stavkom VI izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 19.256,83 Eur sa zateznim kamatama računatim od 7. studenog 2023. do isplate dok je pod stavkom VII izreke odbijen kao neosnovan preostali zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 16.528,35 Eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 7. studenog 2023. pa do isplate.

2. Protiv dosuđujućeg dijela navedene presude pod stavkom I i III izreke i odluke o parničnom trošku pod stavkom VI izreke žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP), te predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

3. Protiv odbijajućeg dijela navedene presude pod stavkom II, IV, V i VII izreke žali se tužitelj također iz svih žalbenih razloga i predlaže žalbu usvojiti uz naknadu troška žalbe.

4. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom štete zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 8 godina odnosno 2924 dana.

7. S obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, da su razlozi jasni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Također nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Neosnovan je i prigovor tuženika da nije postupljeno u smislu čl. 315. st. 3. ZPP jer na zapisniku s ročišta od 20. rujna 2023. nije konstatirano da je glavna rasprava počela iznova, niti je uz suglasnost prisutnih punomoćnika stranaka pročitan zapisnik o iskazu tužitelja, jer taj propust ne predstavlja bitnu povredu postupka u smislu čl. 354. st. 1. ZPP i u konkretnom slučaju ne utječe na pravilnost i zakonitost donesene presude.

8. U tijeku prvostupanjskog postupka sud je pravilno utvrdio:

- da je presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-36/02 od 14. travnja 2005. tužitelj osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam (8) godina, koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj

Kž-985/05 od 22. veljače 2006.,

- da iz potvrde Uprave za zatvorski sustav od 6. ožujka 2017. proizlazi da je tužitelj u cijelosti izdržao kaznu zatvora na koju je osuđen u trajanju od 8 godina, odnosno ukupno 2924 dana,

- da je presudom Europskog suda za ljudska prava od 25. travnja 2013. (zahtjev br. 51198/08) u predmetu podnositelja (EA) protiv Hrvatske utvrđeno da domaći sudovi nisu osigurali podnositelju zahtjeva, ovdje tužitelju, pošteno suđenje te je došlo do povrede čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,

- da je povodom takve presude Europskog suda za ljudska prava podnesen prijedlog za obnovu postupka u kojem je ovdje tužitelj, presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj K-Us-71/14 od 8. prosinca 2016. oslobođen od optužbe, koja presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj I Kž-Us-8/2017 od 26. listopada 2020.

9. Slijedom izloženog, utvrđeno je da je tužitelj nedvojbeno bio neosnovano lišen slobode u trajanju od 8 godina odnosno 2924 dana.

10. Iz iskaza tužitelja sud prvog stupnja je utvrdio da se kod tužitelja koji je zbog neosnovanog lišenja slobode nedužan proveo u zatvoru tako dug vremensko razdoblje tijekom kojeg je cijelo vrijeme tvrdio da nije kriv i da je neosnovano osuđen, razvio PTSP i druge psihičke dijagnoze te mu je trajno narušeno zdravstveno stanje, te su mu se tako nakon par mjeseci provedenih u zatvoru počele javljati traume, a uslijed krajnjeg psihičkog stresa je u dva navrata i štrajkao glađu, da su uvjeti u zatvoru bili loši osobito u zatvoru u Remetincu jer se WC u sobi nije nalazio kod prozora nego na drugoj strani sobe, a neki od zatvorenika nisu dali da se otvore prozori, pa kako ih je u sobi bilo puno to su se stalno širili neugodni mirisi. Nadalje, s obzirom da je tužitelj bio sudionik Domovinskog rata, u odnosu na to kako se manifestirao PTSP tužitelj je iskazao da nije znao je li u zarobljeništvu ili u zatvoru, nije znao da li bi buknuo ili bi trpio, jedno je vrijeme pio i tablete za smirenje, koje mu je propisao psihijatar u zatvoru, ali su zbog toga bili česti pregledi ćelija pa je odbio piti te tablete, imao je i flashbackove vraćanja u vrijeme rata, pri čemu mu se činilo da je rat pravedan za razliku od situacije u kojoj se našao nedužan u zatvoru u kojem bi se, kad bi primjerice čuvari lupali vratima, vraćao u ratno vrijeme odnosno u vrijeme granatiranja. Iz zatvora je izašao je 2010., a najviše vremena je proveo u Remetincu, a bio je i u zatvorima u Lepoglavi, Gospiću, Puli, Karlovcu i potom opet u Zagrebu. Bio je uzoran zatvorenik i svoju zatvorsku kaznu je odslužio do kraja, do zadnjeg dana, nije imao stegovnih postupaka za vrijeme odsluženja kazne i nikad nije bio u samici iako su se loše odnosili prema njemu. Također, kako nakon izlaska iz zatvora nema nikakve organizirane pomoći za zatvorenike, nekoliko je mjeseci spavao po haustorima dok se nije snašao, a zbog izdržavanja kazne članovi njegove obitelji i prijatelji drugačije su se odnosili prema njemu jer je neosnovana kazna trajala predugo i zato su predugo bili razdvojeni.

11. Ovdje valja reći da je tužitelj rođen **.**.1967. u [adresa], priznati je hrvatski ratni vojni invalid iz Domovinskog rata VI skupine sa 60% oštećenja organizma temeljem ranjavanja i bolesti, u vrijeme uhićenja imao 35 godina, a u vrijeme odsluženja kazne 8. lipnja 2010. je imao 43 godine, to je neosnovano lišenje slobode u tako dugom vremenskom razdoblju zasigurno izazivalo izuzetnu tešku traumu i psihičku bol. Sve ovo životno je logično, a tuženik nije dostavio niti jedan relevantni dokaz kojim bi doveo u sumnju istinitost iskazivanja tužitelja.

12.1. Odredbom čl. 22. Ustava Republike Hrvatske propisano je da su čovjekovo pravo i sloboda nepovrjedivi te da se nikome ne smije oduzeti ili ograničiti sloboda osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.

12.2. Prema odredbi čl. 25. st. 1. Ustava Republike Hrvatske svatko tko je nezakonito bio lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom, pravo na odštetu i javnu ispriku. Riječ je o posebnom nenovčanom obliku naknade nematerijalne štete zbog povrede prava osobe, ugleda, časti i slobode.

13. Odredbom čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, a koje je Republika Hrvatska prihvatila retroaktivno počevši od 6. listopada 1991., propisano je da svaka osoba koja je bila žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora ima pravo na naknadu štete.

14. Pravo na slobodu i sigurnost, uključujući i pravo na odštetu žrtvama nezakonitog uhićenja ili pritvaranja propisano je odredbom čl. 5. st. 1. i 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori 6/99, 88/99).

15. Pitanje naknade štete neopravdano osuđenim i neutemeljeno uhićenim osobama razrađeno je u materijalno pravnim i procesno pravnim odredbama Zakona o kaznenom postupku u čl. 14. (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - službeni pročišćeni tekst, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19) kojim je propisano da osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom kao i Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 60/16, 29718, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO).

16. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj ima pravo na isplatu naknade neimovinske štete.

17. Pritom sud prvog stupnja smatra da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan te u obrazloženju presude navodi da naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima simbolično značenje-satisfakciju, te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj svrsi, ali niti biti takva da obezvrjeđuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena. Sukladno navedenom, a vodeći računa o vremenu koliko je trajalo neosnovano lišenje slobode tužitelja od 8 godina odnosno 2924 dana, o životnoj dobi tužitelja (rođen 1967. u vrijeme uhićenja imao 35 godina, a u vrijeme odsluženja kazne 8. lipnja 2010. je imao 43 godine), socijalnom statusu iz kojega potječe i da u tako dugom vremenskom razdoblju nije imao kontakta sa obitelji i prijateljima, te s obzirom da je riječ o hrvatskom ratnom vojnom invalidu iz Domovinskog rata VI skupine sa 60% oštećenja organizma koji je nedugo nakon ratnih zbivanja i trauma zbog neosnovanog lišenja slobode nepovratno izgubio najbolje godine života zbog kojih se nije mogao realizirati u životu, a nakon konačnog izlaska iz zatvora drugi ljudi su prema njemu promijenili svoj odnos, to je ovaj sud, uz uvažavanje izmijenjenih Orijentacijskih kriterija ocijenio da tužitelju za svaki dan neosnovanog pritvaranja pripada naknada u zatraženom iznosu od 600,00 kn/79,63 Eur po danu i da bi upravo taj iznos bio primjerena naknada u smislu odredbe čl. 19. u svezi čl. 1100. ZOO-a, koja naknada za ukupno 2924 dana iznosi utuženi iznos od 1.754.000,00 kn, a dosuđeni iznos od stavkom I izreke prvostupanjske presude, je neadekvatan kako u odnosu na trajanje uhićenja, tako i u odnosu na narav i težinu kaznenog djela koje mu se neosnovano stavljalo na teret, kao i na sve ostale prethodno izložene okolnosti konkretnog slučaja.

18. Također djelomično osnovano tužitelj osporava pravilnost odbijajućeg dijela odluke u pogledu visine dosuđene naknade neimovinske štete za duševne boli zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje - duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti.

19. Naime, odlučne činjenice utvrđene su stručnim i obrazloženim nalazom i mišljenjem vještaka prim. dr. Gordana Makarića, dr. med. specijaliste psihijatra koji je svoj nalaz i mišljenje zasnovao na priloženoj medicinskoj dokumentaciji kao i osobnom pregledu tužitelja, dan je okolnosno, uvjerljivo i u skladu s pravilima medicinske struke, a na koji niti stranke nisu imale primjedaba, radi čega ga u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

20. Tako iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka proizlazi da je tužitelj kao izravnu posljedicu štetnog događaja na psihičkom planu razvio pogoršanje simptomatike ratnog PTSP-a (F43.1). Naime, tužitelj je u okolnostima predmetnog štetnog događaja neosnovanog pritvaranja u razdoblju od 8 godina bio izložen situaciji stresogenog potencijala, uvažavajući i objektivne dimenzije izloženosti gubitku slobode, te kompromitirajućem djelovanja informacija o tužitelju koje izazivaju jaku društvenu osudu. Navedeno je rezultiralo promjenama socijalne pozicije i načina života, koji su imali za posljedicu i poremećeno osobno, socijalno i obiteljsko funkcioniranje. Sve navedeno je i dovelo do razvoja pogoršanja psihičkog poremećaja. Između štetnog događaja i razvoja pogoršanja psihičkog poremećaja, postoji izravna uzročno-posljedična veza te je kod tužitelja došlo do povrede duševnog zdravlja zbog kojeg je je tijekom spornog razdoblja trpio duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, s naslova pogoršanja, kumulativno u visini od 10%, te je u tom omjeru morao ulagati pojačane napore u svom životu. Po navedenom razdoblju duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, s naslova pogoršanja, cijeni sa 5%, te će tužitelj u tom omjeru morati ulagati pojačane napore u svom životu. Navedeno se ogleda u njegovoj smanjenoj slobodi u osobnom, obiteljskom i socijalnom funkcioniranju, na način kako je opisano u psihičkom statusu.

21. Sud prvog stupnja dijelom usvaja tužbeni zahtjev dosuđujući tužitelju pravičnu novčana naknada za duševne boli zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 5.625,00 kn (stavak III izreke) dok u preostalom dijelu za iznos od 64.375,00 kn taj zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan i odlučuje kao pod stavkom IV izreke.

22. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda osnovano tužitelj u žalbi upire da dosuđena naknada s obzirom na utvrđeno smanjenja životnih aktivnosti u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja adekvatnu novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti kao jedinstvenog vida neimovinske štete jer je sud prvog stupnja na valjano utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučivao o visini utvrđene i dosuđene naknade.

23. Naime, povreda prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje može se pojaviti ne samo kao fizička već i kao duševna bol (čl. 19. st. 2. u vezi s čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a) pa je cijeneći kriterije odnosno kvalifikatorne okolnosti koje u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a utječu na visinu naknade: jačinu i trajanje povredom izazvanih duševnih boli zbog utvrđenog smanjenja životnih aktivnosti, a uzimajući u obzir životnu dob tužitelja (rođen 1967.) kao i ostale okolnosti slučaja, cilju kojem ta naknada služi, valjalo je tužitelju po ocjeni ovog suda uz uvažavanje izmijenjenih Orjentacijskih kriterija djelomično preinačiti pobijani stavak IV izreke presude suda prvog stupnja (čl. 373. toč. 3. ZPP-a) i tužitelju dosuditi daljnji iznos od 5.308,91 EUR/ 40.000,00 kn koji uz već dosuđeni po prvostupanjskoj presudi u svojoj ukupnosti čini pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na duševno zdravlje.

24. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 224.008,50 kn na ime troškova kantine, prvostupanjski je sud zaključio da troškovi kantine ne predstavljaju štetu nastalu tužitelju neosnovanim lišenjem slobode budući da ne postoji uzročno posljedična veza između navodne štete i neosnovanog lišenja slobode. Po ocjeni toga suda, troškovi zatvorske kantine ovisili su o osobnim preferencijama tužitelja, a tužitelj bi i na slobodi imao troškove prehrane koje bi sam snosio. Osim toga, iz kartica osobe te saldo-konti kartica, koje je tužitelj dostavio u spis taj sud ističe da nije mogao utvrditi na što je tužitelj točno trošio novac čiju naknadu u ovom postupku potražuje budući da tužitelj nije dostavio račune niti je predložio da se isti pribave od zatvora u kojima je tužitelj boravio

25. Odluku prvostupanjskog suda u ovom dijelu u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, Iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da je tužitelj za vrijeme izdržavanja kazne zatvora (osam godina), kako bi si bar djelomično poboljšao uvjete, koristio svoja novčana sredstva u zatvorskim kantinama (jer nije ni mogao nigdje drugdje), te je na taj način potrošio ukupno 224.008,50 kuna čiju naknadu također potražuje zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

26. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u zatvoru imao tri obroka dnevno, da su za doručak dobivali kruh s namazom i to marmeladom, maslacem ili paštetom i dvije kriške kruha, za ručak su najčešće dobivali srce sa saftom, prezvuršt, krvavice, fileke i takvu sl. hranu, koju on ne jede, a za večeru je bio topli obrok, primjerice, tjestenina sa sirom. Nadalje je iskazao da bi tražio da mu daju više kruha da bi mogao preživjeti samo na kruhu, ali kruha nisu dobivali dovoljno s time da u kantini nije bilo moguće kupiti kruh. Zbog takve prehrane je bio primoran kupovati hranu u kantini.

27. Točno je da je nerazumno očekivati od zatvorenika da tijekom izdržavanja osmogodišnje kazne zatvora čuva svaki pojedini račun iz kantine, s time da je upitno da li ih je uopće i dobivao. Međutim, budući da tužitelj tijekom postupka ni u činjeničnim navodima niti u svom iskazu nije precizirao koje je to konkretne namirnice kupovao i kako često, odnosno na što se to konkretno utuženi mjesečni iznosi odnose, a što nije vidljivo niti iz dostavljenih kartica osobe te saldo-konti kartica, taj nedostatak nije moguće otkloniti provođenjem financijsko knjigovodstvenim vještačenjem kako to pogrešno smatra tužitelj, pa je u tom smislu prvostupanjski sud pravilno odbio izvesti ovaj dokazni prijedlog tužitelja.

28. Zbog izloženog, proizlazi da je tužitelj u ovom postupku glede ovog dijela zahtjeva propustio postupiti sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, kako bi ostvario pravo na naknadu štete u visini utuženih troškova, a zbog posljedica neosnovanog lišenja slobode, to je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno zaključio da iz dostavljenih i izvedenih dokaza nije mogao utvrditi na što je to točno tužitelj trošio novac čiju naknadu u ovom postupku potražuje, a što je i po ocjeni ovog suda tužitelj bio dužen dokazati, to suprotno žalbenim navodima, u odnosu na ovaj zahtjev tužitelj nije dokazao pretpostavke odštetne odgovornosti tuženika, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud, to je pravilno odbijen zahtjev tužitelja za naknadu ove štete u iznosu od 29.731,04 Eur/224.008,50 kn na ime troškova kantine, kao neosnovan.

29. Kako je povodom žalbe tužitelja prvostupanjska presuda djelomično preinačena, valjalo je u skladu s tim preinačiti i odluku o trošku sadržanu u odbijajućem dijelu pod stavkom VII izreke prvostupanjske presude (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

30. Novelirana odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a, koja se primjenjuje na ovaj predmet, glasi: Ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

31. Budući da je tužitelj u pogledu pravne osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100%, a u pogledu visine tužbenog zahtjeva uspio je sa 87,87%, dok je tuženik u sporu uspio samo u pogledu visine u preostalom omjeru od 12,13% (100%+87,87%=187,87%), (187,87:2=93,935%) kada se tužiteljev uspjeh u sporu umanji za tuženikov uspjeh u sporu, proizlazi da je tužitelj uspio u sporu u konačnom omjeru od 81,81%, sve u smislu odredbe iz čl. 154. st. 2. ZPP-a.

32. Prema tome, tužitelj ima pravo na naknadu troška nastalog zastupanjem po punomoćniku odvjetniku prema navedenom omjeru, sukladno odredbi iz čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, to od inače pravilno utvrđenog troška po prvostupanjskom sudu, razmjerno uspjehu u sporu od 81,81%, tužitelju osnovano pripada trošak u iznosu od 29.174,10 Eur, to je tužitelju pored pravilno dosuđenog iznosa pod stavkom VI izreke u iznosu od 19.256,83 eur valjalo dosuditi daljnji iznos od 9.917,27 Eur uz djelomično preinačenje pobijanog odbijajućeg dijela odluke o troškovima postupka pod stavkom VII izreke, dok je u preostalom dijelu za iznos od 6.611,08 Eur zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška pravilno odbijen kao neosnovan.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci pod stavkom I na temelju odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u izreci pod stavkom II i III na temelju odredbu članka čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

34. Tužitelju je temeljem Tbr 10/1 Tarife priznat zatraženi trošak sastava žalbe, uvećano za iznos PDV srazmjerno uspjehu žalbe od 66,50% u iznosu od 300,65 Eur (čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a).

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Matić