Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-819/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], vlasnik OPG-a, zastupanog po punomoćniku Jakši Lucariću, odvjetniku u Zagrebu, Ilica 191 F, protiv tuženice YX, [adresa], [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6559/2019-41 od 7. lipnja 2024., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice YX, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6559/2019-41 od 7. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

«I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 2, čl. 3 i čl. 6 Ugovora o dugoročnom kreditu uz valutnu klauzulu br. 109/05, 514046014-31025431 od 20.05.2005. koje glase:

„…u iznosu od 315.000,00 kuna odnosno u protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju za devize, prema tečaju NM [adresa] na dan korištenja.“

„…iznos kredita utvrđen u deviznoj protuvrijednosti predstavlja zaduženje Korisnika kredita po ovom kreditu. Obveze Korisnika kredita plaćaju se u protuvrijednosti ugovorene valute na dan uplate.“

„Korisnik kredita prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru.“

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 5.123,08 eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućima

na iznos 32,55 € od 5.3.2009.

na iznos 24,11 € od 29.4.2009.

na iznos 23,93 € od 29.4.2009.

na iznos 6,51 € od 27.10.2009.

na iznos 6,46 € od 27.10.2009.

na iznos 6,47 € od 27.10.2009.

na iznos 6,46 € od 27.10.2009.

na iznos 6,35 € od 27.10.2009.

na iznos 6,42 € od 27.10.2009.

na iznos 6,37 € od 27.10.2009.

na iznos 6,38 € od 27.10.2009.

na iznos 6,34 € od 27.10.2009.

na iznos 6,34 € od 27.10.2009.

na iznos 41,21 € od 25.3.2010.

na iznos 40,93 € od 25.3.2010.

na iznos 40,96 € od 25.3.2010.

na iznos 40,69 € od 25.3.2010.

na iznos 40,72 € od 25.3.2010.

na iznos 40,36 € od 13.4.2010.

na iznos 39,82 € od 13.4.2010.

na iznos 40,11 € od 13.4.2010.

na iznos 89,03 € od 21.10.2010.

na iznos 107,18 € od 3.12.2010.

na iznos 106,52 € od 3.12.2010.

na iznos 123,28 € od 15.1.2011.

na iznos 122,90 € od 15.1.2011.

na iznos 120,46 € od 17.3.2011.

na iznos 120,42 € od 17.3.2011.

na iznos 119,73 € od 17.3.2011.

na iznos 119,67 € od 17.3.2011.

na iznos 119,30 € od 17.3.2011.

na iznos 118,09 € od 17.3.2011.

na iznos 118,55 € od 17.3.2011.

na iznos 149,21 € od 20.10.2011.

na iznos 149,06 € od 20.10.2011.

na iznos 148,29 € od 20.10.2011.

na iznos 151,68 € od 25.11.2011.

na iznos 151,19 € od 25.11.2011.

na iznos 151,20 € od 30.11.2011.

na iznos 150,96 € od 30.11.2011.

na iznos 166,90 € od 6.7.2012.

na iznos 166,60 € od 6.7.2012.

na iznos 165,22 € od 17.7.2012.

na iznos 164,30 € od 17.7.2012.

na iznos 164,15 € od 17.7.2012.

na iznos 150,82 € od 15.9.2012.

na iznos 156,08 € od 2.10.2012.

na iznos 155,44 € od 2.10.2012.

na iznos 159,05 € od 18.10.2012.

na iznos 158,52 € od 18.10.2012.

na iznos 163,93 € od 23.11.2012.

na iznos 150,80 € od 16.3.2013.

na iznos 150,26 € od 16.3.2013.

na iznos 151,16 € od 19.3.2013.

do isplate, sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato je za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, a od 01.01.2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 1.720,32 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.06.2024. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena sve u roku 15 dana."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga se na plaćanje troškova postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je sud prvog stupnja u prilog ništetnosti spornih odredbi dao identično obrazloženje kao što ga daje u tipičnom potrošačkom sporu povezanom s tzv. slučajem Franak, pa s obzirom na to da su odredbe Zakona o zaštiti potrošača prikriveno primijenjene na ugovor za koji je utvrđeno da nije potrošački ugovor, to smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku. Čl. 143. Zakona o obveznim odnosima na kojemu je sud prvog stupnja također utemeljio ništetnost spornih odredbi odnosi se na ništetnost općih uvjeta ugovora, a sporne odredbe ugovorene su ugovorom o kreditu, a ne općim uvjetima, pa je u tom dijelu presuda nejasna i nerazumljiva. Nadalje, smatra kako sud prvog stupnja nije odgovarajuće cijenio iskaz tužitelja kada je rekao da nije pročitao Ugovor o kreditu prije njegova sklapanja, zbog čega je trebalo primijeniti odredbu čl. 18. Zakona o obveznim odnosima, jer tužitelj nije postupio niti s pažnjom dobrog domaćina, a kamo li s pažnjom dobrom stručnjaka. Napominje da na rastu tečaja nije ostvario nikakvu dodatnu zaradu, jer se za sredstva koja je plasirao tužitelju sam zadužio u valuti CHF na inozemnom tržištu, a zarađivanje na tečajnoj manipulaciji regulator ne bi dopustio jer je to zabranjeno. Zakonom o obveznim odnosima nije zabranjeno ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, već je istim samo propisana gornja granica kamatne stope, koja u konkretnom slučaju nije premašena. Smatra da je istaknuti prigovor zastare osnovan, te se poziva na ustavnu zabranu retroaktivne primjene materijalnog prava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnima odredbe čl. 2., 3. i 6. Ugovora o dugoročnom kreditu zaključenog 20. svibnja 2005. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženice, kao kreditora, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i glavnica kredita vezana uz CHF, kao zahtjev tužitelja da mu tuženica kao posljedicu ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu isplati novčani iznos koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po početno utvrđenoj kamatnoj stopi i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjenama kamatnih stopa, te razliku nastalu zbog primjene valutne klauzule u ukupnom iznosu od 5.123,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine iznose teku počev od 5. ožujka 2009. do 19. ožujka 2013.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju provedenih dokaza, utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu sklopio kao vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, predmet kojeg Ugovora je bila kupovina mehanizacije – traktor, koji traktor je tužitelj koristio za obradu zemlje, a prinose za potrebe svoje obitelji, slijedom čega je nedvojbeno kako tužitelj kao vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva nema svojstvo potrošača, pa se niti ne može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

8.1. Međutim, kako odredba čl. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - dalje ZZP) omogućava tužitelju kao osobi koja se ne može smatrati potrošačem u kontekstu čl. 3. istoga Zakona da svoja prava iz obveznopravnog odnosa sa pravnim prednikom tuženice, u pogledu kojih smatra da je oštećen, pokuša realizirati protiv tuženice u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje ZOO), to je sud prvog stupnja o osnovanosti zahtjeva odlučivao primjenom odredaba tog Zakona, te ocijenio kako sporne odredbe, iako lako uočljive, nisu javne i razumljive jer tužitelju nisu dani niti obrazloženi točni i razumljivi kriteriji temeljem kojih je mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, a niti je upozoren na specifičan rizik vezan uz valutu CHF, a što je tuženica, kao trgovac, bila dužna učiniti, to je suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, prouzročena neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao korisnika kredita.

9. U smislu odredbe čl. 3. st. 1. alineja 1. ZZP potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako je između tužitelja, kao vlasnika Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva i prednice tuženice zaključen dana 20. svibnja 2005. Ugovor o dugoročnom kreditu radi kupnje mehanizacije (traktora). U svom iskazu tužitelj saslušan kao stranka iskazao je kako je na sklapanje Ugovora o kreditu upućen od strane firme Novocomerce kod koje je kupovao traktor, kupovinu kojega je financirao kreditom, a kupio ga je za vlastite potrebe za obradu zemlje. U to vrijeme je bio vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji je tek bio otvoren te se trebao baviti poljoprivredom, mljekarstvom i stočarstvom. Iskazao je kako ima obitelj, njih sedmero, a bilo ih je i osmero s bakom, tako da je prinose od zemlje koje je obrađivao traktorom koristio za potrebe svoje obitelji.

11. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-250/2022 od 14. lipnja 2023. zauzeto je slijedeće shvaćanje: "Hoće li obrtnik kao fizička osoba uživati zaštitu kao potrošač ovisi o tome je li sporan ugovor zaključio isključivo za obavljanje svoje gospodarske djelatnosti, jer u takvom slučaju ne djeluje u pravnom prometu u svojstvu "potrošača". Stoga će sudovi glede zahtjeva koji se temelje na potraživanju zbog nepoštenih odredbi ugovora o osnovanosti potraživanja odlučivati ovisno o okolnostima svakog pojedinog slučaja ocjenjujući je li sporan ugovor sa spornim ili nepoštenim odredbama sklopljen isključivo u svrhu gospodarske djelatnosti obrtnika ili za mješovitu ili isključivo osobnu svrhu".

12. Prilikom ocjene je li tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. st. 1. alineja 1. ZZP sud prvog stupnja nije imao u vidu zauzeo shvaćanje u navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, već je samom činjenicom što je isti sporni Ugovor zaključio kao vlasnik Obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva ocijenio kako tužitelj nema status potrošača, iako je iz njegovog iskaza utvrdio kako je prinose od zemlje koje je obrađivao traktorom koristio za potrebe svoje obitelji .

13. Stoga, kako iz iskaza tužitelja saslušanog kao stranke proizlazi da je traktor kupio za vlastite potrebe za obradu zemlje, a prinose sa zemlje je koristio za potrebe svoje obitelji, dakle i za osobnu svrhu, to je u smislu zauzetog pravnog shvaćanja u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 250/2022 od 14. lipnja 2023. ovaj drugostupanjski sud ocijenio kako tužitelj ima status potrošača, slijedom čega uživa pravnu zaštitu kao potrošač u smislu odredaba ZZP.

14. Valja napomenuti kako je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. prihvaćen zaključak kako u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. ZZP, što je u konkretnom slučaju tužitelj i učinio, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.

15. Stroga se tužitelj, kao potrošač, može pozivati na pravna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisom predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtijeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako je prema odredbama čl. 327. i čl. 328. ZOO svaka zainteresirana osoba ovlaštena na isticanje ništetnosti, koje pravo na isticanje se ne gasi, to tužitelju unatoč činjenici da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom kredita, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti njegovog dijela, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

17. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. ZOO pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

18. Tužitelj je predmetnu tužbu podnio 11. lipnja 2019., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

19. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno je utvrđeno da je kamatne stope prednica tuženice mijenjala bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

20. Nadalje, kako je način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata bio predmet kolektivne tužbe za zaštitu potrošača, a koja tužba je usvojena i takav način ugovaranja promjenjive stope ugovornih kamata utvrđen nepoštenim, tada sud prilikom odlučivanja o pojedinačnom tužbenom zahtjevu kao osnov zahtjeva tužitelja utvrđuje odluku iz presude kojom je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, a koja je djelomično u tom dijelu potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14-2, a ona odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2105, utvrđeno je da na ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženica, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne. Ta presuda donesena je na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je utvrđeno je i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama ZZP/07, te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

23. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

24. U tom pravcu pravilno je sud prvog stupnja ocijenio iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, te odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornoj odredbi, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. U tom pravcu valja reći kako je tuženica predložila dokaz saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog Ugovora, međutim, od tog dokaza je tijekom postupka odustala.

24.1. Ugovaranje promjenjive kamatne stope i odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se na takav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz takav način ugovaranja kamatne stope i uz valutnu klauzulu u CHF. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

25. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog promjenjive kamatne stope tijekom otplate kredita te na ime razlike zbog promjene tečaja preplatio iznos od 5.123,08 EUR pa mu je te iznose valjalo dosuditi zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

26. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. Prema odredbi čl. 1111. st. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

28. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

29. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

30. Stoga je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja i temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Delin