Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4717/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topć Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Suzane Radaković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HŽ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. OIB:02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1484/2019-23 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-1484/2019-23 od 19. srpnja 2024.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-1484/2019-23 odbijen je tužbeni zahtjev koji je glasio: "Utvrđuje se da su: ugovor o kreditu br. 9012194636 sklopljen 27.12.2006. godine i dodatak ugovoru o kreditu br. 9012194636, sklopljen dana 27.01.2016. godine, oba između tužitelja HŽ, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, ništetni.", kao u stavku I izreke presude suda prvog stupnja.

1.2. U stavku II izreke prvostupanjske presude odbijen je i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 122.315,10 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose s početkom tijeka posljednjih dana u mjesecima od kolovoza 2007. do rujna 2015. pa do isplate.

1.3. Zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je, kao u stavku III izreke prvostupanjske presude.

1.4. Tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 625,00 eura, kao u stavku IV izreke presude suda prvog stupnja.

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže žalbu uvažiti i prvostupanjsku presudu ukinuti te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Za razliku od žalbenih navoda o tome da su zahtjevi tužitelja odbijeni bez posebnog obrazloženja, u presudi suda prvog stupnja navedeni su odlučni razlozi tako da nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati. Ujedno se u prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

5.1. Sud prvoga stupnja raspravio je sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene a u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

5.2. Utvrđeno je i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka dana 27. prosinca 2006. zaključili Ugovor o kreditu br. 9012194636 u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 145.000,00 Chf po srednjem tečaju banke za Chf na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 300 mjeseci i to u 300 jednakih mjesečnih anuiteta plativih u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Chf iz tečajne liste tuženika na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,55 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s odlukom tuženika o kreditiranju građana.

5.3. Nadalje je utvrđeno da su stranke dana 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu br. 9012194636 temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15) kojim su suglasno utvrdile da na dan 30. rujna 2015. iznos preostale neotplaćene glavnice kredita iznosi 72.541,03 eura, da iznos preplate na isti dan iznosi 6.585,12 eura, da u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja tog dodatka preplata iznosi 736,32 eura i da je na isti dan ostao neotplaćeni iznos glavnice od 72.094,57 eura.

6.1. Žalbeno osporavanje prvostupanjske presude iz stavka I izreke kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br. 9012194636 od 27. prosinca 2006. između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika kao kreditora u cjelini, svedeno je na osporavanje zaključka suda prvog stupnja o ostvarenju pretpostavki za primjenu odredbi o djelomičnoj ništetnosti iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i iz čl. 324. st. 1. ZOO.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud dao odgovarajuće razloge za pravilan zaključak kako predmetni ugovor o kreditu br.9012194636 od 27. prosinca 2006. opstaje unatoč ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci kreditora i odredbe o valutnoj klauzuli u Chf, koja proizlazi iz direktnog učinka odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (čl. 502.c ZPP) iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. Te su odredbe utvrđene ništetnima jer se potrošače nije u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.3. Bitne odredbe o predmetu i cijeni nisu utvrđene ništetnima u cijelosti već u dijelu i to ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u dijelu u kojem promjenu određuje tuženik kao kreditor svojom jednostranom odlukom a odredba o valutnoj klauzuli u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao banka nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke.

6.4. Tužitelj se, sukladno načelu tempus regit actum, ne može s uspjehom pozivati na odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009, dalje: ZPK/09) jer je taj zakon u glavnini stupio na snagu 1. siječnja 2010. (čl. 30. ZPK/09). U pogledu bitnih sastojaka ugovora se taj zakon prema odredbi čl. 29. st. 1. ZPK/09 ne primjenjuje na prije sklopljene ugovore o kreditu pa tako ni na predmetni ugovor od 27. prosinca 2007.

6.5. Time što su stranke dana 27. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu, sporazumno su uspostavile primjerenu ravnotežu između zahtjeva zaštite potrošača i učinkovitog tržišta i tržišnih sloboda. Stoga i na tragu pravnog shvaćanja iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. predmetni ugovor može opstati i bez navedenih ništetnih dijelova odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a za te dijelove odredbi se ne tvrdi niti dokazuje da bi bile uvjet ugovora niti odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Razloge o djelomičnoj ništetnosti prihvaća i ovaj sud a tužitelj ih svojim žalbenim navodima s pozivanjem na kasniji ZPK nije doveo u sumnju.

6.6. Slijedom navedenog, sadržajem svoje žalbe tužitelj nije osnovano osporio pravilnost primjene načela održanja ugovora iz čl. 87. st. 2. ZZP/03 i iz čl. 324. st. 1. ZOO. Zbog održanja predmetnog ugovora o kreditu br. br. 9012194636 od 27. prosinca 2006. primjenom odredbi čl. 87. st. 2 ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO nema mjesta posljedičnom utvrđenju ništetnosti Dodatka tom ugovoru od 27. siječnja 2016.

7. Stoga je u odnosu na odluku o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu br.9012194636 od 27. prosinca 2006. i Dodatka tom ugovoru od 27. siječnja 2016. u cjelini odlučeno kao u stavku I izreke, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP.

8.1. U odnosu na žalbeno osporavanje odluke suda prvog stupnja o neosnovanosti eventualno kumuliranog zahtjeva za isplatu iznosa od 122.315,10 kn s traženim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose prvenstveno valja reći da prema odredbi čl. 2. st. 1. ZPP sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sadržaj sudske presude uvjetovan je sadržajem činjenične osnove i pravne norme koje na nju treba primijeniti, pri čemu pravna osnova zahtjeva predstavlja pravnu kvalifikaciju spornog pravnog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju ili, kao u ovom slučaju, ne opravdavaju traženje da sud donese odluku određenog sadržaja. Iz tužbenih navoda proizlazi da se tužitelj poziva na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Sud prvog stupnja je, vrednujući sadržaj tužiteljevih navoda, pravilno zaključio da zbog između stranaka sklopljenog Dodatka ugovoru od 27. siječnja 2016. obveza isplate razlike po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj po jednostranim odlukama tuženika ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.2. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako zbog odredbi čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) koje su zaključenjem Dodatka tom ugovoru od 27. siječnja 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

8.3. Tužitelj ne može sa uspjehom osporavati zakonitost i pravilnost prvostupanjske odluke u navedenom dijelu tvrdnjama kako ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj po jednostranim odlukama tuženika nisu mogle biti osnažene zaključenim Dodatkom, jer, kao što je navedeno, sud odlučuje u granicama zahtjeva navedenih u sporu te u okviru iznesene činjenične osnove tako da bi tužbeni zahtjev bio prekoračen kada bi sud svoju odluku temeljio na drukčijoj činjeničnoj osnovi od one na koju se poziva tužitelj. Tvrdnjom o navodnoj nemogućnosti osnaženja ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi a bez iznošenja razloga osporavanja sadržaja odredbi Dodatka ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2016. tužitelj, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 299. ZPP nije naveo činjenice ni ponudio dokaze za osnovanost eventualno kumuliranog zahtjeva.

9.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

9.2. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. na koju se pozvao i prvostupanjski sud, zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu a ni u objektivnom smislu - cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz euro. Dakle sporazumi o konverziji sklopljeni u skladu s ZPK su valjani i proizvode pravne učinke bez obzira na utvrđenje ništetnosti odredaba osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u Chf.

9.3. Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c st. 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate, kao što je zaključeno u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.

9.4. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, i to zakonom propisanom i opravdanom retroaktivnom primjenom Dodatka od 27. siječnja 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, pravilno je ocijenjen sadržaj ugovora o konverziji iz Dodatka od 27. siječnja 2016. kao valjane osnove stjecanja, čime je otklonjena primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Dodatak od 27. siječnja 2016.

9.5. U žalbi se tvrdi kako bi se mogao stvoriti, a možda to prvostupanjski sud i smatra, pogrešan zaključak da se radi o obnovi ili novaciji ugovora. U odnosu na ove žalbene navode valja reći da Dodatak od 27. siječnja 2016., slijedom pravnog shvaćanja iz odluke br. Gos-1/2019-36, predstavlja novu pravnu osnovu tako da su izneseni žalbeni navodi bespredmetni.

10. Slijedom navedenog nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP niti pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP jer tužitelj svojim žalbenim navodima nije osnovano osporio pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Stoga je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP ovaj sud odlučio kao u stavku I izreke.

11. Nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej