Poslovni broj: P-2469/2015-

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji Ines Bračanov Čuljat, u pravnoj stvari tužitelja ĐH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika ADIKKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i naknade štete, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave dana 20. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 6. Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je dana 11.studenog 2004. solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanića pod poslovnim brojem OU- 1025/2004 kojom je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva i da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. te da tužitelj svojim potpisom na Ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 7.556,36 kuna sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 4,38 EUR od 30.rujna 2007.godine do isplate,

-na iznos od 4,34 EUR od 31.listopada 2007.godine do isplate,

-na iznos od 4,36 EUR od 30.studenog 2007.godine do isplate,

-na iznos od 4,31 EUR od 31.prosinca 2007.godine do isplate,

-na iznos od 4,35 EUR od 31.siječnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 4,35 EUR od 29.veljače 2008.godine do isplate,

-na iznos od 16,54 EUR od 31.ožujka 2008.godine do isplate,

-na iznos od 16,01 EUR od 30.travnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,72 EUR od 31.svibnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,78 EUR od 30.lipnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,36 EUR od 31.srpnja 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,24 EUR od 31.kolovoza 2008.godine do isplate,

-na iznos od 15,27 EUR od 30.rujna 2008.godine do isplate,

-na iznos od 25,68 EUR od 31.listopada 2008.godine do isplate,

-na iznos od 24,17 EUR od 30.studenog 2008.godine do isplate,

-na iznos od 25,56 EUR od 31.prosinca 2008.godine do isplate,

-na iznos od 25,57 EUR od 31.siječnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 25,43 EUR od 28.veljače 2009.godine do isplate,

-na iznos od 24,87 EUR od 31.ožujka 2009.godine do isplate,

-na iznos od 24,69 EUR od 30.travnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 23,98 EUR od 31.svibnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 23,40 EUR od 30.lipnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 23,24 EUR od 31.srpnja 2009.godine do isplate,

-na iznos od 23,16 EUR od 31.kolovoza 2009.godine do isplate,

-na iznos od 22,88 EUR od 30.rujna 2009.godine do isplate,

-na iznos od 22,46 EUR od 31.listopada 2009.godine do isplate,

-na iznos od 22,50 EUR od 30.studenog 2009.godine do isplate,

-na iznos od 22,48 EUR od 31.prosinca 2009.godine do isplate,

-na iznos od 22,55 EUR od 31.siječnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,19 EUR od 28.veljače 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,36 EUR od 31.ožujka 2010.godine do isplate,

-na iznos od 21,98 EUR od 30.travnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 21,85 EUR od 31.svibnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,96 EUR od 30.lipnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,35 EUR od 31.srpnja 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,88 EUR od 31.kolovoza 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,26 EUR od 30.rujna 2010.godine do isplate,

-na iznos od 21,46 EUR od 31.listopada 2010.godine do isplate,

-na iznos od 22,08 EUR od 30.studenog 2010.godine do isplate,

-na iznos od 19,33 EUR od 31.prosinca 2010.godine do isplate,

-na iznos od 18,31 EUR od 31.siječnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 18,26 EUR od 28.veljače 2011.godine do isplate,

-na iznos od 17,64 EUR od 31.ožujka 2011.godine do isplate,

-na iznos od 17,37 EUR od 30.travnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 18,30 EUR od 31.svibnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 18,07 EUR od 30.lipnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 18,72 EUR od 31.srpnja 2011.godine do isplate,

-na iznos od 17,84 EUR od 31.kolovoza 2011.godine do isplate,

-na iznos od 16,93 EUR od 30.rujna 2011.godine do isplate,

-na iznos od 14,10 EUR od 31.listopada 2011.godine do isplate,

-na iznos od 6,10 EUR od 30.studenog 2011.godine do isplate,

-na iznos od 6,05 EUR od 31.prosinca 2011.godine do isplate,

-na iznos od 5,98 EUR od 31.siječnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,84 EUR od 29.veljače 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,65 EUR od 31.ožujka 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,53 EUR od 30.travnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,40 EUR od 31.svibnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,21 EUR od 30.lipnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 5,07 EUR od 31.srpnja 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,88 EUR od 31.kolovoza 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,67 EUR od 30.rujna 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,57 EUR od 31.listopada 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,44 EUR od 30.studenog 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,26 EUR od 31.prosinca 2012.godine do isplate,

-na iznos od 4,00 EUR od 31.siječnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,93 EUR od 28.veljače 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,77 EUR od 31.ožujka 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,57 EUR od 30.travnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,32 EUR od 31.svibnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,16 EUR od 30.lipnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 3,01 EUR od 31.srpnja 2013.godine do isplate,

-na iznos od 2,87 EUR od 31.kolovoza 2013.godine do isplate,

-na iznos od 2,74 EUR od 30.rujna 2013.godine do isplate,

-na iznos od 2,55 EUR od 31.listopada 2013.godine do isplate,

-na iznos od 2,39 EUR od 30.studenog 2013.godine do isplate,

-na iznos od 2,22 EUR od 31.prosinca 2013.godine do isplate, i to računajući zateznu kamatu za svaki pojedini iznos do 31.srpnja 2015.godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015.godine za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,te od razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29.prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.414,64 EUR sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

i

riješio je

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla tužbeni zahtjev u dijelu točke II. tužbenog zahtjeva u iznosu od 44,60 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 11. studenog 2004. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanić pod poslovnim brojem OU-1025/204 i da se predmetnim ugovorom tužitelj kao korisnik kredita obvezao tuženiku iznos kredita u visini od 46.500,00 CHF vraćati kroz deset godina u 120 mjesečna anuiteta čiju visinu određuje tuženik planom otplate. Nadalje navodi da je u članku 3. st. 1. predmetnog kredita ugovorena kamatna stopa od 5,25 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva, dok je u članku 6. ugovoreno da je banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da tužitelj svojim potpisom na ugovoru o kreditu izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. Nadalje navodi da se spomenute odredbe ugovora o kreditu u skoro identičnim formulacijama spominju i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj i to u razdoblju od otprilike 2003. godine – 2008. ovisno o pojedinoj banci i da navedene odredbe kredita vjerojatno nikada ne bi postale predmetnom ispitivanja sudova da nije došlo do velike svjetske krize i velikog rasta švicarskog franka, a što je između ostalog imalo za posljedicu znatan rast mjesečnih anuiteta korisnicima kredita čime je mnogima bila ugrožena čak i njihova egzistencija i da upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (dalje: Potrošač) pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4. travnja 2012. pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2004. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u razdoblju 2003.-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Prethodno navedeni postupak vodio se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 i u istom je dana 04. srpnja 2013. donesena presuda kojom je presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je istom naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima uz što im je nalaženo i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenjem kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda i kojom presudom je zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje ubuduće. Nadalje, da su protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 tuženici izjavili žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu odlučio odlukom od 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13 i da je drugostupanjskom odlukom preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja Potrošač kao neosnovan koji se odnosi na to da su povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo dok su žalbe tuženika (banka) odbijene kao neosnovane i potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu izreke kojim se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme) a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a odredba koja je ništetna dok su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Navodi i da su protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog sud u Zagrebu od 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske koje su odbijene odlukom od 9. travnja 2015. broj: Revt 249/14-2, da je prvostupanjski sud prihvatio, a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenjiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika (banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi a da je drugostupanjski sud naveo u obrazloženju presude kako su ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu koje ugovore su tužene banke sklapale u spornim razdobljima sa korisnicima kredita- potrošačima, a u kojima je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, bile uočljive i jasne, ali ne i razumljive. Također navodi i da su sukladno odredbi čl. 118 Zakon o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke a sve iz razloga jer predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata, koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno i da su tužitelju u Ugovoru o kreditu morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a koja dužnost od strane tuženika nije ispoštivana. Ističe da je nesporno da je tuženik Ugovor o kreditu sklopio na unaprijed formuliranom standardnom obrascu na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe samo banka svojom jednostranom odlukom i da tako sklopljen ugovor čak nije sadržavao kriterij temeljem kojeg bi se predmet obaveze mogao odrediti, a još manje takav kriterij koji je tužitelj kao prosječan mogao razumjeti stoga da je jasno da je tuženik takvim postupanjem propustio kamatnu stopu vezati uz neku tržišnu referentnu vrijednost temeljem koje bi tužitelju kao potrošaču bilo omogućeno provjeriti opravdanost njezine promjene i na taj je način zapravo sav rizik te promjene bio prebačen na tužitelja koji nije imao nikakvu mogućnost utjecaja na unaprijed formuliran sadržaj ugovora, te je bez adekvatnog objašnjenja odredbi iste prihvatio postupajući s punim povjerenjem u tuženika kao kreditnu instituciju čija je temeljna djelatnost kreditiranje pa je u tom smislu trebao postupiti u dobroj vjeri i sukladno dobroj poslovnoj praksi informirati tužitelja o kreditnim rizicima i uputiti ga na objektivizirane načine izmjene kamatnih stopa, a što nije učinio. Također ističe da je tuženik kod svake promjene kamatne stope napravio reobračun kredita i to na način da je uvijek naplaćivao više kamata, a manje glavnicu što je rezultiralo usporavanjem otplate glavnice čiji je rezultat bio nedvojbena preplata kamata od strane tužitelja i o kojim promjenama kamatne stope je tužitelj bio obavještavan dopisom koji nije sadržavao nikakve razloge niti obrazloženje promjena kamatnih stopa. Nadalje, budući da se navedeni postupci ne odnose na pojedinačne ugovore o kreditima te da je na identičan način ugovorena i promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini koji je istog dana solemniziran kod javnog bilježnika Anđelka Stanić pod posl. br. OU-1025/2004, te je i mijenjana jednostranom odlukom tuženika (31. kolovoza 2007., 29. veljače 2008., 30. rujna 2008., 30. studenog 2010., 30. rujna 2011., 31. listopada 2011. i 31. prosinca 2013.), tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu, a imajući u vidu da je već u prethodno navedenim pravomoćnim odlukama utvrđeno da su odredbe tuženika u ugovorima o kreditima o promjenjivim kamatnim stopama ništetne da je nesporno da je tužitelj kao jedan od korisnika kredita oštećen budući da je od dana sklapanja kredita do 30. studenog 2015. upravo zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu preplatio tuženiku ukupno 1.517,55 CHF na ime kamata i glavnice, odnosno što preračunato po tečaju na dane uplata iznosi 7.892,42 kuna, te da je slijedom svega navedenog tuženik dužan tužitelju vratiti iznose koje je tužitelj preplatio temeljem ništetnih odredbi, a imajući u vidu učinak instituta ništetnosti sukladno čl. 323 Zakona o obveznim odnosima.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti te predlaže sudu da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja.Tuženik ističe prigovor zastare utuženih iznosa a budući da tužitelj potražuje povrat mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju se primjenjuje zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 "ZOO") koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja i sukladno tome tužitelj nije ovlašten tražiti povrat anuiteta za koje je u trenutku podnošenja tužbe dana 22. prosinca 2015. nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku. Navodi da je nesporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 46.500,00 na rok otplate 10 godina i da nije sporno da je u članku 3. Ugovora o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,25% dekurzivno godišnje i da je prema članku 6.Ugovora o kreditu promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama. Nadalje navodi da je sporno među parničnim stranakama jesu li iznosi anuiteta nastali primjenom promjenjive kamatne stope neosnovano povećani odnosno je li odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika ništetna, jer navodno visina kamatne stope ovisi samo o volji tuženika. Ističe da odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu nije ništetna jer se odredba o kamatnoj stopi Ugovora o kreditu temelji na članku 26. Zakona o obveznim odnosima kojom je određeno da stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa a na dan sklapanja Ugovora o kreditu, zakonska zatezna kamata je iznosila 15% dok je Ugovorom o kreditu određeno da kamatna stopa iznosi 5,25% godišnje i da je promjenjiva te da je nesporno da je kamatna stopa prema Ugovoru o kreditu bila određena niti u polovini iznosa zakonske zatezne kamate, a polovinu iznosa zakonske zatezne kamate nije premašila ni naknadnim izmjenama stoga da je odredba o kamatnoj stopi a priori valjana jer nije bila viša od zakonske zatezne kamate a da se tužitelj referira i tužbu temelji na presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 ("Presuda TSGZ") Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 ("Presuda VTS") i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 ("Presuda VS") u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava koju je podnijela udruga za zaštitu potrošača Potrošač i da tužitelj pozivanjem na spomenute presude, a posebice na presudu VTS- a, ukazuje na primjenu članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09,133/09, 78/12, 56/13 "ZZP/07") budući da smatra da je naslovni sud vezan za utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a da je stav tuženika da naslovni sud nije vezan za utvrđenja iz presude VTS-a budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a jer u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, tj. 11. studenog 2004. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (NN 96/03, "ZZP/03") koji (za razliku od novog zakona koji je stupio na snagu tek 7. kolovoza 2007.) uopće nije poznavao takvu vrstu tužbe niti je davao pravo pojedinačnim potrošačima da pozivom na utvrđenja iz kolektivnog spora, pokreću parnice i taj je zakon jedino predviđao mogućnost da osobe sa pravnim interesom zatraže da trgovci prestanu sa određenim nepoštenim postupanjem i da sukladno tome nema mjestu pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi. Nadalje ističe da tužitelj ničim nije dokazao da je odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu ništetna, da u tužbi uopće niti ne traži utvrđenje njegove ništetnosti, nego se samo paušalno poziva na spomenutu presudu VTS-a i presudu VSRH-a a materijalni propis, koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne, jest ZPP/03 odnosno članci 81., 84. i 87. Nadalje, da je sukladno članku 87. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništavna, da se sukladno članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i da sukladno članku 84. ZPP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ističe da bi odredba iz članka 6. Ugovora o kreditu bila ništetna da je potrebno da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti i to; da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je ona i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva, i/ili teško uočljiva i da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača(tužitelja) a da tužitelj paušalnim navodima nastoji uvjeriti sud da je odredba članka 6. Ugovora o kreditu ništetna jer osim pozivanjem na sudsku praksu ne obrazlaže zašto smatra da su u konkretnom slučaju gore navedeni potrebni uvjeti ispunjeni. Čak i u slučaju da ima mjesta analognoj primjeni utvrđenja iz presude VTS-a, takva utvrđenja po kolektivnoj tužbi nisu primjenjiva beziznimno, već ih treba analizirati uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. Tuženik smatra da se s tuženikom pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi članka 6. Ugovora o kreditu s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili s promjenjivom kamatnom stopom, ali je donio odluku da je za njega prihvatljivija promjenjiva kamatna stopa, da u članku 21. Ugovora o kreditu stoji da su ugovorne strane izričito prihvatile odredbe poslovnih uvjeta tuženika, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o visini naknade za usluge tuženika, kao i sve njihove kasnije izmjene i dopune i da spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Da slijedom navedenog pravni osnov za promjenu kamatnih stopa predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika, da se dakle o odredbi o kamatnoj stopi prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika i da je posebno značajna činjenica da je predmetnim Ugovorom o kreditu zasnovano založno pravo na nekretnini u korist tuženika, kao i drugi instrumenti osiguranja poput izjave o zapljeni primanja tužitelja, zadužnica i drugo pa je stoga za očekivati da je tužitelj pri sklapanju ugovora uložio viši stupanj pažnje od uobičajenog pogotovo imajući u vidu da je Ugovor o kreditu ujedno solemnziran i stranakama rastumačen kod javnog bilježnika. Nadalje ističe da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, lako uočljiva i razumljiva jer je već iz značenja same riječi "promjenjiva" nesporno da ugovorena stopa nije fiksna, nego podložna promjenama prema određenim kriterijima i kroz određeno vrijeme i uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena i razumljiva iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta koji svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je družna primjeniti očekivanu pažnju a teret dokaza da ne bilo tako leži na tužitelju koji to u tužbi nije obrazložio. Upozorava i na noviju praksu Županijskog suda u Puli, presuda u predmetu broj Gž-2658/2012 od 11. studenoga 2013. gdje je u predmetu sličnom ovom utvrđeno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i razmljivo jer je smisao takvog ugovoranja da se kamatna stopa prilagođava uvjetima na tržištu i da temeljem članka 84. ZZP/03 uopće nije dozvoljeno ocjeljivati da li je odredba članka 6. Ugovora o kreditu nepoštena budući da je ista jasna i uočljiva i razumljiva, a da bi odredba članka 6. Ugovora o kreditu, kad bi za nju prethodno bilo utvrđeno da se o njoj prethodno pregovaralo te da nije niti nejasna niti neuočljiva niti nerazumljiva, bila ništetna potrebno je još utvrditi i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da predmetna odredba Ugovora o kreditu nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je takvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju, i da tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja i da je djelatnost tuženika pod kontrolom regulatora te da nema mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača, tužitelja. Ističe da iz presude županijskog suda u Puli Gž-265 8/12 od 11. studenog 2013. proizlazi da je sud prvog stupnja pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO "Narodne novine" 35/O5 i 41/08) iz članaka 4.,6, i 7. jer spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente

zelenaškog ugovora, po nije narušeno načelo jednake vrijednosti činidbi a koji stav je potvrđen i od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u presudi Pž- 2462/03 u kojem sporu se radi upravo o ponašanju koje je u citiranoj presudi prepoznao Visoki trgovački sud Republike Hrvatske - izmjena kamatne stope bila je zakonom dopuštena, kamate su bile tržišno primjerene (jer su pratile tržišne parametre) i najvažnije, ponašanje tuženika u cijelosti je bilo usklađeno s važećim propisima te slijedom toga, tuženik opet tvrdi da odredba članka 6. Ugovora o kreditu nije protivna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nije ni uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ponovo ističe da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i da je tužitelj na to pristao, da je tužitelj imao izbor prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i da je mogao zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa a krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika a svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije a tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih kamata, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata a da se tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita i da je tužitelj samostalno ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije a zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Nadalje, da tužitelj smatra spornim da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije od tuženika dobio informacije o točnim parametrima po kojima će se kamatna stopa mijenjati kao niti metodi izračuna tih parametara, međutim da tužitelj pritom zanemaruje činjenicu da se ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene a presudom VTS-a na koju se tužitelj poziva nije utvrđeno da bi ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način što u ovom slučaju nije utvrđeno. S obzirom na navedeno, tuženik ističe da iz metode kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu proizlazi da on smatra da kamatna stopa zapravo mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu, što je izričito u suprotnosti s činjenicom valjano ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Naime, čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika. Pritom, tuženik ističe da bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Primjerice, tuženik smatra da bi se kao takva početna kamatna stopa mogla primijeniti prosječna kamatna stopa banaka na kunske kredite s valutnom klauzulom sukladno javno dostupnim podacima objavljivanim u biltenima Hrvatske narodne banke. U tom slučaju tužitelj bi imao pravo samo na razliku između takve početne kamatne stope i kamatne stope kako je tijekom trajanja ugovora o kreditu mijenjana odlukama tuženika- ako bi takva razlika uopće postojala i da bi svako suprotno tumačenje, bilo suprotno nespornoj činjenici da je promjenjiva kamatna stopa valjano ugovorena između tuženika i tužitelja ugovorom o kreditu i da budući da nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6 Ugovora o kreditu da je neosnovan i tužbeni zahtjev pod točkom II. kojim tužitelj traži isplatu dijela za koji je oštećen navodno nedopuštenim povećanjem kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva te ističe da je tužitelj u svoj obračun potraživanja uključio tražbine čiji povrat više nije ovlašten tražiti s obzirom na to da je protekao zastarni rok, osporava i metodu kojom tužitelj postavlja zahtjev na isplatu a koja predstavlja matematičku operaciju oduzimanja iznosa kamata koje je banka naplaćivala od iznosa kamata iz početnog otplatnog plana jer je tužitelj svjesno, slobodno i izričito ugovorio promjenjivu kamatnu stopu n te sukladno izračunu smatra da kamatna stopa mora ostati fiksna za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu jer se time gubi smisao ugovaranja promjenjive kamatne stope koja predstavlja standard ugovaranja u mnogim ako ne i u svim relevantnim i usporedivim pravnim porecima. Navodi da iz tužbe, a niti iz sudske prakse, ne proizlazi temeljem kojeg pravnog propisa bi osnovan bio tužbeni zahtjev na isplatu iznosa koji premašuju, od strane tužitelja, očekivani iznos anuiteta kroz cijelo ugovorno razdoblje i da, ukoliko bi ovaj sud zaključio da su odredbe Ugovora sadržane u čl. 6. bez učinka, nastaje pravna praznina u odredbi samog ugovora, s obzirom da u ugovoru uopće ne bi bilo određeno na koji način se kamatna stopa mijenja, nesporno je da sama ugovorna odredba o promjenjivosti kamatne stope nije ništetna i da ne bi bilo mjesta tužiteljevoj tvrdnji da ima pravo na traženi iznos, a koji predstavlja navodno preplaćeni iznos na ime navodno nezakonito podignute redovne kamatne stope.Tuženik osporava i način izračuna navodno preplaćenih kamata koji bi se mogao iščitati iz tužbe (mada smatra a isti nije jasno obrazložen).

3. Podneskom zaprimljenim 3. rujna 2022., punomoćnik tužitelja je uredio tužbeni zahtjev sukladno, nakon podnošenja tužbe dostavljenoj dokumentaciji tuženika a nakon dobivenog nalaza i mišljenja vještakinje.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu broj 266-334/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. studenog 2004. (list 24-33 spisa), pregled prometa za klijenta od 9.studenog 2015. (list 34-40 spisa), obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 9.kolovoza 2019. (list 32 spisa), vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za računovodstvo i financije Ivanki Sušić (list 81-89 spisa) te saslušanjem vještakinje Ivanke Sušić (list 111 spisa) i tužitelja ĐH (list 112 spisa).

4.1. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 266-334/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 9. studenog 2004. između tuženika –banke i tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika utvrđeno je da je čl. 2. Banka odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće, da je čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje dok je čl. 6 predmetnog ugovora ugovoreno da je Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria Bank d.d. i da Korisnik kredita svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

4.2. Pregledom prometa za klijenta od 9.studenog 2015. po kreditu broj 266- 334/2004, partija 53101209 utvrđeni su odobreni iznos od 46.500,00 CHF, datum valute, datum knjiženja, valuta, vrsta prometa, kuna duguje i potražuje i nedospjelo saldo za razdoblje od 30.studenog 2004. do 8. prosinca 2014.

4.3. Nadalje, uvidom u obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 9.studenog 2015. po kreditu broj 266-334/2004, broj partije 53101209 utvrđen je postotak kamatne stope za razdoblje od 18.studenog 2004. do 1. prosinca 2014.

4.4. Saslušana vještakinja Ivanka Sušić iskazala je da ostaje u cijelosti kao u pisanom nalazu i mišljenju, dok je na upit zamjenice tuženika koju je kamatnu stopu koristila kao početnu, odgovorila 5,25 %, a na daljnje pitanje je li izračun sačinila na način da je od ukupnih uplata oduzela ono što bi tužitelj platio po početnom otplatnom planu, odgovara da jest, a na pitanje je li uključila negativne razlike i koliko one iznose, odgovorila je da su uključene negativne razlike.

4.5. Saslušan tužitelj ĐH iskazao je da je otišao u Hypo Alpe Adria banku 2004. jer je tada bila reklamirana kao dobra banka a trebao mu je kredit za adaptaciju obiteljske kuće gdje i danas živi i da je htio uzeti kredit u eurima ili kunama međutim u banci su mu savjetovali da uzme u CHF i sam ugovor je bio na principu uzmi ili ostavi, nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a niti utjecati na visinu kamatne stope a niti javni bilježnik niti službenik u banci mu nisu davali nikakva pojašnjenja vezano za parametre koji utječu na visinu i promjenjivost kamatne stope. Nadalje je iskazao da je ugovor pročitao i manje-više bilo mu je jasno ono što je njemu bilo bitno, nije se mogao sjetiti kolika mu je bila rata kredita niti koliko je točno narasla ali zna da se radilo o velikoj razlici i da je puno narasla i da je to utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će rata kredita toliko narasti vjerojatno nikad ne bi uzeo kredit u CHF te se smatra oštećenim od strane banke. Na poseban upit je li bio svjestan da sklapa ugovor sa promjenjivom kamatnom stopom, odgovorio je da su mu savjetovali u banci da uzme kredit u CHF da je to najpovoljniji kredit jer da će euri i kune padati te su mu oni to savjetovali kao najbolji kredit. Na daljnje pitanje koje mu je bilo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odgovorio je da je bio ugostitelj, da je adresa nekretnine za koju se koristio kredit Đ [adresa]. Na daljnje pitanje je li ikad tu nekretninu koristio u turističke svrhe, ugostiteljske svrhe ili bio nositelj OPG ili obavljao kakvu djelatnost, odgovorio je da nije.

5. Sud nije provodio daljnje dokaze koje su stranke predlagale tijekom postupka, smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim.

6. Među strankama je nesporno da su 9. studenog 2004. sklopili ugovor o kreditu broj 266-334/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini kojim je tuženik tužitelju odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznos od 46.500,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe- Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće, da je čl. 3. predmetnog ugovora ugovorena kamatna stopa od 5,25% dekurzivno godišnje dok je čl. 6 predmetnog ugovora ugovoreno da je Banka ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. i da Korisnik kredita svojim potpisom na predmetnom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune.

6.1. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja i da li se presuda donesena povodom kolektivne tužbe odnosi na tužitelja i je li ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna.

7. Sukladno čl. 247 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) propisano je da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora dok je čl. 269.st. 2 ZOO-a propisano da objekt ugovorne obveze mora biti moguć, dopušten, određen ili odrediv.

8. Nadalje, temeljem odredbi čl. 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva.

9. Sukladno čl. 3 Direktive 93/13/EEZ Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, a uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, a koja Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) su implementirane u Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12).

10. Sukladno čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj NN 96/2003, dalje: ZZP) propisano je da je Potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Člankom 96. st. 1. ZZP-a, propisano je kako se smatra da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. navedenog članka Zakona je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

12. Čl. 270 st. 1 ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, dok je čl. 272. st. 1 propisano da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi.

13. Nadalje, čl. 322 ZOO-a je propisano da Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Čl. 323.st. 1 ZOO-a je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke,ako zakon što drugo ne odlučuje.

15. Nadalje, čl. 1021. ZOO-a je propisano da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava , na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. Odredbom čl. 502.c ZPP-a je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Iz sadržaja predmetnog ugovora, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz promjenjivu kamatnu stopu, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja kao potrošača u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu i na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu kojem su obveze ugovornih strana vezane za promjenjivu kamatnu stopu, pa tužitelj sukladno čl. 502 c ZPP-a ima pravo pozvati se na utvrđenje suda u ovom postupku po kojem su nepoštene, time i ništetne, odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovoreno. Također proizlazi i da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci tuženika a da je tužitelj kao korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru izjavio da je suglasan i da prihvaća primjenu odluke o kamatnim stopama kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, da se radi o bitnom sastojku ugovora koji ovisi isključivo o odluci tuženika te da navedena odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, točnije tužitelja jer tuženik jednostrano određuje obvezu tužitelja koja se ne može predvidjeti te je navedena ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja čime je tužitelj doveden u neravnopravni položaj jer je iz predmetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi vidljiva samo visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu , dakle navedene odredbe su protivne načelu savjesnosti i poštenja propisanom čl. 12. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO). Nadalje, navedene odredbe su ništetne i u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03; dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, i to njegovih odredbi čl. 81. st. 1. i st. 2., čl. 82. i čl. 87. st. 1., jer se radi o nepoštenim odredbama unaprijed sačinjenog ugovora od strane jedne ugovorne strane – kreditora (tuženika), kojom se u ugovornom odnosu stvara neravnoteža između stranaka na štetu one druge ugovorne strane – korisnika kredita (tužitelja).

18. Čl. 1111 st. 1 ZOO-a je propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi dok je st. 3 istoga članka propisano da obveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

19. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća što je stečeno bez osnove moraju se vratiti i plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva i a visina stope zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a, a rok za izvršenje činidbe na temelju odredbe čl. 328. st. 1 i st. 2 ZPP-a.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao prigovor zastare potraživanja međutim istaknuti prigovor zastare potraživanja ovaj sud smatra neosnovanim. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u gore navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut je tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida se ne uračunava u tijek zastare, a do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije protekao rok od 5 godina koji se primjenjuje na potraživanja tužitelja stoga je u tom dijelu prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovom postupku podnesena 22. prosinca 2015.

21. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Ivanki Sušić.

21.1. Iz nalaza i mišljenja vještakinje a temeljem dokumentacije priložene u spisu proizlazi da razlika između plaćenih mjesečnih anuiteta i onih koji bi trebali biti plaćeni primjenom kamatne stope od 5,25% koja je određena čl. 3 Ugovora o kreditu nastala isključivo zbog promjene kamatne stope iznosi 7.556,36 kuna (1.002,90 EUR).

21.2. Podneskom od 3.lipnja 2022. punomoćnik tužitelja je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještakinje obzirom da nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještakinje dok je punomoćnik tuženika podneskom od 28.lipnja 2022. tuženika prigovorio metodi koju je vještak koristio prilikom izračuna budući da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu i navedenim se načinom predmetni ugovor o kreditu pretvara u ugovor s fiksnom kamatnom stopom, a što je protivno volji stranaka u trenutku njegovog sklapanja, budući da je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksna kamatna stopa. Nadalje je iskazao da se izračunom u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu (kao u predmetnom Nalazu i mišljenju) zanemaruje činjenica da se ugovaranje kamatne stope, koja je u ovom slučaju nesporno promjenjiva, sastoji od dva osnovna, odvojena elementa – ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja načina njezine promjene i da presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 (dalje u tekstu: „Presuda VSRH“), nije utvrđeno da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi per se nego odredba o načinu njezine promjene i to samo u slučaju da se ista mijenja jednostranom odlukom jedne ugovorne strane na nepošten način. Odnosno da čak i kad bi sud ustanovio da je odredba Ugovora o kreditu, o načinu promjene kamatne stope ništetna, učinci takve ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona redovna kamatna stopa koja je ugovorena (jer bi isto značilo da je sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, odnosno da je kamatna stopa fiksna, što nedvojbeno nije tako) nego bi bilo potrebno odrediti početnu referentnu kamatnu stopu s kojom bi se mogla usporediti kamatna stopa mijenjana od strane tuženika a pritom bi takva početna kamatna stopa (sukladno općim načelima obveznog prava) trebala biti kamatna stopa koju su vjerovnici redovito naplaćivali u sličnim ugovornim odnosima, odnosno razumna kamatna stopa. Također navodi da tužitelj pogrešno tumači pravila o opsegu vraćanja stečenog bez osnove pozivajući se na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove i tražeći da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita i tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO međutim da tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici. S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten a tuženik nije nepošten i kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja.

22. Obzirom na činjenicu da su stranke ugovorom o kreditu ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu a uzevši u obzir i iskaz tužitelja koji je iskazao da je otišao u Hypo Alpe Adria banku 2004. jer je tada bila reklamirana kao dobra banka a trebao mu je kredit za adaptaciju obiteljske kuće gdje i danas živi i da je htio uzeti kredit u eurima ili kunama međutim u banci su mu savjetovali da uzme u CHF i sam ugovor je bio na principu uzmi ili ostavi, da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora, a niti utjecati na visinu kamatne stope a niti javni bilježnik niti službenik u banci mu nisu davali nikakva pojašnjenja vezano za parametre koji utječu na visinu i promjenjivost kamatne stope, da je ugovor pročitao i manje-više bilo mu je jasno ono što je njemu bilo bitno, nije se mogao sjetiti kolika mu je bila rata kredita niti koliko je točno narasla ali zna da se radilo o velikoj razlici i da je puno narasla i da je to utjecalo na egzistenciju njega i njegove obitelji i da je znao da će rata kredita toliko narasti vjerojatno nikad ne bi uzeo kredit u CHF te se smatra oštećenim od strane banke, te je slijedom navedenog zaključak ovoga suda da je tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora bio potrošač pa da se na istog primjenjuje ranije navedena presuda Visokog trgovačkog suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koji je vođen i protiv ovdje tuženika po istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, da tužitelj prilikom potpisivanja ugovora nije mogao znati kolika će kamatna stopa biti tijekom otplate kredite, a visina kamatne stope prema stavu ovog suda nije ni odrediva sukladno čl. 272 ZOO-a obzirom da u ugovoru o kreditu nisu propisani kriteriji za odredivost, odnosno ugovor ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti visina kamatne stope, stoga da je odredba ugovora o kreditu nepoštena i sukladno čl. 296 ZOO-a ništetna posebno uzimajući u obzir odredbu čl. 4. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja dok su banke, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja

23. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje kao stručno i kvalitetno jer je vještakinja u cijelosti postupila po zadatku suda dok su primjedbe tuženika pravne prirode.

24. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da je tužitelj prihvatio potpisom ugovora o kreditu kamatnu stopu od 5,25% godišnje a da je tijekom otplate kredita zbog jednostranog povećanja kamatne stope otplaćivao anuitete koji su znatno uvećani u odnosu na početne anuitete čime je tužitelj kao potrošač bio doveden u znatno nepovoljniji položaj te je slijedom iznesenog odlučeno kao u točkama I. i II. Izreke.

25. Odredbom čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, dalje: ZPP) propisano je da se tužba može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane, a ako se tuženik u roku od 15 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je tuženik pristao na povlačenje, stoga je slijedom navedenog, obzirom da se tuženik nije protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, u skladu s odredbom čl. 193. st. 2. ZPP- a, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje: ZPP) jer iako je tužitelj djelomično izgubio parnicu po ocjeni ovoga suda sve pravne radnje su bile potrebne za donošenje odluke o osnovanosti prihvaćenog dijela tužbenog zahtjeva.

27. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s dostavljenim troškovnikom te prema vrijednosti predmeta spora, a po Tbr. 48/3 prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, dalje: Tarifa) i to za sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7/1), za zastupanje na ročištima 12.ožujka 2020. i 20.veljače 2025. (svako po 75b, Tbr. 9/1) ročište za objavu presude (50b Tbr. 9/3) i za sastav podnesaka od 4.ožujka 2020. i 3.lipnja 2022. (75 b, Tbr. 8/1) i za sastav podnesaka od 31.ožujka 2022. (18,75 b, Tbr. 8/4) što imajući na umu vrijednost jednog boda iznosi 887,50 EUR, sve uvećano za PDV 25% u iznosu od 221,88 EUR i tome valja dodati 265,44 EUR plaćenih na ime financijskog vještačenja i sudsku pristojbu za tužbu u iznosu od 39,82 EUR pa je ukupno tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.414,64 EUR (točka III. izreke).

U Dubrovniku, dana 18. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ines Bračanov Čuljat

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

- punomoćniku tužitelja

- punomoćniku tuženika