REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-593/2021-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Ivanu Opačak, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 11. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Ivana Opačak, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Vjekoslave Herceg, odvjetnice, 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu br. 918-50- 3705011 od 29. rujna 2006. zaključenog između tužitelja FL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta kbr. 69, Zagreb, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta kbr. 69, Zagreb isplatiti tužitelju CL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 1.419,55 EUR po osnovi valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi zatezne kamate do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, na iznose od:

-1,47 EUR od 01.11.2008. do isplate

-3,12 EUR od 01.01.2009. do isplate

-4,26 EUR od 01.02.2009. do isplate

-4,83 EUR od 01.03.2009. do isplate

-1,93 EUR od 01.04.2009. do isplate

-2,32 EUR od 01.05.2009. do isplate

-0,39 EUR od 01.06.2009. do isplate

-0,51 EUR od 01.09.2009. do isplate

-0,59 EUR od 01.10.2009. do isplate

-1,60 EUR od 01.12.2009. do isplate

-2,98 EUR od 01.01.2010. do isplate

-4,87 EUR od 01.02.2010. do isplate

-4,63 EUR od 01.03.2010. do isplate

-7,14 EUR od 01.04.2010. do isplate

-6,85 EUR od 01.05.2010. do isplate

-7,88 EUR od 01.06.2010. do isplate

-15,59 EUR od 01.07.2010. do isplate

-14,20 EUR od 01.08.2010. do isplate

-19,11 EUR od 01.09.2010. do isplate

-17,64 EUR od 01.10.2010. do isplate

-15,18 EUR od 01.11.2010. do isplate

-20,91 EUR od 01.12.2010. do isplate

-28,16 EUR od 01.01.2011. do isplate

-23,32 EUR od 01.02.2011. do isplate

-25,26 EUR od 01.03.2011. do isplate

-23,21 EUR od 26.04.2011. do isplate

-23,79 EUR od 01.05.2011. do isplate

-33,46 EUR od 01.06.2011. do isplate

-34,57 EUR od 01.07.2011. do isplate

-42,80 EUR od 01.08.2011. do isplate

-38,92 EUR od 01.09.2011. do isplate

-34,66 EUR od 01.10.2011. do isplate

-34,79 EUR od 01.11.2011. do isplate

-34,57 EUR od 01.12.2011. do isplate

-36,80 EUR od 01.01.2012. do isplate

-38,76 EUR od 01.02.2012. do isplate

-39,14 EUR od 01.03.2012. do isplate

-38,01 EUR od 01.04.2012. do isplate

-38,99 EUR od 01.05.2012. do isplate

-39,71 EUR od 01.06.2012. do isplate

-38,87 EUR od 01.07.2012. do isplate

-39,25 EUR od 01.08.2012. do isplate

-38,65 EUR od 01.09.2012. do isplate

-37,20 EUR od 01.10.2012. do isplate

-39,03 EUR od 01.11.2012. do isplate

-40,00 EUR od 01.12.2012. do isplate

-39,57 EUR od 01.01.2013. do isplate

-36,50 EUR od 01.02.2013. do isplate

-39,38 EUR od 01.03.2013. do isplate

-39,76 EUR od 01.04.2013. do isplate

-38,84 EUR od 01.05.2013. do isplate

-35,66 EUR od 01.06.2013. do isplate

-35,73 EUR od 01.07.2013. do isplate

-36,70 EUR od 01.08.2013. do isplate

-38,16 EUR od 01.09.2013. do isplate

-40,13 EUR od 01.10.2013. do isplate

-39,21 EUR od 01.11.2013. do isplate,

a sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.406,17 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 918-50- 3705011 od 29.rujan 2006.g. za kupnju motornog vozila kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 11.280,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama .

1.1. Tužitelj smatra da je ugovorena valutna klauzula u ugovoru o kreditu ništetna jer smatra da je tužitelj kao potrošač sklopio navedeni ugovor a da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, o riziku vezanom za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan te na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Na taj način tužitelj nije bio valjano informiran o svim potrebnim parametrima važnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o riziku koji sa sobom nosi valutna klauzula CHF.

1.2. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013, koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine, donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima.

1.3. Poziva se i na odredbu čl. 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.4. Poziva se i na presudu Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14-2 od 09.travnja 2015. kojom je odbijena žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.5. Ističe da je u parničnom postupku koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-967/2019 nalaz i mišljenje dao stalni sudski vještak Andrija Ilakovac kako u odnosu na više isplaćene anuitete po osnovi promjenjive kamatne stope , tako i u odnosu na više isplaćene anuitete po osnovi valutne klauzule, iz čijeg nalaza proizlazi da je tužitelj s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku iznos od 10.695,60 kn.

1.6. Slijedom tužitelj od tuženika potražuje navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama od dana primitka uplate do dana isplate, odnosno predlaže utvrditi djelomičnu ništetnost ugovora s osnove valutne klauzule i obvezati tuženika isplatiti tužitelju s osnove valutne klauzule novčani iznos od 10.695,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća do isplate,

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog Suda u [adresa] navodeći da su ugovorne, ovdje parnične strane, odredbom čl. 12. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, tj. tuženika. Smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari ugovorena mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu i slijedom predlaže prije provođenja pripremnog ročišta donijeti rješenje u svezi istaknutog prigovora.

2.2. U svezi navoda tužbe osporava tužbeni zahtjev tužitelja koji se zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14.6.2018. donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa, drži neosnovanim. Navodi da se u postupku kolektivne zaštite prava, pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog Ugovora o kreditu nepoštene.

2.3. Tuženik navodi da sukladno odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, tužitelj mora prvotno dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive, a ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost, a ako pak nemaju bilo koje od navedenih obilježja, tada se provodi test poštenosti i u tom slučaju je potrebno prvenstveno utvrdili je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja, tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

2.4. Tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna tužitelju, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da se Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u posljednjoj odluci kolektivne zaštite ispitivanja razumljivosti sporne odredbe ograničio na takozvanu predugovornu fazu, odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju Ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. Ističe da su tužitelju tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF, a odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u članku 1. Ugovora o kreditu. Prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Tuženik ističe da sukladno stavu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ističe da se razumljivost sporne odredbe procjenjuje u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Smatra da je tuženik tužitelju prije zaključenja Ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tuženik mogao donijeti informiranu odluku te je predmetni Ugovor o kreditu i solemniziran od strane javnog bilježnika, a odredbom članka 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla.

2.5. Tuženik ističe da je potrebno utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja te da je pojam prosječnog potrošača nastao kroz praksu suda Europske unije koja ga definira kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna i da zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumnog dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

2.6. Tvrdi da je tuženik prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog ugovora postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika.

2.7. Tuženik se u daljnjim navodima referira i o konverziji kredita koja nije predmet ovog postupka tako da se navodi tuženika u tom dijelu nisu niti analizirali.

2.8. Predlaže odbiti tužitelja sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Tuženik je podneskom od 4.2.2022. istakao i prigovor zastare potraživanja

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj . 918-50-3705011 od 29.rujan 2006.g. za kupnju motornog vozila kojim je tužitelju odobren kredit u visini od 11.280,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 84 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,20% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

6. Sporno je da li je Općinski sud u Slavonskom Brodu mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu (str. 8 do 11 spisa), uvid u informativni izračun efektivne kamatne stope (str. 12 spisa), u dopis tuženika od 15.6.2011. (str. 13 spisa), u otplatnu tablicu – kredit (str. 14-16 spisa) u potvrdu o otplati kredita (str. 17 spisa), otplatni plan (str. 19 do 22 spisa), uvid u financijsko-knjigovodstveno vještačenje vještaka Andrije Ilakovac od 20. rujna 2021. (str. 23-33 spisa), u promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 64-66 spisa), u zahtjev za kredi (str. 67 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka od 21. svibnja 2022. (str. 106-111 spisa) i dopunu nalaza (str. 148 – 155 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa] i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio tužbeni zahtjev.

9. Osim toga, nije proveden dokaz saslušanjem osobnog bankara kojeg je tuženik predložio u odgovoru na tužbu, kasnije na glavnoj raspravi 11. veljače 2025. odustao od predloženog dokaza.

10. Nje proveden dokaz saslušanjem javnog bilježnika Ruže Medunić iz [adresa] koji dokaz je sud odbio provesti iz razloga što javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu potrošaču nije mogao objasniti parametre i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka, koji nisu navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom pravu. Sve navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III- 4223/2021 od 1. prosinca 2021. prema kojem se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja ugovora

11. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

12. Vezano uz istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti prije svega valja navesti da je nesporno između stranaka kako je sjedište tuženika u Zagrebu pa bi sud u Zagrebu bio općemjesno nadležan i bez ugovorne odredbe čl. 12. predmetnog Ugovora, sve sukladno čl. 48. stav. 1. ZPP-a, ali i to da iz samog Ugovora proizlazi da je sklopljen u [adresa] gdje tuženik ima poslovnu jedinicu. Prema čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi. Kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice tuženika u [adresa] gdje je ugovor i sklopljen. Očito da je za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu povodom kojeg je pokrenut ovaj spor bila ovlaštena i poslovna jedinica tuženika u [adresa]. Kako radi sklapanja spornog ugovora tuženik nije tražio da tužitelj dolazi u Zagreb to nema dvojbe da je time i priznao ovlaštenje i nadležnost svoje poslovne jedinice u [adresa]. Odredba čl. 12. Ugovora sklopljenog između parničnih stranaka, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora, nije bila ni predmetom pregovora niti je tužitelj mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u [adresa], u svrhu zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu kao sudom sjedišta tuženika, bio izvrgnut dodatnim troškovima putovanja i potrebi ulaganja dodatnog vremena. Prema odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZŠP) i čl. 50. st. 1. istog zakona radi se o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj se stoga, legitimno opredijelio za nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu, zbog čega je i odlučeno kao u izreci rješenja.

13. Iz Ugovora o kreditu broj 918-50-3705011 od 29. rujna 2006. (str. 8 do 11 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za kupovinu novih vozila marke SEAT (čl. 6.) u iznosu od 11.280,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 2.) i s rokom otplate od 84 mjeseca (čl. 4.).

14. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu u 2006. kada je u auto kući Bilić htio kupiti vozilo i od strane kojeg je bio upućen otići u banku sa kojim oni imaju poslovnu suradnju, odnosno u banku ovdje tuženika. U banci su mu predmetni kredit vezan uz CHF ponudili kao najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom, što je i prihvatio jer mu je bilo u interesu da mu rata bude što manja. Inače, o samoj valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo nikakvog govora, već mu je samo rečeno da se radi o stabilnoj valuti i da su to najpovoljniji krediti. Nije bio upozoren na nikakve rizike vezane uz kredit, niti je bilo kakve naznake bilo da bi ovako sklopljen ugovor mogao prouzročiti naknadno povećanje rate kredita koja mu je u početku iznosila 700,00 kn, a kasnije dvostruko porasla na 1.400,00 kn. Kredit je u cijelosti otplatio i trajnim nalogom na plaći. Ugovor je pročitao i tada mu je on u cijelosti odgovarao, odnosno odgovarao mu je realizirani iznos kojim je zatvorio cijenu kupljenog vozila, odgovarala mu je visina rate i period otplate. Vozilo je kupio isključivo u privatne svrhe i u to vrijeme na sebi nije imao nikakav obrt, niti udjele u trgovačkom društvu. Istakao je da mu nisu nuđeni nikakvi drugi krediti osim kredita vezano uz valutu CHF. Nije tražio nikakva pojašnjenja jer je mislio da je sve dobro ugovoreno. Rate kredita u cijelosti je on otplatio iz svoje plaće. Nije uzimao nikakva dodatna sredstava osiguranja.

15. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

16. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila za osobne potrebe. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

17. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio saslušanje osobe bankara od kojeg dokaza je odustao. Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (str. 64-66 spisa) i zahtjev za kredi (str. 67 spisa) koje je tuženik dostavio ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom.

18. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

19. Stoga je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

20. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju strojovođa i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

21. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

22. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

23. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

25. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Andriji Ilakovac iz [adresa]. Vještak je u skladu sa zadatkom izradio nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed porasta tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 1.419,55 eura.

26. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 13.6.2022. (u kunama) a naknadno i podneskom od 16. studenog 2024. (u eurima) postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i specificiralo tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.419,55 eura.

27. Tuženik je prigovorio nalazu vještaka i iz razloga što vještak u nalazu nije iskazao tzv. negativne tečajne razlike, u periodu kada je tečaj CHF bio niži u podnosu na početni tečaj. Iz tog razloga je određeno dopunsko vještačenje a plaćanje predujma naloženo tuženiku, sve iz razloga što je na pripremnom ročištu tužitelj postavio svoje traženje zadatka vještaku a tuženik sve do izrade nalaza vještaka nije tražio iskazivanje negativnih tečajnih razlika, niti je vezano uz iste postavljao bilo kakvo traženje ili prigovor.

28. U dopuni nalaza vještaka (str. 148 – 155 spisa) vještak je obračunao visinu tzv. negativnih tečajnih razlika i umanjio iznos pozitivnih razlika što sud u konkretnom slučaju nije cijenio jer tuženik do kraja postupka nije postavio svoje specificirano traženje, u osnovu i visini, vezano uz iznose manje plaćenih anuiteta u period kada je tečaj CHF bio niži u odnosu na početni tečaj.

29. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

30. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

31. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

32. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz čl. 7. Ugovora u iznosu od 1.419,55 eura, što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

33. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. izreke presude.

34. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

35. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

36. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

37. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

38. Kako je tužba podnesena 8. studenog 2021. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018.

39. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

40. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.406,19 eura skupa s troškovima pristojbi i naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (1.419,55 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 131.2022. i 11.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 31.12.2021., 13.6.2022. i 16.11.2024., za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 79,63 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.406,17 eura.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod III. izreke presude.

42. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

Slavonski Brod, 18. ožujka 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Ivan Opačak, Slavonski Brod,

2. OD Glamuzina i Grošeta, Zagreb.