Poslovni broj Pr-39/2019-51

Republika Hrvatska

Općinski sud u Zadru

Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Nevi Lukin, u pravnoj stvari tužitelja NH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jurici Borojeviću, odvjetniku u Novoj Gradiški, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 05. veljače 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tužene, 18. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 5.172,59 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 404,98 Eura od 16.02.2014. godine,

- na iznos od 324,39 Eura od 16.04.2014. godine,

- na iznos od 301,35 Eura od 16.05.2014. godine,

- na iznos od 799,46 Eura od 16.07.2014. godine,

- na iznos od 197,90 Eura od 16.08.2014. godine,

- na iznos od 525,10 Eura od 16.09.2014. godine,

- na iznos od 241,37 Eura od 16.10.2014. godine,

- na iznos od 780,59 Eura od 16.11.2014. godine,

- na iznos od 547,80 Eura od 16.03.2015. godine,

- na iznos od 297,22 Eura od 16.04.2015. godine,

- na iznos od 120,62 Eura od 16.10.2015. godine,

- na iznos od 353,58 Eura od 16.12.2015. godine,

- na iznos od 278,22 Eura od 16.01.2016. godine

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve ovo u roku od 15 dana, osim na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u bruto plaći.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena u dijelu kojim je tražena isplata iznosa od 447,00 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženoj po osnovi naknade troškova ovog parničnog postupka isplati tužitelju iznos od 4.064,53 Eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 18. ožujka 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve ovo u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos u visini od 1.312,50 Eura zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužene za naknadu parničnog troška u visini od 3.200,00 Eura sa zakonskim zateznim kamatama kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj NH iz [adresa] (dalje: tužitelj) 12. ožujka 2019. podnosi tužbu protiv tužene Republike Hrvatske (dalje: tužena) u kojoj navodi da je kao policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Postaje pomorske policije Zadar, tijekom 2014. i 2015. godine ostvarivao plaću kod tužene obavljajući poslove radnog mjesta policijskog službenika. Priroda posla da je iziskivala prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, rad nedjeljom i blagdanom. Prema odredbi čl. 86. Zakona o radu, čl. 92. Zakona o policiji i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike osnovna plaća službenika i namještenika da se za rad noću uvećava za 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25% i za rad nedjeljom 35%, međutim, tužena da tijekom 2014. i 2015. godine tužitelju nije pravilno obračunala i stoga niti isplatila plaću koju da mu je bila dužna isplatiti za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanom, iako je iz evidencije o prisutnosti na radu i radnih naloga razvidno da je tužitelj radio prekovremeno, noću, subotom, nedjeljom i blagdanom. Tužitelj da je spor pokušao riješiti mirnim putem, tuženoj 08. veljače 2019. podnijevši zahtjev za mirno rješenje spora, međutim, tužena da je odbila njegov zahtjev za mirno rješenje spora. Tužitelj da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom i podacima bez kojih da nije moguće utvrditi visinu iznosa koje mu tužena duguje, a u posjedu koje da je dokumentacije tužena pa tužitelj predlaže da sud naloži tuženoj da dostavi tu dokumentaciju i potom odredi provođenje financijskog vještačenja, a nakon čega da će tužitelj odrediti visinu tužbenog zahtjeva na isplatu dijela bruto plaće koji mu tužena nije isplatila za obavljeni rad u periodu od siječnja 2014. do uključno prosinca 2015. godine. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Iz navedenog proizlazi da tužitelj podnosi tzv. stupnjevitu tužbu iz odredbe čl. 186.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP).

2. U odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 19. lipnja 2019. tužena se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Prvotno ističe prigovor zastare budući da je zahtjev za mirno rješenje spora dostavljen državnom odvjetništvu 22. veljače 2019. Nadalje tužena tvrdi da navodi tužitelja kako je priroda njegovog posla iziskivala prekovremeni rad, rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, a da mu tužena tijekom 2014. i 2015. godine nije pravilno obračunala i isplatila razliku uvećane plaće za ostvareno radno vrijeme, za prekovremeni rad, za rad noću, subotom, nedjeljom i blagdanima niti je to do danas učinila kako je taj rad evidentiran u evidenciji o prisustvu na radu kao i radnim nalozima, nisu točni jer da je tužena uvidom u dokumentaciju kojom raspolaže, utvrdila da su tužitelju obračunati i isplaćeni svi sati rada sukladno čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" br. 104/13. 104/13, 150/13) i to za rad noću uvećanje 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom 150% te za prekovremeni rad 50%. Također, tužitelju da je u utuženom period isplaćivana naknada za terenski rad u smislu odredbe čl. 56. KU te naknada za pasivno dežurstvo u smislu odredbe čl. 57. KU, a što da je sve razvidno iz obračunskih lista plaće (platnih lista). Sukladno čl. 42. Zakona o policiji, policijski službenik da je dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj. Na temelju Zakona o policiji da je donesena Uredba o plaćama policijskih službenika ("Narodne novine" br. 129/11) kojom da se utvrđuju vrijednosti koeficijenta složenosti poslova radnih mjesta policijskih službenika i visina dodataka za specifičnost policijske službe na osnovi klasifikacije radnih mjesta policijskih službenika razvrstanih u kategorije, potkategorije i razine potkategorija propisane Zakonom o policiji i propisima donesenim na temelju tog Zakona. Plaća policijskog službenika da se sastoji od osnovne plaće i dodatka za rad na poslovima s posebnim uvjetima. Osnovna plaća policijskog službenika da se utvrđuje množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je policijski službenik raspoređen i osnovice za izračun plaće koju utvrđuje Vlada Republike Hrvatske posebnim propisom, uvećane za 0,5% za saku godinu navršenog radnog staža. Koeficijent složenosti poslova radnog mjesta policijskog službenika da se sastoji od osnovnog koeficijenta uvećanog za postotak dodatka za specifičnost policijske službe. Visinu dodatka za rad na poslovima s posebnim uvjetima Vlada Republike Hrvatske da propisuje posebnom uredbom sukladno Zakonu o državnim službenicima i Zakonu o policiji. Dodatak za specifičnost policijske službe da se utvrđuje za 1. povećanu opasnost za život i zdravije policijskog službenika, 2. osobno policijsko zvanje, 3. odgovornost u sustavu hijerarhije rukovođenja. Sukladno čl. 6. Uredbe, dodatak na osobno policijsko zvanje da se obračunava prema osobnom zvanju policijskog službenika bez obzira na koje je radno mjesto raspoređen. Policijskim službenicima pomorske policije da se staž osiguranja računa u povećanom trajanju tako da se svakih 12 mjeseci stvarno provedenih u obavljanju policijskih poslova računa kao 16 mjeseci staža osiguranja sukladno čl. 17. Zakona o policiji. Tako da terenski dodatak, a koji predstavlja primanje iz radnog odnosa, uvjetuje trajanje terenskog rada. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske da nije životno i logično da bi efektivni (stvarni, faktični) rad službenika trajao neprekidno 24 sata dnevno, četiri do sedam dana uzastopno (tako odluka broj: Revr 753/09-2 od 17. studenog 2009.). Dakle, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad iz čl. 39. st. 1. KU službenik da može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada duže od punog radnog vremena, a ne i za sate kada službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke. Radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stari da je potrebno istaknuti kako je zapovjednik plovila neposredni rukovoditelj te da upravo on organizira rad na plovilu. Kada službenici idu na teren 4 dana po nalogu poslodavca, da je sasvim evidentna činjenica da se oni ta 4 dana ne mogu nalaziti kod kuće i da se nalaze na mjestu koje je unaprijed određeno nalogom za terenski rad, ali što da je priroda terenskog rada i da se ne može tumačiti na način da su službenici 96 sati u dežurstvu. Iz izviješća o radnim nalozima koje podnosi zapovjednik plovila da je razvidno ukupno trajanje službe i efektivni rad za vrijeme trajanja terenskog rada. Sukladno Izvješćima o radnim nalozima da je razvidan broj stvarno odrađenih sati rada (rad na moru te rad na kopnu je posebno prikazan u izviješćima i ubrojen je i jedan i drugi rad u stvarno odrađene sate rada), svaki pristanak u luku, rad pogonskih motora, potrošnja goriva, broj izvršenih kontrola plovila te broj prevaljenih nautičkih milja. Predmetna Izvješća da su potpisana od strane zapovjednika plovila. Dalje tužena ističe kako je institut rada na terenu poseban uvjet rada i kao taka da je predmet autonomnog reguliranja odnosa između poslodavca i radnika, a koji je u konkretnom slučaju reguliran odredbom čl. 56. KU. Zakon o radu da nije regulirao pojam terenskog rada kao ni pojam pripravnosti za vrijeme terenskog rad. Nadalje, sukladno čl. 57. KU vrijeme provedeno na brodu izvan stvarno odrađenih sati rada da se smatra pasivnim dežurstvom (pripravnost za rad), a sukladno čl. 44. st. 4. KU za vrijeme provedeno na pasivnom dežurstvu tužitelju isplaćeno 10% satnice redovnog rada u tekućem mjesecu za svaki sat pasivnog dežurstva. Tužena upućuje na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1127/13 od 11. svibnja 2016. koje da je doneseno povodom izjavljene revizije u predmetu tužitelja policijskog službenika pomorske policije kojim je prihvaćena revizija tužene na način da su ukinute prvostupanjska i drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, uz obrazloženje u kojem se navodi „...potrebno je istaknuti kako tuženica s pravom u reviziji ukazuje na tumačenje čl. 39. u vezi sa čl. 50. Kolektivnog ugovora koje je dala Zajednička komisija za tumačenje odredaba i praćenje primjene Kolektivnog ugovora.." Prema tom tumačenju, neovisno o tome što se u rad na terenu u smislu čl. 50. Kolektivnog ugovora (radi ostvarenja prava na dodatak za rad na terenu) uračunava ukupno vrijeme provedeno na terenu i to od trenutka kada je službenik trebao doci na posao (na svoje uobičajeno radno mjesto odnosno mjesto od kuda se upućuje na teren) pa do trenutka povratka na uobičajeno radno mjesto - pravo na uvećanje place iz čl. 39. KU službenik da ostvaruje samo za stvarno (faktično) odrađene sate rada. Za postojanje prekovremenog rada da je bitno postojanje više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije, a u ovom slučaju za svaki prekovremeni rad, ukoliko ga je bilo, da je izdan nalog za prekovremeni rad. Tužena potom ističe da policijski službenici postaje pomorske policije na plovilima na terenskom radu ne rade uredovno radno vrijeme od 8 sati od ponedjeljka do petka, nego rade 12 sati redovnog rada prema unaprijed utvrđenom rasporedu rada, dok im je preostalih 12 sati priznato kao pasivno dežurstvo, dakle, da rade po posebnom rasporedu rada koji je utvrđen čl. 42. Zakona o policiji. Poseban raspored rada da uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i neradnim danim, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad, rad organiziran na drugačiji način. Zakon o policiji i propisi doneseni na temelju tog Zakona da uređuju specifičnost radnopravnog položaja policijskih službenika, a na pitanja radnopravnog položaja policijskih službenika koja nisu uređena Zakonom o policiji ili propisima donesenim na temelju tog Zakona da se primjenjuju propisi o državnim službenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori. Također, tužena se poziva na pravno stajalište Županijskog suda u Splitu zauzeto u presudi poslovni broj Gž R-553/2018-2 od 08. kolovoza 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu te je odbijen tužbeni zahtjev u istovrsnoj pravnoj stvari, a u kojoj se navodi ".. radno vrijeme nije isto što i pojedine vrste i oblici rada koji se ne moraju jednako honorirati i u pravilu se različito honoriraju... Direktiva 2003-88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća ne primjenjuje se na oružane snage i policiju, ne primjenjuje se kod obilježja svojstvenih određenim specifičnim aktivnostima u sektorima državne uprave... Bez obzira na definiciju radnog vremena na koji se sud prvog stupnja poziva citirajući odredbe Zakona o radu iz 2014. godine ("Narodne novine", br. 93/14) treba istaknuti da radno vrijeme nije isto što i pojedine vrste i oblici rada koji se ne moraju jednako honorirati i u pravilu se različito honoriraju jer na jedan način se honorira redovan rad, različito prekovremeni rad, različito slobodno vrijeme tijekom terenskog rada tijekom kojeg radnik ne može napustiti prostorije ili prijevozno sredstvo u kojem je smješten, iako se sve ove vrste rada odvijaju tijekom radnog vremena koje predstavlja sve vrijeme kada radnik radi ili je spreman (raspoloživ) obavijati poslove prema uputi poslodavca." Tužena naglašava da vrijeme koje je tužitelj proveo na službenom plovilu spavajući ili odmarajući se, jednostavno nema karakter prekovremenog rada pa mu se ne može ni honorirati kao prekovremeni rad. Prekovremeni rad i pripravnost da su dva različita pojma i da ne mogu imati istu narav. Broj stvarno odrađenih sati rada koje je tužitelj upisivao na terenu u evidencijama tj. Izvješćima da je upisan u Registar službenih poslova i upravo onoliki broj stvarno odrađenih sati rada koji je upisan u Registar da odgovara broju radnih sati u Obračunskim listama plaće tj. plaćama za određeni mjesec. Sud da treba izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđenja ili razrješenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže, a ukoliko sud sam ne može određene činjenice pojasniti, primjerice običnim računskim operacijama, pribavljanjem podataka od određene državne institucije koja je ovlaštena voditi evidencije i podatke, iscrpnim saslušanjem stranaka i svjedoka i slično, tada da nema potrebe za vještačenjem, u svezi čega tužena ističe obrazloženje iz presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž R-34/2016-3 od 18. listopada 2018. koje dalje citira. Upravo da je tužitelj za vrijeme rada na terenu sam vodio evidenciju radnih sati i upravo da je evidencija radnih sati na terenu potpisana od strane samog tužitelja. Broj stvarno odrađenih sati rada koje je tužitelj upisivao na trenu u evidencijama tj. Izvješćima da odgovara broju radnih sati u Obračunskim listama plaće tj. plaćama za određeni mjesec. Policijski službenici Postaje pomorske policije Zadar da rade po unaprijed utvrđenom rasporedu rada sukladno Naputku o načinu dnevnog raspoređivanja policijskih službenika i vođenju Registra službenih poslova, a koji Naputak je donio ministar unutarnjih poslova na temelju čl. 42. st. 5. Zakona o policiji. Po pozivu ili po potrebi policijski službenici pomorske policije da postupaju samo u izvanrednim situacijama i za svaki takav rad da je izdan nalog za prekovremeni rad. Takve izvanredne situacije da su rijetkost i da su sve zabilježene u službenim evidencijama, u Dnevniku događaja. Slijedom svega iznesenog, tužena predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev kao neosnovan te potražuje naknadu troškova ovog parničnog postupka sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

3. U podnesku dostavljenom sudu 09. listopada 2019. kojim se očituje na navode odgovora na tužbu, tužitelj u bitnom navodi da su navodi tuženika u suprotnosti s odredbama Zakona o radu, Kolektivnog ugovora i važećom sudskom praksom. U odnosu na izneseni prigovor zastare, tužitelj ističe da je novim Zakonom o radu koji je na snazi 07. kolovoza 2014. produljen rok zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa sa tri na pet godina pa kako je taj novi rok zastare primjenjiv i na potraživanja radnika koja su dospjela na naplatu prije njegova stupanja na snagu uz uvjet da do stupanja na snagu nisu pala u zastaru, to da je jasno da ovdje nema govora o zastari ni za dio potraživanja tužitelja. Dalje navodi da su netočni navodi da bi tužitelju tužena pravilno izvršila obračun uvećanja plaće za utuženo razdoblje uz napomenu da tužitelju nije jasno na temelju kojih to materijalno-pravnih propisa tužena zaključuje da tužiteljevo vrijeme provedeno na radnom mjestu ne predstavlja rad, a u svezi čega dalje tužitelj citira odredbe čl. 33. Zakona o policiji i čl. 44. st. 11. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, navodeći da se pogrešno tužena poziva na čl. 5. Kolektivnog ugovora budući da on regulira naknadu za slobodno vrijeme koje službenik provodi na mjestu koje je odredio poslodavac tijekom terenskog rada, a ovdje da je tužitelj cijelo vrijeme službe bio psihofizički spreman na intervenciju koja može biti u bilo koje doba iz čega da je jasno da slobodnog vremena tužitelja nema. Tužitelj da zbog specifičnosti obavljanja posla u Pomorskoj policiji pa tako da 24 sata bude na policijskoj radio vezi i javlja se šefu smjene, nadzire državnu granicu i radar, javlja se na pomorsku radio vezu i tako dalje kao i zbog nedostatka djelatnika i nepostojanja duple posade koja bi zamijenila onu koja bi se trebala odmarati 12 sati neprekidno, je bio dužan biti na raspolaganju i na radnom mjestu cijelo vrijeme boravka na plovilu, sve zbog čega da se ova odredba i pojam pasivnog dežurstva na njega ne može odnositi. Dalje tužitelj ističe čl. 42. odnosno čl. 60. primjenjivih Zakona o radu te čl. 74. odnosno čl. 53. primjenjivih Zakona o radu te se poziva na tumačenje Zajedničke komisije broj 28/44 od 20. svibnja 2014. koje dalje citira. Zatim navodi da u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva govori i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzet u desecima odluka u predmetima djelatnih vojnih osoba, primjerice u odluci broj Revr 17/15 od 01. veljače 2017. sukladno kojem da se u odnosu na dežurstvo koje je tužitelj vršio kontinuirano u trajanju od 24 sata kroz više dana, rad od osam sati tretira kao redovan rad, daljnjih osam sati kao prekovremeni rad, a daljnjih osam sati kao dnevni odmor. Zaključno tužitelj navodi da se u ovom predmetu može jedino zaključiti da je sporna visina tužbenog zahtjeva, a ne i osnova, ovo s obzirom da je tužena svojim navodima posredno potvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva.

4. Ocijenivši da tužitelj ima imovinskopravni interes za podnošenje tzv. stupnjevite tužbe iz čl. 186.b st. 2. ZPP budući je u zahtjevu za mirno rješenje spora koji je uputio Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru (list spisa 4-7) prethodno pokretanju ovog spora od tužene zatražio dostavu ovdje relevantne radnopravne dokumentacije koja je nedvojbeno nužna za određivanje visine tužbenog zahtjeva na isplatu plaće, pri čemu obveza tužene na dostavu tražene dokumentacije proizlazi iz čl. 9. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 120/12) odnosno čl. 8. Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine („Narodne novine“ br. 32/15) te nadalje iz čl. 12. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 37/11) i čl. 13. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima („Narodne novine“ br. 32/15), međutim, da tužena nije postupila po njegovom traženju poradi čega tužitelj prethodno podnošenju tužbe nije imao isprave nužne za određivanje visine tužbenog zahtjeva, sud je predmetnu stupnjevitu tužbu ocijenio dopuštenom. Osim toga, tužena nije niti osporila pravo tužitelja podnijeti stupnjevitu tužbu u postojećim okolnostima kao ni svoju obvezu dostave po tužitelju tražene dokumentacije, koju je nakon zaprimanja tužbe i dostavila u spis.

5. Po zaprimanju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal iz srpnja 2022. godine (list spisa 464-466), tužitelj u podnesku od 17. listopada 2022. u smislu čl. 186.b st. 4. ZPP određuje tužbeni zahtjev na način da od tužene po osnovi neisplaćenog dijela plaća u utuženom razdoblju potražuje isplatu iznosa od 42.340,80 kn (5.619,59 Eura) bruto sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u tom podnesku. Sud pri tome ističe da ovakvo određivanje tužbenog zahtjeva ne predstavlja preinaku tužbe već određivanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186.b st. 4. ZPP, koje je određivanje u slučaju podnošenja tzv. stupnjevite tužbe zakonska obveza tužitelja kojoj se tužena ne može (osnovano) protiviti.

5.1. Kako je po ocjeni suda, a obzirom na utvrđeno činjenično stanje, bilo potrebno naložiti stalnom sudskom vještaku izraditi dopunu nalaza i mišljenja, tužitelj je po zaprimanju tako izrađene dopune nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal iz rujna 2024. godine (list spisa 550-562) podneskom od 16. siječnja 2025. tužbeni zahtjev uredio na način da sada od tužene traži isplatu iznosa od 5.172,59 Eura bruto sa zakonskom zateznom kamatom specificiranom u tom podnesku. Kako je prethodno određenim tužbenim zahtjevom tužitelj od tužene tražio isplatu iznosa od 5.619,59 Eura to tužitelj podneskom od 16. siječnja 2025. u smislu čl. 193. ZPP djelomično povlači tužbu i to za iznos od 447,00 Eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama. Budući se tužena po zaprimanju ovog podneska tužitelja nije protivila djelomičnom povlačenju tužbe već se podneskom dostavljenim sudu 31. siječnja 2025. usprotivila kao neosnovanom i tako uređenom tužbenom zahtjevu te ga predložila odbiti, to se smatra da je tužena pristala na djelomično povlačenje tužbe, slijedom čega je sud utvrdio kao u točci I. izreke ovog rješenja.

6. U dokaznom je postupku sud pregledao i pročitao zahtjev NH za mirno rješenje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru od 08. veljače 2019. s potvrdom o uručenju (list spisa 4-7), odgovor broj: N-DO-46/2019 od 26. veljače 2019. (list spisa 8), raščlambu postupanja za posadu i plovila PPP Zadar i prijevoz bolesnika za 2014. i 2015. godinu (list spisa 21-23), naloge za terenski rad (list spisa 68-97), naloge za prekovremeni rad (list spisa 66-67), obračunske liste plaće – naknade plaće za NH za razdoblje 01/2014 do 12/2015 (list spisa 98-121), naputak o načinu dnevnog raspoređivanja policijskih službenika i vođenju registra službenih poslova od 11. lipnja 2012. s prilozima (list spisa 49-59), mjesečno izviješće o ostvarenom prekovremenom radu i korištenju slobodnih dana zaposlenika Postaje pomorske policije Zadar (list spisa 24-26, 27- 32, 33-41, 43-48), dopis Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-152-56468/1-2014 od 29. svibnja 2014. (list spisa 60-65), evidenciju radnih sati za razdoblje od 01/2014 do 12/2015 (list spisa 122-168), radne naloge s izvješćima (list spisa 190-396), sudsku praksu (list spisa 173-175), izvadak iz Zbornika radova Novo radno i ovršno pravo iz 2014. godine (list spisa 176-177), Tumačenja odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike prema redoslijedu članka (list spisa 178-181), sudsku praksu (list spisa 182- 184), iskaz svjedoka ČH (list spisa 397-398), iskaz svjedoka ŠH (list spisa 398-399), iskaz svjedoka HH (list spisa 399-401), iskaz svjedoka RH (list spisa 401), iskaz svjedoka DH (list spisa 403-405), iskaz svjedoka UH (list spisa 405), iskaz svjedoka BH (list spisa 405-406), sudsku praksu (list spisa 416-418), pravno shvaćanje od 25. travnja 2019. (list spisa 419), vještvo u predmetu broj Pr-27/16 (list spisa 422-432), vještvo u predmetu broj Pr-13/18 (list spisa 433-439), potvrdu o plaćanju predujma u iznosu od 3.500,00 kn (list spisa 444), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal iz srpnja 2022. godine (list spisa 464-466), sudsku praksu (list spisa 473-498, 519-544), očitovanje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal od 12. kolovoza 2024. (list spisa 545-564), dopunu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal iz rujna 2024. godine (list spisa 550-562), očitovanje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal od 12. studenog 2024. (list spisa 573-574), sudsku praksu (578-600) i potvrdu o plaćanju troškova vještačenja u iznosu od 350,00 Eura (list spisa 610) te je saslušao stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maju Kostijal (list spisa 548). Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka KH, FH, LH, JH, TH, NHS, VH i MH, čije je saslušanje tijekom prethodnog postupka predložila tužena, ovo jer je tužena na ročištu glavne rasprave održanom 05. veljače 2025. izrijekom navela da nema daljnjih dokaznih prijedloga te je predložila zaključiti raspravljanje, a kakvi navodi imaju značaj odustanka tužene od dokaznih prijedloga koje je ranije u tijeku postupka predložila, a koji do trena iznošenja ovakvih navoda nisu bili izvedeni. U svezi navedenog sud ističe i to da se radi o svjedocima koji nemaju neposrednih saznanja o obavljanju radnih zadataka od strane tužitelja kao člana posade broda budući ovi svjedoci (kako to proizlazi iz navoda tužene iznesenih prilikom predlaganja saslušanja istih) nisu policijski službenici koji su u utuženom periodu obavljali poslove pomorskih policajaca bilo na brodu uz tužitelja bilo na kojem drugom brodu pa da bi o ovdje pravno relevantnim činjenicama (onima koje nije moguće kao nedvojbeno utvrditi temeljem materijalnih dokaza u spisu) mogli imati neposrednih saznanja. Sud nije izveo niti dokaz očevidom na plovilu na kojem je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao višednevnu plovidbu budući činjenice koje bi se mogle utvrditi neposrednim opažanjem suda o naravi i stanju plovila nisu pravno relevantne činjenice za donošenje odluke o osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva, a što znači da bi izvođenje ovog dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka. Sud je ocijenio da je pravno relevantno činjenično stanje dovoljno raspravljeno temeljem izvedenih dokaza pa bi svako daljnje izvođenje dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti parničnog postupka. Pri tome valja posebno napomenuti da nakon što je stalni sudski vještak Maja Kostijal svoj nalaz i mišljenje prethodno dan u pisanom obliku iznijela i usmeno na raspravi pred sudom, sud nije ponovno pozivao sudskog vještaka usmeno iznijeti pred sudom dopunu tog nalaza i mišljenja danu u pisanom obliku, ovo usprkos činjenici što je tužena i nakon pisanog očitovanja sudskog vještaka na prigovore tužene iznesene na dopunu nalaza i mišljenja ustrajala u dijelu prigovora, a obzirom je tužena izrijekom na ročištu glavne rasprave 05. veljače 2025. navela da predlaže zaključiti raspravljanje jer obzirom na pisano očitovanje vještaka ne smatra nužnim da sudski vještak usmeno pred sudom iznese svoj dopunjeni nalaz i mišljenje, pri čemu je i tužitelj predložio zaključiti raspravljanje uz navod da ne traži da sudski vještak usmeno pred sudom iznese dopunjeni nalaz i mišljenje. Za istaknuti je također da je sud u dokaznom postupku, a obzirom na činjenicu da su predloženi svjedoci u tijeku postupka saslušani pred drugim raspravnim sucem, ove dokaze obnovio čitanjem iskaza svjedoka uz suglasnost stranaka, uz što valja napomenuti i to da čak i da su se stranke protivile da sud dokaz saslušanjem svjedoka obnovi čitanjem njihovih iskaza, takvo protivljenje ne bi bilo osnovano budući sud ne nalazi razloga poradi kojih se obzirom na stanje spisa ovi dokazi ne bi mogli obnoviti čitanjem, posebno obzirom na činjenicu da bi ponovno saslušanje obzirom na broj svjedoka bilo protivno načelu ekonomičnosti i efikasnosti ovog parničnog postupka hitne naravi.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7.1. Isplatu iznosa u visini od 5.172,59 Eura bruto tužitelj od tužene potražuje kao iznos plaće koji da mu tužena nije isplatila za rad izvan redovnog radnog vremena u razdoblju od siječnja 2014. do uključno prosinca 2015. godine uvećan za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te neradnim danom pa je tako predmet ovog spora pravo tužitelja kao policijskog službenika pomorske policije na isplatu plaće za rad izvan redovnog radnog vremena tijekom višednevnih plovidbi na koje je u utuženom periodu upućen radnim nalogom tužene kao poslodavca.

7.2. Sukladno čl. 42. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 149/09, 61/11, dalje: ZoR/09) radno vrijeme je vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac pri čemu se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, ali se vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik. Sukladno čl. 60. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 93/14, dalje: ZoR/14) radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obvezan obavljati poslove prema uputama poslodavca odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac pri čemu se radnim vremenom ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac, ali se vrijeme koje radnik provede obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra radnim vremenom, neovisno o tome da li ih obavlja u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.

7.3. U svezi s navedenim, sud ističe Direktivu 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u odredbi čl. 2. toč. 1. i toč. 2. radno vrijeme definira kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, dok vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

7.4. Odredba čl. 43. st. 2. ZoR/09 odnosno čl. 61. ZoR/14 propisuje da puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno dok je odredbom čl. 33. Zakona o policiji („Narodne novine“ br. 34/11, 130/12, 151/14, 33/15, 121/16, dalje: Zakon o policiji) propisano da je policijski službenik dužan po nalogu nadređenog rukovoditelja poslove obavljati i duže od punog radnog vremena za što mu pripada pravo na novčanu naknadu ili slobodne dane, sukladno općim propisima o radu i kolektivnom ugovoru. Pri tome, čl. 42. Zakona o policiji propisuje da je policijski službenik dužan u obavljanju policijskih poslova raditi po posebnom rasporedu rada koji određuje nadležni rukovoditelj, a koji poseban raspored rada uključuje rad u smjenama, rad u turnusu, rad subotama, nedjeljama, praznicima i drugim neradnim danima, prekovremeni rad, rad noću, rad u dvokratnom radnom vremenu, pripravnost za rad i rad organiziran na drugačiji način.

7.5. Sukladno odredbi čl. 5. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 7. st. 1. ZoR/14 poslodavac je radniku dužan u radnom odnosu za obavljeni rad isplatiti plaću, a u svezi čega odredba čl. 82. st. 1. ZoR/09 odnosno čl. 90. st. 1. ZoR/14 određuje da poslodavac kojega obvezuje kolektivni ugovor ne smije radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa određenoga kolektivnim ugovorom.

7.6. Konačno, sukladno čl. 86. ZoR/09 kao i čl. 94. ZoR/14 radnik za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, ima pravo na povećanu plaću, a u svezi čega čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ br. 104/13, dalje: KU/13) propisuje da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećat za svaki sat rada i to za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10% i za rad u turnusu 5% te koji se dodaci međusobno ne isključuju, osim dodataka za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni, pri čemu u odnosu na prekovremeni rad propisuje da ako je rad službenika i namještenika organiziran na drugačiji način, je prekovremeni rad svaki sat rada duži od dnevnog radnog vremena te svaki sat rada duži od 40 sati tjedno pri čemu umjesto uvećanja osnovne plaće po osnovi prekovremenog rada, službenik ili namještenik može koristiti jedan ili više slobodnih radnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 u kojem mu se slučaju izdaje rješenje u kojem se navodi broj i vrijeme korištenja slobodnih dana kao i vrijeme kad je taj prekovremeni rad ostvaren.

7.7. Istaknimo ovdje i to da sukladno čl. 41. KU/13 plaću službenika i namještenika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, pri čemu čl. 7. ZoR/09 odnosno čl. 9. ZoR/14 propisuje da se ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje za radnika najpovoljnije pravo ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

8. U ovom postupku među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju od siječnja 2014. do uključno prosinca 2015. bio policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zadarske, Postaje pomorske policije Zadar, te da je tijekom utuženog razdoblja ostvarivao plaću kod tužene obavljajući poslove radnog mjesta policijskog službenika pomorske policije.

8.1. Također, u postupku nije sporno da je rad tužitelja kod tužene u utuženom razdoblju od 01. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. bio organiziran na način da tužena tužitelja radnim nalogom upućuje na višednevnu plovidbu (službu), pri čemu su u radnom nalogu kojim se tužitelj, kao jedan od članova posade broda, upućuje na plovidbu određeni članovi posade broda, brod (plovilo) na kojem posada plovi, početak i završetak plovidbe datumom i satom, mjesto tj. sektor (pozorničko-ophodno područje) obavljanja djelatnosti te opći i posebni radni zadaci. Nesporno je i to da se u radnim nalozima kojima se tužitelja kao jednog od članova posade broda upućuje na plovidbu ne navodi njegovo (aktivno) radno vrijeme po pojedinom danu u tijeku višednevne plovidbe već da je o radnom vremenu tijekom višednevne plovidbe vođena posebna evidencija.

8.2. Nadalje, među strankama nije sporno da je u utuženom razdoblju tužena tužitelju obračunala i isplatila kao prvo, plaću obračunatu za rad u (aktivnom) radnom vremenu prema satnici evidentiranoj u evidenciji radnih sati uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom (za satnicu aktivnog radnog vremena); kao drugo, naknadu za pasivno dežurstvo koju tužena tužitelju priznaje kao naknadu za dežurstvo na plovilu tuženika u vrijeme izvan satnice (aktivnog) radnog vremena; te kao treće, plaću za rad u vremenu koje je tužitelj proveo obavljajući poslove po nalogu poslodavca za prekovremeni rad izvan satnice (aktivnog) radnog vremena uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom te prekovremenog rada (tzv. vrijeme intervencija).

8.3. Istaknimo pri tome da činjenica da je tužena u utuženom razdoblju tužitelju po osnovi pasivnog dežurstva za trajanja višednevnih plovidbi isplatila naknadu za pasivno dežurstvo među strankama nije sporna, a kako ta naknada sukladno čl. 44. KU/13 predstavlja naknadu koju službenik ostvaruje temeljem činjenice da je pripravan za rad i u svakom se trenutku spreman i obvezan odazvati pozivu poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu, pravo na isplatu ove naknade za pasivno dežurstvo prema ocjeni suda nije od utjecaja na eventualna prava tužitelja na isplatu plaće za ukupni efektivno obavljeni rad tijekom trajanja višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju. Ovo jer, a koju činjenicu sud detaljno obrazlaže u nastavku presude, tužitelj u utuženom razdoblju nije radio neprekidno 24 sata unutar jednog dana tijekom višednevne plovidbe već je imao vrijeme dnevnog odmora, tijekom kojeg je bio pasivno dežuran i s osnova te činjenice ostvario naknadu za pasivno dežurstvo.

8.4. Također valja istaknuti i to da pravo na terenski dodatak (dodatak za rad na terenu) sukladno čl. 56. KU/13 predstavlja naknadu koju službenik ostvaruje za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, ako je na terenu proveo najmanje 8 sati bez obzira na to koliko je dana radio pri čemu pored terenskog dodatka službenik ima pravo i na dodatke iz čl. 44. KU/13 za svaki stvarno odrađeni sat rada, što znači da pravo na terenski dodatak ne isključuje pravo na uvećanje plaće po osnovi čl. 44. KU/13, a poradi čega se isplatom terenskog dodatka ne može kompenzirati neisplata plaće za efektivno odrađene sate rada državnog službenika. Nastavno sud ističe i to da niti eventualni dodatak za smjenski rad (rad u drugoj smjeni) i rad u turnusu ne isključuju pravo na uvećanje plaće po osnovi čl. 44. KU/13 (osim što se međusobno isključuju dodatak za rad u turnusu i rad u drugoj smjeni), a iz čega dalje proizlazi utvrđenje suda da je postojanje prekovremenog rada neovisno o pitanju radi li službenik u drugoj smjeni ili u turnusu. Štoviše, čl. 44. KU/13 precizira vrijeme koje se smatra prekovremenim radom za slučaj kada službenik radi u drugoj smjeni odnosno u turnusu, a iz čega logično proizlazi nedvojbeni zaključak da je prekovremeni rad moguć i onda kad radnik radi u drugoj smjeni i u turnusu.

8.5. Konačno, među strankama nije sporno to da tužena za tužitelja u utuženom razdoblju nije donijela pisana rješenja o preraspodjeli radnog vremena pa se stoga na rad tužitelja u utuženom razdoblju ne primjenjuju odredbe o preraspodijeljenom radu.

9. Međutim, kao sporno se u postupku postavilo pitanje da li tužitelj ostvaruje pravo na isplatu plaće u većem iznosu od onog koji mu je tužena obračunala i isplatila za rad u utuženom razdoblju odnosno da li je tužitelj efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta za trajanja višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju u duljoj satnici od one koju mu tužena evidentira kao (aktivno) radno vrijeme, a budući tužitelj tvrdi da je poslove svog radnog mjesta za tuženu obavljao i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena i zbog kojeg da mu razloga osim plaće koju mu je tužena obračunala i isplatila za rad u (aktivnom) radnom vremenu pripada i za radu u evidentiranom prekovremenom radu, pripada i pravo na isplatu plaće za rad u preostalom razdoblju višednevnih plovidbi u kojem je tužitelj radio, uvećane za sve pripadajuće dodatke po osnovi prekovremenog rada i rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanom.

9.1. Iz isprava u svezi rada i radnog vremena tužitelja koje prileže spisu - raščlambe postupanja za posadu i plovila PPP Zadar i prijevoz bolesnika za 2014. i 2015. godinu (list spisa 21-23), naloga za terenski rad (list spisa 68-97), naloga za prekovremeni rad (list spisa 66-67), obračunskih liste plaće – naknade plaće za NH za razdoblje 01/2014 do 12/2015 (list spisa 98-121), mjesečnog izviješća o ostvarenom prekovremenom radu i korištenju slobodnih dana zaposlenika Postaje pomorske policije Zadar (list spisa 24-26, 27- 32, 33-41, 43-48), evidencije radnih sati za razdoblje od 01/2014 do 12/2015 (list spisa 122- 168) i radnih naloga s izvješćima (list spisa 190-396), kao nedvojbeno proizlazi to da je tužitelj radne zadatke tj. poslove svog radnog mjesta obavljao za (aktivnog) radnog vremena u satnici određenoj u navedenim ispravama (u pravilu 8, 10 ili 12 sati dnevno) te u pojedinim slučajevima i izvan određene satnice (aktivnog) radnog vremena odnosno tijekom tzv. intervencije kao aktivnog rada izvan unaprijed određene satnice radnog vremena (i satnica kojih je sati tužitelju nesporno evidentirana kao vrijeme prekovremenog rada za potrebe obračuna plaće). Iako tako iz ovih materijalnih dokaza izričito ne proizlazi da bi tužitelj u utuženom razdoblju, osim za u tim ispravama evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, radne zadatke obavljao i za preostalog vremena trajanja višednevnih plovidbi, sud je već cijeneći samu vrstu radnih zadataka (općih i posebnih) članova posade broda u međusobnoj svezi sa sadržajem u postupku izvedenih personalnih dokaza, a sve navedeno cijeneći u kontekstu općepoznatih činjenica iz svakodnevnog života o radnjama koje članovi posade broda nužno moraju obavljati za vrijeme boravka na plovilu bilo da se isto nalazi na otvorenom moru ili na vezu, ovo posebno u pogledu osiguranja života članova posade te zaštite plovila i imovine na plovilu od oštećenja, ali i nadalje općepoznate činjenice da biološki nije moguće neprekidno aktivno i efektivno obavljati radne zadatke tijekom nekoliko dana bez fizičkog i psihičkog odmora, kao nedvojbeno u ovom postupku utvrdio da je tužitelj efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta sukladno uputama i u korist tužene i izvan satnice (aktivnog) radnog vremena evidentiranog u predmetnim ispravama, međutim, ne neprekidno (24 sata dnevno) za trajanja višednevnih plovidbi, budući je prema utvrđenju suda tužitelj unutar svaka 24 sata višednevne plovidbe imao vrijeme dnevnog odmora. Istaknimo pri tome da neosnovano tužena insinuira da se broj stvarno odrađenih sati rada koji je upisan u Registru službenih poslova koji predstavlja službenu evidenciju ne bi trebao posebno utvrđivati jer da ne treba posebno utvrđivati činjenice koje se nalaze u službenim evidencijama javnopravnih tijela, ovo jer evidencija radnog vremena, čak i kad se radi o evidenciji koju vodi javnopravno tijelo, nije jedini niti isključivi dokaz, a niti dokaz koji bi imao jaču dokaznu snagu od drugih adekvatnih dokaza u pogledu utvrđivanja činjenice o stvarnom broju efektivno odrađenih sati rada u određenom vremenskom periodu. Naime, kako ZPP nema pravila o dokaznoj snazi određenih dokaza naspram nekih drugih dokaza tj. ne sadrži pravila o tzv. privilegiranim dokazima, to je tužitelju dopušteno dokazivati da ono što je evidentirano kao radno vrijeme u evidenciji radnog vremena koju kao poslodavac vodi tužena, nije ispravno odnosno nije potpuno te da je tužitelj efektivno radio veći broj sati od onog broja koji mu tužena kao poslodavac evidentira u službenoj evidenciji radnog vremena i koji broj koristi za potrebe obračuna plaće u utuženom razdoblju (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-850/2024 od 17. rujna 2024.).

9.2. Kao osnovni radni zadaci tužitelja kao i preostalih članova posade plovila za vrijeme višednevne plovidbe radnim nalozima u utuženom razdoblju su određeni, među ostalim, nadzor i osiguranje državne granice uz uporabu ugrađenih sustava na plovilu, koordinacija rada sa Operaterom pomorskog prometa u PPP Zadar, obilazak teritorijalnog mora i nadzor sukladno analizi rizika, osmatranje ribogojilišta putem termovizije, nadzor pomorskog prometa s ciljem sprječavanja nezakonitih prelazaka i s ciljem opažanja i utvrđivanja da li trgovački brodovi u međunarodnom pomorskom prometu krše pravila plovidbe najkraćim uobičajenim pomorskim putem, praćenje i kontrola ulazaka i boravka stranih jahti i brodica u unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru, nadzor i kontrola protuzakonitog ribolova, dozvola za športski i rekreacijski ribolov uz posebnu pozornost na nezakonito prikupljanje zaštićenih vrsti školjki kao i traganje za počiniteljima kaznenih djela i prekršaja za koja se progoni po služenoj dužnosti te ostale poslove na moru i unutarnjim plovnim putovima iz nadležnosti policije, a već narav kojih radnih zadataka svjedoči u prilog utvrđenju ovog suda da članovi posade broda među kojima i tužitelj ove poslove ne obavljaju isključivo za vrijeme evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena već da nadzor državne granice i sve ostale poslove na moru i unutarnjim plovnim putovima iz nadležnosti policije koji su u opsegu poslova njihovog radnog mjesta vrše kontinuirano za cijelog trajanja višednevne plovidbe budući se ovi zadaci, osim neposrednim obilaskom državne granice i unutarnjih voda (tijekom evidentiranog radnog vremena), obavljaju i promatranjem indikatora rizika za svako promatrano plovilo (brzina plova, smjer plova, fizički kontakt, atipična plovidba, zastava plovila, prolazna i odredišna luka, vrsta plovila, obavljanje ribolova u suprotnosti sa pozitivnim propisima, nezakonito prikupljanje školjki) kao i kontinuiranim cjelodnevnim korištenjem telekomunikacijskih i radijskih veza te brodskih sustava praćenja i nadzora na moru te korištenjem svih raspoloživih evidencija preko udaljenih računala iz otvorenih i zatvorenih izvora (VMS, AIS, Interpol, IS MUP-a, e-crew evidencija, evidencija izdanih dozvola u R/Š ribolovu), a kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka koji su u utuženom periodu također obavljalo poslove radnog mjesta policijskog službenika pomorske policije (člana posade broda), iz čijih iskaza proizlazi i to koje su poslove članovi posade broda među kojima i tužitelj za korist tužene efektivno obavljali i izvan evidentiranog im (aktivnog) radnog vremena. Tako svjedok OH (list spisa 397-398) iskazuje da je u utuženom razdoblju tužitelj bio u funkciji zapovjednika, a on da je bio član posade, da je služba u tom razdoblju trajala 4 dana, da se u nalog unosilo točno vrijeme kada će se način na brodu i gdje će točno biti, da članovi posade za vrijeme službe (nesporno govori o višednevnoj plovidbi) nisu mogli koristiti odmor u trajanju od 8 ili 12 sati u komadu i na način da odu s broda jer su oni za cijelo vrijeme neovisno jesu li u službi ili van službe uvijek morali biti dostupni, biti na vezi i da nisu mogli odbiti nalog za intervenciju koji bi došao u vrijeme nakon što im završi radno vrijeme, da su radi o uskom brodu s tri ležaja, malo prostora, da imaju strojarnicu, agregat i da se stalno čuje buka motora, da su izloženi mirisu nafte i vlage te da kad jedan od njih ustaje se praktički ustaju svi članovi posade, da im je službena radioveza uključena 24 sata (omaškom u pisanju je u zapisniku navedeno 4 sata), a osim toga da imaju i pomorsku vezu i mobitel, dalje navodeći da je njima u nalogu pisalo da idu na teren i dan i satr kada počinje i kada završava teren, da je dnevno njihova služba (nesporno svjedok ovdje govori o (aktivnom) radnom vremenu) trajala 8 ili 12 sati, ali da bi oni i ostatak dana boravili na brodu i održavali sve što je potrebno na plovilu, izvršavali potrebne zadatke i slično, iako, u tom vremenu da bi i našli koji sat da odspavaju, pojašnjavajući da su oni za cijelog trajanja službe na brodu pa da ne mogu recimo otići doma, a da je njima za ta 4 dana što su u službi plaćeno onih 8 ili 12 sati dnevno što im je službeno bilo radno vrijeme, na upit da li oni na brodu imaju određen dnevni odmor odgovarajući da oni na brodu nemaju dnevni odmor uz pojašnjenje da oni na plovilu imaju sustav koji treba održavati, a nekada da bi zapovjednik znao reći da će negdje stati, ali da to nije bilo određeno za svaki dan u točno određeno vrijeme jer je to u njihovoj službi nemoguće. Nadalje, svjedok ŠH (list spisa 398-399) iskazuje da je tužitelj u utuženom periodu bilo zapovjednik na plovilu tipa B, u svezi načina rada na brodu iskazujući da njima služba traje 4 ili 5 dana primjerice da počne u ponedjeljak u 6 ujutro i traje do četvrtka ili petka u 20 sati pa da njima nije moguće prekinuti rad na recimo 8 li 12 sati tih dana, da su oni za cijelo vrijeme službe na vezi jer da imaju policijsku vezu koja je stacionarna, a da imaju i službeni mobitel, da je to cijelo vrijeme aktivno od kada krenu u službu do kada se vrate iz službe i predaju brod, da oni ne mogu odbiti izvršiti radni zadatak koji dobiju kao član posade tijekom pauze pojašnjavajući da on niti ne zna na koju bi se to pauzu odnosilo, dalje navodeći da su oni za cijelog trajanja službe od nekoliko dana stalno aktivni, na raspolaganju, čim dobiju poziv u bilo kojem vremenu da odlaze na intervenciju, da su cijelo vrijeme službe u službenoj odori, a jedino ako su na brodu i nemaju posla na brodu da su onda recimo u kratkim hlačama ili majici, da oni i tijekom spavanja na brodu moraju voditi računa da se radi u brodu pa da to nikada nije spavanje od npr. 8 sati kao kada niste na brodu već eventualno odmor od tri ili četiri sata sna ako se uhvati unutar dana, da on kao upravitelj stroja vodi evidenciju o tome što radi sa strojem, a zapovjednik broda da vodi evidenciju o ostalom. U bitnom identično iskazima tih svjedoka sudu iskazuje i svjedok HH (list spisa 399-401) koji iskazuje da je u utuženom periodu njihova služba (višednevne plovidbe) trajala obično 4 dana nekada 5 dana i za kompletno cijelo to vrijeme da bi oni bili na brodu, pojašnjavajući da je njihov permanentni zadatak nadzor državne granice dakle nadzor vanjske crte teritorijalnog mora, a onda ostali zadaci, a sa nadzorom državne granice da oni ne mogu prestati budući da konstantno trebaju nadzirati granicu, permanentno, vizualno, radarom, a tijekom službe da su oni konstantno dostupni i cijelo vrijeme „stand by“ te da ne mogu odbiti odazvati se na intervenciju, dalje navodeći da oni pored poslova pomorske policije na otocima obavljaju i poslove temeljne policije one vezane za javni red i mir te poslove prometne policije, da i za vrijeme slobodnog vremena moraju biti na vezi koju slušaju non stop, pomorsku i policijsku, ali da je tog slobodnog vremena na brodu jako malo jer da se na brodu uvijek ima nešto za raditi pa da tako ili čiste brod ili bokobrane, ili održavaju stroj ili makinu i tako dalje, dodajući da oni kao posada za cijelo vrijeme službe osiguravaju brod, na upit koliko za vrijeme trajanja službe (višednevne plovidbe) su oni aktivni i imaju neki radni zadatak odgovarajući da su oni cijelo vrijeme aktivni, ali da nemaju uvijek neki radni zadatak pa da tako u tom vremenu znaju sat ili dva prileži i odmoriti se, ali cijelo vrijeme dok su u službi da bi on bio u uniformi i da bi ju skinuo tek kad dođe navečer doma, zadnji dan plovidbe, a upitan da li bi za vrijeme službe (višednevne plovidbe) oni imali vremena prošetati po otoku ili sjesti u kafić popiti kavu odgovarajući da im je bilo zabranjeno ulaziti u kafić osim po pozivu, a inače da bi oni prolazili mjestima na otocima, pričali sa mještanima, međutim, to sve da je bio vid njihove službe kada bi u uniformi prolazili kroz mjesta. Konačno, i svjedok RH (list spisa 401) iskazuje u bitnom identično iznesenim svjedočkim iskazima budući navodi da uvijek postoji obveza članova posade za održavanje i opremanje broda, da se i u vrijeme primopredaje brod spremi, opere, preda i to sve da rade članovi posade, a isto to da se radi za vrijeme trajanja službe, da je uvijek sve pod kontrolom, a u slučaju nekog kvara, da oni o tome sačine izvješće, da obavijeste šefa smjene koji onda dalje obavještava načelnika, dalje iskazujući da su njima na brodu non stop upaljeni službena i pomorska veza kao i službeni mobitel te da nije moguće da netko od članova posade ne čuje vezu, upitan da li su oni tijekom cijelog trajanja službe (višednevne plovidbe) zaduženi sa nekim zadatkom odgovarajući da su oni zaduženi već samim time što tu moraju biti non stop „stand by“ i jer non stop moraju održavati brod jer se na njemu nalaze pa i radi sebe, dalje na upit da li kada obave radne zadatke iz naloga oni imaju vremena prošetati negdje, popiti kavu, gledati tv ili slično odgovarajući da u tom vremenu on uglavnom iskoristi za spremanje ručka jer da tada brod miruje pa je lakše, a za drugo da je teško odvoditi vrijeme s obzirom da oni ako negdje pristanu su na raspolaganju za sve od bilo kakvog postupanja pa do savjetnika ljudima, mještanima koji da jedva dočekaju da oni dođu, navodeći da su uglavnom za cijelo vrijeme trajanja službe oni u odorama, a i onda kada skine jaketu ili se malo raskomoti da mu je ispod jakete opet majica odnosno uniforma. Iznesene je svjedočke iskaze ČH, ŠH, HH i RH sud ocijenio životnim i logičnim te ih je prihvatio kao istinite obzirom ovakvi iskazi svjedoka odgovaraju općepoznatim činjenicama o brodskim sustavima na policijskim plovilima koje pomorska policija koristi za obavljanje svojih radnih zadataka kao i nespornim činjenicama o vrsti i naravi poslova pomorskih policajaca, a vrsta i narav kojih proizlaze i iz spisu priležećih radnih naloga pa stoga činjenica da su ovi svjedoci i sami kao tužitelji pokrenuli postupke protiv tužene ne govori u prilog nevjerodostojnosti niti pristranosti njihova iskaza već prema ocjeni ovog suda upravo suprotno tome, u prilog objektivnosti i vjerodostojnosti njihova iskaza budući sudu nije životno niti logično da bi ovi svjedoci i sami protiv tužene pokrenuli postupke radi isplate plaće ukoliko činjenice o kojima iskazuju kao svjedoci u ovom postupku, a na kojim činjenicama temelje svoje tužbene zahtjeve u postupcima u kojima imaju ulogu tužitelja, nisu istiniti. Radni zadatak za kojeg svi svjedoci iskazuju da su članovi posade obavljali neprekidno za višednevnih plovidbi, poslove osiguranja broda i čuvanja brodskog inventara, dakle, posao nadzora i čuvanja plovila u vlasništvu tužene, a koji posao nedvojbeno obavljaju po nalogu same tužene, prema ocjeni suda članovi posade dakle i tužitelj nedvojbeno obavljaju ne samo za trajanja evidentiranog im (aktivnog) radnog vremena već za cijelog trajanja višednevne plovidbe budući nadzor nad vremenskim uvjetima radi sigurnosti plovila i imovine na plovilu, članovi posade na brodu nesporno ne prestaju vršiti onim trenutkom kada se plovilo priveže na vez po završetku evidentiranog im (aktivnog) radnog vremena. Priroda po svjedocima opisanih poslova kao i opisanog načina obavljanja istih, prema ocjeni ovog suda govori u prilog zaključku da se radi o poslovima koje članovi posade nužno obavljaju i prije početka radnog vremena (provjera strojeva i brodskih sustava te priprema motora i broda za isplovljavanje) kao i po završetku radnog vremena (održavanje i pregled strojeva i sustava broda, popravci kvarova, održavanje strojeva, pranje broda, briga o bokobranima, ispunjavanje izvješća) odnosno kontinuirano kroz 24 sata dnevno (briga o sigurnosti broda i imovini na brodu, sigurnost članova posade, kontrola brodskih sustava, kontrola pomoćnih motora, praćenje službenih veza i službenog mobitela, nadzor vremenskih uvjeta, briga o vezu broda, nadzor radara). Ipak, iskazujući o efektivnom obavljanju radnih zadataka i izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, ovi svjedoci sudu iskazuju i to da su za vrijeme višednevne plovidbe imali dnevni odmor dakle vrijeme kada su spavali i odmarali, trajanje kojeg odmora obzirom na narav poslova službenika pomorske policije kao i mjesta gdje se isti nalaze tijekom višednevne plovidbe (na uskom brodu ograničenog prostora), ovisi o događajima pojedinog dana kao i vremenskim uvjetima radi čega često taj odmor nije neprekidan, ne traje neprekidno 12 sati unutar 24 sata i nije jednake kvalitete kao odmor „kod kuće“, ali koji ukupno ipak traje više sati dnevno.

9.3. Cijeneći tako iskaze svjedoka ČH (list spisa 397-398), ŠH (list spisa 398-399), HH (list spisa 399-401) i RH (list spisa 401) u međusobnoj svezi sa kao prvo, činjenicom koja proizlazi iz iskaza gore iznesenih iskaza da policijski službenici pomorske policije za cijelog trajanja višednevne plovidbe, dakle i nakon evidentiranog (aktivnog) radnog vremena moraju biti u službenoj uniformi što prema ocjeni suda nedvojbeno svjedoči u prilog činjenici da isti i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena moraju imati vidljivo obilježje svojstva policijskog službenika i biti na službenom plovilu kao svom mjestu rada za čime nedvojbeno ne bi bilo potrebe da oni i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena ne obavljaju radne zadatke svog radnog mjesta u svojstvu policijskog službenika; kao drugo, činjenicom da su članovi posade sve pripreme za isplovljavanje s plovilom dužni obaviti prije početka evidentiranog (aktivnog) radnog vremena budući plovilo isplovljava s veza u sat početka njihovog (aktivnog) radnog vremena, a što logično znači da svakodnevno prije početka evidentiranog (aktivnog) radnog vremena koje započinje s isplovljavanjem plovila s veza članovi posade vrše kontrolu broda u smislu da li svi brodski uređaji uredno rade te da li brod ima svu potrebnu opremu za isplovljavanje te u smislu paljenja i pripreme brodskih sustava za plovidbu budući bi u protivnom isplovljavanje bilo nemoguće, koja činjenica proizlazi iz iskaza svjedoka osim čega je i općepoznata (obzirom na veliki broj pravno i činjenično istovrsnih sporova u kojima sudi ovaj sud); kao treće, činjenicom koja također proizlazi iz sadržaja iznesenih iskaza kao i sadržaja radnih naloga u spisu, tom da članovi posade niz poslova na brodu čak po izričitom nalogu tužene obavljaju tek po završenoj plovidbi i time izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena pa tako primjerice poslove održavanja plovila urednim i čistim za operativnu uporabu i poslove popravaka i održavanja strojeva na brodu; kao četvrto, činjenicom da poslove nadzora državne granice članovi posade vrše i izvan evidentirane satnice redovnog vremena budući ove poslove vrše i kontinuiranim praćenjem telekomunikacijskih i radijskih veza te brodskih sustava praćenja i nadzora na moru uz korištenje svih raspoloživih evidencija preko udaljenih računala iz otvorenih i zatvorenih izvora (VMS, AIS, Interpol, IS MUP-a, e-crew evidencija, evidencija izdanih dozvola u R/Š ribolovu), a koje su sustave i veze prema nalogu tužene dužni nadzirati neprekidno poradi čega se, o čemu sudu iskazuju svjedoci OH, ŠH, HH i RH, ne smiju udaljavati s broda ni nakon završetka (aktivnog) radog vremena osim iznimno i s određenom poslovnom svrhom; kao peto, općepoznatom činjenicom iz svakodnevnog života da boravak na plovilu bez obzira da li se plovilo nalazi na otvorenom moru ili vezu zahtjeva opetovanu aktivnost članova posade kroz 24 sata dnevno u pogledu kontrole vremenskih uvjeta radi osiguranja sigurnosti plovila i života članova posade, a u pogledu čega sud ističe da je nesporno da svi članovi posade za cijelog trajanja višednevne plovidbe poduzimaju radnje za osiguranje sigurnosti plovila i sigurnosti članova posade te čuvanja brodskog inventara od prijetećih oštećenja upravo po nalogu tužene koja u utuženom razdoblju nije zapošljavala treće osobe za potrebe čuvanja i nadzora broda kroz ono vrijeme koje se članovima posade na brodu tijekom višednevne plovidbe evidentira kao dnevni odmor, a o čemu sudu detaljno i uvjerljivo iskazuju i gore označeni svjedoci; kao šesto, činjenicom da je posao djelatnika pomorske policije specifičan i složen jer oni obavljaju poslove pomorske, temeljne i prometne policije, čuvaju državnu granicu i održavaju plovilo na kojem rade, a koje činjenice osim iz iskaza označenih svjedoka proizlaze i iz priloženih radnih naloga s izvješćima; te kao sedmo, općepoznatom činjenicom iz svakodnevnog života da je zapovjednik broda, a što je u utuženom razdoblju bio tužitelj o čemu sudu iskazuju gore označeni svjedoci, uz obavljanje policijskih poslova zadužen i za organizaciju poslova ostalih članova posade i nadzor njihova rada, odgovoran za sigurnost broda i članova posade kao i zadužen za ispunjavanje brodske dokumentacije i sve vezane dokumentacije koji se posao logično i životno može obaviti tek po završetku plovidbe i time tek nakon završetka evidentiranog (aktivnog) radnog vremena; sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao ne samo za trajanja evidentiranog (aktivnog) radnog vremena već i izvan tako evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, međutim, ne za cjelokupnog trajanja višednevne plovidbe (službe) budući je općepoznato da biološki nije moguće, a ovom sudu niti životno ni logično da članovi posade uopće ne spavaju niti odmaraju za cjelokupnog trajanja višednevne plovidbe (službe), kako to uostalom zaključuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim odlukama broj Revr 1483/14 od 21. rujna 2016., Revr-1332-16-2 od 26. listopada 2016. i Revr-1084/13-2 od 23. studenog 2016.; dakle, sud kao nedvojbeno utvrđuje da je tužitelj efektivno poslove svog radnog mjesta u utuženom razdoblju obavljao za cijelog vremena višednevne plovidbe (službe) osim za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno (unutar 24 sata), a poradi čega sukladno ZoR i KU tužitelj prema utvrđenju suda ostvaruje pravo na isplatu plaće za svaki sat kada je na mjestu rada efektivno obavljao radne zadatke u korist tužene neovisno što se radi o vremenu izvan po tuženoj evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena dok to pravo ne ostvaruje za vrijeme dnevnog odmora u trajanju od 8 sati dnevno budući u to vrijeme tužitelj efektivno ne obavlja radne zadatke (tako i Županijski sud u Zagrebu presudi poslovni broj Gž R-1150/2023 od 29. listopada 2024., Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-3196/2021 od 24. rujna 2024. i Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-3197/2021-3 od 15. veljače 2022.). Napominje se pri tome da sud uvažava činjenicu koja proizlazi iz iskaza svjedoka koji su uz tužitelja u utuženom periodu bili članovi posade plovila, da vrijeme dnevnog odmora tužitelja na plovilu (zbog uvjeta na plovilu i vezu te kontinuiranog nadzora veza i brodskih sustava) nije jednako kvalitetno kao vrijeme odmora izvan mjesta rada, osim čega isto predstavlja i vrijeme pasivnog dežurstva što nedvojbeno utječe na kvalitetu odmora te da dnevni odmor tužitelj ponekad nije koristio u neprekidnom trajanju od 8 sati već da je spavao i odmarao kada bi uspio uhvatiti vremena između obavljanja poslova svog radnog mjesta ili vremena intervencija, međutim, ove činjenice ne opravdavaju dosudu plaće tužitelju i za vrijeme trajanja dnevnog odmora budući tijekom istog tužitelj spava i odmara, dakle, efektivno ne obavlja radne zadatke u korist tužene, dok se nedostatak kvalitete tog dnevnog odmora prema ocjeni suda tužitelju kompenzira upravo kroz naknadu za pasivno dežurstvo, kakvo stajalište potvrđuje primjerice i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R- 1061/2020-2 od 04. studenog 2020. u kojoj navodi da u situaciji kad je policijski službenik boravio više dana na brodu po 24 sata dnevno, pravilno zaključuje prvostupanjski sud kad za obračun plaće uračunava 8 sati dnevnog odmora odnosno kad službeniku priznaje pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad samo za stvarno odrađene sate duže od punog radnog vremena, ali ne i za sate kad službenik nije stvarno izvršavao radne zadatke već se odmara kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske koji u presudama broj Revd-3474/2023-2 od 21. veljače 2024. i broj Rev 908/2023-2 od 30. travnja 2024. daje shvaćanje da nije životno prihvatljivo da bi efektivni rad djelatnika pomorske policije trajao neprekidno 24 sata dnevno, više dana uzastopno (u tom smislu taj sud i u odluci broj Revr 753/09-2 od 17. studenog 2009.) već je životno i logično da djelatnik koji zbog naravi posla ne smije ili ne može napustiti brod tijekom višednevnih službi na moru ima slobodno vrijeme odnosno vrijeme za odmor u trajanju od 8 sati, a koje se vrijeme provedeno izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč tome što tužitelj ne može napustiti mjesto rada, ne može smatrati prekovremenim radom, a kakvim je pravnim shvaćanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske reafirmirao pravno shvaćanje ranije zauzeto u odlukama broj Revr 1085/2013 od 25. siječnja 2017., Rev 487/2023-2 od 22. studenog 2023. i Rev 400/2022-2 od 11. siječnja 2024.

9.4. Takvo utvrđenje suda o efektivnom radu tužitelja tijekom plovidbi u utuženom periodu nije dovedeno u pitanje niti iskazima svjedoka DH (list spisa 403-405), UH (list spisa 405) i BH (list spisa 405-406), a budući niti jedan od navedenih svjedoka nije član posade koji je u utuženom periodu boravio na brodu s tužiteljem pa da bi o konkretnom efektivnom obavljaju poslova radnog mjesta tužitelja kroz utuženi period i izvan evidentirane satnice (aktivnog) radnog vremena mogao iznijeti osobna i neposredna saznanja dok se jedan boravak na brodu u trajanju od 4 dana svjedokinje UH, iz čijeg iskaza pri tome ne proizlazi da je ona na brodu boravila u svojstvu određenog člana posade (zapovjednik broda, upravitelj stroja ili mornar) ne može smatrati dovoljnom osnovom koja bi svjedokinji dala saznanja o tome koje su sve poslove i u kojem trajanju članovi posade obavljali tijekom trajanja višednevnih plovidbi u cjelokupnom utuženom razdoblju; te se nadalje ni iskaz svjedokinje DH da ona ima vlastiti brod pa da bi ona osobno znala viđati pomorske službenike tijekom njihova dnevnog odmora za višednevnih plovidbi u kupaćim gaćicama i da sjede u kafiću, ne može smatrati dovoljnom osnovom temeljem kojeg bi sud kao nedvojbeno utvrdio da je tužitelj tijekom višednevnih plovidbi poslove svog radnog mjesta obavljao isključivo onoliko sati koje mu je tužena evidentirala u evidenciji radnog vremena; ovo vodeći računa o utvrđenju suda da su pomorski policajci među kojima i tužitelj tijekom 24 sata višednevne plovidbe imali više sati dnevnog odmora. Osim toga, svjedoci DH, UH i BH u većem dijelu svog iskaza iskazuju o postupku obračuna plaća pomorskih policajaca, međutim, u ovom postupku nije sporno da je tužena obračunala i tužitelju isplatila plaću za one sate rada koji su mu kao (aktivno) radno vrijeme te prekovremeni rad evidentirani u evidenciji radnog vremena koju tužena kao poslodavac vodi, a o kojoj činjenici iskazuju ovi svjedoci, već je sporno da li je tužena bila dužna tužitelju pored toga obračunati i isplatiti plaću i za one sate koje je tužitelj efektivno radio, a koji sati nisu evidentirani u evidenciji radnog vremena, o kojoj pak činjenici efektivnog rada tužitelja ovi svjedoci kao rukovodeći službenici (voditeljica/pomoćnica načelnika/načelnik) logično i životno niti ne mogu imati neposrednih saznanja budući u utuženom periodu nisu radili kao pomorski policajci članovi posade broda na kojem je radio tužitelj kao zapovjednik broda ili kao članovi posade na kojem drugom plovilu tužene. Poradi navedenog je sud iskaz svjedoka DH i UH u dijelu u kojem iskazuju da su tijekom dnevnog odmora (nakon završetka radnog vremena) pomorski policajci slobodni, da mogu raditi što žele i da se u njihovo slobodno vrijeme (tužena) ne dira, a cijeneći njihove iskaze u međusobnoj svezi s iskazima svjedoka članova posade koji su o obavljanju radnih zadataka tijekom višednevne plovidbe iznijeli svoja osobna i neposredna saznanja koja su prema ocjeni suda sasvim životna i logična te u potpunosti uvjerljiva, ocijenio konstruiranim sa svrhom uspjeha tužene u ovom sporu, na što posebno sudu ukazuje i činjenica da su dijelovi iskaza svjedoka DH i UH kontradiktorni. Tako primjerice svjedokinja DH prvo iskazuje da pomorski policajci tijekom pasivnog dežurstva za trajanja višednevne plovidbe mogu izaći na obalu, čitati knjigu, biti u kabini jer da se njihovo slobodno vrijeme ne dira, međutim, kasnije iskazuje da se pomorski policajci i u tom vremenu moraju javiti na službeni poziv, koja pak obveza prema ocjeni suda logično i životno onemogućuje službenike činiti za vrijeme dnevnog odmora što žele. Nadalje, svjedokinja UH iskazuje da su tijekom njenog četverodnevnog boravka na plovilu po završetku radnog vremena popili kavu u kafiću i obavili spizu te se vratili na brod, međutim, kakav iskaz ne svjedoči u prilog navodu tužene da tužitelj tijekom dnevnog odmora može raditi što god želi odnosno da svojim slobodnim vremenom raspolaže kako želi, budući obavljanje „spize“ i boravak u kafiću za ispijanja kave (koji je općepoznato iz svakodnevnog života u otočnim lukama u kojima se privezuje brod u neposrednoj blizini veza broda) ukazuje na to da policijski službenici moraju i izvan (aktivnog) radnog vremena biti u neposrednoj blizini broda odnosno na brodu jer su pomorski policajci i za slobodnog vremena, a kako to dalje navodi svjedokinja UH, praktički na radnom mjestu. Štoviše, sam svjedok BH iskazuje da je policajac policajac 24 sata, dakle, ukoliko se policijski službenik nalazi na brodu, onda da je on nakon završetka redovnog radnog vremena po radnom nalogu i dalje na tom mjestu – brodu, a što potvrđuje iskaz svjedoka pomorskih policajaca koji sudu iskazuju da se pomorski policajci za vrijeme višednevne plovidbe ne mogu udaljavati od broda niti kada završi njihovo (aktivno) radno vrijeme, osim iznimno kad idu u nabavku namirnica ili postupaju po dojavi. Također, u potpunosti je sudu neuvjerljiv iskazi svjedoka DH u dijelu u kojem iskazuje da se nikada nitko od pomorskih policajaca nije žalio na povredu prava iz radnog odnosa, a budući je u Republici Hrvatskoj općepoznato da su pomorski policajci protiv tužene pokrenuli niz postupaka upravo radi isplate plaće za efektivni rad u periodu od 2014. godine na dalje, ovo nakon što su izvan suda putem sindikata i u svezi kolektivnog pregovaranja tražili sustavno rješavanje pitanja primjerene naknade za rad pomorskih policajaca tijekom višednevnih plovidbi, pa se ovdje ne može osnovano tvrditi da se pomorski policajci nisu žalili u svezi radnog vremena, uvjeta rada i načina obračuna plaće.

9.5. Obzirom na takvo utvrđenje o efektivnom radu tužitelja u utuženom periodu, sud je stalnom sudskom vještaku Maji Kostijal, nakon što je ista u spis dostavila nalaz i mišljenje iz srpnja 2022. godine (list spisa 464-466) te nakon što je sud po usmenom saslušanju sudskog vještaka utvrdio da u nalazu i mišljenju iz srpnja 2024. godine nije dan izračun razlike u plaći uzimanjem u obzir gore po ovom sudu nedvojbeno utvrđenih činjenica, sud je na ročištu održanom 30. kolovoza 2024. sudskom vještaku naložio izraditi dopunu nalaza i mišljenja na način da obračuna (bruto) iznos plaće koji bi tužitelju bio obračunat za rad u razdoblju od siječnja 2014. do (uključno) prosinca 2015. godine da je osim obračuna plaće za redovno radno vrijeme i evidentirani prekovremeni rad (unutar svakih 24 sata tijekom višednevnih plovidbi) plaća obračunata kao da je tužitelj radio 16 sati dnevno (24 sata umanjena za 8 sati dnevnog odmora), uz sva pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenog rada te potom izračuna razliku između iznosa (bruto) plaće koja je tužitelju obračunata u označenom razdoblju i tako obračunatog iznosa plaće, postupajući po kojem je nalogu stalni sudski vještak za ekonomiju, financije i računovodstvo Maja Kostijal izradila dopunu nalaza i mišljenja iz rujna 2024. godine (list spisa 550-562), a koji je dopunjeni nalaz i mišljenje iz rujna 2024. godine sud ocijenio objektivnim, jasnim, detaljnim i izrađenim sukladno pravilima struke budući prema ocjeni suda ovaj dopunjeni nalaz i mišljenje kao prvo, sadrži podatke o svim relevantnim parametrima nužnim za traženi obračun razlike u plaći pa tako ukupni broj sati tužitelja proveden na poslu prema radnim nalozima, sati početka i završetka rada, redovni sati rada, vrijeme korištenja dnevnog odmora, ostvareni prekovremeni sati, iskorišteni slobodni dani, broj sati rada noću, sati rada blagdanom, subotom i nedjeljom, sve što je detaljno, jasno i pregledno prikazano za svaku pojedinu kalendarsku godinu utuženog razdoblja; kao drugo, jer je nalaz i mišljenje izrađen sukladno važećim primjenjivim propisima među kojima i primjenjivim Kolektivnim ugovorom za državne službenike i namještenike u pogledu načina obračunavanja prekovremenog rada na razini jednog mjeseca, u pogledu satnice noćnog rada, o visini naknade za prekovremeni rad, rad noću, rad subotom, nedjeljom i blagdanom te o načinu i visini obračuna naknade za pasivno dežurstvo kao i korištenju slobodnih dana po osnovi prekovremenog rada; kao treće, jer je dani obračun izrađen temeljem po ovom sudu u ovom postupku nedvojbeno utvrđene činjenice o stvarnom trajanju efektivnog rada tužitelja tijekom višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju i korištenjem relevantnih podataka sadržanih u radnopravnim ispravama koje u sudski spis dostavlja tužena; te kao četvrto, jer je sud prigovore tužene iznesene na dopunjeni nalaz i mišljenje ocijenio neosnovanima poradi čega takvim prigovorima tužene nije dovedena u pitanje ispravnost izračuna danog u dopunjenom nalazu i mišljenju iz rujna 2024. godine. Naime, tužena je na dopunjeni nalaz i mišljenje iznijela prigovor da vještakinja pogrešno obračunava dodatke na plaću na način da osnovicu 1 sata zbraja nekoliko puta pa tako na primjer ako je 1 sat odrađen u subotu u noć, da vještakinja osnovnu plaću tog sata zbraja 3 puta: u jednom satu prekovremenog rada, zatim u jednom satu rada noću i još jednom za rad subotom i to iz razloga što primjenjuje pogrešne koeficijente dodataka na rad pa da tako satnicu noćnog rada računa s koeficijentom 140%, a ne 40%, satnicu rada subotom s koeficijentom 125%, a ne 25%, satnicu rada nedjeljom s koeficijentom 135%, a ne 35% te satnicu rada blagdanom s koeficijentom 250%, a ne 150%, a zbog čega da je dani obračun u potpunosti pogrešan. Međutim, takav je prigovor tužene neosnovan i to iz razloga što ispravno postupka sudski vještak kad osnovnu plaću za rad osim za pripadajući dodatak za rad nedjeljom, subotom, blagdanom i noću (kada se radi o satu rada nedjeljom, subotom, blagdanom i/ili noću) uvećava i za dodatak za prekovremeni rad, a budući je zadatak sudskog vještaka bio upravo to, plaću tužitelja obračunati kao da je povrh onih sati rada koje mu je tužena obračunala kao (aktivno) radno vrijeme - redovan rad, tužitelj radio ukupno 16 sati dnevno (24 sata umanjena za 8 sati dnevnog odmora), a što znači da svaki sat povrh redovnog rada predstavlja prekovremeni rad pa se plaća za taj rad računa ne samo uvećanjem za dodatak za rad nedjeljom, subotom, blagdanom i noću (ukoliko se radi o satu rada nedjeljom, subotom, blagdanom i/ili noću) već i uvećanjem za dodatak za prekovremeni rad, kako to u pogledu ovog prigovora tužene i pojašnjava stalni sudski vještak u svom pisanom očitovanju od 12. studenog 2024. (list spisa 573-578) u kojem precizira i to da je unutar 24 sata jednog dana višednevne plovidbe ona uzimala kao relevantno vrijeme za traženi obračun ono vrijeme koje preostane kada se od 24 sata oduzmu upravo oni sati rada koje tužena tužitelju računa kao radno vrijeme, a koja je metoda obračuna prema ocjeni suda ispravna. Dalje tužena prigovara dopunjenom nalazu i mišljenju navodeći da je sudska praksa sate odmora evidentirati noću, međutim, i ovaj je prigovor tužene u potpunosti neosnovan, budući ovaj sud nije kao nedvojbeno utvrdio da je tužitelj dnevni odmor u trajanju od 8 sati koristio upravo noću poradi čega sudskom vještaku, a kako to ispravno ističe stalni sudski vještak u pisanom očitovanju od 12. studenog 2024. (list spisa 573-578), nije niti dao naputak da se kao sati odmora računaju isključivo noćni sati, pa je prema ocjeni suda ispravno postupio sudski vještak kada je sate odmora u pojedinom danu računao ovisno o onim satima u tom danu koje je tužena tužitelju evidentirala kao redovno radno vrijeme, a koje je sudski vještak utvrdio, kako to i pojašnjava u pisanom očitovanju od 12. studenog 2024. (list spisa 573-578), temeljem tzv. “šihterice” radnog vremena odnosno radnopravne dokumentacije koju za tužitelja vodi i u spis dostavlja upravo tužena. Što se tiče prigovora tužene da je pojedine datume sudski vještak pogrešno evidentirao kao vikend i to 31.03.2014. što je ponedjeljak, 22.02.2015. što da nije subota i 23.02.2015. što da nije nedjelja, za istaknuti je da je sudski vještak u dopunjenom nalazu i mišljenju o radu tužitelja kroz utuženi period koristio upravo one podatke koje je tužena u radnopravnoj dokumentaciji evidentirala u svezi rada tužitelja pa da stoga ukoliko tužena 31.03.2014. za potrebe obračuna plaće tužitelju evidentira kao nedjelju, da je vještak sukladno tome također taj datum evidentirao kao nedjelju, a iz čega proizlazi da je usprkos činjenici što 31.03.2014. nije nedjelja već ponedjeljak, što 22.02.2015. nije subota već nedjelja te što 23.02.2015. nije nedjelja već ponedjeljak, sudski vještak traženi izračun ispravno izradio primjenom onih parametara (o vrsti dana) koji je tužena kao poslodavac koristila za obračun plaće tužitelja, budući greška tužene u obračunu plaće nikako ne može ići na teret tužitelja, obzirom na činjenicu da tužena u ovom postupku ne ističe nikakav prigovor radi prijeboja te štoviše od početka postupka tvrdi kako je obračun plaće izvršen od strane tužene u potpunosti ispravan poradi čega se pitanje da li sve dane rada tužitelja u periodu od dvije godine tužena ispravno evidentira obzirom na vrstu dana (blagdan, subota ili nedjelja) u ovom postupku nije niti istaknuto kao sporno. Konačno, neosnovan je i prigovor tužene da u pojedinim mjesecima u kojima iskazuje isplaćeni dodatak za pasivno dežurstvo vještakinja ne uključuje minuli rad pa da podaci ne odgovaraju stvarno isplaćenim, dok da ga u pojedinim mjesecima niti ne prikazuje, sudski vještak u pisanom očitovanju od 12. studenog 2024. (list spisa 573-578) navodi da je i u pogledu obračuna minulog rada ona koristila isključivo podatke koje je za potrebe obračuna plaće tužitelja koristila sama tužena, a postupanjem na koji je način sudski vještak postupio ispravno budući nije zadatak sudskog vještaka u ovom postupku bio ispitivati ispravnost obračuna plaće tužitelja koji je izvršila tužena već korištenjem parametara koje je za potrebe plaće tužitelja koristila tužena, koje parametre sudski vještak ispravno uzima iz obračunskih lista plaće – naknade plaće za tužitelja u utuženom razdoblju, obračunati plaću koja bi tužitelju bila obračunata (upravo primjernom takvih parametara) da je tužena povrh evidentiranih sati (aktivnog) radnog vremena kao sate (prekovremenog) rada računala sve one sate tijekom višednevne plovidbe u kojima je tužitelj stvarno efektivno obavljao poslove svog radnog mjesta. Otklonjeni su time svi prigovori tužene dani na dopunjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomiju, financije i računovodstvo Maja Kostijal iz rujna 2024. godine (list spisa 550-562) dok sud u odnosu na navod tužene da je i dopunjeni nalaz i mišljenje pogrešan jer se temelji na pretpostavci da je tužitelj u utuženom razdoblju svakog dana tijekom višednevnih plovidbi radio više od onog broja sati koji mu tužena evidentira kao rad, za istaknuti je da je nalaz i mišljenje uistinu izrađen uzimanjem u obzir činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju tijekom višednevnih plovidbi poslove svog radnog mjesta obavljao ukupno 16 sati dnevno (24 sata umanjeno za 8 sati dnevnog odmora), međutim, ta činjenica nije pretpostavka već je to temeljem dokaza izvedenih u postupku po sudu nedvojbeno utvrđena činjenica, kako je to prethodno u presudi obrazloženo. Obzirom da je sud vrijeme efektivnog rada tužitelja u utuženom razdoblju utvrdio upravo ocjenom dokaza izvedenih u ovom postupku temeljem kojih je utvrdio narav i opseg poslova koje je tužitelj obavljao i izvan evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, cijeneći pri tome posebno specifičnosti radnog mjesta tužitelja i specifičnost organizacije rada policijske službe, ovako izrađeni nalaz i mišljenje nije u protivnosti niti sa pravnih shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u rješenju broj Revr-50/12-2 od 11. siječnja 2017. u kojem se navodi da se pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad može ostvariti samo za stvarno odrađene sate rada, a ne i sate kada nisu izvršavani radni zadaci. Ovo stoga što je sudski vještak u dopunjenom nalazu i mišljenju obračunao (bruto) razliku između plaće koja je stvarno obračunata tužitelju i one koja bi mu bila obračunata da je tužena plaću obračunala za sve stvarno odrađene sate rada tijekom višednevne plovidbe osim za sate dnevnog odmora za trajanja kojeg dnevnog odmora tužitelj prema utvrđenju ovog suda nije izvršavao radne zadatke (tako i Županijski sud u Rijeci u presudi poslovni broj Gž R-688/2021-3 od 10. siječnja 2024., Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-1405/2021-2 od 25. travnja 2023., Županijski sud u Zagrebu u presudi poslovni broj Gž R-1028/2022-2 od 26. listopada 2022., Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-1501/2021-3 od 31. ožujka 2022., Županijski sud u Splitu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-1205/2020-2 od 20. siječnja 2022., Županijski sud u Osijeku u presudi poslovni broj Gž R-514/2021-2 od 13. siječnja 2022., Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-1361/21-2 od 07. prosinca 2021., Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-685/2021-2 od 23. rujna 2021. i Županijski sud u Splitu u presudi poslovni broj Gž R-1061/2020-2 od 04. studenog 2020.). Ocijenivši stoga dopunjeni nalaz i mišljenje stalnog sudskog za ekonomiju, financije i računovodstvo Maje Kostijal stručnim, objektivnim, potpunim, detaljnim i preglednim te sastavljenim sukladno pravilima struke, sud je temeljem tog materijalnog dokaza kao nedvojbeno utvrdio da s obzirom na efektivno odrađene sate rada tijekom višednevnih plovidbi u utuženom razdoblju uz pripadajuća uvećanja s osnova rada noću, subotom, nedjeljom, blagdanima i prekovremenog rada tužitelju uz iznos koji mu je po osnovi plaće i naknade plaće tužena obračunala i isplatila za utuženo razdoblje, pripada i dodatni iznos od ukupno 5.172,59 Eura bruto, mjesečno u iznosima navedenim u Tablici koja je sastavni dio dopune nalaza i mišljenja iz rujna 2024. (list spisa 560-561) poradi čega je točkom I. izreke presude naložio tuženoj isplatiti tužitelju označeni iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečne iznose razlika plaća, odluka o kojoj je kamati utemeljena na čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, dalje: ZOO) kojom je propisano kako dužnik koji zakasni s ispunjenjem svoje obveze osim glavnice duguje vjerovniku i zatezne kamate, a sukladno čl. 29. st. 2. ZOO, čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22) i čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) koje reguliraju visinu zatezne kamate kroz utuženo razdoblje, pri čemu je sud tijek zakonske zatezne kamate odredio za svaki pojedinačni mjesečni iznos plaće od 16og u idućem mjesecu kao prvog dana po danu dospijeća plaće na naplatu sukladno čl. 92. ZoR. Istaknimo pri tome da sud nije cijenio osnovanim navod tužene da su izvješća po radnim nalozima u kojima je navedeno efektivno odrađeno radno vrijeme sastavljena upravo od strane tužitelja čime tužena u biti navodi da je u radnim nalozima evidentirano radno vrijeme upisano upravo od samih pomorskih policajaca (ovdje tužitelja i svjedoka), ovo stoga što je zapovjednik brod kao član posade koji evidentira radno vrijeme u pogledu evidentiranja stvarno odrađenih sati rada nedvojbeno ograničen kako unaprijed od strane tužene zadanim radnim vremenom tako i usmenim nalogom nadređenih službenika, a sudu nije niti životno niti logično da zapovjednik broda, ukoliko je stvarno imao tu mogućnost, članovima posade koji su prema nedvojbenom utvrđenju suda poslove svog radnog mjesta efektivno obavljali i izvan od strane tužene evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, o čemu sudu uvjerljivo, životno i logično iskazuju upravo saslušani članovi posade, takve sate ne bi i upisao u službenu evidenciju. Osim toga, svjedokinja DH (list spisa 403-405), čije je saslušanje u postupku predložila sama tužena, iskazuje da je od travnja 2014. godine uveden drugačiji način rada i to način da više nije zapovjednik plovila određivao radno vrijeme nego da se to određivalo u postaji.

10.1. U odnosu na navod tužene da je Zajednička komisija za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora dala tumačenje čl. 44. u svezi čl. 56. Kolektivnog ugovora, pri čemu je nedvojbeno da tumačenja povjerenstva imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora (tako i Županijski sud u Zagrebu u presudi i rješenju poslovni broj Gž R-1231/2021- 2 od 26. rujna 2023.), sukladno kojem djelatnik pomorske policije, bez obzira na to što na terenu provodi nekoliko dana, pravo na uvećanje plaće iz čl. 44. odnosno čl. 38. Kolektivnog ugovora ostvaruje samo za stvarno odrađene sate, ali ne i sate koje je na terenu proveo spavajući, odmarajući se i sate kad nije izvršavao radne zadatke, sud ističe da isto tumačenje nije primjenjivo u ovoj pravnoj stvari budući se radi o tumačenju odredbi Kolektivnog ugovora važećeg u razdoblju prethodno utuženom razdoblju. Međutim, čak i neovisno o neprimjeni ovog tumačenja, sud je u ovoj pravnoj stvari kao nedvojbeno utvrdio koliko je tužitelj i izvan u evidenciji radnog vremena evidentiranog (aktivnog) radnog vremena, efektivno obavljao radne zadatke svog radnog mjesta te mu je upravo i isključivo za te sate, a ne i za one sate koje je tužitelj proveo odmarajući i spavajući (8 sati unutar 24 sata sud uzima kao dnevni odmor u kojem tužitelj nije efektivno radio) priznao pravo na isplatu plaće uz sva pripadajuća uvećanja sukladno čl. 44. KU/13. Dakle, iako se tužena poziva na tumačenje odredbi Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji ne važi u ovdje utuženom razdoblju, utvrđenja ovog suda nisu niti u suprotnosti niti s takvim tumačenjem Zajedničke komisije za tumačenje i praćenje primjene Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

10.2. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, sud ističe da je isti ocijenio neosnovanim. Naime, tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu (neisplaćenog dijela) plaća za period od siječnja 2014. do uključno prosinca 2015. dakle, isplatu plaća koje na naplatu dospijevaju od 15. veljače 2014. na dalje. Kako se zastara tražbine po osnovi plaće cijeni ovisno o danu dospijeća obveze na isplatu plaće budući je čl. 215. ZOO propisano da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze što je nedvojbeno tek dan nakon dospijeća plaće na isplatu, te kako je sukladno ovdje primjenjivom čl. 139. ZoR/14 zastarni rok tražbine po osnovi isplate plaće i naknade plaće pet godina, sud utvrđuje da od dospijeća na naplatu prve plaće koja je predmet tužbenog zahtjeva 15. veljače 2014. do dana podnošenja tužbe 12. ožujka 2019. s kojim je danom sukladno čl. 241. ZOO došlo do prekida zastare, a imajući pri tome u vidu da je prethodno podnošenju tužbe i to 11. veljače 2019. tužitelj tuženoj putem preporučene pošte dostavio zahtjev za mirno rješenje spora podnošenjem kojeg je sukladno čl. 186.a st. 3. ZPP zastarijevanje za predmetnu tražbinu zastalo, to nije nastupila zastara predmetne tražbine tužitelja. Neosnovano tužena tvrdi da je tužitelj zahtjev za mirno rješenje spora tuženoj dostavio 22. veljače 2019., a budući je iz potvrde o dostavi zahtjeva NH za mirno rješenje spora podnesen Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru od 08. veljače 2019. (list spisa 4-7) razvidno da je tužitelj ovaj zahtjev tuženoj poslao preporučenom poštom 08. veljače 2019. i da je tužena isti zaprimila 11. veljače 2019.

11. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na čl. 154. st. 5. ZPP budući je sud ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu ukupnih opravdano mu nastalih troškova ovog parničnog postupka, ovo jer je djelomično povlačenje tužbe, koje nedvojbeno predstavlja neuspjeh tužitelja u sporu, isključivo posljedica činjenice da je prema ocjeni suda postojala potreba za dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a tužitelj kao osoba koja nije financijski stručnjak je sasvim opravdano očekivao da je iznos koji je sudski vještak obračunao u svom (prvom) nalazu i mišljenju ispravan, poradi čega je sukladno tom nalazu sudskog vještaka i odredio visinu tužbenog zahtjeva. Osim toga, tužitelj je u cijelosti uspio s osnovom tužbenog zahtjeva dok povlačenje tužbe za iznos od 447,00 Eura bruto što predstavlja svega 7% iznosa prvotno određenog tužbenog zahtjeva, prema ocjeni suda obzirom na činjenicu da je tužena osporavala i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, predstavlja neznatan neuspjeh tužitelja u sporu. Pri tome valja istaknuti da sud pravila o parničnim troškovima primjenjuje u skladu s načelima na kojima se ta pravila zasnivaju, a to je racionalno, svrsishodno i pravedno raspoređivanje troškova, što znači da sud u svakoj parnici ocjenjuje da li se odmjeravanjem troškova postupka prema mjerodavnom pravu narušava ravnoteža interesa stranaka odnosno bi li donijeta odluka o troškovima bila prekomjeran i nerazmjeran teret za stranku (tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-1916/2023-2 od 04. lipnja 2024.), a ocjena je ovog suda da je u konkretnom slučaju u kojem je tužitelj radnik koji svoje pravo na isplatu (dijela) plaće nužno mora ostvarivati u parničnom postupku (budući tužena nije udovoljila njegovu zahtjevu za mirno rješenje spora) koji pritom odmah po zaprimanju dopunjenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka svoj zahtjev na isplatu usklađuje s tim nalazom, jedina pravilna dosuda troškova ona koja se temelji na čl. 154. st. 5. ZPP budući bi dosuda djelomičnih troškova postupka tužitelju nedvojbeno narušila ravnotežu i tužitelju kao radniku kojem je sudski postupak jedini način za ostvarenje prava na isplatu (dijela) plaće nametnula nerazmjeran teret i time nedvojbeno predstavljala povredu prava na pristup sudu kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje. Visina parničnih troškova je pri tome odmjerena prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/23, dalje: Tarifa) i vrijednosti predmeta spora. Tužitelju je priznato pravo na naknadu troška nastalog po osnovi zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika i to troška sastava zahtjeva za mirno rješenje spora (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 32. toč., 1. Tarife), troška sastava tužbe podnesene sudu 12. ožujka 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 23. srpnja 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava prvog obrazloženog podneska kojim se očituje na odgovor na tužbu od 04. listopada 2019. dostavljenog sudu 09. listopada 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na pripremnom ročištu održanom 15. listopada 2019. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se je raspravljalo o predmetu spora te se provodio dokazni postupak 05. prosinca 2019. i 13. veljače 2020. (2 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave koja su odgođena prije početka raspravljanja odnosno prije provođenja dokaznog postupka 23. srpnja 2020., 11. veljače 2021. i 11. svibnja 2021. (3 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife), trošak sastava podneska kojim sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka određuje tužbeni zahtjev u smislu čl. 186.b ZPP od 17. listopada 2022. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima glavne rasprave na kojima se je raspravljalo o predmetu spora te se provodio dokazni postupak 02. studenog 2022., 30. kolovoza 2024. i 05. veljače 2025. (3 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska u kojem tužitelj uređuje tužbeni zahtjev obzirom na promjenu službene valute od 18. srpnja 2024. (1 x 25% od 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife), trošak sastava podneska kojim sukladno novom nalazu i mišljenju sudskog vještaka određuje tužbeni zahtjev od 16. siječnja 2025. (1 x 100 bodova x 2,00 Eura sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife), a što sveukupno uz zatraženi i temeljem Tbr. 46. Tarife pripadajući PDV od 25% te uvećano za materijalne troškove nastale po osnovi provedenih financijskih vještačenja (464,53 Eura + 350,00 Eura) iznosi ukupno 4.064,53 Eura. Nije sud kao osnovan priznao zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava podneska od 25. veljače 2020. dostavljenog sudu 27. veljače 2020. kojim podneskom tužitelj predlaže da sud tuženoj naloži dostavu svih radnih naloga, što da tužena nije učinila, obzirom je tužitelj, sukladno načelu usmenosti i ekonomičnosti parničnog postupka, ovo očitovanje tj. prijedlog mogao iznijeti na nizu ročišta koja su se održala nakon što je tuženik dostavio radnopravnu dokumentaciju u sudski spis pa propust tužitelja da to učini, a koji je propust uzrokovao nastanak troška sastava podneska kojim to tužitelj predlaže, sukladno čl. 156. ZPP ne može pasti na teret tuženika. Nadalje, nije kao osnovan sud priznato zahtjev tužitelja za sastav podneska od 06. listopada 2020. kojim se očituje na zadatak koji je sud odredio sudskom vještaku budući je na tužitelju predložiti činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev i dokazne prijedloge, međutim, sud određuje zadatak sudskog vještaka ovisno o utvrđenom činjeničnom stanju i obzirom na primjenjive pravne odredbe, a poradi čega sastav ovog podneska nije bio nužan za vođenje postupka u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, tužitelj je već prethodno tijekom postupka predložio okolnosti na koje predlaže provesti financijsko vještačenje pa se i radi toga ovaj podnesak ne ukazuje nužnim za vođenje postupka, budući u istom tužitelj ne predlaže ništa suprotno onome što je sud odredio kao zadatak sudskom vještaku. Konačno, sud nije kao osnovan priznao zahtjev tužitelja za naknadu troška za razmatranje i pregled spisa budući su sve odluke, dopisi i podnesci tijekom postupka uredno dostavljani tužitelju poradi čega je isti raspolagao ispravama identičnim onima u spisu kao ni troška konferencije sa strankom jer je naknada ovog troška tužitelju već obistinjena priznavanjem naknade za obavljanje gore označenih radnji njegova punomoćnika. Tužitelju sukladno čl. 151. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) pripada pravo na zatraženu zakonsku zateznu kamatu na priznati mu iznos parničnog troška tekuću od dana donošenja ovog rješenja do isplate.

U Zadru, 18. ožujka 2025. godine

S u d a c

Neva Lukin

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja pisano ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku,

2. Tuženoj po ODO GUO Zadar.