REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J.F.Kennedyja 11

P-1009/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Aleksandri Gumzej, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, radi naknade štete u iznosu od 1.095,35 EUR, nakon održane glavne rasprave zaključene 18. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i punomoćnice tuženika, s danom objave 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Tuženik Croatia osiguranje d.d., Vatroslava Jagića 33, Zagreb, OIB: 26187994862 dužan je platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovićeva 3, Zagreb, , OIB: 84397956623 svotu od 1.095,35 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 1. studenoga 2017. nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 8 dana."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 400,00 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da je njegov osiguranik JM stradao u prometnoj nesreći 17. veljače 1994. koju je skrivio UM upravljajući motornim vozilom osiguranim kod tuženika, a čija je odgovornost utvrđena presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Pn-5541/95 od 16. studenoga 1995., a djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-1255/96-2 od 12. studenoga 1996. Radi posljedica predmetne nesreće rješenjem tužitelja broj 440873 od 19. siječnja 2010. osiguraniku tužitelja priznato je pravo na imovinsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog ozljede izvan rada (predmetna prometna nesreća i druga ozljeda) u omjeru od 40% i bolesti 60%, s time da u 40% s osnove ozljede izvan rada predmetna prometna nesreća sudjeluje s 20%. Tužitelj nadalje navodi da je tuženik za prethodna razdoblja zaključno do 30. travnja 2013. dobrovoljno naknadio štetu tužitelju po odštetnim zahtjevima, dok je za razdoblje od 1. svibnja 2013. do 30. rujna 2015. odgovornost tuženika za naknadu štete utvrđena presudom ovog suda poslovni broj P-671/16 od 11. siječnja 2018. Tužitelj ističe da isplatom navedene invalidske mirovine trpi daljnju štetu, da je tuženik odštetnim zahtjevom od 19. rujna 2017. pozvan da podmiri u mirnom postupku štetu nastalu za razdoblje od 1. listopada 2015. do 31. srpnja 2017. u ukupnom iznosu od 16.505,79 kn, a koji iznos tužitelj potražuje s obzirom da u 40% s osnove ozljede izvan rada predmetna prometna nesreća sudjeluje s 20% (20% od 82.528,97 kn s osnova predmetne prometne nesreće). Međutim, da je tuženik podmirio dug u ukupnom iznosu od 8.252,90 kn te stoga preostao neplaćeni dug u iznosu od 8.252,89 kn koji tužitelj ovim putem i potražuje. Tužitelj smatra da tuženik neosnovano osporava tužiteljevo pravo na naknadu punog iznosa isplaćene mirovine, budući je pravo na isti izričito osigurano novim Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13) koji se primjenjuje od 1. siječnja 2014. te koji se ima primijeniti s obzirom na vrijeme nastanak štete, odnosno isplate mirovine. S obzirom da tuženik osporava tužiteljevo pravo na naknadu punog iznosa isplaćene mirovine, tužitelj predlaže na temelju odredaba čl. 161. u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju donošenje presude kao u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak predmetnog štetnog događaja te činjenicu da je predmetna nezgoda imala udjela u invalidnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 20%. Ističe kako je u ovom postupku sporna primjena Zakona o mirovinskom osiguranju i pravo tužitelja da od tuženika potražuje isplatu punog iznosa invalidske mirovine isplaćene tužiteljevom osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. srpnja 2017. Naime, tuženik ističe kako se tužitelj pogrešno poziva na odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju te smatra da bi u konkretnom postupku trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno odredbe Zakona o osiguranju (Narodne novine' broj 9/94) budući se štetni događaj zbio 17. veljače 1994., konkretno odredba čl. 86. istog kojom je propisano da se nadoknađuje stvarna šteta u okviru odgovornosti osiguranika, da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, a da se razmjerni iznos mirovine određuje prema preostalom vremenu mirovinskog staža i godina života oštećene osobe potrebnih za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Tuženik dakle osporava da bi se primjenjivao zakon koji je na snazi u vrijeme donošenja ili u trenutku isplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa te ističe da se primjenjuje zakon koji je na snazi u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja s osnova kojeg se utvrđuje obveza isplate mirovine tužitelja, dok se odredbe čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine broj 157/13) primjenjuju na odnose koje nastupe nakon 1. siječnja 2014.

3. Presudom ovog suda poslovni broj P-2744/2018 od 7. veljače 2020. (list 67. – 71. spisa) naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.095,35 EUR (tada 8.252,89 kn) sa zakonskom zateznom kamatom od 1. studenog 2017. do isplate (t. I. izreke) te je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 19,91 EUR (tada 150,00 kn).

4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, odlučujući o tuženikovoj žalbi, rješenjem poslovni broj Pž-2203/2020-2 od 18. travnja 2023. ukinuo je gore navedenu presudu ovog suda te je predmet vraćen na ponovno suđenje u stadij pripremnog ročišta u prethodnom postupku.

5. U ponovljenom postupku, a u kojem je sud izveo parnične radnje i raspravio sporna pitanja na koja ga je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci (čl. 377. st. 2. Zakona o parničnom postupku - Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) tužitelj je ostao kod navoda iz tužbe, postavljenog tužbenog zahtjeva te svih dotadašnjih navoda odnosno ostao je kod stajališta da u ovom postupku treba primijeniti ZOMO pri čemu ističe da je odlukom Vrhovnog suda Revd 1177/23 utvrđeno da Vrhovni sud nije zauzeo jedinstveno stajalište o mjerodavnom materijalnom pravu u ovakvim vrstama sporova pa stoga ističe da je prema ZOMO-u stvarna šteta za tužitelja isplaćena invalidska mirovina čiju visinu je tužitelj dokazao obračunom isplaćenih mirovinskih primanja.

6. Tuženik je ostao kod navoda iz odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda te je u daljnjem tijeku postupka predložio izvesti dokaz financijskim vještačenjem na okolnost razlike između mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku i mirovine koju bi mu isplaćivao u slučaju ozljede na radu, a uzevši u obzir da ozljeda izvan rada u mirovinu sudjeluje s 20%.

7. U tijeku dokaznog postupka sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju u spisu te je izveden dokaz financijskim vještačenjem po društvu DARFIN d.o.o. koje je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Darku Prpiću (list 100.-109. spisa, očitovanje vještaka – list 118.-119. spisa, usmeno iznošenje nalaza i mišljenja na ročištu održanom 18. veljače 2025. – list 129.-132. spisa)

8. Ocjenom izvedenih dokaza te temeljem rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.

9. Predmet ovog spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.095,35 EUR na ime naknade štete koju je pretrpio isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku JM koji je stradao u prometnoj nesreći 17. veljače 1994. (s time da je predmetna nezgoda imala udjela u invalidnosti osiguranika tužitelja u omjeru od 20%) koju je nesporno skrivio osiguranik tuženika, a koju je isplatu tužitelj izvršio u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. srpnja 2017., s time da utuženi iznos predstavlja razliku između ukupnog iznosa invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i razmjernog iznosa iste u navedenom razdoblju jer je tuženik djelomično postupio po odštetnom zahtjevu tužitelja uplativši iznos od 1.095,35 EUR na ime razmjernog iznosa za navedeno razdoblje, a koji iznos predstavlja razmjerni iznos invalidske mirovine u navedenom razdoblju.

10. Između stranaka nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odgovornost osiguranika tuženika za nastanak istog, činjenica isplate invalidske mirovine pri čemu u 40% s osnove ozljede izvan rada predmetna prometna nesreća sudjeluje s 20%, niti je sporan izračun iste od strane tužitelja.

11. Između stranaka je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, a imajući u vidu tuženikov prigovor da nije u obvezi nadoknaditi tužitelju cjelokupni iznos mirovine odnosno štete, već samo razmjerni iznos iste s obzirom na primjenu Zakona koji je važio na dan nastanka predmetnog štetnog događaja, odnosno na dan donošenja rješenja kojim je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu.

12. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 133/2023-2 od 5. travnja 2023. razvidno je da je prema pravnom shvaćanju tog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Revx 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev 909/2021-3 od 8. rujna 2021., Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev 1437/2021 od 5. siječnja 2020. i Rev 12/2022-2 od 12. siječnja 2020., za odluku u sporovima koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih s osnove mirovine, mjerodavne su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u vrijeme kada su izvršene isplate mirovine.

13. Valja naglasiti i da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022. izmijenjeno dotadašnje pravno shvaćanje na način da u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji, se primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.

14. Nadalje, iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 133/2023-2 od 5. travnja 2023. proizlazi i da iz odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (Narodne novine broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 i 155/23; dalje: ZOOP) proizlazi da u slučaju kad se radi o izdacima učinjenim s osnove invalidske mirovine, kao što je propisano u čl. 27. st. 2. i 3. ZOOP, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa mirovine koji se isplaćuje osiguraniku tužitelja na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i iznosa koji bi s te osnove bili isplaćeni kada bi razlog priznavanja prava na invalidsku mirovinu bila ozljeda na radu.

15. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je ZOOP kao lex specialis stupio na snagu 1. siječnja 2006., kao i imajući u vidu da tužitelj potražuje naknadu štete za koju tvrdi da mu je nastala isplatom invalidske mirovine svom osiguraniku u razdoblju od 1. listopada 2015. do 31. srpnja 2017., u konkretnom je postupku mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine.

16. Prema odredbi članka 27. stavak 1. ZOOP-a društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

17. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (članak 27. stavak 2. ZOOP-a).

18. Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a propisano je da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

19. U smislu gore navedene odredbe tuženikova obveza postoji ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene u slučaju povrede na radu, pri čemu valja uzeti u obzir da ozljeda izvan rada u mirovini sudjeluje s 20%. Dakle, da bi takva obveza postojala u smislu gore citirane odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a, mirovina koju osiguranik prima mora biti veća od mirovine u slučaju ozljede na radu i u tom slučaju šteta predstavlja razliku između razmjerne mirovine za slučaj ozljede izvan rada i razmjerne mirovine u slučaju povrede na radu.

20. U nalazu i mišljenju (list 100.-109. spisa), a koji je sud prihvatio u cijelosti kao stručan, objektivan, logičan, obrazložen i sačinjen prema pravilima struke, izrađenom na okolnost razlike između mirovine koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku i mirovine koju bi mu isplaćivao u slučaju ozljede na radu, a uzevši u obzir da ozljeda izvan rada u mirovini sudjeluje s 20%, stalni sudski vještak je razliku između mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku i mirovine koju bi mu isplaćivao u slučaju ozljede na radu, a uzevši u obzir da ozljeda izvan rada u mirovini sudjeluje s 20%, u razdoblju od 1. listopada 2015. do 1. srpnja 2017. detaljno prikazao u tablici prikazanoj u nalazu i mišljenju (list 108. spisa) te je zaključio da ukupno razlika između mirovine koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku (82.528,97 kn) i mirovine koju bi mu isplaćivao u slučaju ozljede na radu, a uzevši u obzir da ozljeda izvan rada u mirovini sudjeluje s 20% (115.756,52 kn), iznosi 33.227,55 kn odnosno 4.410,06 EUR.

21. Usmeno iznoseći nalaz i mišljenje na ročištu održanom 18. veljače 2025. (list 129.-132. spisa) vještak je u cijelosti ostao kod pismeno izrađenog nalaza i mišljenja dok je na upit, a imajući u vidu da je vještak u zaključku naveo razliku između mirovine koju tužitelj isplaćuje i mirovine koju bi svom osiguraniku isplaćivao u slučaju ozljede na radu zbog čega u konačnom izračunu nije stavljen negativan predznak, odgovorio da je prikazan iznos izračunate invalidske mirovine i isplaćene mirovine te je iskazana razlika između te dvije mirovine te je isplaćena invalidska mirovina manja od izračunate invalidske mirovine u slučaju ozljede na radu, a uzevši u obzir da je ozljeda izvan rada u mirovini sudjelovala s 20%.

22. Slijedom navedenog, tužitelj nije dokazao postojanje štete to jest postojanje pretpostavki propisanih odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a odnosno nije dokazao da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (imajući u vidu da je ozljeda izvan rada u mirovini sudjelovala s 20%) pa slijedom navedenog ne postoji ni tuženikova obveza naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine.

23. Imajući u vidu gore navedeno utvrđenje, temeljem odredbe čl. 27. ZOOP-a te odredbe čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23) odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

24. Odluku o parničnom trošku iz t. II. izreke presude sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i 164. ZPP-a pa je tako tuženiku priznat kao potreban za vođenje postupka zatraženi trošak u iznosu od 400,00 EUR na ime uplaćenog predujma za provedeno financijsko vještačenje.

Zagreb, 18. ožujka 2025.

SUDAC :

Aleksandra Gumzej

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.