Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-954/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Ksenije Jakovčević, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Lidije Bošnjaković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Davoru Cahunu, odvjetniku u Zagrebu, Vlaška 7/I, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 853/2022-45 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  je

Odbija se žalba tužiteljice TO iz [adresa] kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-853/2022-45 od 27. travnja 2023. u dijelu pod točkama I. i II. izreke te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tužiteljice TO iz [adresa] kao nedopuštena u odnosu na točku III. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-853/2022-45 od 27. travnja 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužiteljica od tuženice zahtjeva isplatu iznosa od 2.382,00 eura sa zateznim kamatama tekućim na način kako je to pobliže određeno u izreci te presude i kojim zahtjeva naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate kao neosnovan (točka I. izreke), naloženo je tužiteljici naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 763,14 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2023. do isplate (točka I. izreke) i odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 66,36 eura sa zateznim kamatama tekućim od 27. travnja 2023. do isplate (točka III. izreke).

2. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žali se tužiteljica pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu i da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje te zahtjeva naknadu troška nastalog joj podnošenjem žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana i djelomično nedopuštena.

4. Donoseći odluku sud prvoga stupnja pošao je od slijedećih, nespornih, činjenica:

- da je tužiteljica rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Zagrebačke od 21. studenoga 2016. privremeno udaljena iz službe do okončanja disciplinskog postupka zbog teže povrede službene dužnosti,

- da je odlukom Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za pravne poslove i ljudske potencijale, Služba disciplinskog sudovanja, Odjel prvostupanjskog disciplinskog sudovanja Zagreb od 13. travnja 2017., proglašena odgovornom za počinjenje disciplinskog djela i da joj je izrečena disciplinska kazna,

- da je istim rješenjem stavljeno izvan snage rješenje o privremenom udaljenju iz službe,

- da iz presude Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj UsI-3310/17 od 20. studenoga 2018. proizlazi da je odbijena tužba tužiteljice za poništenje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova od 13. travnja 2017. i da je ta odluka potvrđena presudom Visokog upravnog suda RH poslovni broj Usž-353/19 od 14. ožujka 2019., čime da je pravomoćno utvrđeno počinjenje disciplinskog djela od strane tužiteljice,

- da se tužiteljica po okončanju disciplinskog postupka vratila na rad 9. studenoga 2017.,

- da je tužiteljica po povratku na rad zatražila korištenje godišnjeg odmora za 2016. (dopis tužiteljice od 11. studenoga 2017.), koji nije iskoristila do 30. lipnja 2017., što poslodavac nije odobrio i

- da se tužiteljica nalazila na bolovanju u periodu od 26. travnja 2016. do 16. siječnja 2017., radi čega tvrdi da nije koristila godišnji odmor u 2016.

5. Na temelju tih činjenica, pozivom na propisano čl. 84. st. 5. Zakona o radu (Nar. nov. broj: 93/14., 127/17., dalje: ZR), odnosno čl. 26. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Nar. nov. broj: 104/13., 150/13., 153/13., 77/15., 71/16., 123/16., dalje: KU) sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim u bitnome obrazlažući :

- da čl. 84. st. 5. ZR-a nije propisana iznimka koja bi obuhvaćala situaciju kao što je predmetna, privremeno udaljavanje iz službe radi pokrenutog disciplinskog postupka, pa da je poslodavac stoga pravilno postupio kada tužiteljici nije dozvolio korištenje godišnjeg odmora za 2016. nakon 30. lipnja 2017., što da i zahtjev za isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor čini neosnovanim,

- uz što da je tužiteljica imala mogućnost iskoristiti godišnji za 2016. do 30. lipnja 2017., jer je na bolovanju bila do siječnja 2017., a kako to nije učinila da ne može zahtijevati niti predmetnu isplatu.

5.1. Isto tako sud prvoga stupnja kao neosnovan odbija i zahtjev tužiteljice za isplatu regresa za godišnji odmor za 2016. jer da je isplata regresa vezana uz činjenicu korištenja godišnjeg odmora koji tužiteljica za tu godinu nije iskoristila. Pri tome su ovom dijelu poziva na čl. 50. st. 1. KU-a.

6. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da u postupku pred sudom prvoga stupnja nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Pobijana presuda nema razloga zbog kojih ju se ne bi moglo ispitati u smislu te zakonske odredbe.

7. Ovaj sud je ocijenio i da u postupku pred sudom prvog stupnja nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

8. Iako se navodima žalbe osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja odlučen činjenice (naveden u pod točkom 4. ovog drugostupanjskog rješenja), zapravo navodima žalbe, nisu dovedene u sumnju pa ovaj sud nije smatrao potrebnim posebno se očitovati o ovom žalbenom razlogu.

9. Navodi žalbe suštinski se svode na pobijanje primjene materijalnog prava jer tužiteljica smatra da bi pravilnim tumačenjem odredbi materijalnog prava tužbeni zahtjev trebalo prihvatiti.

10. S obzirom na to valja odgovoriti da je odredbom čl. 76. ZR-a propisano da radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor za svaku kalendarsku godinu, a sukladno čl. 81. tog Zakona za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad).

10.1. Pri tome valja reći da naknada za godišnji odmor podrazumijeva naknadu plaće za vrijeme dok radnik zbog korištenja godišnjeg odmora faktično ne radi.

11. U predmetnom slučaju tužiteljica nije radila veći dio 2017. i dio 2016. jer je bila privremeno udaljena iz službe (od 22. studenog 2016. do 9. studenoga 2017.), dakle ne radi korištenja godišnjeg odmora. Međutim, kako to tužiteljica i sama navodi u žalbi, točkom 6. rješenja tuženika od 21. studenoga 2016. o privremenom udaljenju tužiteljice iz službe, određeno je da se vrijeme provedeno na privremenom udaljenju iz službe smatra kao vrijeme provedeno na radu, a određeno je i da će se stoga tužiteljici (točka 3. iste odluke) isplaćivati plaća (60% posljednje plaće koja joj je isplaćena za puni mjesec proveden na radu).

11.1. U takvoj situaciji, u kojoj je tužiteljica za vrijeme trajanja privremenog udaljenja iz službe, tijekom 2017. dobivala plaću jer se smatralo da radi, ista ne može s uspjehom za vrijeme koje joj se vodi kao da radi i za to prima plaću, tražiti i naknadu za neiskorišteni godišnji odmor. Godišnji odmor, kako je već rečeno, podrazumijeva vrijeme koje radnik faktično ne radi pa mu stoga pripada naknadu plaće, ali za vrijeme koje radnik radi ili se pak smatra vremenom provedenim na radu i za to vrijeme se radniku isplaćuje plaća, radnik ne može istovremeno ostvariti i pravo na plaću i pravo na naknadu za godišnji odmor. Time bi radnik, dakle i tužiteljica, za period u kojem smatra da je trebao koristiti godišnji odmor, ali ga nije iskoristio, dobio duplu naknadu i to i za rad i za neiskorišteni godišnji odmor, što ZR ne predviđa kao mogućnost. Za neiskorišteni odmor poslodavac radniku mora isplatiti naknadu samo kada se radi o situaciji iz odredbe čl. 82. ZR-a, dakle kada radni odnos radnika kod poslodavca prestane, a radnik nije iskoristio godišnji odmor, ali ne i u situaciji kada radnik radi ili se smatra da radi i za svoj rad primi plaću.

12. Slijedom toga, kada je tužiteljica primala plaću jer se vrijeme provedeno na privremenom udaljenju iz službe smatralo kao vrijeme provedeno na radu, dakle kao da tužiteljica radi, tada tužiteljica za bilo koji dio tog perioda, za koji smatra da joj je trebalo biti odobreno korištenje godišnjeg odmora iz 2016., ne može dobiti i plaću za rad i naknadu plaće za godišnji koji nije koristila.

13. Osim toga tužiteljica navodi da godišnji odmor nje koristila i jer je u periodu od 26. travnja 2016. do 16. siječnja 2017. bila na bolovanju. Međutim, tužiteljica je bolovanje prekinula 16. siječnja 2017., a nije zatražila da joj se nakon toga odobri godišnji za 2016. do najkasnije 30. lipnja 2017., a niti se radi o nekoj od situacija iz čl. 84. st. 4. ZR-a. Stoga je u pravu sud prvog stupnja da ni u tom smislu tužiteljica nema pravo na naknadu plaće za godišnji odmor, uz što se ponavlja da se za neiskorišteni godišnji odmor naknada plaće isplaćuje se samo u situaciji iz čl. 82. ZR-a (na povoljniji način ovo pitanje nije regulirano ni KU-om).

14. Pravilno je sud prvoga stupnja odbio i zahtjev tužiteljice za isplatu regresa za godišnji odmor i to jer je čl. 50. st. KU-a propisano da će Vlada službeniku i namješteniku isplatiti regres za korištenje godišnjeg odmora, najkasnije do dana početka korištenja godišnjeg odmora, a godišnji odmor za 2016. tužiteljica niti je koristila niti je poslodavac obveznik plaćanja regresa, kako proizlazi iz citirane ugovorne odredbe.

15. Zbog navedenog je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a.

16. Odluka o žalbi protiv prvostupanjske presude iz točke III. izreke temelji se na čl. 367. st. 1. u vezi s čl. 358. st. 1. i st. 3. ZPP-a.

17. Odluka o troškovima postupka potvrđena je na temelju čl. 365. st. 2. u vezi s čl. 380. točka 2. ZPP-a.

18. Odluka o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević