Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-596/2022-18

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sucu tog suda Ivi Raos, u pravnoj stvari 1.tužitelja ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tužiteljice LČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Ani Galoši Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Croatia banka d.d., Zagreb, Ulica R. Frangeša Mihanovića 9, OIB: 32247795989, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene 05. veljače 2025. u prisutnosti 2. tužiteljice osobno i punomoćnika tuženika, 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenim ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj Ovr-388/2022 od 27.04.2022. na nekretninama tužitelja KČ i LČ, upisanim u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška]."

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. i 2. tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 12.371,23 Eur.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi navode kako su Zaključkom suda poslovni broj Ovr- 388/2022, od 08.11.2022.g. koji je punomoćnik tužitelja kao punomoćnik ovršenika zaprimio dana 24.11.2022.g, ovršenici ovdje tužitelji upućeni u pokretanje parničnog postupka radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga propisanog odredbom čl. 50. stavak 1. točke 7.,10. i 11. Ovršnog zakona ( NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 79/17 ). Tužitelji su u žalbi na rješenje o ovrsi prvenstveno istakli prigovor da ovdje II tužiteljica, kao II ovršenica LČ nije pasivno legitimirana sve sukladno čl. 50. stavak 1. točka 7. Ovršog zakona koji izrijekom propisuje: protiv rješenja o ovrsi ovršenik može uložiti žalbu ako tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave protiv ovršenika. Ovršna isprava temeljem koje je doneseno pobijano rješenja glasi isključivo na tuženika ĆČ, ovdje I tužitelja, ali ne i na II ovršenika LČ, ovdje II tužitelja. Slijedom navedenog naslovni sud je donošenjem pobijanog rješenja o ovrsi, počinio apsolutno bitnu povredu jer je prekoračio granice ovršne isprave koja glasi isključivo da je ĆČ dužan trpjeti namirenje tražbine Croatia banke d.d., ali izreka presude ne spominje niti se odnosi na II tužiteljicu LČ, te je sud bio dužan odmah odbiti prijedlog tuženika za donošenjem rješenja o ovrsi u odnosu na II ovršenika LČ. Pobijano rješenje o ovrsi je doneseno protivno članku 29. stavak 1. Ovršnog zakona, koji izrijekom propisuje da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj precizno naznačeni vjerovnik i dužnik, te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze. Kako je u ovršnoj ispravi kao dužnik označen samo i jedino ĆČ, a bilo koja druga ovršna isprava koja bi glasila na LČ ne postoji, sud je bio dužan odbiti prijedlog ovrhovoditelja ovdje tuženika, za provedom sporne ovrhe protiv LČ, neovisno o činjenici da je ista upisana kao suvlasnik nekretnine na kojoj tuženik traži ovrhu jer ne postoji ovršna isprava u odnosu na LČ. Nadalje zabilježba spora nema učinak ovršnog postupka niti predstavlja ovršnu ispravu kako to pogrešno tumači tuženik u ovršnom prijedlogu, te pogrešno prihvaća sud, slijedom čega sud nije mogao niti smio dopustiti ovrhu u odnosu na LČ jer ponavljamo ne postoji ovršna isprava. Tuženik se neosnovano poziva na ništetni ugovor o zalogu, ali taj ugovor nije ovršna isprava temeljem koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi već je ovršna isprava sporna presuda Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-2331/2017 koja glasi samo i jedno na ĆČ - da je on sam dužan trpjeti namirenje tražbine (ali ne i LČ), koja nekretnina je bračna stečevina, a nesporno je da nema suglasnosti bračnog druga odnosno LČ za uknjižbu založnog prava. Također odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-103/2008 od 14.06.2011.g. utvrđeno je: "U konkretnom slučaju nije došlo do promjene vlasništva na predmetnoj nekretnini nakon zasnivanja predmetne hipoteke, već je tužiteljica sa I tuženikom predmetnu nekretninu stekla kao zajedničku imovinu bračnih drugova...prije zasnivanja predmetne hipoteke." Dakle kako je tuženik pokrenuo ovršni postupak temeljem ovršne isprave – pravomoćne presude, koja glasi isključivo da je ĆČ dužan trpjeti namirenje sporne tražbine, slijedom čega kod donošenja rješenja sud nije vezan založnim pravom već isključivo i jedino izrekom pravomoćne presude koja predstavlja ovršnu ispravu. Nadalje se ističe da se vodi postupak protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-12491/19 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zalogu-hipoteci (kauciona hipoteka) zaključenog dana 27.12.1991.g. između tuženika Croatia banka d.d. u svojstvu zalogoprimca i ĆČ u svojstvu zalogodavca, kojim ugovorom su utvrdili da između poduzeća Tehnocommerce d.o.o. i ovdje tuženika postoji međusobni poslovni odnos, po kojem će banka davati kredite, garancije i druge bankarske usluge „do iznosa od dinarske protuvrijednosti 350.000,00 DEM, što na dan zaključenja ugovora iznosi 4.550.000,00 dinara“ . Radi osiguranja vraćanja ugovorenog iznosa, ĆČ dozvoljava Croatia banci d.d. da na temelju ovog ugovora upiše založno pravo-hipoteku na predmetnoj nekretnini. Ugovor o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. zaključen je primjenom valutne klauzule, sukladno odredbi čl. 395. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 – dalje: ZOO) i odredbi čl. 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju (NN 53/91 – dalje: ZDP). Odredba čl. 395. ZOO, podnaslov „Valuta obveze“ je glasila: “Ako novčana obveza protivno zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema tečaju koji je važio u trenutku nastanka obveze.” Dok odredbom čl. 16. ZDP više nije bilo izrijekom zabranjeno ugovaranje valutne klauzule, ali i dalje je bilo zabranjeno plaćanje i naplaćivanje u stranoj valuti. U spornom Ugovoru o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. valuta obveze (DEM) preračunata je u valutu plaćanja na dan zaključenja ugovora sukladno odredbi čl. 395. tada važećeg ZOO, ali nije preračunata u domaću valutu već u jugoslavenske dinare (4.550.000,00 jugoslavenskih dinara), koji u trenutku zaključenja ugovora više nisu bili domaća valuta ni zakonito sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj – što Ugovor o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. čini ništetnim. U vrijeme zaključenja Ugovora o zalogu-hipoteci tj. 27.12.1991.g. na snazi je već bila Odluka Vlade Republike Hrvatske o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske od 23.12.1991.g. (NN 71/91). Istom odlukom je odlučeno da od 23.12.1991.g.u Republici Hrvatskoj zakonito sredstvo plaćanja je hrvatski dinar (kratica: CRD), koji se koristi za sva gotovinska i bezgotovinska plaćanja, za iskazivanje cijena proizvoda i usluga i drugih novčanih vrijednosti i iznosa. Dok je tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila Narodna banka Hrvatske tek 31.12.1991.g., s početkom primjene od 01.01.1992.g. (NN 73/91). U prilog izričite zabrane primjene jugoslavenskog dinara kod ugovaranja bilo kakvih novčanih obveza nakon donošenja Odluke Vlade Republike Hrvatske o uvođenju hrvatskog dinara, dakle svih ugovora sklopljenih nakon 23.12.1991.g. citira se stav Ustavnog suda izražen u odluci broj:

U-I- 392/2011, U-I-485/2011 i dr. od 13.12.2016.g. (NN 7/17) koji glasi:“U ocjeni osnovanosti prigovora predlagatelja, Ustavni sud pošao je od članka 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci koji glasi: »Članak 21.(1) Novčana jedinica Republike Hrvatske jest kuna, koja se dijeli na stotinu lipa. (2) Kuna je zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj. (3) Za plaćanja u zemlji zakonom se može dopustiti i korištenje druge valute. (4) Hrvatska narodna banka može odrediti najniži apoen u prometu na koji se zaokružuju obračuni u gotovinskim i bezgotovinskim plaćanjima te u poslovnim knjigama. Prema tome, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Štoviše, takva obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti (članak 22. stavak 2. ZOO-a). Drugim riječima, zabranjeno je i nezakonito ispunjavanje novčanih obveza u drugoj valuti odnosno u stranoj novčanoj jedinici. Navedeno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kazneno djelo (članci 63., 75. i 76. Zakona o deviznom poslovanju, »Narodne novine« broj 96/03., 140/05., 132/06., 150/08., 92/09., 153/09., 133/09., 145/10. i 76/13.).” Slijedom navedenog, Ugovor o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g., koji je zaključen u jugoslavenskim dinarima, protivan je prisilnim propisima i Ustavu RH i time ništetan. Ništetnost ugovora nastaje na temelju zakona, djeluje od trenutka sklapanja ugovora pa ništetan ugovor po samom zakonu nema pravni učinak. U ovom slučaju, na ništetnom Ugovoru o zalogu- hipoteci od 27.12.1991.g. utemeljena je sporna ovršna isprava - presuda Općinskog suda u Sesvetama P- 2331/2017, temeljem koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi.

Tužitelji su u žalbi protiv rješenja o ovrsi izjavili i prigovor zastare potraživanja osiguranog založnim pravom. Tuženik Croatia banka d.d. Zagreb kao kreditor i Tehnocommerce d.o.o. [adresa] kao korisnik zajma zaključili su dana 30.12.1991.g. Ugovor o kratkoročnom zajmu broj 1398 u iznosu od 6.000.000,00 3 dinara (DINARSKI KREDIT), s rokom otplate 60 dana od puštanja zajma u tečaj i kamatnom stopom od 15% mjesečno-fiksno. Točkom 6. Ugovora o kratkoročnom zajmu od 30.12.1991.g. kao osiguranje naplate ugovoren je zalog 690 dionica Croatia banke d.d. Zagreb u iznosu od 2.001.000,00 dinara i zalog-hipoteka upisana na zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] vl. KČ. Dok se točkom 7.1. istog ugovora korisnik zajma obvezuje na temelju ovog ugovora ili posebno zaključenog ugovora upisati založno pravo-hipoteku na nekretnini u visini ovog zajma. Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Sesvetama donio je 30.12.1991.g. rješenje: “Temeljem Ugovora o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. dozvoljava se uknjižba prava zaloga na predmetnoj nekretnini - za kredit odobren u iznosu od 4.550.000,00 dinara, odnosno iznos od 350.000,00 DEM”. U teretovnicu zemljišne knjige za predmetnu nekretninu 30.12.1991.g. pod posl. brojem Z-1829/91 upisano je: “Temeljem Ugovora o zalogu od 27.12.1991.g. uknjižuje se pravo zaloga za kredit u iznosu od 4.550.000,00 dinara odnosno vrijednosti 350.000,00 DEM”, a u rubriku “Iznos” je kao iznos tereta upisano 4.550.000,00 dinara. Iz navedenog rješenja i teretovnice zemljišnoknjižnog izvatka vidljivo je da je uz iznos izražen u dinarima naznačen iznos DEM kao valutna klauzula, što znači da se ne radi o obvezi u stranoj valuti, nego o obvezi u domaćoj valuti uz koju je bila određena valutna klauzula sukladno odredbi čl. 395. tada važećeg ZOO - stoga je Zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Sesvetama uzemljišnu knjigu temeljem ništetnog Ugovora o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. upisao hipoteku u iznosu od 4.550.000,00 jugoslavenskih dinara - što zemljišnoknjižni upis također čini ništetnim. Da je na predmetnoj nekretnini upisana hipoteka za odobreni kratkoročni zajam od 30.12.1991.g. potvrđuje Croatia banka d.d. u podnesku Općinskom sudu u Sesvetama na posl. broj P- 690/08 od 9.3.2011.g. u kojem navodi, citiramo: “Tri dana poslije, točnije 30.12.1991.g. tužiteljica je sklopila ugovor o kreditu sa Tehnocommerce d.o.o., te je u čl. 6. istog ugovoreno Osiguranje naplate: zalog u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina].” (Primitak potvrđen žigom Općinskog suda u Sesvetama dana 10.3.2011.g.) Croatia banka d.d. i poduzeće Tehnocommerce d.o.o. zaključili su dana 28.02.1992.g. Anex I ugovoru o kratkoročnom zajmu od 30.12.1991.g. s rokom otplate zajma do 28.04.1992.g., a dana 28.04.1992.g. zaključili su Anex II ugovoru o kratkoročnom zajmu od 30.12.1991.g. s rokom otplate zajma do 27.06.1992.g. Potraživanje osigurano založnim pravom odnosno kreditnom hipotekom na predmetnoj nekretnini dospijelo je na naplatu 28.06.1992.g., a prva radnja koju je poduzela Croatia banka d.d. radi vraćanja osiguranog potraživanja je podnošenje prijedloga za ovrhu od 14.04.2022.g. U prijedlogu za ovrhu Croatia banka d.d. navodi da je na predmetnoj nekretnini upisano pravo zaloga u korist Croatia banke d.d. pod brojem Z-1829/91 od 30.12.1991.g., a na temelju Ugovora o zalogu od 27.12.1991.g. za kredit u iznosu od 4.550.000,00 dinara, odnosno vrijednosti 350.000,00 DEM. Croatia banka d.d. nikada prije toga nije zahtijevala vraćanje potraživanja osiguranog založnim pravom odnosno naplatu odobrenog kredita od 30.12.1991.g. u iznosu od 4.550.000,00 (jugoslavenskih) dinara, tako da je za pretpostaviti da je založni dužnik podmirio tražbinu osiguranu založnim pravom. Zbog vjerovnikova pasivnog držanja u vremenu kada je bio ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze i proteka vremena od skoro 30 godina, nastupila je apsolutna zastara potraživanja osiguranog založnim pravom. Institut zastare uređen je Zakonom o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje: ZOO) kao općim propisom, a predstavlja protek zakonom određenog vremena, nakon kojeg dužnik stječe pravo odbiti ispunjenje obveze zbog vjerovnikova pasivnog držanja u vremenu kada je bio ovlašten zahtijevati ispunjenje obveze. Nastupom zastare ne prestaje tražbina vjerovnika, niti obveza dužnika, već vjerovnik gubi pravo da zastarjelu tražbinu ostvaruje prisilno (putem suda ili drugog nadležnog tijela), protiv volje dužnika. Dana 28.05.1992.g. tuženik Croatia banka d.d. i poduzeće Tehnocommerce d.o.o. u vlasništvu tužitelja zaključili su drugi NOVI Ugovor o kreditu broj 1658 u iznosu od 47.300.000,00 HRD, što čini dinarsku protuvrijednost 430.000,00 DEM po srednjem tečaju važeće tečajne liste NBH (KREDIT S VALUTNOM KLAUZULOM), s fiksnom kamatnom stopom od 2,5% mjesečno, rokom otplate od 60 mjeseci i otplatom u jednakim mjesečnim ratama u iznosu od 7.166,67 DEM, koje se plaćaju u HRD prema srednjem tečaju DEM na dan dospijeća (zadnji dan u mjesecu). Kod isplate kredita od 28.05.1992.g. poduzeću Tehnocommerce d.o.o. je temeljem naloga za asignaciju isplaćen umanjeni ugovoreni iznos po Ugovoru o kreditu broj 1658 za uznos od 6.960.000,00 HRD i to na ime cjelokupne otplate ranijeg kratkoročnog kredita broj 1398 od 30.12.1991. Kratkoročni kredit broj ugovora 1398 od 30.12.1991.g. otplaćen je u cijelosti dana 28.05.1992.g. sa asignacijom i umanjenom isplatom po kreditu broj 1658 umanjenjem isplate iznosa od 6.960.000,00 HRD asignacijom na zatvaranje potraživanja po kreditu broj 1398, a što je utvrđeno i provedenim financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mr. Ivanu Tkalecu. Slijedom čega tuženik više nije imao osnova za dalje potraživanje jer dug je podmiren u cijelosti 1992.g.. Dakle – kratkoročni kredit broj 1398 od 30.12.1991.g., za koji je 30.12.1991.g. uknjižena kreditna hipoteka na predmetnoj nekretnini, u cijelosti je otplaćen dana 28.05.1992. Slijedom svega iznesenog tužitelj podnosi predmetnu tužbu s prijedlogom naslovnom sudu da donese presudu kojom se proglašava se nedopuštenim ovrha određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Sesvetama stalna služba u Vrbovcu, poslovni broj Ovr- 388/2022 od 27.04.2022. na nekretninama tužitelja KČ i LČ, upisanim u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška].

2. Tuženici u odgovoru na tužbu osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navode kako je sud Rješenjem o ovrsi posl.br. Ovr-388/2022 od 27.04.2022.g. odredio predloženu ovrhu po prijedlogu ovdje tuženika radi namirenja na nekretnini u suvlasništvu I- i II-tužitelja zabilježbom ovrhe u zemljišnim knjigama, utvrđivanjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja, ovdje tuženika i naložio upis zabilježbe ovrhe i naknadu troškova ovršnog postupka. Protiv navedenog rješenja ovdje tužitelji su izjavili žalbu navodeći žalbene razloge iz članka 50. st. 1. t. 7., 10. i 11. OZ-a, ističući kako u odnosu na LČ ovdje tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu te da se protiv ovdje tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-12491/19 vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zalogu - hipoteci te da je nastupila zastara potraživanja. Rješenjem Naslovnog suda posl.br. Ovr-388/2022 od 08.11.2022.g. ovršenici, ovdje tužitelji su upućeni pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Prvenstveno, tuženik ističe kako su sve prigovore ovršenici trebali iznositi i iznijeli su u parničnom postupku, te je o svim ovdje iznesenim razlozima već raspravljeno i pravomoćno presuđeno u parničnim postupcima, kako tuženik iznosi u nastavku, i isti su usmjereni isključivo na onemogućavanje ovdje tuženika u namirenju, stoga predlaže tužbu odbaciti. U slučaju da sud predmetnu tužbu ne odbaci, tuženik ističe kako je I- tužitelj protiv ovdje tuženika pokrenuo postupak koji se vodi pod posl.br. P-481/2022 kod Naslovnog suda i u kojem je istaknut tužbeni zahtjev kojim se traži izdavanje brisovnog očitovanja, odnosno da se izvrši upis brisanja založnog prava upisanog na nekretnini upisanoj u zkul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica] pod poslovnim brojem Z-1829/91, a sa činjenicama i dokazima identičnim kao i u tužbi koja je u ovom postupku dostavljena na odgovor tuženiku. Navedeno šikanozno postupanje tužitelja koji zloupotrebljavaju svoja procesna ovlaštenja gomilanjem postupaka i troškova ima za cilj onemogućavanje tuženika u namirenju potraživanja. Tuženik stoga u svrhu ekonomičnosti, a kako se radi o istim strankama i nekretnini, predlaže spajanje ovog postupka s postupkom koji se vodi kod Naslovnog suda pod posl.br. P-481/2022 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi. Nesporno je da su I-tužitelj kao zalogodavac i tuženik kao zalogoprimac zaključili dana 27.12.1991.g. Ugovor o zalogu -hipoteci. Istim Ugovorom o zalogu- hipoteci u članku I. ugovorne strane utvrđuju da između TEHNOCOMMERCE d.o.o., Sesvete, [adresa] i Banke ovdje tuženika postoji međusobni poslovni odnos po kojem će Banka davati istome kredite, garancije i druge bankarske usluge do iznosa od dinarske protuvrijednosti 350.000,00 DEM, odnosno 4.550.000,00 dinara. Radi osiguranja vraćanja ugovorenog iznosa iz članka I. istog Ugovora o zalogu- hipoteci, Zalogodavac ovdje I-tužitelj je založio Zalogoprimcu ovdje tuženiku nekretnine u svom vlasništvu upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kat. čestici br. [katastarska čestica] te dozvolio temeljem istog Ugovora o zalogu-hipoteci upis založnog prava- hipoteke u korist Zalogoprimca. Temeljem tog Ugovora o zalogu-hipoteci, Općinski sud u Sesvetama je na predmetnim nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kat. čestici br. [katastarska čestica] rješenjem od 30.12.1991. uknjižio 30.12.1991. založno pravo pod brojem Z-1829/91 sa slijedećim opisom: „Temeljem Ugovora o zalogu od 27.prosinca 1991.g. uknjiženo je pravo zaloga na nekretnine u AI za kredit u iznosu od 4.550.000,00 din. odnosno vrijednosti 350.000 DEM“ Iz navedenog je vidljivo da je pravo zaloga upisano temeljem Ugovora o zalogu-hipoteci od 27.12.1991., a ne temeljem nekog konkretnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz istog Ugovora o zalogu-hipoteci je također vidljivo da su ugovorne strane ugovorile okvirnu hipoteku, a koja će služiti za osiguranje konkretnih plasmana koji će se odobravati po uknjižbi okvirne hipoteke. Takvom okvirnom hipotekom nije ugovoreno osiguranje samo jednog plasmana, već su stranke ugovorile odobravanje i osiguranje raznih plasmana do ugovorenog iznosa predmetne hipoteke. Po upisu okvirne hipoteke u zemljišne knjige pod Z-1829/91, Banka je sa TEHNOCOMMERCE d.d. kojeg je zastupao direktor ĆČ koji je ujedno i Zalogodavac, zaključila 30.12.1991. - Ugovor o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398, a u kojem je kao instrument osiguranja ugovoren: zalog-hipoteka upisana na zkulbr. 2972, k. o [katastarska općina] i to na kbčr. 1560/1; 28.02.1992. - Anex I Ugovora o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398 kojim je produžen rok otplate do 28.04.1992.; 28.04.1992.

- Anex II Ugovora o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398 kojim je produžen rok otplate do 27.06.1992.; 28.05.1992. - Ugovor o kreditu za osnovna sredstvima broj 920-1658, a u kojem je kao instrument osiguranja ugovoren: ugovor o zalogu-hipoteka na nekretninama upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o [katastarska općina] na kbčr. 1560/1; Ugovor o kreditu za osnovna sredstva broj 920-1658 je iskorišten sukladno nalogu TEHNOCOMMERCE d.d. i među ostalim korištenjem je zatraženo zatvaranje i potraživanja po Ugovoru o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398. Međutim, kako TEHNOCOMMERCE d.d. nije podmirio potraživanje po tom novom Ugovoru o kreditu za osnovna sredstvima broj 920-1658, Banka je pokrenula postupak prisilne naplate 1993. godine. Obzirom na dugotrajnost tog postupka, ovdje tuženik je u svibnju 2011. godine zatražio upis spora u zemljišne knjige te je dana 10.05.2011.g. pod brojem Z-1782/11 upisana zabilježba spora u svezi gore navedenog postupka. U tom sudskom postupku je u odnosu na postojanje tražbine koja je osigurana založnim pravom upisanim pod Z-1829/91, donesena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba Sesvete dana 16.01.2018. pod brojem P-2331/2017-10 po kojoj je nastupila pravomoćnost s danom 01.02.2018.g., a prema kojoj je ovdje I-tužitelj dužan trpjeti namirenje tražbine ovdje tuženika u iznosu od 1.321.330,60 kn sudskom prodajom založene nekretnine koja se nalazi na zkčbr. [katastarska čestica], kuća i dvorište u [adresa], površine 428 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te namirenjem ovdje tuženika iz postignute kupoprodajne cijene. Dakle, predmetnom presudom sud je utvrdio da je predmetnim založnim pravom tj. okvirnom hipotekom osigurano potraživanje po Ugovoru o kreditu za osnovna sredstva broj 920-1658 te je dopustio sudsku prodaju založene nekretnine. Ovršni postupak na temelju pravomoćne presude P - 2331/17 od 16.01.2018. godine pokrenut je podnošenjem prijedloga za ovrhu 14. travnja 2022. godine. Zakonom o obveznim odnosima je propisan zastarni rok od 10 godina za tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom presudom. Stoga je posve neosnovan prigovor zastare potraživanja osiguranog založnim pravom uz navode kako je ovdje tuženik imao pasivno držanje gotovo 30 godina te je zbog navedenog nastupila apsolutna zastara. U odnosu na navode iz tužbe kako u odnosu na II-tužitelja LČ ne postoji ovršna isprava niti obzirom da je nekretnina bračna stečevina nema suglasnosti bračnog druga LČ za uknjižbu založnog prava te sud nije smio dopustiti ovrhu u odnosu na nju, tuženik ističe kako sukladno Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, zalog prati predmetnu nekretninu, ma u čijem vlasništvu se ona nalazila. Također, člankom 83. Ovršnog zakona propisano da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik te izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. Dakle, uz primjenu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, ne postoji potreba za postojanjem ovršne isprave koja bi glasila na LČ, te određivanjem ovrhe nije prekršena niti jedna zakonska odredba na štetu ovršenika. Radi naplate potraživanja temeljem pravomoćne presude iz točke IV. ovog odgovora na tužbu, tuženik je pokrenuo ovrhu protiv ovdje tužitelja na predmetnim nekretninama te je Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu donio zakonito rješenje o ovrsi 27.04.2022. pod brojem Ovr-388/2022-2, a temeljem kojeg je upisana zabilježba ovrhe na predmetnih nekretninama pod brojem Z-5825/2022. Glede navoda tužitelja kako se vodi postupak protiv tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-12491/19 radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. i navoda o valutnoj klauzuli, tuženik ističe kako je s danom 30.09.2021.g. nastupila pravomoćnost presude OGS ZG pod posl br. P-12491/19 od 26.02.2021.g., potvrđena presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici pol.br. Gž-825/2021 od 30.09.2021.g. Prema toj presudi je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev o ništetnosti ugovora o zalogu od 27.12.1991.g. (koji je temeljen na tvrdnji da je protivan prisilnim propisima glede valute) i pravnoj nevaljanosti uknjižbe založnog prava na nekretnini upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te uspostavljanju ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Ujedno, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3168/2022 od 07. rujna 2022.g. odbačen je prijedlog za dopuštenje revizije u toj pravnoj stvari. Navodi u tužbi o bračnoj stečevini također su raspravljeni i to u pravomoćnoj presudi iz točke IV. ovog odgovora na tužbu temeljem koje je tuženik i pokrenuo ovrhu protiv ovdje tužitelja na predmetnim nekretninama. Time se obzirom na isti činjenični supstrat radi o presuđenoj stvari i tuženik ističe prigovor res iudicata sukladno načelu ne bis in idem obzirom da u odnosu na sve navedeno egzistira pravomoćna presuda nadležnog suda. Nadalje, netočni su i pogrešni navodi tužitelja da je dug po upisanom založnom pravu Z- 1829/91 podmiren. Također su potpuno neutemeljeni, netočni i pogrešni navodi tužitelja da je predmetna hipoteka bila kauciona hipoteka. Naime, u ovom slučaju nije se zaključio Ugovor o kreditu na temelju kojeg se upisalo založno pravo za osiguranje potraživanja Zalogoprimca, već je predmetno založno pravo-hipoteka prethodno upisana, a koja služi kao osiguranje svih budućih kredita (u množini) do visine ugovorenog iznosa, te je razvidno da se radi o okvirnoj hipoteci, a koja je u zakonu kojim se uređuju zemljišne knjige propisana na način da je kod takve hipoteke u ispravi na temelju koje se dopušta upis dovoljno odrediti najviši iznos glavnice koji može imati kredit. Takvom okvirnom hipotekom ne osigurava se samo jedan plasman, već se može odobravati niz plasmana. S obzirom je po predmetnoj okvirnoj hipoteci pod Z-1829/91 odobren Ugovor o kreditu za osnovna sredstvima broj 920-1658 po kojem i dalje postoji potraživanje, a koje je utvrđeno pravomoćnom presudom P-2331/2017, tuženik ističe prigovor res iudicata obzirom se ovdje radi o već presuđenoj stvari, s istim činjeničnim supstratom o kojem postoji ne jedna, nego dvije pravomoćne presude, od čega jedna među istim parničnim strankama.

Prema navedenoj pravomoćnoj presudi, utvrđena je visina potraživanja ovdje tuženika prema društvu TEHNOCOMMERCE d.o.o. temeljem ugovora o kreditu od 28.svibnja 1992., te je utvrđeno kako hipoteka na nekretnini upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] ovdje tužitelja upisana pod posl.br. Z- 1829/91 pokriva potraživanje samo do iznosa dinarske protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 DEM, odnosno iznos od 1.321.330,67 kn. Dalje, u obrazloženju se navodi kako je potraživanje ovdje tuženika do iznosa dinarske protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 DEM osigurano zasnivanjem hipoteke na nekretnini tužitelja ugovorom o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. te on ima pravo tražiti namirenje svog potraživanja iz vrijednosti ove nekretnine, a temeljem upisanog prava zaloga u korist tuženika pod brojem Z- 1829/91 od 30.12.1991.g. Temeljem navedene presude u tijeku je ovršni postupak pod posl. br. Ovr-388/2022 kod OS Sesvete, SS Vrbovec, pokrenut prijedlogom za ovrhu ovdje tuženika, opisan u točki V. ovog odgovora na tužbu. Tužitelji u svojoj tužbi sada konstruiraju kako bi podmirenje tražbine po ugovoru o kreditu od 30.12.1991.g. predstavljalo podmirenje duga za koji je uknjižena kreditna hipoteka na predmetnoj nekretnini ispuštajući pri tom (a tako i iz njegovih navoda u tužbi) da je taj kredit zatvoren podizanjem novog kredita od 28.05.1992.g., a za koje osiguranje je služila također hipoteka na nekretnini tužitelja upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i koji kredit nije podmiren, pa je temeljem svega navedenog i ishođena pravomoćna presuda P-2331/2017. Zaključno, tužitelji podnošenjem ove tužbe ne samo na štetu tuženika, koji pokušava naplatiti svoje potraživanje u postupku koji traje od 1993. nego i na štetu pravomoćnosti sudskih odluka i nauštrb načelu ekonomičnosti postupka zloupotrebljavaju svoja procesna ovlaštenja (iznoseći neosnovane navode koje se odnose na činjenice koje nisu nastale nakon donošenja rješenja o ovrsi da bi o istima bilo dopušteno raspravljati u ovom postupku) i ponovno raspravljaju o presuđenim stvarima protivno načelu ne bis in idem. Slijedom svega navedenog, a obzirom da je ovršni postupak pokrenut na temelju pravomoćne presude i na temelju istog potražuje se prodaja nekretnine te je predmet ovršnog postupka ovrha po presudi koja glasi na određen iznos novaca u kunskoj valuti, svi drugi možebitni prigovori su se trebali iznijeti u parničnom postupku. Obzirom na postojanje pravomoćnih presuda kojima je utvrđeno da ne postoji ništetnost ugovora i da predmetno založno pravo i dalje postoji i da po istom tuženik ima pravo namirenja i naplate iz predmetne nekretnine, a da je tužba tužitelja usmjerena isključivo na onemogućavanje namirenja potraživanja prodajom predmetne nekretnine u ovršnom postupku, tuženik predlaže odbiti tužitelje sa tužbom i tužbenim zahtjevom i obvezati ih na podmirenje troškova parničnog postupka.

3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u zaključak Općinskog suda u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu poslovni broj Ovr-388/2022 od 08.11.2022. (list 8-10 spisa), Ugovor o zalogu-hipoteci od 27.12.1991. (list 11 spisa), Ugovor o kratkoročnom zajmu broj 1398 od 30.12.1991. (list 12 i 13 spisa), Ugovor o zalogu dionica (list 14 spisa), Ugovor o kupoprodaji dionica od 18.12.1991. (list 15 spisa), Rješenje Općinskog suda u Sesvetama, Zemljišnoknjižni odjel broj Z-1829/91 od 30.12.1991. (list 16 i 17 spisa), podnesak Croatia banke d.d. od 9.3.2011. (list 18 i 19 spisa), Anex I ugovoru o kratkoročnom zajmu od 28.02.1992. (list 20 spisa), Anex II ugovoru o kratkoročnom zajmu od 28.04.1992. (list 21 spisa), Ugovor o kreditu 920-1658 od 28.05.1992. (list 22 i 23 spisa), nalog za asignaciju od 28.05.1992. (list 24 i 54 spisa), nalaz sudskog vještaka Mr. I. Tkalec od 03.04.1996. u predmetu posl. br. P-387/93 (list 25-28 spisa), zahtjev za izdavanje brisovnog očitovanja od 06.06.2022. (list 30 spisa), zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 43-47 spisa), Ugovor o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398 sa Anex-om I i Anex-om II (list 49-51 spisa), Ugovor o kreditu za osnovna sredstvima broj 920-1658 (list 52 i 53spisa), presliku presude OGS ZG, SS Sesvete posl br. P-2331/2017 od 16.01.2018. (list 55- 61 spisa), presliku presude OGS ZG posl br. P-12491/19 od 26.02.2021. (list 62-66 spisa), presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Gž-825/2021 od 30.09.2021. (list 68-72 spisa), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revd 3168/2022 od 07.09.2022. (list 73-75 spisa), prijedlog za ovrhu na temelju ovršne isprave od 14.04.2022. (list 76-78 spisa), presliku rješenja o ovrsi OS u Sesvetama SS u Vrbovcu od 27.04.2022. pod brojem Ovr-388/2022 (list 79 spisa), izvršen je uvid u spise ovoga suda posl. br. Ovr-388/2022, posl. br. P-596/22 te spis posl. br. Pu P-1783/2019 te je putem sustava e-spis izvršen uvid u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-12491/19.

4. Primjenom odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - u daljnjem tekstu ZPP), kojom je propisano da sud odlučuje koje će od dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, nije proveden dokaz saslušanjem stranaka, a imajući u vidu i načelo ekonomičnosti postupka propisano odredbom čl. 10. st. 1. ZPP-a jer je moguće utvrditi odlučne činjenice za rješenje konkretnog spora provođenjem dokaza uvidom u dokumentaciju u spisu, a kako je nastavno obrazloženo.

5. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći prema brižljivoj i savjesnoj ocjeni svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

6. Zaključkom ovoga suda posl. br. Ovr-388/2022 od 8.11.2022. upućeni su tužitelji u roku od 15 dana od dana dostave tog zaključka pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7., 10 i 11. Ovršnog zakona, odnosno iz razloga jer u odnosu na 2. tužiteljicu LČ ovdje tuženik nije ovlašten tražiti ovrhu, da se protiv ovdje tuženika pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-12491/19 vodi postupak radi utvrđenja ništetnosti ugovora o zalogu - hipoteci te da je nastupila zastara potraživanja.

7. Tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom moguće s uspjehom podnijeti isključivo zbog žalbenog razloga radi kojeg je tužitelj upućen na parnicu te se ona može temeljiti samo na činjenicama koje su bile iznesene u žalbi protiv rješenja o ovrsi te se stoga u ovoj pravnoj stvari može raspravljati samo o razlozima nedopuštenosti ovrhe zbog kojih je došlo do upućivanja na parnicu (razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7., 10. i 11. OZ).

8. Tužitelj u tužbi sadržajno ističe i žalbeni razlog navodeći da je ovrha određena na predmetu koji je izuzet od ovrhe, odnosno na kojem je ovrha ograničena sukladno čl. 50. st. 1. t. 6. OZ-a jer da je nekretnina koja je predmet ovrhe nužna za obavljanje registrirane djelatnosti tužitelja koja mu je glavni i jedini izvor sredstava za život, a koji se razlog ne može isticati u konkretnom postupku jer iz navedenog žalbenog razloga tužitelj nije upućen na parnicu.

9. U postupku su utvrđene odlučne činjenice:

-iz Ugovora o zalogu-hipoteci od 27.12.1991. proizlazi kako su isti zaključili I-tužitelj kao zalogodavac i tuženik kao zalogoprimac te u članku I. ugovorne strane utvrđuju da između TEHNOCOMMERCE d.o.o., [adresa] i Banke ovdje tuženika postoji međusobni poslovni odnos po kojem će Banka davati istome kredite, garancije i druge bankarske usluge do iznosa od dinarske protuvrijednosti 350.000,00 DEM, odnosno 4.550.000,00 dinara. U članku II Ugovora je ugovoreno da Radi osiguranja vraćanja ugovorenog iznosa iz članka I. istog Ugovora o zalogu- hipoteci, Zalogodavac ovdje I-tužitelj založe Zalogoprimcu ovdje tuženiku nekretnine u svom vlasništvu upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kat. čestici br. [katastarska čestica] te je u čl. III. Ugovora dozvolio Zalogoprimcu temeljem istog Ugovora o zalogu- hipoteci upis založnog prava-hipoteke u korist Zalogoprimca. Temeljem tog Ugovora o zalogu-hipoteci, Općinski sud u Sesvetama je na predmetnim nekretninama upisanim u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na kat. čestici br. [katastarska čestica] rješenjem od 30.12.1991. uknjižio 30.12.1991. založno pravo pod brojem Z-1829/91 sa slijedećim opisom: „Temeljem Ugovora o zalogu od 27.prosinca 1991.g. uknjiženo je pravo zaloga na nekretnine u AI za kredit u iznosu od 4.550.000,00 din. odnosno vrijednosti 350.000 DEM“

- po upisu hipoteke u zemljišne knjige pod Z-1829/91, Banka je sa TEHNOCOMMERCE d.d. kojeg je zastupao direktor ĆČ koji je ujedno i Zalogodavac, zaključila 30.12.1991. - Ugovor o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398, a u kojem je kao instrument osiguranja ugovoren: zalog-hipoteka upisana na zkulbr. 2972, k. o [katastarska općina] i to na kbčr. 1560/1; 28.02.1992. - Anex I Ugovora o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398 kojim je produžen rok otplate do 28.04.1992.; 28.04.1992. - Anex II Ugovora o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398 kojim je produžen rok otplate do 27.06.1992.;

- 28.05.1992. - tuženik i trgovačko društvo Tehnocommerce d.o.o. zaključili su ugovor o kreditu 920-1658 kojim je tuženik pozajmio tom trgovačkom društvu iznos od 47.300.000,00 HRD što je predstavljalo dinarsku protuvrijednost iznosa od 430.000,00 DEM po srednjem tečaju važeće tečajne liste Narodne banke Hrvatske. Tim je ugovorom ugovoren rok vraćanja od 60 mjeseci i fiksna kamatna stopa od 2,5 % mjesečno, a u kojem je kao instrument osiguranja ugovoren: ugovor o zalogu- hipoteka na nekretninama upisane u z. k. ul. br. [broj ZK uloška], k. o [katastarska općina] na kbčr. 1560/1. Ugovor o kreditu za osnovna sredstva broj 920-1658 je iskorišten sukladno nalogu TEHNOCOMMERCE d.d. i među ostalim korištenjem je zatraženo zatvaranje i potraživanja po Ugovoru o kratkoročnom zajmu za likvidnost broj 920-1398. Trgovačko društvo Tehnocommerce d.o.o. nije ovaj kredit na vrijeme otplaćivao te je tuženik zbog toga otkazao kredit dopisom od 28. lipnja 1993. i pokrenuo postupak prisilne naplate 1993. 10.05.2011.g.

- na temelju tužbe Croatia banke d.d. podnesene Općinskom sudu u Sesvetama pod brojem P-690/08 protiv ĆČ, a radi namirenja iz opisane nekretnine, koja sada ima oznaku P-2331/17, na opisanoj nekretnini upisana je zabilježba spora, dana 10. svibnja 2011.g. pod brojem Z-1782/11.

- Iz povijesnog zk izvatka za predmetnu nekretninu i to zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] proizlazi da je u korist LČ dana 30. lipnja 2016.g., upisano pod brojem Z- 29358/2016 pravo suvlasništva na ½ dijela nekretnina i to temeljem pravomoćne presude zbog ogluhe Općinskog suda u Sesvetama broj P-772/11-8 od 13.lipnja 2011.

- pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba Sesvete od 16.01.2018. posl. br. P-2331/2017-10 odlučeno je da je ovdje I-tužitelj dužan trpjeti namirenje tražbine ovdje tuženika u iznosu od 1.321.330,60 kn sudskom prodajom založene nekretnine koja se nalazi na zkčbr. [katastarska čestica], kuća i dvorište u [adresa], površine 428 čhv, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te namirenjem ovdje tuženika iz postignute kupoprodajne cijene. Iz obrazloženja predmetne presude proizlazi kako je ovdje tuženik kao tužitelj podnio 15. srpnja 1993. tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj s trgovačkim društvom Tehnocommerce d.o.o. 28. svibnja 1992. zaključio ugovor o zajmu koji je otkazan 28. lipnja 1993. jer nisu plaćene dospjele obveze u ukupnom iznosu od 741.105.894,00 HRD. Prema navodima tužbe tuženike je radi osiguranja tužiteljevog potraživanja iz tog ugovora o zajmu na temelju ugovora o zalogu – hipoteci od 27. prosinca 1991. dopustio upis hipoteke s pravom namirenja prodajom nekretnine u njegovom vlasništvu koja je upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Kako je osigurano potraživanje dospjelo, a zajmoprimac nije podmirio dug tužitelj je pokrenuo konkretan postupak. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka mr. Ivana Tkaleca kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je utemeljen na raspoloživoj dokumentaciji, valjano i logično argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, proizlazi da pozajmljeni novac nije trgovačkom društvu Tehnocommerce d.o.o. isplaćen odjednom nego sukcesivno u 6 navrata u razdoblju od 28. svibnja 1992. do 3. lipnja 1992. Ovo društvo je vršilo otplatu tog kredita u više navrata između 28. svibnja 1992. i 28. rujna 1993., a najveća uplata je izvršena 29. rujna 1993. kad je Tehnocommerce d.o.o. kupio 2986 dionica tužitelja Croatia banka d.d. za iznos od 526.969.579,99 HRD čime je zatvoren dio potraživanja po tom kreditu. Iz ugovora o zalogu dionica (list 28) vidljivo je da je to bilo jedno od sredstava osiguranja potraživanja banke prema društvu Tehnocommerce d.o.o., a taj otkup dionica spominje i tuženik u svojem iskazu. Vještak je utvrdio da je na dan 31. prosinca 2010. obveza trgovačkog društva Tehnocommerce d.o.o. prema tužitelju iznosila 4.164.811,98 kn od čega iznos od 641.813,36 kn predstavlja nepodmirenu glavnicu, a iznos od 3.522.998,62 kn predstavlja dospjele, a nepodmirene zatezne kamate. Budući da je ugovorom o zalogu – hipoteci od 27. prosinca 1991. osigurano potraživanje tužitelja prema društvu Tehnocommerce d.o.o. do iznosa dinarske protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 DEM zasnivanjem hipoteke na nekretnini tuženika ĆČ upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tužitelj u skladu s čl. 63 st. 1 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje: ZOVO) ima pravo tražiti namirenje svojeg potraživanja iz vrijednosti ove nekretnine. Tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži prodaju ove nekretnine radi namirenja svog osiguranog potraživanja u iznosu od 1.321.330,60 kn što odgovara iznosu koji je izračunat u presudi Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-690/08 od 1. srpnja 2011. što je nešto manje od iznosa koji je izračunat u ovoj presudi i koji bi predstavljao visinu osiguranog potraživanja, no kako sud u skladu s čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP) odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva sud je usvojio tužbeni zahtjev radi namirenja onog iznosa kojeg je tužitelj naveo. Umješač u tom postupku, ovdje 2. tužiteljica LČ je izjavila prigovor da tuženik nije samovlasnik predmetne nekretnine jer da je ona suvlasnica te nekretnine u 1/2 dijela te se poziva na presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-772/11. Tom je presudom na temelju priznanja od 13. lipnja 2011. donesenom u postupku koji je vođen između LČ kao tužitelja i ĆČ kao tuženika utvrđeno da je LČ suvlasnik u 1/2 dijela nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ova je presuda postala pravomoćna što proizlazi iz zemljišnoknjižnog izvatka za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (listovi 377-382) u kojem je na temelju prijedloga od 30. lipnja 2016. provedena uknjižba prava vlasništva u korist LČ u 1/2 dijela na temelju citirane presude. U trenutku zaključenja ugovora o zalogu – hipoteci 27. prosinca 1991. tuženik ĆČ bio je samovlasnik nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i uknjižba hipoteke je izvršena na temelju tog ugovora. Da bi prigovor LČ bio osnovan ona treba dokazati da nije znala da je tuženik raspolagao nekretninom na takav način odnosno morala bi dokazati da se suprotstavila takvom raspolaganju. Tuženik ĆČ i LČ nisu samo bračni drugovi, nego su u odnosu na trgovačko društvo Tehnocommerce d.o.o. i poslovni partneri. S obzirom da su tuženik ĆČ i umješač LČ u braku od 25. rujna 1982. (list 309) i bili su u braku u vrijeme sklapanja ugovora o hipoteci, a oboje su suosnivači trgovačkog društva Tehnocommerce d.o.o. od njegovog osnutka do prestanka postojanja i oboje su bili v.d. direktora tog društva sud smatra da nije vjerojatno da bi u takvim okolnostima tuženik ĆČ poslove takvog opsega za trgovačko društvo u vlasništvu oba supružnika poduzimao bez znanja svoje supruge LČ pa nije vjerojatna ni njena tvrdnja da nije znala da je njen suprug zaključio ugovor o kreditu i ugovor o zalogu i da se ona s time nije složila. Zbog svega navedenog sud smatra prigovor umješača LČ neosnovanim. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je pod brojem Z-1782/11 zabilježen spor na temelju tužbe podnesene u tom predmetu u sporu tužitelja Croatia banke d.d. i tuženika ĆČ koji se vodi kod tadašnjeg Općinskog suda u Sesvetama pod brojem P-690/08, a prijedlog za zabilježbu je zaprimljen 10. svibnja 2011. Kako je zabilježba hipotekarne tužbe provedena prije nego što je provedena presuda na temelju priznanja kojom je upisana LČ kao suvlasnik nekretnine, i to više od 5 godina prije toga, prema čl. 79 Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13– dalje: ZZK) takva zabilježba ima za posljedicu da tužba djeluju i protiv svakoga kasnijega vlasnika založene nekretnine, pa će se ovrha namirenjem iz nekretnine moći neposredno provesti bez obzira tko je u međuvremenu postao njezinim vlasnikom. Tužitelj je stoga ostao kod tužbenog zahtjeva kojim traži da se tuženiku naloži trpljenje namirenja prodajom nekretnine jer takav zahtjev djeluje i protiv svakog kasnijeg vlasnika založene nekretnine uključujući i umješača

- ovršni postupak na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu – Stalna služba u Sesvetama posl. br. P-2331/17 od 16. siječnja 2018. pokrenut je podnošenjem prijedloga za ovrhu od strane tuženika 14. travnja 2022. radi naplate novčane tražbine u iznosu od 1.321.330,60 kn na nekretnini u suvlasništvu ovršenika, ovdje 1. i 2. tužitelja koja se nalazi na zk.č.br. 1560/1, kuća i dvorište u [adresa], površine 428 čhv, upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], Zemljišnoknjižni odjelu Općinskog suda u Sesvetama i to zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenog prodajom te uplatom na račun ovrhovoditelja te je Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu donio rješenje o ovrsi 27.04.2022. pod brojem Ovr-388/2022-2, a temeljem kojeg je upisana zabilježba ovrhe na predmetnim nekretninama pod brojem Z-5825/2022.

- iz pravomoćne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. br. P- 12491/19 od 26.02.2021.g., potvrđene presudom Županijskog suda u Velikoj Gorici pol.br. Gž-825/2021 od 30.09.2021. proizlazi kako je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev ovdje tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovora o zalogu od 27.12.1991.g. (koji je temeljen na tvrdnji da je protivan prisilnim propisima glede valute) i pravnoj nevaljanosti uknjižbe založnog prava na nekretnini upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te uspostavljanju ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Ujedno, Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd 3168/2022 od 07. rujna 2022.g. odbačen je prijedlog za dopuštenje revizije u toj pravnoj stvari.

Iz obrazloženja predmetne presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-12491/19 od 26.02.2021. proizlazi kako između stranaka nije sporno da su 27.12.1991. ovdje tuženik u svojstvu zalogoprimca i ĆČ u svojstvu zalogodavca sklopili ugovor o zalogu – hipoteci kojim su između ostalog utvrdili da između poduzeća Tehnocommerce d.o.o., [adresa] i banke postoji međusobni poslovni odnos, po kojem će banka davati kredite, garancije i druge bankarske usluge do iznosa od dinarske protuvrijednosti 350.000,00 DEM (što je na dan sklapanja ugovora iznosilo 4.550.000,00 dinara). Radi osiguranja vraćanja naznačenog iznosa zalogodavac je založio banci svoje nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to na k. č. br. [katastarska čestica], te ujedno dozvolio banci da na temelju istog ugovora upiše založno pravo – hipoteku u svoju korist na prethodno naznačenim nekretninama. Nesporno je da je rješenjem Općinskog suda u Sesvetama od 30.12.1991. br. Z-1829/91 na temelju predmetnog ugovora o zalogu – hipoteci izvršena uknjižba prava zaloga na nekretninama zemljišnoknjižnog vlasnika ĆČ upisanim u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje se sastoje od čestice br. 1560/1 kuća i dvorište s 428 čhv – za kredit odobren imenovanom u iznosu od din. 4.550.000,00, odnosno iznos od DEM 350.000,00 i to za korist ovdje tuženika Croatia banke. Nadalje, nije sporno da je 23.12.1991. stupila na snagu Odluka Vlade Republike Hrvatske o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/91. – dalje: Odluka o uvođenju hrvatskog dinara) kojom je bilo određeno da je u Republici Hrvatskoj, za vrijeme do izdavanja novčanica i kovanog novca koji glase na novčanu jedinicu Republike Hrvatske određenu Uredbom o Narodnoj banci Hrvatske ("Narodne novine", br. 71/91.), zakonito sredstvo plaćanja hrvatski dinar (kratice: CRD) koji se koristi za sva gotovinska i bezgotovinska plaćanja, za iskazivanje cijena proizvoda i usluge te drugih novčanih vrijednosti i iznosa. Novčanice i kovani novac koji glase na dinare SFRJ prestaju biti sredstvo plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske od 25.12.1991., a tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrđuje Narodna banka Hrvatske idućeg dana nakon isteka roka za zamjenu novca predviđenog Odlukom (31.12.1991.). Nesporno je i da je presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Sesvetama od 13.6.2011. br. P-772/11-8 po tužbi ovdje tužiteljice protiv tuženika ĆČ utvrđeno da je ovdje tužiteljica vlasnica u ½ dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica], u naravi kuća i dvorište s 428 čhv, upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a tamo tuženik je dužan tužiteljici izdati tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva na tim nekretninama koju će u protivnom zamijeniti ista presuda. Nije sporno da je na temelju citirane presude tužiteljica sada upisana kao vlasnica u ½ dijela spomenute nekretnine. Cijeneći sve prethodno izloženo, sud zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti (pravilno ništavosti) ugovora o zalogu – hipoteci od 27.12.1991. nalazi neosnovanim. Naime, sama okolnost da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u Republici Hrvatskoj zakonito sredstvo plaćanja bio hrvatski, a ne jugoslavenski dinar, ne čini taj ugovor protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, dakle ništavim. Iz sporne odredbe ugovora razvidno je da je potraživanje koje se osigurava zalogom određeno primjenom valutne klauzule (dinarska protuvrijednost iznosa od 350.000,00 DEM), a primjena te klauzule nije dovodila do ništavosti takvog ugovora što je razvidno iz smislenog tumačenja odredbe čl. 395. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91. – dalje: ZOO) i odredbe čl. 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 53/91.), dok je odredba čl. 395. ZOO-a u međuvremenu i izmijenjena odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 3/94.) kojom je izrijekom dopušteno ugovaranje valutne klauzule s time da je odredbom čl. 7. istoga Zakona određena i retroaktivna primjena te odredbe. Odredbom toč. V. Odluke o uvođenju hrvatskog dinara propisano je da se svi iskazi o potraživanjima i dugovanjima domaćih i stranih osoba koji glase na dinare SFR Jugoslavije izražavaju u Republici Hrvatskoj u hrvatskim dinarima nakon isteka redovnog roka za zamjenu novčanica i kovanog novca koji glase na dinare SFR Jugoslavije za novčanice hrvatskog dinara iz točke VII. stavke 1. te odluke, odnosno do 31.12.1991., što sve u svojoj ukupnosti konkretno potraživanje koje je bilo predmet osiguranja čini dovoljno određenim. Slijedom svega toga, a budući da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbama čl. 47. i čl. 103. st. 1. ZOO-a za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora o zalogu – hipoteci od 27.12.1991., a na temelju tog valjanog pravnog posla je i upisano založno pravo u korist tuženika u zemljišnoj knjizi na nekretnini sada u suvlasništvu tužiteljice, to sve posljedično tome ne postoje niti pretpostavke za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kao eventualne posljedice ništavosti u smislu odredbe čl. 104. st. 1. ZOO-a, valjalo je takve tužbene zahtjeve tužiteljice u cijelosti odbiti.

- tužitelji ĆČ i LČ, upisani su kao suvlasnici sporne nekretnine svaki u ½ dijela upisane u k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica], zk. ul. br. [broj ZK uloška]

10. Kako je u parničnom postupku koji se vodio pred ovim sudom pod posl. br. P-2331/17 (po tužbi ovdje tuženika protiv tužitelja ĆČ uz sudjelovanje kao umješača na strani tuženika 2. tužiteljice LČ) te u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu posl. br. P- 12491/19 (po tužbi 2. tužiteljice LČ protiv ovdje tuženika) donesena pravomoćna presuda kojom je odlučeno o pravima sudionika sud nije ovlašten u ovom postupku odlučivati o pravima sudionika postupka o kojima je sud donio pravomoćnu odluku. Navedeno stoga jer pravomoćna sudska odluka obvezuje stranke koje su sudjelovale u postupku. Kada bi se u ovom postupku utvrđivalo suprotno vrijeđalo bi se bitno svojstvo pravomoćnosti - ne bis in idem, a time i svrha tog pravnog načela: pravna sigurnost. Zbog pravne sigurnosti uzima se da je istinito ono što je utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom (res iudicata pro veritatae habetur). Pri tome činjenični kompleks na kojem je zasnovana presuda obuhvaćen je u cijelosti pravomoćnošću dispozitiva pa se na istom kompleksu ne može više graditi sadržajno isti tužbeni zahtjev bez obzira na to ispuštaju li se u novoj parnici neke od ranije navedenih činjenica iz kog kompleksa, odnosno dodaju li se neke nove te bez obzira na to opravdava li se zahtjev prije iznesenom ili nekom novom pravnom osnovom. S obzirom na to što pravomoćnost obuhvaća sve činjenice koje predstavljaju jedan činjenični kompleks (historijat događaja) kojim se određeni tužbeni zahtjev opravdava, pravomoćnost se odnosi i na činjenice koje u raspravljanju nisu bile iznesene, ako su sastavni dio činjeničnog kompleksa na koji se presuda odnosi.

11. Tužitelji u tužbi u bitnom ponavljaju činjenične navode istaknute kako u predmetu koji se vodio pred ovim sudom pod posl. br. P-2331/17 da bi sporna nekretnina bila bračna stečevina glede koje nije bilo suglasnosti bračnog druga odnosno LČ za uknjižbu založnog prava kao i činjenične navode istaknute u predmetu koji se vodio pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-168/2021 da bi Ugovor o zalogu bio ništav jer da je Ugovor o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. zaključen primjenom valutne klauzule, sukladno odredbi čl. 395. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91 – dalje: ZOO) i odredbi čl. 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju (NN 53/91 – dalje: ZDP), odnosno da je na ništetnom Ugovoru o zalogu-hipoteci od 27.12.1991.g. utemeljena sporna ovršna isprava - presuda Općinskog suda u Sesvetama P- 2331/2017, temeljem koje je doneseno pobijano rješenje o ovrsi.

12. Dakle, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Sesvetama od 16.01.2018. posl. br. P-2331/2017-10 utvrđeno je da je na dan 31. prosinca 2010. dugovanje trgovačkog društva Tehnocommerce d.o.o. prema tužitelju temeljem ugovora o zajmu od 28.05.1992. iznosilo 4.164.811,98 kn od čega iznos od 641.813,36 kn predstavlja nepodmirenu glavnicu, a iznos od 3.522.998,62 kn predstavlja dospjele, a nepodmirene zatezne kamate. Budući da je ugovorom o zalogu – hipoteci od 27. prosinca 1991. osigurano potraživanje tužitelja, ovdje tuženika prema društvu Tehnocommerce d.o.o. do iznosa dinarske protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 DEM zasnivanjem hipoteke na nekretnini tuženika ĆČ upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da tužitelj u skladu s čl. 63 st. 1 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje: ZOVO) ima pravo tražiti namirenje svojeg potraživanja iz vrijednosti ove nekretnine; da s obzirom da su tuženik ĆČ i umješač LČ u braku od 25. rujna 1982. (list 309) i bili su u braku u vrijeme sklapanja ugovora o hipoteci, a oboje su suosnivači trgovačkog društva Tehnocommerce d.o.o. od njegovog osnutka do prestanka postojanja i oboje su bili v.d. direktora tog društva sud smatra da nije vjerojatno da bi u takvim okolnostima tuženik ĆČ poslove takvog opsega za trgovačko društvo u vlasništvu oba supružnika poduzimao bez znanja svoje supruge LČ pa nije vjerojatna ni njena tvrdnja da nije znala da je njen suprug zaključio ugovor o kreditu i ugovor o zalogu i da se ona s time nije složila. Zbog svega navedenog sud smatra prigovor umješača LČ neosnovanim. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak za zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] utvrđeno je da je pod brojem Z-1782/11 zabilježen spor na temelju tužbe podnesene u tom predmetu u sporu tužitelja Croatia banke d.d. i tuženika ĆČ koji se vodi kod tadašnjeg Općinskog suda u Sesvetama pod brojem P-690/08, a prijedlog za zabilježbu je zaprimljen 10. svibnja 2011. Kako je zabilježba hipotekarne tužbe provedena prije nego što je provedena presuda na temelju priznanja kojom je upisana LČ kao suvlasnik nekretnine, i to više od 5 godina prije toga, prema čl. 79 Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13– dalje: ZZK) takva zabilježba ima za posljedicu da tužba djeluju i protiv svakoga kasnijega vlasnika založene nekretnine, pa će se ovrha namirenjem iz nekretnine moći neposredno provesti bez obzira tko je u međuvremenu postao njezinim vlasnikom.

13. Također, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev ovdje 2. tužiteljice za utvrđenje ništetnosti (pravilno ništavosti) ugovora o zalogu – hipoteci od 27.12.1991. jer sama okolnost da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u Republici Hrvatskoj zakonito sredstvo plaćanja bio hrvatski, a ne jugoslavenski dinar, ne čini taj ugovor protivnim Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva, dakle ništavim. Iz sporne odredbe ugovora razvidno je da je potraživanje koje se osigurava zalogom određeno primjenom valutne klauzule (dinarska protuvrijednost iznosa od 350.000,00 DEM), a primjena te klauzule nije dovodila do ništavosti takvog ugovora što je razvidno iz smislenog tumačenja odredbe čl. 395. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91. – dalje: ZOO) i odredbe čl. 16. tada važećeg Zakona o deviznom poslovanju ("Narodne novine", br. 53/91.), dok je odredba čl. 395. ZOO-a u međuvremenu i izmijenjena odredbom čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 3/94.) kojom je izrijekom dopušteno ugovaranje valutne klauzule s time da je odredbom čl. 7. istoga Zakona određena i retroaktivna primjena te odredbe. Odredbom toč. V. Odluke o uvođenju hrvatskog dinara propisano je da se svi iskazi o potraživanjima i dugovanjima domaćih i stranih osoba koji glase na dinare SFR Jugoslavije izražavaju u Republici Hrvatskoj u hrvatskim dinarima nakon isteka redovnog roka za zamjenu novčanica i kovanog novca koji glase na dinare SFR Jugoslavije za novčanice hrvatskog dinara iz točke VII. stavke 1. te odluke, odnosno do 31.12.1991., što sve u svojoj ukupnosti konkretno potraživanje koje je bilo predmet osiguranja čini dovoljno određenim na naveden način otklonjeni su i prigovori ovdje tužitelja na koje su se pozivali u žalbi protiv rješenja o ovrsi jer se o stvari o kojima je odlučeno tom presudom ne može u redovnom postupku ponovno raspravljati i odlučivati, pa sadržaj prava i pravnih odnosa utvrđen tom presudom treba smatrati istinitim, takva odluka obvezuje parnične stranke i druge pravne subjekte na koje se odnosi, ovaj sud prihvaća i vezan je navedenim utvrđenjima.

14. Slijedom navedenog, s obzirom na postojanje pravomoćnih presuda kojima je utvrđeno da ne postoji ništavost ugovora o zalogu i da predmetno založno pravo i dalje postoji i da po istom tuženik ima pravo namirenja i naplate iz predmetne nekretnine te da je LČ znala i morala znati da je njen suprug zaključio ugovor o kreditu i ugovor o zalogu i da se ona s time složila, otklonjeni su opisani prigovori tužitelja kao neosnovani.

15. Sud je odbio kao neosnovan prijedlog tužitelja za određivanjem prekida konkretnog postupka do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se pred ovim sudom vodi pod posl. br. P-481/2022. Naime, tužitelji su istaknuli kako se pred ovim sudom pod poslovnim brojem P-481/2022 vodi parnični postupak između tužitelja ĆČ protiv ovdje tuženika radi utvrđenja da je dugovanje po kreditu broj 1398 od 30.12.1991.g. u cijelosti otplaćeno dana 28.05.1992.g., slijedom čega se traži izdavanje brisovnog očitovanja, odnosno da se izvrši upis brisanja založnog prava upisanog pod poslovnim brojem Z-1829/91, jer ako tražbine nema, ne može niti postojati sredstvo osiguranja, koje prati tražbinu te da stoga odluka o postojanju potraživanja predstavlja prethodno pitanje za donošenje odluke u konkretnom postupku o nedopuštenosti ovrhe, jer je kao posljedica utvrđenja da je dug podmiren uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, na nekretnini koja je predmet ovrhe, za koju se u ovoj parnici traži proglašenje nedopuštenosti.

16. Dakle, sud nije odredio prekid postupka obzirom na to da je o dugovanju koje je predmet ovršnog postupka već odlučeno pravomoćnom presudom ovoga suda posl. br. P-2331/17, odnosno da dug društva Technocommerce d.o.o. prema tužitelju temeljem ugovor o zajmu od 28.05.1992. iznosi 4.164.811,98 kn te da je ugovorom o zalogu – hipoteci od 27. prosinca 1991. osigurano potraživanje tužitelja prema društvu Tehnocommerce d.o.o. do iznosa dinarske protuvrijednosti iznosa od 350.000,00 DEM zasnivanjem hipoteke na nekretnini tuženika ĆČ upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da tužitelj u skladu s čl. 63 st. 1 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91 – dalje: ZOVO) ima pravo tražiti namirenje svojeg potraživanja iz vrijednosti ove nekretnine po predmetnoj hipoteci pod Z-1829/91 odobren Ugovor o kreditu za osnovna sredstvima broj 920-1658 po kojem i dalje postoji potraživanje, a koje je utvrđeno pravomoćnom presudom P- 2331/2017 te stoga odluka u postupku koji se vodi pred ovim sudom pod posl br. P- 481/2022 ne predstavlja prethodno pitanje u konkretnom postupku.

17. U odnosu na navode iz tužbe kako u odnosu na II-tužitelja LČ ne postoji ovršna isprava te da ista sukladno čl. 50. st. 1. točka 7 Ovršnog zakona nije pasivno legitimirana ističe se kako se u konkretnom slučaju radi o prinudnom ostvarenju tražbine tuženika osigurane založnim pravom na nekretninama ovdje 1. i 2. tužitelja. Prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, - dalje: ZV) založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje svog nositelja ovlašćuje da određenu tražbinu ne bude li mu po dospijeću ispunjena namiri iz vrijednosti te stvari ma čija ona bila a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. Prema daljnjoj odredbi čl. 336. ZV-a propisano je da ukoliko se zalogom osigurana tražbina ne ispuni po dospijeću založni je vjerovnik ovlašten ostvariti svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga i to putem suda na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina (st. 2.), pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine, založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjeg vlasnika založene stvari pa i od svakog trećeg zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari. Tuženik u ovršnom postupku kao založni vjerovnik upravo zahtijeva od ovdje tužitelja namirenje svoje dospjele tražbine iz vrijednosti zaloga sukladno odredbi čl. 339. st. 1. ZV-a, a to pravo prema st. 3. istog zakonskog članka ne zastarijeva.

18. Sukladno čl. 79. Zakona o zemljišnim knjigama (NN 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13), zabilježba spora – hipotekarne tužbe (na temelju tužbe Croatia banke d.d. podnesene Općinskom sudu u Sesvetama pod brojem P-690/08 protiv ĆČ, a radi namirenja iz opisane nekretnine) pod brojem Z-1782/11 ima učinak i u odnosu na II tužiteljicu LČ, budući da je ista stekla suvlasništvo nekretnine nakon što je na njoj upisana zabilježba spora te istoj nije moglo ostati nepoznato da se vodi konkretan postupak radi namirenja iz sporne nekretnine, odnosno takva zabilježba ima za posljedicu da tužba djeluje i protiv svakoga kasnijega vlasnika založene nekretnine, pa će se ovrha namirenjem iz nekretnine moći neposredno provesti bez obzira tko je u međuvremenu postao njezinim vlasnikom.

19. Također, člankom 83. Ovršnog zakona propisano da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik te izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine. Dakle, uz primjenu načela zaštite povjerenja u zemljišne knjige, ne postoji potreba za postojanjem ovršne isprave koja bi glasila na LČ, te određivanjem ovrhe nije prekršena niti jedna zakonska odredba na štetu ovršenika.

20. U konkretnom slučaju, sud je predloženu ovrhu odredio sukladno ovršnoj ispravi (presudi donesenoj po hipotekarnoj tužbi ovrhovoditelja kao tužitelja) u kojoj je utvrđena visina tražbine ovrhovoditelja koja je predmet ovrhe i koja je osigurana upisanim založnim pravom u korist ovrhovoditelja na temelju Ugovora o zalogu- hipoteci od 27. prosinca 1991. godine. Stoga, u okolnostima stjecanja prava suvlasništva predmetne nekretnine od strane 2. tužiteljice LČ nakon stjecanja založnog prava od strane ovrhovoditelja radi osiguranja predmetne ovršne tražbine upisom u zemljišne knjige na predmetnoj nekretnini, bez značaja su prigovori tužitelja jer su za određivanje ovrhe upravo protiv tužitelja kao ovršenika kao sadašnjih vlasnika predmetne nekretnine, ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 83 OZ-a.

21. Neutemeljeni su navodi tužitelja da je predmetna hipoteka bila kauciona hipoteka. Naime, u konkretnom slučaju je predmetno založno pravo-hipoteka upisana prije zaključenja Ugovora o kreditu, a koja je služila kao osiguranje svih budućih kredita (u množini) do visine ugovorenog iznosa, te je razvidno da se radi o hipoteci kojom je osiguran okviran iznos zaduženja, a koja je u zakonu kojim se uređuju zemljišne knjige propisana na način da je kod takve hipoteke u ispravi na temelju koje se dopušta upis dovoljno odrediti najviši iznos glavnice koji može imati kredit. Ista suprotno navodima tužitelja nije predstavljala kreditnu hipoteku za Ugovor o kreditu broj 1398 od 30.12.1991. Pravomoćnom presudom posl. br. P-2331/2017 sud je dopustio namirenje tuženikove tražbine po kreditu 1658 od dana 28.05.1992.g. jer je utvrđeno da je ista osigurana založnim pravom na spornoj nekretnini pod posl.br. Z-1829/91 od dana 30.12.1991.g, isto proizlazi iz Ugovora o zalogu – hipoteci od 27.12.1991.g. koji je osnov za donošenje rješenja o uknjižbi hipoteke od dana 30.12.1991.g. pod posl. br Z-1829/91 i koji govori o osiguranju budućih kredita do visine ugovorenog iznosa.

22. Odnosno otklonjeni su prigovori tužitelja da je kratkoročni kredit broj 1398 od 30.12.1991. (a za koji da je uknjižena hipoteka na spornoj nekretnini ) u cijelosti otplaćen 28.05.1992. pa da stoga ne postoji potraživanje tuženika osigurano hipotekom, odnosno da podmirenje tražbine po ugovoru o kreditu od 30.12.1991.g. predstavlja podmirenje duga za koji je uknjižena kreditna hipoteka na predmetnoj nekretnini jer je utvrđeno da je taj kredit zatvoren podizanjem novog kredita od 28.05.1992.g., a za koje osiguranje je služila također hipoteka na nekretnini tužitelja upisanoj u zkul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i koji kredit nije podmiren, pa je temeljem svega navedenog i ishođena pravomoćna presuda P-2331/2017.

23. U odnosu na istaknuti materijalnopravni prigovor zastare potraživanja ističe se kako je ovršni postupak na temelju ovršne isprave - pravomoćne presude ovoga suda posl. br. P - 2331/17 od 16.01.2018. godine pokrenut podnošenjem prijedloga za ovrhu od strane tuženika 14. travnja 2022. godine.

24. Prema čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018. 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje: ZOO) sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.

25. Prema čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

26. Prema čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

27. Prema čl. 245. st. 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istog članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

28. Također, činjenica da je tuženikovo založno pravo upisano na spornoj nekretnini tijekom postupka nije niti bila sporna. Stoga, kako je po svojoj pravnoj prirodi založno pravo jače od zastare to je moguće namirenje čak i zastarjele tražbine, ali samo onog vjerovnika čije je potraživanje osigurano založnim pravom upisanim u zemljišne knjige i ako se ne radi o kamatama i drugim povremenim davanjima (tako i Vrhovni sud u odlukama poslovni broj Revt-211/12 od 18. veljače 2014., Rev-523/14 od 25. ožujka 2014., Rev-2593/16 od 4. siječnja 2017. i Rev- 2869/16 od 15. studenog 2016.) te se stoga iznimno zastarjelo glavno potraživanje može namiriti iz upisanog založnog prava sukladno čl. 222. st. 1. ZOO (368. ZOO/91) dok se zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu namiriti niti iz opterećene stvari.

29. Kako je zastarni rok u konkretnom slučaju počeo teći od idućega dana od dana ovršnosti (16.01.2018.) pravomoćne presude Općinskog suda u Sesvetama posl. br. P - 2331/17 od 16.01.2018., vrijeme potrebno za zastaru u trenutku pokretanja ovršnog postupka 14.04.2022. nije proteklo te nije nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno ovršnom ispravom.

30. Posljedično, s obzirom na neosnovanost razloga koje su tužitelji isticali da su doveli do nedopuštenosti ovrhe na temelju ovršne isprave, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, na način naveden u izreci ove presude.

31. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tuženik koji je u cijelosti ostvario uspjeh u sporu naknadu troška parničnog postupka nije potraživao, a slijedom čega je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 12.371,23 Eur.

U Sesvetama 18. ožujka 2025.

Sudac:

Iva Raos

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu županijskom sudu u roku 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva istovjetna primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

1. 1. i 2. tužitelju po pun

2. tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte