REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3911/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice II, OIB [osobni identifikacijski broj], drugotužiteljice GI, OIB [osobni identifikacijski broj], i trećetužitelja DI, OIB [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], sve tužitelje zastupa punomoćnica Iva Žuvančić Štambuk, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika KI, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Saša Pavličić Bekić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-390/2021-3 od 2. prosinca 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog sud u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu, poslovni broj P-14/2019- 141 od 26. studenoga 2020., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-390/2021-3 od 2. prosinca 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dudom Selu (naznaka stalne službe izostala u drugostupanjskoj presudi) poslovni broj P-14/2019-141 od 26. studenoga 2020. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj smatra da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava u sudskoj praksi, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda (istaknute odluke broj Rev- 1306/2006-2 od 28. veljače 2007., Rev-635/2008-2 od 8. rujna 2009, Gzz-39/2003-3 od 27. svibnja 2003. i Rev-503/2008-2 od 21. svibnja 2008. u kojima je prihvaćeno pravno shvaćanje da bez protupravnosti nema odgovornosti za štetu, Revx- 131/2017-2 od 12. prosinca 2018., Rev-1261/2014-2 od 18. rujna 2018., Rev- 1233/2011-2 od 24. studenoga 2015.), kao i s praksom viših sudova (nije ukazano na konkretne odluke).

2. Pitanja koja je tuženik u prijedlogu naznačio glase:

"1. Može li sud utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva za naknadu štete ako nisu utvrđene sve pretpostavke odgovornosti za štetu odnosno ukoliko nije utvrdio kada je predmetna šteta točno nastala te u čemu se sastoji protupravnost;

2. Proizlazi li odgovornost tuženika za nastalu štetu temeljem članka 100. stavaka 1. i 3. te članka 100. stavaka 1. i 4. ZVDSP iako je gradnja izvršena sukladno pozitivnim propisima o gradnji te je nadležno tijelo inspekcije Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja utvrdilo da su građevinski radovi izvedeni u skladu s odobrenom dokumentacijom (građevinskom dozvolom i glavnim projektom), a tužitelji nisu postupili sukladno članku 109. stavcima 2. i 3. ZVDSP;

3. a) Proizlazi li u konkretnom slučaju pasivna legitimacija za naknadu štete tuženika iz činjenice vlasništva na nekretnini na kojoj se izvode radovi ili pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe članka 207. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojoj naručitelj i izvođač radova na nekretnini solidarno odgovaraju trećoj osobi za štetu koja joj nastane u vezi s izvođenjem tih radova;

b) Smatra li se tuženik kao suinvestitor bez obzira na činjenicu što osobno nije sklopio ugovor o gradnji s izvođačem radova naručiteljem u smislu odredbe članka 207. ZOO/91 kao osoba u čije ime se gradi građevina;

c) Derogirala li u pogledu pasivne odgovornosti iz članka 647.l ZOO/91 po kojem potraživanja i dugovanja ortakluka, ako nije drugačije ugovoreno, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima s više dužnika ili vjerovnika odredbu čl. 207/91 po kojoj štetu koja nastane trećoj osobi izvođenjem radova odgovaraju naručitelj izvođač radova solidarno?".

3. Tužitelji nisu odgovorili na prijedlog tuženika.

4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda dopuštenjem revizije.

5. Prvo naznačeno pitanje počiva na netočnoj tvrdnji da su sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu o kojem je pravomoćno odlučeno pobijanom presudom dali, a da pritom nisu utvrdili kada je predmetna šteta nastala i u čemu se sastoji protupravnost. Nasuprot tome, sudovi su ocjenu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja na koji se odnosi pobijana presuda utemeljili, među ostalim, i na činjenici da je tužiteljima šteta na njihovom stambenom objektu nastala uslijed točno određenih radova na nekretnini tuženika (ti su radovi određeni građevinskom dozvolom koja se na njih odnosila), kao i na utvrđenju postojanja protupravnosti koja se sastoji u povredi susjedskih prava. Kad se u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačeno pravno pitanje ne naslanja na utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda ili kada pitanje negira postojanje zaključaka na kojima se pobijana presuda temelji, tada takvo pitanje nema potrebno obilježje važnosti, jer, s jedne strane, ne omogućuje odgovaranje na pravna pitanja (zbog činjeničnih pitanja i nije moguće dopustiti reviziju, jer to priječi odredba članka 385.a stavka 1. ZPP), dok s druge, ne omogućuje ni davanje odgovora o kojem bi ovisila presuda u konkretnom sporu. U tom smislu pobijana presuda nije u suprotnosti s pravnim shvaćanjima revizijskog suda na koja ukazuje predlagatelj.

6. Drugim naznačenim pitanjem ukazuje se na nezakonitost pobijane presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, odluke navedene u prijedlogu kao osnova za dopuštenje revizije zbog razloga nepodudarnosti s praksom revizijskog suda nisu odgovarajuće naznačenom pitanju jer se ne odnose na okolnosti na koje se naznačeno pitanje odnosi. U tom smislu drugo naznačeno pitanje nema za cilj ujednačavanje sudske prakse, koje vodi jedinstvenoj primjeni prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te kao takvo nema potrebno obilježje važnosti.

6.1. Dodatno valja odgovoriti i na nezakonitost kao indikator važnosti. Prema ocjeni revizijskog suda, zakonitost ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojega bi je trebalo dopustiti zato što revizija po važećem, novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to, zbog privatne funkcije te revizije, bila primarna svrha, dok je reviziji po dopuštenju primarna svrha donošenje presuda s precedentnim učinkom, a u skladu s njezinom javnom funkcijom. Imajući na umu navedenu primarnu svrhu revizije, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, (donošenje presuda s precedentnim učinkom s ciljem ujednačavanja sudske prakse koje vodi do osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni), najviši sud ocjenjuje da sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da bi, u skladu s naprijed navedenom funkcijom revizije, bilo potrebno uskladiti pobijanu presudu s ustaljenom sudskom praksom, niti da bi sudsku praksu bilo potrebno uskladiti sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova ili da postoje drugi razlozi na temelju kojih bi dopuštenjem revizije bila ostvarena njezina javnopravna funkcija. To stoga, što sadržaj pobijane presude ukazuje da su sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva dali na temelju u postupku utvrđenih činjenica, i to u bitnom, nakon što su u postupku utvrdili da je tužiteljima šteta na njihovom objektu nastala izvođenjem radova na susjednoj tuženikovoj nekretnini bez obzira na činjenicu što su radovi obavljeni sukladno odobrenoj građevinskoj dozvoli, a za svoju su ocjenu dali ozbiljne, relevantne, uvjerljive i dostatne razloge zbog čega se ne može zaključiti da je pobijana presuda očito nezakonita.

7. U odnosu na treće naznačeno pitanje, valja odgovoriti da ono nema potrebno obilježje važnosti, u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP zato što su sudovi dali jasne razloge za zaključak da je tuženik pasivno legitimiran ne samo zbog činjenice vlasništva nekretnine na kojoj su se izvodili radovi u smislu odredbe 109. stavaka 1. i 4. u vezi s člankom 100. stavcima 1. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 91/15, 94/17), kako to sugerira ovo pitanje, već i na temelju odredbi članka 207. Zakona obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/9, 111/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01) te članka 19. stavka 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj 52/99, 57/99, 75/99, 117/01, 47/03, 175/03, 76/07). U tom se smislu žalitelj i u vezi s ovim pitanjem upućuje na odlomak 5. ovog obrazloženja. Dodatno se ukazuje i na činjenicu da indikatori važnosti na koje predlagatelj upućuje u vezi sa svim aspektima trećeg naznačenog pitanja nisu odgovarajući jer te odluke nisu donesene u istim činjeničnim i pravnim okolnostima niti je pasivna legitimacija u tim predmetima bila utemeljena na spomenutim propisima (Zakon o gradnji i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). U odnosu na odluku broj Rev-1261/2014-2 od 18. rujna 2018. valja navesti da je ista donesena u okolnostima u kojima tuženik nije bio nositelj investicijskih poslova na izgradnji zgrade niti stranka ugovora o građenju, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tuženik suinvestitor prema građevinskoj i uporabnoj dozvoli. Što se, pak, tiče presude broj Rev-1233/2011-2 od 24. studenoga 2015., ta je presuda donesena u okolnostima u kojima je tužitelj tražio naknadu štete solidarno od više tuženika, a u konkretnom slučaju tužitelj potražuje štetu isključivo od tuženika, što je bitno drugačije.

8. Što se, pak, tiče potreba razvoja prava kao indikatora važnosti za dopuštenje revizije, uočava se da predlagatelj ni u odnosu na ovaj indikator ne obrazlaže koje su to potrebe razvoja prava koje bi opravdavale dopuštenje revizije, poput usklađenja sudske prakse sa suvremenim društvenim okolnostima, standardima zaštite ljudskih prava uspostavljenima u praksi europskih ili domaćih sudova i slično, a niti takve potrebe nalazi ovaj sud.

9. Stoga je u opisanim je okolnostima prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 387. stavaka 3. i članka 392. stavak 6. ZPP i riješiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil