Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-883/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Vlatke Fresl Tomašević kao predsjednice vijeća, Tomislava Aralice kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Vlaste Feuš kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Čogurić i Matak d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o., Zagreb, temeljem generalne punomoći Ž1400/19, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5025/2023-15 od 10. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5025/2023-15 od 10. lipnja 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5025/2023-15 od 10. lipnja 2024. suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 188-50-3493682 sklopljenog 26. svibnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kao kreditora i tužiteljice ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 1. Ugovora, u dijelu u kojem je iznos kredita određen u kunskoj protuvrijednosti CHF 25.834,84 po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja te točka 7. Ugovora, u dijelu u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, isplatiti tužiteljici ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od ukupno 2.709,44 eur zajedno sa zateznim kamatama, tekućim i to:

- na iznos od 1,60 eur od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,31 eur od 31.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 7,86 eur od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,17 eur od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,06 eur od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,03 eur od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,02 eur od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,63 eur od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,91 eur od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,30 eur od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 6,36 eur od 31.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,52 eur od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 10,11 eur od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,61 eur od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 15,11 eur od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 17,43 eur od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,02 eur od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 31,17 eur od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 41,78 eur od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 38,75 eur od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,59 eur od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,97 eur od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 61,58 eur od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 51,35 eur od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,60 eur od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,32 eur od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 52,68 eur od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,46 eur od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 75,95 eur od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 93,40 eur od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,21 eur od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,20 eur od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,73 eur od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,36 eur od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 81,23 eur od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,52 eur od 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,42 eur od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,07 eur od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,27 eur od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,90 eur od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,17 eur od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,10 eur od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,90 eur od 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 82,86 eur od 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,90 eur od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 89,04 eur od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 88,20 eur od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 81,71 eur od 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 87,96 eur od 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 88,86 eur od 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 86,97 eur od 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 80,21 eur od 31.05.2013. pa do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj 188-50- 3493682 sklopljenog 26. svibnja 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, kao kreditora i tužiteljice ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, a kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita, a koja glasi: „Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, isplatiti tužiteljici ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 526,95 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30.05.2006. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska 69, naknaditi tužiteljici ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], parnične troškove ovog postupka u iznosu od 1.303,08 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana 10.06.2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka."

2. Protiv navedene presude pravodobno se žali tuženik zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/122, dalje: ZPP). Predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači ili podredno ukine. Traži naknadu troška žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Suprotno žalbenim navodima, u prvostupanjskom postupku nije počinjena povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući se presuda suda prvog stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni, te ne postoji proturječnost između onoga što se o razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

5. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio da bi bile počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 8. ZPP, kako to neosnovano navodi žalitelj, budući je sud na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, pravilno utvrdio činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim nekih ugovornih odredbi, za isplatom utužene svote na ime vraćanja preplaćenog iznosa anuiteta zbog nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru i naknade za obradu kredita, kao i zahtjev za naknadom troškova postupka. U postupku su utvrđene sljedeće bitne činjenice:

- tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 26. svibnja 2006. Ugovor o [broj kredita] (dalje u tekstu: ugovor) temeljem kojeg ugovora je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.834,84 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca;

- u točci 2. ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatu od 2,95 % godišnje, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- u čl. 7. istog ugovora ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica u CHF te kako se kredit otplaćuje uz valutnu klauzulu vezanu uz CHF;

- za vrijeme trajanja otplate kredita tuženik je doista, u jednom razdoblju otplate kredita, samostalno mijenjao kamatnu stopu s 2,95 % naviše (list 252 spisa);

- tijekom otplate kredita kurs CHF se u odnosu na kunu višekratno mijenjao, neko vrijeme je blago padao da bi potom značajno narastao (listovi 252 spisa);

-ugovorena je otplata kredita prema otplatnom planu u 84 mjesečne rate, od prve koja dospijeva 30. lipnja 2006. pa nadalje;

- tužitelj je do 31. lipnja 2013. otplatio čitav kredit;

- stranke o ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao ni o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nisu pojedinačno pregovarale, a one su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ove odredbe su bile unaprijed formulirane od strane tuženika tako da tužitelj zbog toga nije imao utjecaja na njihov sadržaj jer se radi o odredbama unaprijed formuliranoga standardnog ugovora tuženika kao trgovca;

- nesporno je kako je tužitelj, zbog primjene valutne klauzule vezane uz CHF, u razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita platio tuženiku 2.709,44 eura više no što bi platio po prvotnom tečaju po kojem mu je isplaćen kredit u kunama (list 252 spisa);

- također je nesporno kako je u točci 3. ugovora ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita u iznosu od 3.30 % od iznosa kredita te je tužitelj s ove osnove platio tuženiku 526,95 eura 30. svibnja 2006;

- Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, ustao je dana 4. travnja 2012. protiv više banaka, uključujući i tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu s tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a predmet je vođen pod poslovnim brojem P-1401/12;

- u tom je predmetu Trgovački sud u Zagrebu donio presudu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj se utvrđuje kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo;

- ova prvostupanjska odluka je djelomično potvrđena (u dijelu glede promjenjive kamatne stope) i preinačena (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.;

- odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.;

- protiv ove odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-

2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba (u dijelu glede valutne klauzule u CHF) pa je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak;

- potom Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući ponovo o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. djelomično ukida dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (glede valutne klauzule u CHF) te mu vraća predmet na ponovno suđenje u tom dijelu;

- nakon ponovnog suđenja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odbija žalbu tuženih banaka i sad potvrđuje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2021 i u dijelu glede valutne klauzule u CHF;

- odlučujući povodom revizije tuženika Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. potvrđuje presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- dakle, u konačnici, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno kako je, između ostalih, i predmetni tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, i to:

1. u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i

2. u istim ugovorima ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;

- stoga je tuženik povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je i u predmetnom ugovoru o kreditu uglavio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, te ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

8. Na utvrđene činjenice sud je prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 4., čl. 29., čl. 240. do 246., čl. 247., čl. 269., čl. 272, čl. 322., čl. 323., čl. 323., čl. 324., čl. 326., čl. 328. i čl. 1114. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO), čl. 81., čl. 82., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, 46/07, 79/07, dalje: ZZP/03) pa odlučio kao u izreci.

9. Sud je prvog stupnja pravilno utvrdio bitne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.

10. Polazeći od naprijed opisanih utvrđenja, sud je prvog stupnja pravilno zaključio kako postupanje tuženika glede ugovaranja jednostrano promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF nije bilo nužno niti dopušteno, kako je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo te da iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega je odlučio kako je u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredaba čl. 324. st. 1. ZOO.

11. Pritom se prvostupanjski sud pravilno pozvao na ovdje meritorne presude, u dijelovima u kojima su postale pravomoćne, Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014 i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev 221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača. Kao i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U- III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016.

12. U konačnici je, kako kad i kako u kojem dijelu, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 postala pravomoćna u dijelovima u kojima je utvrđeno da su nepoštene i ništetne dvije ugovorne odredbe, ona o jednostrano promjenjivoj redovnoj kamati kao i ona o valutnoj klauzuli u CHF.

13. Odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu, objasne koji sve čimbenici utječu na izračun anuiteta tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

15. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične ugovorne odredbe za njega proizlaze.

16. I druga predmetna sporna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", također je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

-ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

-tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

-te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

17. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja on izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

18. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

19. Nisu prihvatljiva pravna shvaćanja tuženika kako osporeni dio predmetnog ugovora nije ništetan. To je utvrđenje iz pravomoćnog dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 gdje je odlučeno o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a o čemu je gore bilo riječi. Također nije osnovan žalbeni razlog kako je riječ o odredbi manjeg značaja, pa da zbog tog manjeg značaja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, ništavost se ne može isticati, pozivajući se na odredbu čl. 326. ZOO. Prema shvaćanju ovog višeg suda ne radi se o odredbi manjeg značaja. Ugovorena kamata je cijena novca i kao takva jedna od osnovnih odredbi svakog ugovora o kreditu.

20. Opće pravilo o posljedicama ništetnosti sadržano je u čl. 323. st. 1. ZOO koji glasi: "U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje."

21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kad je u točki II. izreke osporene presude naložio tuženiku isplatu preplaćenog iznosa s osnova predmetne ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a visina je među strankama nesporna.

22. U odnosu na prigovor zastare potraživanja, kog tuženik i u žalbi opetovano ističe, sud prvog stupnja ga je pravilno ocijenio neosnovanim. To iz razloga, što je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dana 4. travnja 2012. pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenim ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502. a ZPP, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., upravo za predmetne pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "4. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja (misli se na shvaćanja u predmetu Rev-2245/2017-2 i ono na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.), počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. 5. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

24. U predmetnom slučaju tužiteljica je ustala s tužbom 5. lipnja 2023, a s obzirom na ono gore rečeno, zastara je za restitucijski zahtjev zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018. Dakle, opći zastarni rok od 5 godina nije protekao prije utuženja za ovu osnovu.

25. Nije osnovan žalbeni razlog kako zahtjev za naknadom s osnova ulazne naknade preuranjen i nedopušten u smislu čl. 215. st. 1. ZOO i čl. 186.c st. 2. ZPP.. Ovdje vrijede opći propisi o posljedici ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO, dakle o obvezi vraćanja svega što je druga strana primila na temelju takvog ugovora, a ta obveza nastaje, u konkretnom slučaju, već u času kad je tužiteljica platila ulaznu naknadu tuženoj banci, dakle 30. svibnja 2006. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. odnosi se na produljeno trajanje zastare te obveze, ne na njenu dospjelost.

26. Međutim, zastario je zahtjev za isplatom preplate s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope, ali naknada po toj osnovi nije predmet ovog postupka.

27. Stoga kad je sud prvog stupnja na temelju svih okolnosti predmetnog slučaja, uključujući i utvrđenja iz presude povodom tužbe radi zaštiti kolektivnih interesa i prava, te činjenice da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca na čiji sadržaj tužitelj nije mogao imati utjecaj, pravilno zaključio kako se o gore navedenoj predmetnoj ništetnoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

28. Činjenica kako stranke nisu pojedinačno pregovarale proizlazi iz iskaza same tužiteljice koja prilikom izvođenja dokaza saslušanjem stranaka o tome pripovijeda okolnosno i uvjerljivo. Tuženik je prigovorio ovom iskazu ali nije predložio neki adekvatan dokaz u suprotno, primjerice službenika banke koji je bio u neposrednom kontaktu s tužiteljicom prilikom ugovaranja kredita. Dokaz saslušanjem javnog tužitelja na ovu okolnost nije adekvatan dokaz jer javni bilježnik nije bio prisutan pregovorima već samo ovjeri ugovora pa je stoga sud prvog stupnja pravilno odbio izvesti ovaj dokaz (list 466 spisa, isto shvaćanje kod: U-III-3581/2021 i U-III- 3466/2021 od 30. lipnja 2022).

29. O tijeku zateznih kamata sud je prvog stupnja odlučio pravilno, sadržajno primijenivši odredbu iz čl. 29. st. 1. i 2. ZOO u svezi s čl. 1115. ZOO. Tuženik je prilikom zaključenja predmetnih ništetnih ugovornih odredbi bio nepošten jer su mu, kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti, bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nerazmjera u davanjima. O tome je odlučeno u pravomoćnom dijelu presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012. povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Utvrđenja iz te presude po čl. 502.c ZPP vežu sud u ovom pojedinačnom sporu, a tužitelj se upravo poziva na njih. Zato je sud prvog stupnja pravilno odlučio kako zatezne kamate teku od dana stjecanja. Vještačenjem je utvrđeno kad je stečen pojedini dio utuženog zbirnog iznosa.

30. Sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo i kad je odlučivao o takozvanoj ulaznoj naknadi ugovorenoj u čl. 3. ugovora. Nesporno je kako je ista ugovorena i kako je tužiteljica s ove osnove platila tuženiku 526,95 eura 30. svibnja 2006. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje kako je ova klauzula neodređena, kako se o njoj također nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača te je ništetna po čl. 270. st. 1. ZOO i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 1. i čl. 82 alineja 3. ZZP/03. Ovaj viši sud prihvaća izloženo pravno shvaćanje koje žalitelj svojim žalbenim razlozima nije doveo u sumnju. Neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača je dokazana i lako uočljiva jer je tužiteljica platila za uslugu tuženika više no što je trebala.

31. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju Posebne ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužiteljica već i prije sklapanja ugovora o kreditu imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

32. Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP. Istovjetno shvaćanje je zauzeto u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

33. Osporavanje statusa potrošača tužitelju također nije osnovano. Iz samog ugovora proizlazi kako je riječ o namjenskom kreditu za kupnju osobnog automobila (list 9 spisa). Dakle, tužitelj nije ishodio kredit radi financiranje neke svoje poslovne, proizvodne ili trgovačke aktivnosti. Prema čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pa kako je u predmetnom slučaju udovoljeno ovoj definiciji, pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tužitelj u predmetnom ugovoru ima status potrošača.

34. Zakonita je i odluka o troškovima postupka. Kako je tužiteljica uspjela u parnici tuženik joj je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP dužan naknaditi sva potreban troška postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Sud je prvog stupnja pravilno odmjerio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice. Visinu troška zastupanja po odvjetniku sud je prvog stupnja pravilno obredio prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: OT).

35. Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem čl. 368. st. 1. i 2. ZPP žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ovaj sud ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

36. Zahtjev tuženika za naknadom troška žalbe nije osnovan, jer sa žalbom nije uspio pa ga je po čl. 166. st. 1. ZPP valjalo odbiti.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević