Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5431/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OP, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po punomoćniku Branku Kobaš, odvjetniku u [adresa], protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-527/20-36 od 21. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-527/20-36 od 21. listopada 2024.pod toč. I. i II. izreke.

II. Prihvaća se žalba tužitelja te se preinačuje odluka o trošku sadržana u toč. III. izreke presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-527/20-36 od 21. listopada 2024. u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za daljnji iznos od 549,13 eur i sudi:

Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju daljnji trošak u iznosu od 549,13 eur sa zateznom kamatom od 18. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak žalbe u iznosu od 50,00 eur u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

V. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.2. st.1.Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 15.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-14174/07, u dijelu odredbe koji glasi: „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“

- iz čl.7.st.1.toč.a) Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 15.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-14174/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

- iz čl.7.st.1.toč.b) Ugovora o [broj kredita], sklopljenog dana 15.05.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 16.05.2007. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OV-14174/07, u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od petnaest dana plati tužitelju po osnovi razlike u tečaju iznos od 6.940,76 EUR(šesttisućadevetstočetrdeseteurasedamdesetšestcenti) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose kako slijedi:

- 26,02 EUR tekućom od 16.02.2009.

- 28,28 EUR tekućom od 16.02.2009.

- 23,88 EUR tekućom od 16.04.2009.

- 26,80 EUR tekućom od 16.05.2009.

- 24,41 EUR tekućom od 16.06.2009.

- 20,96 EUR tekućom od 16.07.2009.

- 19,90 EUR tekućom od 16.08.2009.

- 19,76 EUR tekućom od 16.09.2009.

- 20,3 EUR tekućom od 16.10.2009.

- 18,17 EUR tekućom od 16.11.2009.

- 21,79 EUR tekućom od 16.12.2009.

- 25,00 EUR tekućom od 16.01.2010.

- 29,29 EUR tekućom od 16.02.2010.

- 29,06 EUR tekućom od 16.03.2010.

- 34,23 EUR tekućom od 16.04.2010.

- 33,44 EUR tekućom od 16.05.2010.

- 35,69 EUR tekućom od 16.06.2010.

- 46,44 EUR tekućom od 16.07.2010.

- 44,85 EUR tekućom od 16.08.2010.

- 60,11 EUR tekućom od 16.09.2010.

- 58,79 EUR tekućom od 16.10.2010.

- 50,69 EUR tekućom od 16.11.2010.

- 54,27 EUR tekućom od 16.12.2010.

- 79,49 EUR tekućom od 16.01.2011.

- 67,68 EUR tekućom od 16.02.2011.

- 72,46 EUR tekućom od 16.03.2011.

- 66,75 EUR tekućom od 16.04.2011.

- 66,75 EUR tekućom od 16.05.2011.

- 90,51 EUR tekućom od 16.06.2011.

- 93,50 EUR tekućom od 16.07.2011.

- 109,82 EUR tekućom od 16.08.2011.

- 111,01 EUR tekućom od 16.09.2011.

- 90,57 EUR tekućom od 16.10.2011.

- 88,44 EUR tekućom od 16.11.2011.

- 84,46 EUR tekućom od 16.12.2011.

- 90,16 EUR tekućom od 16.01.2012.

- 95,74 EUR tekućom od 16.02.2012.

- 96,14 EUR tekućom od 16.03.2012.

- 91,76 EUR tekućom od 16.04.2012.

- 95,21 EUR tekućom od 16.05.2012.

- 96,80 EUR tekućom od 16.06.2012.

- 95,74 EUR tekućom od 16.07.2012.

- 94,68 EUR tekućom od 16.08.2012.

- 93,62 EUR tekućom od 16.09.2012.

- 89,50 EUR tekućom od 16.10.2012.

- 92,55 EUR tekućom od 16.11.2012.

- 95,21 EUR tekućom od 16.12.2012.

- 93,22 EUR tekućom od 16.01.2013.

- 87,64 EUR tekućom od 16.02.2013.

- 92,82 EUR tekućom od 16.03.2013.

- 92,42 EUR tekućom od 16.04.2013.

- 117,77 EUR tekućom od 16.05.2013.

- 85,92 EUR tekućom od 16.06.2013.

- 86,18 EUR tekućom od 16.07.2013.

- 84,86 EUR tekućom od 16.08.2013.

- 88,84 EUR tekućom od 16.09.2013.

- 90,16 EUR tekućom od 16.10.2013.

- 90,56 EUR tekućom od 16.11.2013.

- 91,49 EUR tekućom od 16.12.2013.

- 92,82 EUR tekućom od 16.01.2014.

- 93,08 EUR tekućom od 16.02.2014.

- 95,47 EUR tekućom od 16.03.2014.

- 95,87 EUR tekućom od 16.04.2014.

- 2.560,96 EUR tekućom od 16.05.2014.,

po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena do 31.07.2015. godine, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29.prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023.g. pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.485,94 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od dana 21.listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,sve u roku od 15 dana."

1.2 Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"Smatra se da je tužba tužitelja za isplatu iznosa od 2.349,83 EUR (17.704,81 kn) – povučena."

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv odluke o trošku sadržane u toč. III. izreke presude i to zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP, predlažući preinaku na način da se pored iznosa od 1.485,94 eur obveže tuženika da plati tužitelju na ime parničnih troškova daljnji iznos od 549,19 eur.

3. Tužena je podnijela žalbu protiv presude koju pobija zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva i zahtjeva za naknadu troškova postupka, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

4. Na žalbu tužene je odgovoreno.

5. Žalba tužene nije osnovana, a žalba tužitelja je osnovana.

6. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjska presuda je valjano obrazložena, nije nerazumljiva, sadrži određene razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka zbog kojih njenu pravilnost ne bi bilo moguće ispitati te nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao potrošača radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF te isplate iznosa kojeg je uplatio temeljem ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Nije u pravu tužena kada tvrdi da je po prvostupanjskom sudu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u vezi s čl. 187. st. 1 I 2. I 288. st. 2 ZPP jer da je tužbu u dijelu zahtjeva na utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovne kamate trebalo odbaciti zbog nedostataka pravnog interesa s obzirom da je povukao tužbu u dijelu zahtjeva koji se odnosi na isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba te se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 326., 327. i 328. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22, 156/22. i 155/23., dalje ZOO), osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom stopom redovne kamate i valutnom klauzulom. Tužiteljevo zakonsko ovlaštenje na podnošenje tužbe radi utvrđenja ništetnosti oslobađa tužitelja dužnosti dokazivanja svog konkretnog pravnog interesa i deklaratornom (prejudicijelnom) zaštitom pruža se samo mogućnost za zasnivanje ili ostvarivanje novih pravnih odnosa, kojima pravni odnos, čiji je sadržaj deklaratornom sudskom presudom pravomoćno razriješen, služi kao temelj i pravna pretpostavka (odnosi čiji sadržaj se utvrđuje deklaratornom zaštitom postoje nezavisno o njoj i prije nje). Tužitelj stoga može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvario prava za koja smatra da mu pripadaju.

10. Nesporno je da su tužitelj i tužena sklopili dana 15. svibnja 2007. ugovor o kreditu za iznos od 32.019,26 CHF u protuvrijednosti u kunama, po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, s ugovorenom kamatom po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama, koja na dan sklapanja toga ugovora iznosi 5,20 % godišnje. Ugovorena je otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća.

11. Odredbom čl. 81. st. 2. i st. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu između stranaka u ovome sporu, bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. istog članka). Posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe prema čl. 87. st. 1 ZZP/03 je ništetnost odredbe.

12. U odnosu na žalbene navode tužene koje odnose na svojstvo tužitelja kao potrošača, treba reći da u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč 1. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njenom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

13. Suprotno navodima tužene, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj ima svojstvo potrošača. Naime, iz iskaza tužitelja, proizlazi da je kredit podignuo za kupnju automobila Mazda što proizlazi i iz ugovora o kreditu, kao i da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio u radnom odnosu u Ukop Osijek kao pogonski električar, te da ni u to vrijeme, a ni kasnije, ni on, ni članovi uže obitelji nisu imali obrt ili trgovačko društvo, da kupovinu automobila nije koristio za neku poreznu olakšicu. Osim što je odustala od prijedloga za pribavu službenim putem podataka iz obrtnog registra i trgovačkih sudova u RH, tužena iskazu tužitelja, iz kojeg proizlazi da ugovor o kreditu nije sklopio u svrhu obavljanja profesionalne djelatnosti, nije prigovarala niti ga osporila ikakvim određenim i konkretnim tvrdnjama u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP. Predmet dokazivanja su samo pozitivne činjenice koje tužena nije iznijela te nije zadatak suda da povodom njenih neodređenih izjava i sumnji provodi dokaze kojima bi provjeravao takve neodređene navode. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio provesti dokaz koji je predlagao tuženik da se od Ministarstva financija Porezne uprave pribavi podatak o tome je li tužitelj financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta ili društva odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa.

14. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., povodom kolektivne tužbe Saveza udruge Potrošač protiv banaka, među kojima je i ovdje tužena, pravomoćno je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u ugovorima o kreditu koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pregovaralo, a koja je ništetna.

15. Prema pravnom utvrđenju sudova u postupku kolektivne zaštite, ugovorna odredba koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti I referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima I obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer omogućuje vjerovniku da jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti niti zbog nepostojanja ikakvih egzaktnih kriterija može provjeriti pravilnost promjene. Bitni sastojci ugovora o kreditu svakako su predmet i redovna kamata kao naknada za korištenje novca (cijena), pa kako se sporna ugovorna odredba odnosi na cijenu kao bitni element ugovora, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Banke su nametnule sporne ugovorne odredbe korisnicima kredita, koji su kao potrošači u odnosu na banku trgovca bili u ovisnom položaju jer praktično nisu imali mogućnost drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke pod uvjetima koje su one diktirale. Pored toga, znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača je nemjerljivo superiorno, zbog čega su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita.

16. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/18 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu pod t. 1., 2., 3., 4., 5. 6. i 7. izreke kojim je utvrđeno da su tužene, među njima i ovdje tužena, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene I ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

17. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak vezanja glavnice kredita uz valutu CHF a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Tako iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tužena, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

18. U odnosu na žalbeni navod o nedopuštenosti retroaktivne primjene čl. 118 ZZP/2014 i nezakonite primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda na ovaj postupak, treba reći da se taj Zakon koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. primjenjuje na odluke donesene u kolektivnim sporovima nakon tog datuma, a u kolektivnom sporu pravomoćne presude su donesene 13. lipnja 2014. i 14. lipnja 2018. pa se isti primjenjuje i na te presude. Pri tom ovaj drugostupanjski sud ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019. u kojoj je jasno izraženo pravno stajalište da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP/14), postoji vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu (tako i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-2233/19).

19. Subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) presude donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu, (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.), s tim da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što su ih utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

20. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženoj. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je saslušao tužitelja i na temelju njegovog iskaza utvrdio da se nije pojedinačno pregovaralo i da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora, da mu je ponuđen kredit samo u CHF, da mu nije bio na valjan i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu CHF. Tužena je od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik tijekom postupka odustala.

21. Prvostupanjski sud je, nakon što je izvršio analizu spornih odredbi u govora o kreditu i saslušao tužitelja pravilno utvrdio da formulacija glede promjenjive kamatne stope, koja buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, niti razumljiva prosječnom potrošaču, da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelju na valjani i razumljiv način objašnjen postupak formiranja kamatne stope, a niti rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, te da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kojem je nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze, pa su stoga navedene odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne.

22. Suprotno navodima tužene, nema uvjeta za primjenu čl. 84. ZZP/03 o nedopuštenosti ocjene ugovornih odredaba. Činjenica da su sporne ugovorne odredbe za tužitelja mogle biti jasne i razumljive u jezičnom smislu ne znači da su mu bile jasne obveze koje njime preuzima. Naime, zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi za njega kao prosječnog potrošača ne svodi se samo na jezičnu i formalnu razumljivost ugovora već i na razumljive i precizne informacije temeljem kojih može procijeniti ekonomske posljedice i rizike koje određene ugovorne odredbe mogu imati na njegove financijske obveze, a tužena nije dokazala da je takve informacije dala.

23. Osnovano je prvostupanjski sud smatrao da tužitelj ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog anuiteta, a sve temeljem odredbe čl. 323 st 1. ZOO te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO. Kako je tužena, suprotno žalbenim navodima, nepošteni stjecatelj jer je postupala protivno odredbama ZZP/03, to je osnovano prvostupanjski sud naložio tuženoj zatezne kamate platiti od dana stjecanja preplaćenih iznosa.

24. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je pogrešno odbijen prigovor zastare. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tužitelj u ovom predmetu podnio je 5. svibnja 2021. pa kako je riječ o zahtjevu za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF očito je da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve računajući od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosno od 14. lipnja 2018. U tom smislu neprihvatljiva su suprotna pravna razmatranja iz žalbe tužene.

25. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa su tako žalbeni navodi tužene, samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i posljedično tome njoj dosuđen parnični trošak u odnosu na odluku o trošku neosnovani.

26. Osnovano tužitelj osporava odluku o troškovima postupka. Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženoj pripada pravo na trošak vezano za povučeni dio tužbe. Naime, troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg (većeg) zahtjeva jednaki su troškovima kasnijeg (smanjenog) zahtjeva, jer troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg, većeg tužbenog zahtjeva ostaju u istom tarifnom razredu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa) i jednaki su troškovima izračunatima prema vrijednosti predmeta spora kasnijeg, smanjenog tužbenog zahtjeva (tako i u Rev-1094/2024 od 20. studenog 2024.). Tuženoj bi takav trošak pripadao samo u slučaju ako bi troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva bili veći od troškova izračunatih prema vrijednosti smanjenog tužbenog zahtjeva, što konkretno nije slučaj. Stoga je tužena dužna tužitelju naknaditi trošak postupka u cijelosti. Nadalje, osnovano tužitelj ukazuje na to da mu je pogrešno odmjeren trošak zastupanja na ročištu 18. listopada 2023. po Tbr.9.2. Tarife u iznosu od 50 bodova odnosno 100,00 eur, jer se radi o ročištu na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari pa mu je tako trebalo dosuditi trošak prema Tbr 9.1. Tarife u iznosu od 100 bodova odnosno 200,00 eur za tu parničnu radnju. Tako tužitelju za trošak zastupanja po odvjetniku pripada ukupno 1.700,00 eur, uz trošak vještačenja 265,45 eur i sudske pristojbe 69,68 eur, sveukupno 2.035,13 eur, a s obzirom na ranije dosuđeni iznos 1.485,94 eur valjalo je dosuditi još i daljnji iznos od 549,19 eur.

27. Zbog svega izloženog, na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP odlučeno je kao u toč. I izreke, a na temelju čl. 373 toč. 3. ZPP kao u toč. II izreke.

28. Tužitelju je priznat trošak žalbe prema Tbr.10.4. Tarife u visini od 50,00 eur (toč. III. izreke).

29. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu jer nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP), pa je tako odlučeno kao u toč. IV izreke,

30. Zahtjev tužene za naknadu troška žalbe odbijen je na temelju čl. 166. st. 1 ZPP jer nije uspjela u žalbenom postupku (toč. V izreke).

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević

.