Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1035/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Fresl Tomašević, predsjednice vijeća, Ilijane Petyo, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Feuš, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TS iz [adresa]), [adresa], OIB: [adresa],OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Radić, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2635/2021-37 od 15. siječnja 2025. u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2635/2021-37 od 15. siječnja 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I, II., III., IV. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2635/2021-37 od 15. siječnja 2025. u dijelu pod toč. I. izreke.

II. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženika te se odluka o troškovima parničnog postupka pod toč. II. izreke rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-2635/2021-37 od 15. siječnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.685,47 eur

- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 312,50 eur na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su ništetne odredbe članka 7. Ugovora o kreditu, [broj], zaključen 16. svibnja 2007., između tužitelja kao Korisnika kredita i tuženika kao Kreditora solemniziran od javnog bilježnika Joška Donika-Stanojevića u Kaštel Starome, dana 22. svibnja 2007. pod posl. br. OV 4914/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja (toč. I. izreke), te članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (toč. II. izreke). Pod toč. III. izreke je utvrđena djelomično ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.083,65 eur s zateznom kamatom koja teče na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude. Pod toč. V. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 511,97 eur sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2007. do isplate. Pod toč. VI. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe iz čl. 3. Ugovora, preko dosuđenoga točkom III izreke presude. Pod toč. VII. izreke djelomično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate zatezne kamate na dosuđeni iznos od 2,38 eur za razdoblje od 31.7.2007. do 23.8.2007. i na dosuđeni iznos od 3,74 eur za razdoblje od 31.10.2007. do 27.11.2007. Pod toč. VIII. izreke djelomično je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu za utvrđenje ništetnosti preko dosuđenog točkom I. izreke presude i to u dijelu za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. i 7. čl. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF (švicarskih franaka) i u dijelu u kojem je ugovoren povrat kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti. Pod toč. IX. izreke djelomično je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu radi isplate iznosa od 851,54 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kako je to pobliže navedeno u izreci. Nadalje, prvostupanjskim rješenjem je dopuštena preinaka tužbe prema podnesku tužitelja od 1. rujna 2022.(toč. I. izreke) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.997,97 eur sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2025. do isplate (toč. II. izreke).

2. Protiv presude u toč. I, II., III., IV. i V. izreke, i protiv rješenja, žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, te odrediti tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka kao i trošak žalbe, sve sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke do isplate, podredno, ukinuti presudu i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika protiv presude nije osnovana, a protiv rješenja je djelomično osnovana (u dijelu odluke o trošku postupka).

5. U žalbenoj fazi postupka sporan je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu (čl. 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika), valutnu klauzulu u CHF (čl. 7 u dijelu kojim je ugovoren povrat kredita po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja) i na jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (čl. 3 u dijelu koji glasi: 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita), kao i zahtjev za isplatu po osnovi ništetnosti odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i na jednokratnu naknadu.

6. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP. Također, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, isti nisu u suprotnosti s ispravama u spisu i provedenim dokazima te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koji u žalbi ističe tuženik.

7. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik u žalbi navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika pa neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je odluka proizvoljna (arbitrarna) te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno čl. 8. ZPP valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije.

10. Sud prvog stupnja proveo je kontradiktoran postupak i objema strankama u postupku dao jednaku mogućnost da izlože činjenice i predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

11. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da se na okolnost da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da su iste tužitelju bile razumljive predložio saslušanje LS da bi tijekom postupka odustao od tog prijedloga i predložio saslušati ES, međutim, odustao je i od njenog saslušanja. Što se tiče prijedloga tuženika za saslušanjem javnog bilježnika, isti nije sudjelovao u postupku pregovaranja između stranaka i po logici stvari nema saznanja o okolnostima pregovaranja kod sklapanja ugovora te se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, zbog čega osnovano nije prihvaćen prijedlog tuženika za provođenje tog dokaza. U odnosu na neosnovanost prigovora o povredi načela jednakosti oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ustavni sud RH je dao svoju ocjenu u točci 11. rješenja Ustavnog suda broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021., u točci 29. odluke Ustavnog suda broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. i u točci 29. odluke Ustavnog suda broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022.

12. Tuženik neosnovano prigovara dijelu prvostupanjskog rješenja kojim je na temelju čl. 190. st. 2 ZPP dopuštena preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 1. rujna 2022., jer je tužitelj preinačio tužbu nakon što je dostavljen nalaz sudskog financijskog vještaka, a precizan tužbeni zahtjev nije bio u mogućnosti postaviti prije toga jer ne raspolaže po prirodi stvari takvim znanjem te je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dozvolio preinaku tužbe u ovom predmetu. Stoga je odlučeno kao u toč. I. izreke rješenja.

13. Tijekom prvostupanjskog postupka je utvrđeno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 16. svibnja 2007. Ugovor o kreditu radi kupnje vozila (čl.6.), u kunskoj protuvrijednosti od 26.385,37 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl.1.), uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 5,20 % godišnje (čl.2.), uz rok otplate kredita 60 mjeseci (čl.4.), u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl.7.), da je odredbom čl. 3. Ugovora ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, te da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku u Kaštel Starom Jošku Doniku-Stanojeviću pod poslovnim brojem OV-4914/07 dana 22. svibnja 2007., da je ugovor pročitan i da je tužitelj upozoren da ima snagu javnobilježničkog akta,

- da tužitelj ima status potrošača u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 dalje ZZP/03), s obzirom je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao fizička osoba u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti,

- da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik i da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo,

- da je u odnosu na sporne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu sud vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P- 1401/12, da iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl. broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. proizlazi da je utvrđeno da je ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača-korisnika kredita, koristeći u Ugovorima o kreditu ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF te na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva, a tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali o odredbi odnosno parametrima koji utječu na odluku tuženika o promjeni ugovorne kamatne stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.233,64 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno protuvrijednost u eur po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 3.083,65 EUR pri čemu su pojedini preplaćeni iznosi i datum uplate istih navedeni u tablici pod točkom 2 zaključka te da ukupno naplaćena ulazna naknada prilikom isplate kredita dana 24. svibnja 2007. iznosi 3.857,44 HRK, odnosno protuvrijednost eur po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 511,97 eur.

14. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u odnosu na sporne dijelove odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe članka 502.c ZPP i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 14/14,110/15, 14/19) u pogledu vezanosti suda za utvrđenja iz postupka Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u kojem je u odnosu na tuženika prihvaćen zahtjev tužbe radi zaštite kolektivnih interesa i prava i to zato što je protivno zakonu, bez pojedinačnog pregovaranja unosio u potrošačke ugovore nepoštene odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope čime su povrijeđeni zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava potrošača.

15. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

16. Imajući na umu da je riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, smatra se da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, tužitelj je u svom iskazu negirao ikakvo pregovaranje, a od prijedloga da se kao svjedok sasluša njegov djelatnik tuženik je tijekom postupka odustao, zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

17. U tom smislu je za odgovoriti tuženiku da tvrdnje koje navodi u žalbi, o tome da iz promotivnih uvjeta i zahtjeva za kredit proizlazi da je tužitelj mogao zaključiti ugovor s valutnom klauzulom u EUR nisu odlučne, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pojedinačnog pregovaranja. Iz promotivnih uvjeta proizlazi da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima, iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute, te isti nisu relevantan dokaz za utvrđenje da su tužitelju prilikom zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije na temelju kojih bi on mogao donijeti valjanu odluku o tome da li će zaključiti ugovor pod takvim uvjetima ili ne. Za zakonom predviđenu zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi nije odlučno to da je potrošač izabrao određeni pravni posao, kao niti to je li mogao izabrati što drugo, nego je odlučno da je riječ o ugovornoj odredbi koja je unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF..

18. Činjenica da je tužitelj znao da sklapa ugovor s valutnom klauzulom u CHF ne znači da su se o tečajnom riziku koji ona donosi vodili pojedinačni pregovori. Ugovor sklopljen na unaprijed otisnutom obrascu znači zakonsku presumpciju da je riječ o odredbi o kojoj se nije pregovaralo. Tvrdnje tuženika, na kojem je teret dokaza o protivnom, a koje se svode na to da je odabirom ugovora tužitelj zapravo pregovarao o tečajnom riziku, nisu dostatne za obaranje zakonske presumpcije iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju.

19. Na žalbene navode tuženika da tužitelj prije potpisivanja nije pročitao ugovor o kreditu valja reći isto nije od utjecaja, jer iz iskaza tužitelja proizlazi kako prilikom sklapanja predmetnog ugovora djelatnici banke nisu protumačili odredbe predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao pregovarati o pojedinoj odredbi. Slijedom navedenog, a budući da u postupku tuženik nije dokazao da je u fazi pregovaranja informirao tužitelja o riziku promjenjive kamatne stope i o fluktuaciji tečaja CHF i njezinim rizicima, odnosno utjecaju navedenih promjenjivih parametara na novčanu obvezu tužitelja kao potrošača, neosnovani su žalbeni navodi kako tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju ne bi imao pravo na istu pravnu zaštitu uređenu odredbama ZZP/03, kao i ostali potrošači.

20. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju.

21. Za pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja su neodlučni žalbeni prigovori o tome da sud nije ocjenjivao savjesnost tužitelja, odnosno može li ga se smatrati "prosječnim potrošačem". Pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/2003 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati "prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću." Kvalifikacija osobe kao "potrošača" u smislu članka 3. točke 1. ZZP/03

– svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard "prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću" odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način koji bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

22. Zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Kad je riječ o transparentnosti ugovorne odredbe kojom se određuje promjena kamatne stope, odlučne informacije predstavljaju, s jedne strane, činjenica jesu li osnovne informacije o izračunu te stope lako dostupne potrošaču koji namjerava sklopiti takav ugovor i, s druge strane, pružanje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se ta stopa izračunava. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisao tužitelj u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen.

23. Neosnovani su žalbeni navodi o tome da su sporne ugovorne odredbe izuzete iz tzv. testa poštenosti. Ugovorna odredaba koja kreditoru omogućuje da jednostrano izmjeni kamatnu stopu nije bitni sastojak ugovora (predmet i cijena) u smislu čl. 84. ZZP/2003 pa (uvijek) može biti testirana na poštenje, a isto tako valutna klauzula nije prisilna zakonska odredba pa nije izuzeta iz područja zaštite potrošača uz primjenu čl. 80. st. 5. ZPP/03. Nisu točni žalbeni navodi kojima tuženik ističe da prvostupanjski sud nije proveo tzv. test poštenosti. Tuženik je odustao od dokaznih prijedloga za saslušanje svjedoka na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi, o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije se moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, pa je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, s obzirom da tuženik prema navedenom nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, a iskaz tužitelja demantira tezu o potpunoj obavijesti (informiranosti) o osporenim ugovornim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, u kojem je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti i nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu.

25. Obzirom na vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je sa tužiteljem pojedinačno pregovarao, da ga je prije zaključenja predmetnog ugovora upoznao sa svim parametrima koji mogu dovesti do promjene kamatne stope i na koji način će se mijenjati ta kamatna stopa, niti da je tužitelja prije sklapanja ugovora o kreditu obavijestio u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilno pozvao na utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12, te zaključio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula i način promjenjivosti kamatne stope ništetne,

26. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na utvrđenje ništetnim odredbe koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 3,30%, valja reći da tuženik, koji je unaprijed sastavio predmetnu ugovornu odredbu nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita niti ju je, u izostanku ikakvih parametara vezanih za troškove obrade, učinio odredivom. Prvostupanjski sud je proveo test poštenosti i pravilno, pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP/03, zaključio da je na tuženiku bio teret dokazivanja da je s prednikom tužitelja pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade te da tuženik to nije dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita, da tužitelju nije objašnjeno što bi ta naknada predstavljala, te je ocijenio da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

27. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

28. Osim što se u Ugovoru o kreditu ne navodi na što se naplaćena naknada odnosi, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije znao u koju svrhu je ugovorena, da je mislio da je ugovorena u svrhu plaćanja javnog bilježnika, pa se nikako ne radi o jasnoj i lako razumljivoj odredbi jer to podrazumijeva da je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego da su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe.

29. U postupku je utvrđeno na temelju iskaza tužitelja da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nego da je dio unaprijed tzv. tipski formuliranog standardnog ugovora tuženika, kao i da nisu jasne i razumljive iz razloga što tuženik u ugovorima nije naveo niti pojasnio tužitelju što se navedenom naknadom podmiruje, da se o tim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati, tim više jer je naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, a to korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, iako troškovi koje ima banka prilikom obrade kredita nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakoga pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita, jer troškovi nisu determinirani visinom odobrenog iznosa kredita.

30. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi sporne naknade, to je u pitanju ništetna ugovorna odredba jer je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati. Dakle, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

31. U vrijeme sklapanja predmetnih ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. Međutim, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, kako to pravilno i navodi prvostupanjski sud.

32. Neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost spornih odredbi ne može isticati jer je riječ o zabrani manjeg značaja i ugovor je ispunjen, jer je ništetnost spornih ugovornih odredbi utvrđena na temelju čl. 87. st. 1. ZZP/03, što se ne može smatrati "zabranom manjeg značaja" u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje. ZOO).

33. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare u odnosu na zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF.

34. U skladu s objedinjenim pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u kreditima s valutnom klauzulom u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom predmetu, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Individualnu je tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 7. travnja 2021. Kad je riječ o zahtjevu za povrat iznosa plaćenih na temelju ništetne ugovorne odredbe o otplati kredita uz valutnu klauzulu u CHF očito je da je tužba podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve koji počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača odnosno od 14. lipnja 2018.

35. Neosnovan je i prigovor zastare u odnosu na jednokratnu naknadu za obradu kredita, a to zato jer je prvostupanjski sud u postupku utvrdio ništetnom ugovornu odredbu koja se odnosi na ugovaranje te naknade te je u skladu s tim obaveza tuženika platiti utuženi iznos na ime ugovorne naknade tužitelju. Zastarni rok u odnosu na to teče od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost takve ugovorne odredbe znači u konkretnom slučaju tek pravomoćnošću ove prvostupanjske presude. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

36. Također, pogrešno je tumačenje tuženika u dijelu u kojem ističe da tužiteljeva tražbina nije niti dospjela, a s obzirom da je ništetnost spornih dijelova ugovornih odredbi utvrđena u ovom postupku jer predmet spora jest utvrđenje ništetnosti spornih dijelova ugovornih odredbi te posljedično isplata s osnova takovih odredbi.

37. Posljedica ništetnosti spornih dijelova odredbi kojima je ugovorena valuta u CHF i jednokratna naknada, u smislu odredbe čl. 323. ZOO jest da je jedna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

38. Visinu preplaćene razlike u iznosu od 511,97 eur na ime plaćene jednokratne naknade i u iznosu od 3.083,65 eur zbog ništetnosti ugovorne valutne klauzule u CHF prvostupanjski sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka koji je pravilno prihvaćen kao stručan i objektivan.

39. Tužitelj ima pravo na zateznu kamatu od plaćanja svakog mjesečnog anuiteta odnosno plaćanja naknade tuženiku na temelju odredbi članaka 1111. st. 1. i 3. i čl. 1115. ZOO. Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nesavjesni stjecatelj jer je kao trgovačko društvo koje se bavi financijskim poslovanjem postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

40. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

41. Suprotno navodima tuženika, prvostupanjski sud je odluku o trošku pravilno donio na temelju čl. 154. st. 5 ZPP. Treba imati u vidu (s obzirom ne samo na visinu nego i na osnov zahtjeva) da tužitelj nije uspio u parnici u manjem dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi. Osim toga, radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za potrošača te bi takva odluka o troškovima postupka rezultirala ograničenjem koje umanjuje samu bit prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (presuda Suda EU C-224/19 i C-259/19).

42. Također, neosnovano tuženik prigovara da su pogrešno sve poduzete radnje dosuđene prema vrijednosti boda od 2,00 eur, iako je navedena vrijednost stupila na snagu tek 25. studenog 2023., budući da odredba tbr. 52 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), jasno propisuje da sud primjenjuje onu Tarifu koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Međutim, osnovano tuženik tvrdi da tužitelju ne pripada pravo na trošak sastava podneska 27. lipnja 2022. (ispravan je datum podneska 24. lipnja 2022.) u iznosu od 250,00 eur jer je podnesak protivno čl. 299.a ZPP predan sudu 5 dana prije pripremnog ročišta 29. lipnja 2022. i navode iz tog podneska mogao je iznijeti na tom ročištu na kojem je taj podnesak i uručen tuženiku, stoga je sud u odnosu na taj trošak pogrešno primijenio čl. 155. st. 1. ZPP. Nadalje, imajući na umu da je u razdoblju iz 43. stavka 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22, 88/22) obvezni subjekt odnosno obveznik dvojnog iskazivanja novčanih vrijednosti u smislu čl. 48. st. 1. u vezi s čl. 42. st. 2. i čl.43. st. 1. toga Zakona sud, kao tijelo javne vlasti, a ne tužitelj, podnesak tužitelja od 17. studenog 2022. u kojem je novčani iznos koji potražuje tužbom dvojno iskazao nije bio potreban za vođenje postupka pa je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 155. st. 1. ZPP kad mu je za sastav tog podneska dosudio naknadu od 62,50 EUR. Neosnovano tuženik osporava pravo tužitelja na dosuđeni trošak vještačenja jer tuženik nije dokazao da bi trošak vještačenja, u situaciji da je vještak izračun samo u odnosu na dio zahtjeva koji je usvojen, bio niži od dosuđenog.

43. Kako preostale troškove tuženik ne pobija, a sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP), to je valjalo djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao pod toč. II. izreke rješenja.

44. S obzirom na to da je tuženik djelomično uspio samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova za sastav žalbe.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević