Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4447/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga Željke Rožić Kaleb kao predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OGV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Ivi Farčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika EPH Media d.o.o., Zagreb, Koranska 2, OIB: 07813238579, zastupana po odvjetnicima iz odvjetničkog društva Hanžeković i partneri iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 4417/12-16 od 3. srpnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Hanza media d.o.o. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4417/12-16 od 3. srpnja 2013. godine, u dijelu pod stavkom I izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 35.000,00 tadašnjih kuna, odnosno 4.645,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i naknaditi joj trošak parničnog postupka u iznosu od 5.850,00 tadašnjih kuna, odnosno 776,43 eura, sve u roku od 15 dana.

2. S dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.000,00 tadašnjih kuna, odnosno 663,61 eur, tužiteljica je odbijena.

3. Ujedno je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 645,00 tadašnjih kuna, odnosno 85,61 eur, u roku od 15 dana.

4. Protiv te presude žali se tuženik, u dijelu pod točkom I izreke, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traži trošak žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a sadrži razloge o odlučnim činjenicama.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi, da je sud prvog stupnja, time što u izreci presude nije naveo pravnu osnovu na temelju koje je donio presudu, prekoračio tužbeni zahtjev u smislu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, budući da, sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP, izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (čl. 333. ZPP), a u izreci se ne iznosi pravna osnova presude, jer je ona dio obrazloženja.

9. Isto tako nisu osnovani ni ostali žalbeni navodi.

10. Iz spisa je vidljivo da je nakon donošenja prvostupanjske presude sud prvog stupnja rješenjem broj Pn-4417/12-28 od 17. prosinca 2013. godine prekinuo predmetni postupak jer je otvoren postupak predstečajne nagodbe nad tuženikom rješenjem Financijske agencije klasa: [broj], [broj], Nagodbenog vijeća [obrt], od 31. srpnja 2013. godine. Rješenjem suda prvog stupnja broj Pn-4417/12-33 od 27. travnja 2018. godine nastavljen je prekinuti postupak u ovoj pravnoj stvari jer je pravomoćnim rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu broj Stpn-183/14 od 16. srpnja 2014. godine odobreno sklapanje predstečajne nagodbe u postupku nad tuženikom, a uvidom u trgovački registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno je da je pravni slijednik ranijeg tuženika Hanza media d.o.o. Zagreb, Koranska 2, OIB: 79517545745.

11. Nije sporno, a što je vidljivo i iz dokumentacije priložene u spisu, da tužiteljica nije prijavila svoje potraživanje iz ovog spora u postupku predstečajne nagodbe nad tuženikom, a iz činjeničnih navoda same tužbe proizlazi da je tražbina tužiteljice u ovoj pravnoj stvari nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, s obzirom na to da je tužiteljici šteta učinjena objavom članka u mediju tuženika 28. rujna 2012. godine.

12. Odredbom čl. 81. st. 1. tada važećeg Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (Narodne novine broj 118/12, 144/12, 81/13, 112/13 i 121/13 – dalje: ZFPPN) propisano je da se na temelju predstečajne nagodbe dužnik oslobađa obveze da vjerovniku isplati iznos koji je veći od postotka prihvaćenog u predstečajnoj nagodbi, a rokovi plaćanja odgađaju se u skladu s predstečajnom nagodbom, te je stavkom 2. istog članka propisano da nakon sklapanja predstečajne nagodbe nije dopušteno pokretanje ovršnog, upravnog ili parničnog postupka protiv dužnika radi utvrđenja i ostvarenja tražbine koja je nastala prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe, a u tom postupku nije prijavljena od strane vjerovnika niti je tu tražbinu dužnik uvrstio u popis obveza prema vjerovnicima iz čl. 60. st. 3. toga zakona, dok je stavkom 3. istog članka propisano da će se u odnosu na tražbine vjerovnika utvrđene u postupku predstečajne nagodbe i obuhvaćene predstečajnom nagodbom, ovršni i upravni postupci pokrenuti prije otvaranja postupka predstečajne nagodbe obustaviti, a u parničnim postupcima da će sud u odnosu na te tražbine odbaciti tužbu, na prijedlog dužnika podnesenog nakon sklapanja predstečajne nagodbe.

13. S obzirom na navedeno, valja zaključiti da vjerovnik koji pravovremeno nije prijavio svoje potraživanje prema dužniku, niti je sudjelovao u postupku radi sklapanja predstečajne nagodbe nad dužnikom, protekom roka za prijavu potraživanja u tom postupku, više ne može pokrenuti, ali isto tako niti nastaviti voditi parnični postupak za utvrđenje, odnosno ostvarenje te tražbine nastale prije pokretanja postupka sklapanja predstečajne nagodbe, s obzirom na to da se radi o tražbini koja nije nikada bila predmetom postupka predstečajne nagodbe, kao u konkretnom slučaju.

14. Takvo stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je svojim rješenjem broj Rev-805/19-2 od 5. rujna 2023. godine prihvatio reviziju tuženika i ukinuo presudu ovog suda broj Gž-3688/18-3 od 30. listopada 2018. godine, navodeći da se ovaj sud nije dotaknuo utjecaja navedenih odredbi ZFPPN na tijek postupka, te je propustio uzeti u obzir činjenice potrebne za donošenje zakonite odluke.

15. Iz toga bi proizlazilo da je, imajuću u vidu navedene zakonske odredbe, te odgovarajućom primjenom odredbe čl. 282. st. 1. ZPP, sud prvog stupnja trebao nakon prethodnog ispitivanja tužbe donijeti rješenje kojim se tužba odbacuje ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava.

16. Međutim, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) je u postupku Merćep protiv Hrvatske donio 21. siječnja 2025. godine presudu u kojoj je navedeno da je svrha postupka predstečajne nagodbe bila reguliranje nespornih potraživanja, a ne rješavanje svih potencijalnih obveza između vjerovnika i dužnika, pa kako je tuženik osporio potraživanje tužiteljice u parničnom postupku, ESLJP je ocijenio da bi tuženik osporio to potraživanje i u predstečajnom postupku, zbog čega bi u konačnici odluku o potraživanju morao donijeti parnični sud.

17. Kako u to vrijeme ZFPPN nije jasno uredio postupanje s tužbama za potraživanja koje nisu bile prijavljene u predstečajnom postupku, a nisu imale prioritetni status prema tom zakonu, to je ESLJP utvrdio da bi zbog neujednačene prakse u to vrijeme koja je dovodila do pravne nesigurnosti, odbacivanje tužbe isključivo zbog nepravovremene prijave potraživanja u predstečajnom postupku predstavljalo pretjerani formalizam koji bi povrijedio pravo tužiteljice na pristup sudu u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

18. Sukladno takvoj odluci ESLJP u ovom postupku nema mjesta odbacivanju tužbe, pa je sud prvog stupnja provodeći postupak po zahtjevu tužiteljice pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

19. Neosnovan je prigovor tuženika da dopis tužiteljice od 3. listopada 2012. godine ne predstavlja zahtjev za ispravak informacije, budući da je tužiteljica dana 3. listopada 2012. godine poslala tadašnjem glavnom uredniku tuženika zahtjev za ispravak informacije, sukladno odredbi čl. 40. st. 3. Zakona o medijima (Narodne novine broj 153/09, 84/11, 94/13 i 136/13 – dalje: ZM), a navedeni zahtjev podnesen je u roku iz st. 2. istog članka.

20. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži pravičnu novčanu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti radi pretrpljenih duševnih boli uslijed povreda ugleda i časti kao posljedice objavljenog članka u dnevnim novinama "[obrt]" od **.**.2012., pod naslovom "O podiže optužnicu protiv svih koji su vidjeli dragulje! OG svjedoči protiv F : - lagao je".

21. Sukladno odredbi čl. 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 78/15 – dalje: ZOO) svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkom utvrđenom zakonom, a pod pravima osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se, između ostalih, ugled, čast i dostojanstvo.

22. Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZM nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim zakonom, a stavkom 2. istog članka određeno je da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezinog povećanja (materijalna šteta), te nanošenja drugome fizičkog ili psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta), dok je u stavku 3. istog članka navedeno da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, ako tim zakonom nije drugačije određeno.

23. Odredbom čl. 22. st. 1. ZM nematerijalna šteta u pravilu se naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava.

24. Objavljenom informacijom mora biti povrijeđena privatnost, dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićenom pravo osobe, a pri odmjeravanju visine naknade štete sud će, sukladno odredbi čl. 1100. st. 1. do 3. ZOO, u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, pri čemu će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

25. Da bi se dosudila naknada štete zbog povrede prava osobnosti – povrede časti i ugleda, jačina povrede i njezin intenzitet trebaju opravdati dosudu te naknade štete, budući da se nematerijalna šteta zbog povrede ugleda i časti može samo iznimno priznati i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol.

26. Naime, dostojanstvo čovjeka je vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava, a sastavni element te vrijednosti su svakako čast, kao vlastiti osjećaj vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu, a na tužitelju je da dokaže da su postojale takve reakcije okoline da je kod njega došlo do poimanja osjećaja manje vrijednosti, koji se barem s izvjesnošću mogu ocijeniti da su posljedica sporne informacije.

27. Tužiteljica tijekom postupka navodi da je objavljivanjem spornog članka nastavak medijskog rata protiv nje i njezine obitelji koji je trajao 11 godina, a naslovom članka i fotografiju uz taj članak nastavlja se difamiranje nje i njezinog supruga, te napad na njezin osobni integritet i integritet njezine obitelji, jer insinuira da je kao svjedok dala iskaz o laganju FG u postupku za koji nije niti znala da se vodi, čime se dovodi u pitanje njezino dobro ime i moral jer joj se imputira lažno svjedočenje, te se na taj način protiv nje i njezine obitelji nastavio voditi medijski rat. Nakon što je vidjela sporni članak doživjela je stres jer nije znala o čemu se radi i kako će reagirati obitelj te druge osobe, te je preko odvjetnika toj obitelji prenijela da nije istina što je objavljeno. Prije objave članka nju nitko nije kontaktirao niti od nje tražio ikakve informacije, pa joj nije jasno kako netko može staviti takav naslov, iako iz sadržaja članka proizlazi da nije dala nikakav iskaz. Kad je pročitala članak osjećala se kao da joj je netko izmakao tepih ispod nogu, što se ponovilo s obzirom na već sve objavljeno o njoj i njezinoj obitelji, a pogotovo je bio strašan osjećaj pri pomisli kako će reagirati ta druga obitelj za koju se povezuje njezino takozvano lažno svjedočenje, a uslijedili su i mučni pozivi od ljudi koji su je pitali kako je moguće da je to izjavila te se morala opravdavati, što joj je znatno otežavalo život.

28. Iz iskaza svjedoka IG, autora spornog članka, proizlazi da je on dugi niz godina pratio postupke u predmetu F i FG, te da je napisao sporni članak na temelju saznanja iz praćenja tih postupka, ali da je opremu članka, naslove, podnaslove, istaknute dijelove, fotografije, odredio glavni urednik i on kao autor članka na to nije imao nikakav utjecaj, niti je u svojem članku napisao da bi tužiteljica svjedočila protiv F kako je to navedeno u naslovu članka, jer nakon što on napiše članak on ga kompjuterski proslijedi i time završava njegova ingerencija nad napisanim.

29. Iz takvog iskaza svjedoka jasno i nedvojbeno proizlazi da je naslov članka, koji je, prema njegovom iskazu odredio glavni urednik, iako to svjedok u svom članku nije napisao, kao i fotografija tužiteljice stavljena uz članak, bio podoban izazvati javni prijezir prema tužiteljici, tim više što se o tužiteljici i njezinoj obitelji sustavno pisalo dugi niz godina, te joj narušiti ugled i čast i to u dnevnom listu s velikom nakladom, pa je očito da je navedenim, lažnim, naslovom spornog članka tuženik htio pobuditi interes javnosti, s obzirom da je tužiteljica bila poznata osoba i izazvati negativan stav čitatelja i osobe iz okoline prema tužiteljici.

30. Stoga naslov članka nije stavljen postupanjem u dobroj vjeri, jer se znalo da će tvrdnje iz naslova pobuditi opravdano zanimanje javnosti, nego se radi o napadu na nečiju osobnost, jer ju se smatralo kao osobu koju je potrebno prezirati i moralno osuditi i na temelju čega se položaj tužiteljice u društvu i njezinoj profesionalnoj sredini umanjuje upravo zbog objave takvog naslova, pa takvo postupanje nikako nije u vezi s iznimno važnim društvenim zadaćama javnih glasila, jer funkcija javnih glasila nije namjerno narušavanje nečijeg ugleda i časti, nego objektivno i u dobroj vjeri izvješćivanje javnosti o činjenicama koje pobuđuju interes.

31. Stoga je, imajući u vidu sve navedeno, te ocjenjujući značenje povrijeđenog dobra i druge okolnosti slučaja (odnos sredine prema tužiteljici i njezino psihofizičko stanje nakon objavljivanja spornog naslova uz članak, kao i objava njezine fotografije), sud prvog stupnja pravilno, sukladno odredbi čl. 21. st. 1. ZM u svezi s čl. 1100. st. 1. do 3. ZOO, utvrdio pravičnu novčanu naknadu štete zbog povrede prava osobnosti u dosuđenom iznosu, budući da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, pri čemu je sud prvog stupnja vodio računa da se dosuđenom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, pa svi suprotni navodi u žalbi tuženika nisu osnovani.

32. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP dosudio tužiteljici i tuženiku trošak parničnog postupka i za to dao valjano obrazložene razloge, koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

33. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb