Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4787/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Roberte Pandža, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Gordane Držaić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Lidija Rukavina, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Lacković & Rukavina d.o.o., Pisarnica Đurđevac, Basaričekova 1, protiv tuženog Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupa punomoćnik Ruđer Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić i partneri j.t.d., Zagreb, Ulica Ljudevita Gaja 53/II, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-55/2018- 127 od 17. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-55/2018-127 od 17. lipnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke te u odluci o parničnim troškovima pod točkom IV. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se da se o troškovima žalbenog postupka odluči u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku na ime naknade neimovinske i imovinske štete (tuđa pomoć i njega i troškovi liječenja i puta), nastale uslijed povređivanja isplatiti tužitelju daljnji iznos od 13.546,14 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 28. ožujka 2018. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti igranja nogometa, da za razdoblje počevši od kolovoza 2015. pa do zaključno ožujka 2024., isplati tužitelju iznos od 24.606,70 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u izreci pobijane presude, dok je pod točkom III. izreke odbijen preostali tužbeni zahtjev za isplatom na ime rente s osnova izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 238,90 eura, za razdoblje počevši od 1. ožujka 2024. pa nadalje, sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 15.295,94 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom III. izreke te posljedično tome i u odluci o parničnim troškovima pod točkom IV. izreke (u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova), žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda. Zahtijeva i naknadu troška za sastavljanje žalbe po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 781,25 eura uz pripadajući PDV.

3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom II. izreke te posljedično tome i u odluci o parničnim troškovima pod točkom IV. izreke, žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a. Predlaže presudu u pobijanom dijelu ukonuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno u tom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda.

4. Žalbe tužitelja i žalba tuženika su osnovane.

5. Ispitivanjem pobijane presude i postupka koji joj je prethodio, u smislu žalbenih navoda, ocjena je ovog suda da je u pobijanoj odluci ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj žalbenim navodima određeno upire, jer pobijana odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, imajući u vidu da o nekim bitnim i odlučnim činjenicama u odluci nisu navedeni razlozi ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, s time da navedena povreda nije otklonjiva u ovom stupnju postupka temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a ZPP-a.

6. Isto tako, činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava ostalo je pogrešno i nepotpuno utvrđeno, pa se za sada ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja konačno postavljen u podnesku od 5. travnja 2024. (list 384-388 spisa), za naknadu štete koju je tužitelj pretrpio u prometnoj nezgodi od 23. srpnja 2015. koju je prouzročio osiguranik tuženika, u okviru kojeg zahtjeva tužitelj potražuje i naknadu zbog izgubljene zarade kao posljedice ozljeđivanja u toj prometnoj nezgodi, odnosno zahtjev za isplatom iznosa od 24.606,70 eura po osnovi naknade štete zbog izgubljene zarade radi nemogućnosti igranja nogometa u razdoblju od 8. mjeseca 2015. pa zaključno s 2. mjesecom 2024., te po istom osnovu zahtjev za isplatom rente u mjesečnom iznosu od 239,90 eura, u razdoblju od 1. ožujka 2024. pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti.

8. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je tužitelj ozlijeđen u prometnoj nezgodi od 23. srpnja 2015., slijedom čega sud prvog stupnja temeljem odredbe čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO), uzimajući u obzir težinu zadobivenih povreda tužitelja te dugotrajnost rehabilitacije, fizikalnih terapija, cijeneći da je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja, odnosno prava osobnosti, s tog osnova u cijelosti prihvaća konačno postavljeni tužbeni zahtjev i presuđije kao pod točkom I. izreke pobijane presude.

9. Naime, prvostupanjski je sud na okolnost utvrđivanja obima zadobivenih ozljeda u predmetnoj prometnoj nezgodi (za koju je utvrdio odgovornost osiguranika tuženika koja u žalbenom stupnju postupka nije sporna), proveo vještačenje po vještaku prof.dr.sc. Božidaru Šebečiću spec.kirurgu-subspec.traumatologu i stalnom sudskom vještaku dr.med. Slavku Trontlu, iz čijeg nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj u spornoj prometnoj nezgodi zadobio natučenje i oguljotinu kože trbuha sa razdorom tankog i debelog crijeva i pripadajućeg mezenterija, prijelom lijeve strane križne kosti, prijelom poprečnih nastavaka prvog do trećeg slabinskog kralješka s lijeve strane i udarno razderotnu ranu u području lijeve natkoljenice, da je prilikom dolaska u bolnicu operiran te mu je odstranjen sigmoidni dio debelog crijeva u dužini od 8 cm i tanko crijevo u dužini od 18 cm, s time da su mjesta razdora mezenterija crijeva prešivena, da su prijelom križne kosti i poprečnih nastavaka slabinskih kralježaka liječeni konzervativno, a nakon čega je provedena i fizikalnu terapiju, temeljem čega vještaci zaključuju da su zbog prijeloma poprečnog nastavka prvog do trećeg slabinskog kralješka s lijeve strane i prijeloma križne kosti na lijevoj strani, kod tužitelja zaostali kronični bolovi u križima, da se otežano sagiba, ne može dizati i nositi veći teret, da su kretnje slabinske kralježnice ograničene u manjem stupnju, a da EMNG nalaz ukazuje na početnu kroničnu neuralnu leziju u segmentu S1 desno, koje trajne posljedice s kirurške domene iznose 30%, uslijed čega tužitelj trpi i odgovarajuće duševne boli (ograničene kretnje slabinske kralježnice, stanje po odstranjenju sigmoidnog dijela debelog crijeva u dužini 8 cm i tankog crijeva u dužini 18 cm i slabost trbušne stijenke zbog operativnog reza - medijalne laparotomije), a s psihijatrijske domene, 5-7 %, tako da vještaci u konačnome cijene da ukupno smanjenje životne aktivnosti iznosi 34%, uslijed čega tužitelj trpi i odgovarajuće duševne boli, pri čemu sadašnje tegobe s vratnom kralježnicom vještaci uzročno-posljedično ne povezuju s predmetnim štetnim događajem.

10. Na okolnost utvrđivanja uzročno-posljedične veze između tegoba s vratnom kralježnicom i predmetne prometne nezgode, sud prvog stupnja je proveo i dodatno vještačenje po vještaku Romanu Paviću dr.med.specijalisti općem kirurgu, ortopedu, traumatologu hitne medicine, koji je naveo kako je tužitelj najvjerojatnije u predmetnom štetnom događaju zadobio istegnuće mišićja vrata, no da takva ozljeda nije uzrokovala nikakvo veće oštećenje u području koštano-hrskavičnog dijela vratne kralježnice, kao niti pripadajućeg ligamentarnog aparata i muskulature, tako da se, prema mišljenju vještaka, nikakve degenerativne promjene (koje tužitelj ima), ne mogu sa sigurnošću povezati s ozljedom uzrokovanom u predmetnom događaju, pri čemu je učinjeni EMNG u dva navrata (koji bi mogao pokazati neuralnu ozljedu u području vratne kralježnice), u potpunosti uredan, čime dokumentira kako nema ozljede živčanih struktura u predmetnom štetnom događaju, kao niti uopće, temeljem čega vještak određeno zaključuje, podudarno nalazu vještaka prof.dr.sc. Božidara Šebečića, da tegobe koje tužitelj ima s vratnom kralježnicom nisu u vez s predmetnim štetnim događajem.

11. Nadalje, na okolnost utvrđivanja mogućnosti aktivnog igranja nogometa uslijed posljedica zadobivenih ozljeda u predmetnom štetnom događaju, sud prvog stupnja je proveo vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji prim.dr.sc. Dijani Poplašen specijalisti medicine rada i sporta, koja je u svom nalazu i mišljenju navela kako je tužitelj zbog povreda zadobivenih u prometnoj nesreći bio onemogućen u bavljenju nogometom, da mu se stanje stabiliziralo, no da je i dalje imao povremene bolove (što je vidljivo iz nalaza fizijatra od 15. studenog 2017. kada mu je propisana terapija sredstvima protiv bolova i kontrole po potrebi), pa je vještakinja mišljenja da zbog ozljede slabinskog dijela kralješnice i zaostalih tegoba nakon liječenja, tužitelj nije u mogućnosti baviti se natjecateljskim nogometom, dok da postoji mogućnost rekreativnog bavljenja nogometom, pri čemu je vještakinja, po prigovoru tužitelja na njezin pisani nalaz i mišljenje na ročištu 11. siječnja 2022., dodatno obrazložila kako se tužitelj u razdoblju od dana štetnog događaja 27. srpnja 2015. do 15. studenog 2017. nije mogao profesionalno baviti nogometom, već da je to mogao činiti rekreativno (i u 2016.), pri tome navodeći kako četiri do pet treninga tjedno uz utakmicu preko vikenda po njoj ne predstavlja rekreativno bavljenje sportom, već da se radi o profesionalnom bavljenju nogometom, slijedom čega vještakinja u konačnome zaključuje da, s obzirom na fizičko stanje tužitelja nakon zadobivanja ozljeda u predmetnom štetnom događaju, da se tužitelj ne može baviti nogometom koje u sebi obuhvaća 4 treninga tjedno i utakmicu.

12. Na okolnost utvrđivanja mogućnosti ostvarivanja zarade za koju tužitelj tvrdi da ju je izgubio zbog posljedica na njegovo zdravlje uslijed kojih više nije aktivno mogao igrati nogomet (koja zarada se mogla osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari) i njezine visine, sud prvog stupnja je izvršio uvid u dopis [obrt] (list 84-86), izvadak iz novinskog natpisa (list 234) te je saslušao svjedoke (suigrače tužitelja i osoba koje su bile na upravljačkim pozicijama u klubovima u kojima je tužitelj ranije igrao nogomet) i tužitelja, temeljem kojih dokaza je utvrdio kako su igrači koji su igrali u istim klubovima zajedno s tužiteljem, znali mjesečno ostvariti prihode od 1.500,00 do 2.000,00 kuna, ovisno o tome u kojem su klubu igrali, na koliko su treninga trenirali, na kojim su pozicijama igrali, i jesu li bili u standardnoj postavi ili rezerve, ovisno i o tome što su te godine osvojili, da se nije radilo o plaći, već o nagradi zaljubljenika u nogomet, pri čemu se točni iznosi nisu javno iznosili, već su se davali svakom igraču zasebno, bili su poslovna tajna, o čemu nije bilo nikakvih pismenih tragova i dokumentacije, s time da je tužitelj važio za boljeg, izuzetno perspektivnog, igrača, koji je čak bio i na pripremama reprezentacije, pa je mogao ostvariti bolji prihod.

13. Temeljem takvih rezultata prvostupanjskog postupka, sud prvog stupnja je prihvatio tvrdnje tužitelja kako je primao novčane nagrade za igranje nogometa u iznosu od 1.800,00 kuna mjesečno, odnosno sada 238,90 eura, cijeneći da su navedeno potvrdili svi saslušani svjedoci, slijedom čega je, prihvaćajući nalaze i mišljenja svih vještaka, konačno zaključio kako se tužitelj upravo zbog posljedica uzrokovanih spornim štetnim događajem više ne može baviti nogometom koje u sebi obuhvaća 4 treninga tjedno uz utakmicu preko vikenda, na koji način se tužitelj do tada bavio nogometom i trenirao,

14. Stoga je prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 1089. ZOO-a, djelomično prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev, cijeneći, temeljem svih izvedenih dokaza (pa tako i saslušanjem svjedoka i tužitelja, kao i prihvaćenim vještačenjem po vještacima prof.dr.sc. Božidaru Šebečiću spec.kirurgu-subspec.traumatologu i dr.med. Slavku Trontlu, prihvaćenim dodatnim vještačenjem po vještaku Romanu Paviću dr.med. specijalisti, općem kirurgu, ortopedu, traumatologu hitne medicine te prihvaćenom vještačenju po stalnoj sudskoj vještakinji prim.dr.sc. Dijani Poplašen specijalisti medicine rada i sporta), da se radi o izgubljenoj zaradi za tužitelja, jer više nije igrao nogomet i ne može igrati nogomet, slijedom čega prihvaća zahtjev za isplatu izgubljene zarade za razdoblje od štetnog događaja do zaključno s veljačom 2024. (u mjesečnom iznosu od 238,90 eura, odnosno ukupno 24.606,70 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od 16-tog u mjesecu pa do isplate), dok u preostalom dijelu za razdoblje od ožujka 2024. pa nadalje, zahtjev za isplatu odbija.

15. U žalbenom stupnju postupka, po žalbi tužitelja, sporan je zaključak suda prvog stupnja temeljem kojeg djelomično odbija postavljeni tužbeni zahtjev za plaćanjem rente za izgubljenu zaradu zbog nemogućnosti igranja nogometa, s obrazloženjem da se tužitelj od ožujka 2024., kada bi imao približno 30 godina života, više ne bi aktivno bavio igranjem nogometa i posljedično tome, niti ostvarivao zaradu.

16. Po žalbi tuženika, u žalbenom stupnju postupka, sporan je osnov i visina dosuđene naknade štete zbog izgubljene zarade radi nemogućnosti igranja nogometa, s obzirom na tvrdnje tuženika (koje je isticao i tijekom postupka koji je prethodio pobijanoj presudi), da tužitelju ne pripada pravo na naknadu izgubljene zarade - jer se tužitelj prije nesreće bavio amaterskim nogometom, a nije bio profesionalni nogometaš i jer nije utvrđeno da bi tužitelj primao bilo kakvu novčanu nagradu (pa tako niti dosuđenih 1.800,00 kuna mjesečno), za igranje nogometa u nižem rangu natjecanja, u klubovima kakvi su bili klubovi u kojima je tužitelj igrao nogomet prije nesreće, žalbenim navodima osporavajući i zaključak suda prvog stupnja o tome da bi tužitelj igrao nogomet do svoje 30-te godine života, naročito nakon završenog fakulteta (jer bi se zaposlio, što bi značajno smanjilo vrijeme za igranje nogometa). Pored navedenog, tuženik žalbenim navodima ponavlja prigovore koji se odnose na nepostojanje uzročno-posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i tegoba koje tužitelj ima s vratnom kralježnicom (koje prigovore je iznosio i tijekom prvostupanjskog postupka), upirući na to da je vještakinja medicine rada zaključak o nemogućnosti bavljenja nogometom, između ostalog, temeljila i na navedenoj ozljedi za koju su relevantni vještaci u konačnome ocijenili da se radi o ozljedi/tegobama vratne kralježnice koje nisu ostavile trajnih posljedica na zdravstveno stanje tužitelja, čime takve ozljede/tegobe ne mogu biti u uzročno-posljedičnoj vezi s nemogućnosti bavljenja nogometom.

17. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, rukovodeći se pri tome i činjeničnim navodima tužbe, slijedi da u ovom stupnju postupka nije sporna odgovornost tuženika za štetu koja je tužitelju prouzročena u prometnoj nezgodi od 23. srpnja 2015., krivnjom osiguranika tuženika, već da je sporan osnov i visina štete koju je tužitelj pretrpio zbog gubitka zarade uslijed nemogućnosti aktivnog igranja nogometa, i to gubitka zarade za koju tužitelj tvrdi da bi ju zarađivao od 8. mjeseca 2015. (u dobi od 21 godine života), pa nadalje dok za to budu postojali zakonski uvjeti, u mjesečnom iznosu od minimalno 1.800,00 kuna, a koji iznos mu je isplaćivan do štetnog događaja, kao prerspektivnom, iznadprosječnom igraču nogometa u [obrt] koji se nalazi u 4. HNL nogometnoj ligi, s time da se nogometom bavio od svoje 7. godine života, a da je dodatnu zaradu s tog osnova počeo ostvarivati od svoje 16. godine života.

18. Odredbom čl. 1045. st. 1. ZOOa propisano je da, tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala zbog njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

19. Nadalje, odredbom čl. 1089. st. 1., 2. i 3. ZOO-a propisano je da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, a da se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, osim slučaja kad zakon određuje što drugo, s time da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem, dok je odredbom čl. 1095. ZOO-a propisano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, da je dužan naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, s time da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, da je odgovorna osoba dužna plaćati ozlijeđenomu određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu.

20. Prije svega je za naglasiti da je pravilan stav suda prvog stupnja temeljem kojeg zaključuje o pravu tužitelja kao nogometaša koji je do spornog štetnog događaja aktivno igrao nogomet u amaterskim klubovima nižih liga i kao izuzetno perspektivan igrač za navedeno primao novčanu nagradu u iznosu od 1.800,00 kuna mjesečno, zahtijevati izgubljenu zaradu u situaciji u kojoj se nakon sporne prometne nezgode više ne može baviti nogometom koje u sebi obuhvaća 4 treninga tjedno uz utakmicu preko vikenda, na koji način se tužitelj do tada bavio nogometom i trenirao.

21. Utoliko su neosnovani žalbeni prigovori tuženika kojima i sada u žalbi (kao što je to činio i tijekom prvostupanjskog postupka), prigovara da tužitelju uopće ne pripada pravo na naknadu izgubljene zarade, pozivajući se na to da se tužitelj prije nesreće bavio amaterskim nogometom, a nije bio profesionalni nogometaš, pa da se radi o igranju nogometa u nižem rangu natjecanja u kojem se ne ostvaruje novčana nagrada, a da treniranje 4 puta tjedno i utakmica vikendom ne predstavlja profesionalno bavljenje sportom.

22. To stoga što se ključnim za ocjenu prava tužitelja potraživati izgubljenu zaradu u ovom sporu, ukazuje pitanje postojanja konkretnog tjelesnog ograničenja koje je posljedicom ozljede zadobivene u spornom štetnom događaju te u čemu i kako onemogućava tužitelja da nadalje ostvaruje zaradu koju je do predmetne prometne nezgode ostvarivao igrajući nogomet u amaterskim klubovima nižih liga (prije nastupanja oštećenja zdravlja), s time da faktično ograničenje u svakom pojedinom slučaju treba staviti u korelaciju s dotadašnjim načinom ostvarivanja zarade, a to je u konkretnom slučaju zarada koju je tužitelj ostvarivao igrajući amaterski nogomet u klubovima nižih liga, pa je činjenica da tužitelj nije bio profesionalni nogometaš, na što tuženica upire žalbenim navodima, bez utjecaja na pravo tužitelja potraživati izgubljenu zaradu koju bi po redovnom tijeku stvari nastavio ostarivati igrajući amaterski nogomet u klubovima nižih liga, naravno, ukoliko su konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja stvarno onemogućile tužitelja da u budućnosti igra amaterski nogomet u klubovima nižih liga (koje u sebi obuhvaća 4 treninga tjedno uz utakmicu preko vikenda) i da za to u budućnosti ostvaruje zaradu.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka prof.dr.sc. Božidara Šebečića spec.kirurga-subspec.traumatologa i dr.med. ŠL, kao i temeljem nalaza vještaka Romana Pavića dr.med.specijaliste općeg kirurga, ortopeda, traumatologa hitne medicine, utvrdio zadobivene ozljede tužitelja u spornom štetnom događaju i njihove trajne posljedice koje se očituju u ograničenim kretnjama slabinske kralježnice, stanju po odstranjenju sigmoidnog dijela debelog crijeva u dužini 8 cm i tankog crijeva u dužini 18 cm i slabosti trbušne stijenke zbog operativnog reza - medijalne laparotomije, pri čemu iz nalaza vještaka prof.dr.sc. Božidara Šebečića i dr. Romana Pavića koji se u bitnim zaključcima poklapaju i koje je sud kao takve prihvatio, proizlazi da se sadašnje tegobe s vratnom kralježnicom, ne mogu uzročno-posljedično povezati s predmetnim štetnim događajem i zadobivenim ozljedama u njemu.

24. Međutim, pri tome sud prvog stupnja u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, u konačnome nije raspravio prigovor koji je tuženik iznosio tijekom postupka, a iznosi ga i sada u žalbi, vezano uz mišljenje vještakinje prim.dr.sc. Dijane Poplašen specijaliste medicine rada i sporta, o tome da se tužitelj uslijed zadobivenih ozljeda u spornom štetnom događaju (i njihovih trajnih posljedica), više nije u mogućnosti baviti aktivnim igranjem nogometa, upirući na nepostojanje uzročno-posljedične veze između predmetnog štetnog događaja i tegoba koje tužitelj ima s vratnom kralježnicom, tvrdeći da je vještakinja medicine rada zaključak o nemogućnosti bavljenja nogometom, između ostalog, temeljila i na navedenoj ozljedi za koju su ostali vještaci ocijenili da se radi o tegobama koje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s predmetnim štetnim događajem.

25. Naime, iz nalaza i mišljenja vještakinje prim.dr.sc. Dijane Poplašen specijaliste medicine rada i sporta (list 225-227 spisa), proizlazi da je zaključak o nemogućnosti bavljenjem nogometom (koje je trebala dati vezano uz ozljede tužitelja zadobivene u predmetnoj prometnoj nezgodi), vještakinja temeljila na mišljenju da su nakon liječenja kod tužitelja zaostali kronični bolovi u kralješnici u slabinskom i vratnom dijelu s trnjenjem više desne ruke i lijeve noge, cijeneći u konačnome da se zbog ozljede slabinskog dijela kralježnice i zaostalih tegoba nakon liječenja, tužitelj nije više u mogućnosti baviti natjecateljskim nogometom, nakon čega je, po prigovoru tuženika, vještakinja svoj nalaz usmeno obrazložila na ročištu od 11. siječnja 2022. (list 265-267 spisa), iz kojeg usmenog očitovanja u konačnome nije jasno – je li vještakinja zaključak o nemogućnosti bavljenja nogometom temeljila i na navedenoj ozljedi za koju su ostali vještaci ocijenili da se radi o tegobama vratne kralježnice koje nisu u vezi s predmetnim štetnim događajem, pri čemu sud prvog stupnja u pobijanoj presudi o navedenom prigovoru ne daje potrebna obrazloženja.

26. Također, po ocjeni ovoga suda, u postupku koji je prethodio pobijanoj presudi u dovoljnoj mjeri nije raspravljen niti prigovor koji žalbenim navodima ističu obje stranke, a odnosi se na dobnu granicu od približno 30 godina života koju je sud prvog stupnja utvrdio kao granicu do koje bi se tužitelj aktivno bavio amaterskim nogometom, dosuđujući mu zatraženu naknadu zaključno s tom dobnom granicom, a u preostalom dijelu odbijajući postavljeni tužbeni zahtjev, i to tužitelj s tvrdnjom da bi se aktivno bavio sportom i nakon svoje 30-te godine života (osnovano se pozivajući na iskaz svjedoka NL koji je davao u dobi od svoje 32 godine, kojom prilikom je spomenuo da igra nogomet u [adresa]), a tuženik s tvrdnjom da tužitelj ne bi igrao nogomet do svoje 30-te godine života (naročito nakon završenog fakulteta i zaposlenja).

27. Naime, imajući u vidu dokaze izvedene po prijedlogu obje stranke, pa tako i iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, za primijetiti je da nitko od navedenih svjedoka, pa tako niti sam tužitelj, nije saslušan na okolnost utvrđivanja dobne granice za aktivno bavljenje amaterskim nogometom (kakvim se bavio tužitelj do predmetnog štetnog događaja), pri čemu žalbenim navodima tužitelj osnovano upire na to da dobna granica od 30 godina života (do koje sud prvog stupnja dosuđuje zatraženu naknadu za izgubljenu zaradu), ne proizlazi iz izvedenih dokaza, iz kojih izvedenih dokaza nije uopće moguće ocijeniti do kada bi se tužitelj aktivno bavio amaterskim nogometom, pa tako niti bi li se takvim nogometom bavio na istovjetan način i nakon završenog studiranja i zapošljavanja (imajući u vidu da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužitelj usporedno s bavljenjem amterskim nogometom, redovno studirao i da se nakon završetka studija zaposlio).

28. Iz svih izvedenih dokaza (pa tako i iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja), proizlazi mogućim utvrditi samo činjenice koje se odnose na tužiteljevo bavljenje nogometom i ostvarivanje zarade isključivo do predmetnog štetnog događaja, kao i bavljenje nogometom i ostvarivanje zarade usporednih suigrača tužitelja do predmetnog štetnog događaja, međutim, iz tako izvedenih dokaza nije moguće zaključivati o spornoj dobnoj granici koju je sud prvog stupnja postavio, mada nitko od stranaka istu nije posebno isticao, pa tako niti dokazivao pretpostavke po kojima bi se o njoj moglo zaključivati primjenom pravila o teretu dokazivanja.

29. Imajući pri tome u vidu da je sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i 2. ZPP-a, svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (st. 1.), a da sud može do zaključenja prethodnog postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. ovoga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno (st. 2.), da sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a, dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, da sukladno odredbi čl. 221. st. 4., ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate, a da će sud sukladno odredbi čl. 221.a ZPP- a, ako na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu je dužnost suca pojedinca, odnosno predsjednika vijeća sukladno odredbi čl. 311. st. 2. ZPP-a, da se brine da se o predmetu spora svestrano raspravi, pa u tom kontekstu i da sukladno odredbi čl. 244. st. 1. ZPP-a, po potrebi postavlja pitanja svjedocima radi provjere, dopune ili razjašnjenja činjenica o kojima se saslušavaju, u takvom činjničnom i pravnom kontekstu u kojem dobna granica za aktivno bavljenje amaterskim nogometom od 30 godina života, nije općepoznata činjenica (koja bi kao takva proizlazila za sud prvog stupnja), a ne radi se o činjenici na koju se tijekom postupka pozivala bilo koja od stranaka ovoga spora, koja činjenica ne proizlazi niti iz izvedenih dokaza, tada se, suprotno stavu suda prvog stupnja, o navedenoj dobnoj granici ne može odlučivati primjenom pravila o teretu dokazivanja, pa time niti stavljati tužitelju na teret da nije dokazao da bi i dalje nakon 30. godine života mogao igrati nogomet „u istom intenzitetu i da bi bio i dalje angažiran od strane klubova te plaćen“.

30. Kako, stoga, predmet spora nije raspravljen u smislu naprijed navedenog shvaćanja, a sud prvog stupnja je usprkos tome donio zaključak o dobnoj granici za aktivno bavljenje amaterskim nogometom od 30 godina života, pri čemu istu dobnu granicu izvedenim dokazima nije utvrđivao, a zbog čega je i činjenično stanje relevantno za odluku o tome ostalo nepotpuno razmotreno, kao što je ostalo nepotpuno razmotreno i činjenično stanje relevantno za odluku o tome je li tužitelj u nemogućnosti aktivno baviti se amaterskim nogometom upravo zbog posljedica zadobivenih ozljeda u spornom štetnom događaju, time se ujedno ne može ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, i to niti u dijelu pod točkom II. izreke pobijane presude, u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen, ali isto tako niti pod točkom III. izreke pobijane presude, u dijelu kojim je tužbeni zahtjev djelomično odbijen.

31. Pri tome je ipak za dodati da je, po stavu ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno, u skladu s odredbom čl. 1095. ZOO-a, u svezi s čl. 1089. ZOO-a, utvrdio visinu zatražene naknade za isplatu izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od 1.800,00 kuna, odnosno sada 238,90 eura, koji iznos je tužitelj do tada redovno ostvarivao igrajući amaterski nogomet u klubovima nižeg ranga, pa bi mu kao perspektivnom, iznadprosječnom igraču navedeni iznos svakako pripadao i u budućnosti, cijeneći da su svi saslušani svjedoci potvrdili da je tužitelj primao novčane nagrade za igranje nogometa u navedenom iznosu, a tuženik suprotno nije uspio dokazati.

32. Svoja uvjerenja do kojih je sud prvog stupnja došao temeljem izvedenih dokaza, prvostupanjski sud je u tom dijelu opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima, koja uvjerenja, po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imaju pravnu i činjeničnu osnovu koju prihvaća i ovaj sud.

33. Slijedom svega naprijed obrazloženog, kako nema uvjeta za preinaku pobijane presude (u smislu čl. 373.a ZPP-a), valjalo je prihvatiti žalbe obje stranke i ukinuti presudu u pobijanom dijelu te predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje (čl. 370. ZPP-a), odnosno riješiti kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

34. Budući da odluka o troškovima postupka ovisi o konačnom uspjehu stranaka u sporu, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima osporene presude (u smislu odredbe čl. 164. st. 4. ZPP-a, u svezi s čl. 166. st. 3. ZPP-a).

35. Odluka o troškovima postupka povodom žalbe tužitelja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (točka II. izreke ovog rješenja).

36. U ponovljenom suđenju prvostupanjski sud će postupiti u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjem te, ovisno o rezultatima ocjene svih okolnosti relevantnih za odluku o osnovanosti postavljenog zahtjeva za izgubljenu zaradu (kroz cijelo utuženo razdoblje), ponovno odlučiti o zahtjevu tužitelja, nakon što u naprijed izloženom smislu raspravi sve navedene odlučne činjenice temeljem kojih će biti moguće odlučivati o tom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa tako i pitanje dobne granice do koje bi se tužitelj u budućnosti aktivno bavio amaterskim nogometom, kao i pitanje je li vještakinja prim.dr.sc. Dijana Poplašen specijalist medicine rada i sporta, zaključak o nemogućnosti bavljenja nogometom temeljila i na ozljedi vratne kralježnice za koju su vještaci kirurzi-traumatolozi ocijenili da se radi o tegobama koje nisu u vezi s predmetnim štetnim događajem, koju spornu činjenicu će, po potrebi, ponovo raspraviti s navedenom vještakinjom, kako bi se s dostatnom sigurnošću moglo utvrditi – jesu li upravo ozljede koje je tužitelj zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi (i njihove trajne posljedice), uzrokom da se tužitelj više ne može aktivno baviti amaterskim nogometom, imajući pri tome u vidu da bi jedino u tom slučaju (ako je tužitelj u nemogućnosti aktivno se baviti amaterskim nogometom upravo zbog posljedica zadobivenih ozljeda u spornom štetnom događaju), tužitelj imao osnovano pravo zahtijevati isplatu predmetne naknade o kojoj je ostalo za odlučiti.

37. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Jadranka Travaš