REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-493/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr.sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Gina Brnić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d. d. OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-170/2024-2 od 1. listopada 2024. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5268/2021-22 od 31. siječnja 2024., na sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja u prijedlogu se odbija, a u odnosu na naznačene povrede temeljnih ljudskih prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Svaka od stranaka podnijela je prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, citirane u uvodu ove odluke. Svaka od stranaka zahtijeva troškove u povodu svog prijedloga.

2. Odgovori na prijedloge nisu podneseni.

3.1. Tužiteljica je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačila pravna pitanja: „1. Da li je prvostupanjski sud provodeći dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka - djelatnice tužene na okolnost da li su joj jasno predočeni parametri promjenjive kamatne stope i da li je za svaku promjenu s bankom pregovarala ili mogla pregovarati i utjecati na promjenu i visinu kamatne stope, sam utvrđivao ništetnost konkretnog ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, neovisno o osnovnim utvrđenjima iz kolektivne presude?

2. Da li se u slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje, zastara potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivim kamatnim stopama računa od dana pravomoćnosti prvostupanjske presude kojom je ništetnost te odredbe ustanovljena ili od dana pravomoćnosti kolektivne presude?

3. Da li tužiteljica ima pravo na sav trošak ako nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali nikakvi posebni troškovi te ako je u cjelosti uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva koju je tuženik osporavao?“.

3.2. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije naznačio slijedeća pravna pitanja:

„1. Je li tužba tužitelja Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač''), podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. travnja 2012.g., radnja vjerovnika poduzeta protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)?

2. Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene ništetnosti odredbe ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21.)?

3. Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o načinu promjene kamatne stope/ i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF?

4. Pripada li potrošaču kao posljedica utvrđene ništetnosti dijela odredbe potrošačkog ugovora o kreditu denominiranog u CHF/denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to dijela odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate i odredbe o valutnoj klauzuli, isplata razlike između iznosa kamate izračunatog po prosječnoj kamatnoj stopi za kredite u kunama i iznosa kamate izračunate po stopi određenoj odlukom banke ili isplata razlike između iznosa koji je potrošač platio i iznosa izračunatog na temelju početno ugovorene kamatne stope?

5. Protivi li se odredbi čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 193. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019), propuštanje Suda rješenjem utvrditi povlačenje tužbe kada je ista djelomično povučena prije nego što je drugostupanjski sud donio svoju odluku?

6. Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019) kad sud nije usmeno saslušao vještaka na okolnost istaknutih prigovora na pisani nalaz i mišljenje?

7. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?

8. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrati cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva?

9. Je li se utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. primjenjuju i na one korisnike kredita koji ne predstavljaju „prosječnog potrošača“ imajući u vidu kriterije koji su Direktivom 2005/29/EZ, praksom sudova Europske Unije kao i praksom domaćih sudova postavljeni za određenje potrošača „prosječnim“?“.

3.3. Tužiteljica se poziva na razloge važnosti iz pravnog shvaćanja ovog suda „... od 31. siječnja 2022.“.

3.4. Kao razloge važnosti naznačenih pitanja tuženik je u odnosu na prvo pitanje naveo odluku Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6858/2016-2 od 21. veljače 2017., a u odnosu na drugo pitanje Rev-2245/2017-2, u odnosu na treće pitanje odluku ovog suda poslovni broj Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015. te Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. i Županijskog suda u Puli- Pola poslovni broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. (te se pozvao na mišljenje dr. sc. ABC, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu („Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala“ iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.)). U odnosu na četvrto i sedmo pitanje navodi da nema prakse ovog suda, u odnosu na peto i šesto pitanje se ne poziva na različitost sudske prakse, dok se u odnosu na osmo pitanje poziva na odluku Županijskog suda u Splitu Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021., a na deveto pitanje odluku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.

3.5. Svaki od predlagatelja ističe da je došlo do povrede njegovih temeljnih ljudskih prava.

4. Prijedlozi stranaka u odnosu na naznačena pitanja nisu osnovani.

5. Postupajući po odredbi čl. 385.a st. 1. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 155/23. - dalje: ZPP) ovaj revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu tužiteljice i prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer je riječ o pitanjima glede kojih pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda ili naznačenim pitanjima podnositelji samo izražavaju nezadovoljstvo u dijelu u kojem nisu odlukom uspjeli u sporu.

5.1. Tako je u prvom pitanju koje tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i dr.

5.2. Na drugo pitanje vezano za pitanje zastare je odgovoreno u odluci ovog suda Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., te je pobijana odluka sukladna izraženom shvaćanju.

5.3. U odnosu na treće pitanje koje se odnosi na početak tijeka zatezne kamate pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., te Revd-5086/2022 od 11. siječnja 2023.).

5.4 U odnosu na četvrto pitanje kojeg tuženik postavlja u prijedlogu za dopuštenje revizije revizijski sud je izrazio pravno shvaćanje u odluci poslovni broj Rev-308/2022 od 19. travnja 2022., te je pobijana odluka sukladna tom shvaćanju.

5.5. U odnosu na peto i šesto pitanje ocijenjeno je da u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da bi ta pitanja koje je postavio u prijedlogu bila važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP.

5.6. U odnosu na sedmo pitanje vezano za ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita zbog nepoštenosti ističe se da su nižestupanjski sudovi utvrdili u postupku (i dali razloge o tome) da ta odredba ugovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (odlomak 19. pobijane odluke).

5.7. Nadalje, vezano za osmo pitanje (kao i za prethodno) pobijana odluka je sukladna u tom dijelu ovosudnoj odluci Rev-1214/2024-2 od 30. listopada 2024.

5.8. U odluci Suda Europske unije u predmetu Costae C-110/14 je naglašeno da je pojam „potrošač“ objektivan i ne ovisi o eventualnim znanjima i informacijama kojima raspolaže fizička osoba, tako da deveto pitanje nije od utjecanja na ishod spora.

6. U odnosu na naznačena pitanja tužiteljice valja istaći da ona (iz činjenice da se je u ovoj individualnoj parnici utvrđivalo je li se vezano za utvrđene nepoštene odredbe pregovaralo, sukladno prigovoru tuženika) u biti tvrdi da time izostaje vezanost za utvrđenja iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa da se ne primjenjuje pravno shvaćanje o zastari potraživanja restitucijskog zahtjeva s početkom tijeka računanja tog roka od pravomoćnosti odluke iz tog kolektivnog spora, već da bi se, po tvrdnji tužiteljice, taj rok zastare računao od utvrđenja nepoštenosti odredbe u ovoj parnici. Takav pravni pristup suprotan je ovosudnoj dosljednoj i stabilnoj sudskoj praksi. Stoga prvo i drugo naznačeno pitanje po tužiteljici nemaju zahtijevanu važnost. Njezino treće naznačeno pitanje u svojoj podlozi je i činjenične prirode (računanje uspjeha u sporu), te ovisi o okolnosti samog slučaja, zbog čega se na isto i ne može dati jednoznačan, generalno primjenjiv odgovor. Odluka na koju se poziva (u predmetu Rev-129/2021) nije usporediva sa ovo predmetnom pravnom situacijom.

7. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a st. 1. ZPP, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pitanja tužiteljice i tuženika odbijen, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP.

8. Predlagatelji ističu da su ostvarene pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

8.1. Tužiteljica tvrdi da je zbog odluke o troškovima došlo do povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Međutim ona istaknutim navodima - da je sud trebao cijeniti da je tuženik razmjerno neznatno uspio u sporu, kraj tužiteljičina uspjeha od „71%“ - nije učinila vjerojatnim da je zbog osobito teških povreda postupovnog prava i zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno to temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. To iz istih razloga koji su dati na njeno naznačeno treće pitanje.

8.2. Isto tako u odnosu na odluku o glavnoj stvari tužiteljica ističe povredu temeljnog ljudskog prava – prava na pravično suđenje i mirno uživanje prava vlasništva. To tvrdi uz obrazloženje da nije direktno primjenjiva presuda iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Pogrešan je takav pravni pristup, jer je ta odluka primjenjiva u pogledu svojih učinaka u ovoj individualnoj parnici u kojoj tužitelj ostvaruje svoj restitucijski zahtjev i u kojoj tuženik (trgovac/banka) može dokazivati da se je o spornoj odredbi, koja je utvrđena nedopuštenom, pregovaralo i/ili da tužitelj nije potrošač. To proizlazi i iz načela Suda Europske unije, u primjeni Direktive 91/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Stoga nije učinjeno vjerojatnim da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka ili materijalnog prava pred nižestupanjskih sudovima kojima bi dovele do povrede zajamčenih temeljnih ljudskih prava.

8.3. Na povredu temeljnog ljudskog prava poziva se i tuženik tvrdeći da vještak nije usmeno saslušan, pa da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, na pristup sudu (onemogućeno raspravljanje, neobrazložena odluka, proizvoljnost pri odlučivanju). Ni tuženik nije učinio vjerojatnom tu povredu. Ovdje nižestupanjski sudovi nisu prihvatili prigovore tuženika na vještačenje i odredili vještačenje na prigovorenu okolnost (prijedlog za vještačenje iznosa tzv. negativne razlike) uz jasno obrazloženje da je izostala odgovarajuća tuženikova dispozicija, što je u pogledu te okolnosti, i po shvaćanju ovog suda izraženog u odlukama ovog suda, tek onda odlučna sporna okolnost o kojoj se raspravlja u postupku (prigovor radi prebijanja/protutužba ili prigovor prijeboja - Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.).

9. U svezi svih navedenih tvrdnji oba predlagatelja, prijedlozi, koncipirani prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP su u tom dijelu odbačeni, jer iznesenim razlozima nije učinjena vjerojatnost postojanja teških povreda postupovnog prava i povreda u primjeni materijalnog prava. Na navedeni način je odlučeno sukladno ovlasti iz odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP.

Zagreb, 18. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

dr. sc. Jadranko Jug