Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1045/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, mr.sc.Iris Gović Penić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Ines Kovačević kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9351/2023-42 od 23. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9351/2023-42 od 23. svibnja 2024.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastave žalbe.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

“I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe članka 2. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnine sklopljenog dana 23. 9. 2003. solemniziranog kod vršitelja dužnosti Javnog bilježnika Suada Jašarevića iz Zagreba, Baruna Trenka 5, dana 24. 9. 2003. pod brojem OU-879/03 koja glasi: „u kunskoj protuvrijednosti... . ..prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita...“ II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 11.556,87 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

- 0,45 EUR od 02.12.2003.,

- 0,80 EUR od 01.01.2005.,

- 1,67 EUR od 13.03.2009.,

- 0,53 EUR od 05.01.2010.,

- 3,11 EUR od 11.02.2010.,

- 1,99 EUR od 07.03.2010.,

- 6,49 EUR od 09.04.2010.,

- 8,41 EUR od 10.05.2010.,

- 8,16 EUR od 02.06.2010.,

- 20,73 EUR od 02.07.2010.,

-17,14 EUR od 14.08.2010.,

- 29,17 EUR od 02.09.2010.,

- 20,53 EUR od 04.10.2010.,

- 19,12 EUR od 03.11.2010.,

- 31,59 EUR od 02.12.2010.,

- 39,00 EUR od 03.01.2011.,

- 28,32 EUR od 11.02.2011.,

- 28,79 EUR od 11.03.2011.,

- 27,38 EUR od 12.04.2011.,

- 35,29 EUR od 11.05.2011.,

- 44,92 EUR od 11.06.2011.,

- 42,10 EUR od 03.07.2011.,

- 63,16 EUR od 01.08.2011.,

- 56,16 EUR od 01.09.2011.,

- 43,67 EUR od 11.10.2011.,

- 43,84 EUR od 11.11.2011.,

- 42,44 EUR od 13.12.2011.,

- 48,42 EUR od 11.01.2012.,

- 51,35 EUR od 14.02.2012.,

- 48,12 EUR od 13.03.2012.,

- 49,28 EUR od 12.04.2012.,

- 48,88 EUR od 12.05.2012.,

- 52,52 EUR od 12.06.2012.,

- 48,43 EUR od 12.07.2012.,

- 50,42 EUR od 11.08.2012.,

- 46,47 EUR od 11.09.2012.,

- 46,35 EUR od 12.10.2012.,

- 50,59 EUR od 13.11.2012.,

- 48,12 EUR od 11.12.2012.,

- 51,12 EUR od 11.01.2013.,

- 47,55 EUR od 12.02.2013.,

- 41,95 EUR od 12.03.2013.,

- 48,46 EUR od 01.10.2013.

- 10.113,88 EUR od 25.10.2013. pa sve do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.440,70 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana objave prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.”

2. Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te traži naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu te postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se neosnovano poziva tuženik jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u samom postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio sve okolnosti koje su relevantne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu sa odredbom čl. 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 23. rujna 2003. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj [broj kredita] sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, a tim mu je ugovorom odobren stambeni kredit u iznosu od 59.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita. Dalje navodi da je ugovorena otplata kredita do 30. rujna 2023. u mjesečnim anuitetima od 138,30 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit tužitelju isplaćen 30. rujna 2003. na način da mu je tuženik isplatio iznos od 289.977,00 kn što predstavlja protuvrijednost iznosa od 59.000,00 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan isplate kredita te da je kredit otplaćen 25. listopada 2013. kada je tužitelj u cijelosti otplatio glavnicu u iznosu od 59.590,00 CHF što je uz primjenu srednjeg tečaja tuženika za CHF na dan zatvaranja kredita iznosilo 376.120,00 kuna. Tužitelj navodi da su predmetnim Ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nepoštene i nedopuštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojima su glavnica kredita i otplata u mjesečnim anuitetima vezani za valutu švicarski franak. Tužitelj traži da sud presudom utvrdi da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne te da naloži tuženiku da tužitelju vrati iznose koje mu je ovaj platio na temelju ništetnih ugovornih odredaba. Prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu (podnesak od 11. siječnja 2024.) tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu iznosa od 11.556,87 EUR/87.075,57 kn sa zateznim kamatama od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta pa do isplate.

8. Nije sporno da su stranke sklopile ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren stambeni kredit u iznosu od 59.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, s rokom vraćanja kredita do 30. rujna 2023. i uz otplatu u mjesečnim anuitetima koji su izraženi u valuti CHF, a koje je tužitelj plaćao u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženika na dan uplate. Isto tako, nije sporno da je kredit u cijelosti otplaćen 25. listopada 2013.

9. Sporno je jesu li ugovorne odredbe kojima su iznos kredita i njegova otplata vezani uz tečaj CHF (valutna klauzula) protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske, odnosno jesu li iste nepoštene i ništetne. Posljedično tome sporno je ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koje je platio tuženiku zbog primjene valutne klauzule i rasta tečaja CHF/HRK u odnosu na tečaj na dan isplate kredita. Sporno je i to je li potraživanje tužitelja u zastari.

10. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) ("Narodne novine" broj 96/2003 i 46/2007) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. istog članka propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je bio zaposlenik Hypo banke u razdoblju od 2002. do 2008., a 2003. je odlučio uzeti kredit radi renoviranja nekretnine. Uvjeti kredita u CHF bili povoljni što se tiče visine kamate koja je bila vezana za LIBOR i uvećana za bankarsku maržu, a sredstva za otplatu glavnice uplaćivala su se u fond dok je banci izravno otplaćivao samo kamate. Bilo je predviđeno da se nakon 20 godina sredstava uplaćena u fond iskoriste za vraćanje glavnice. No, 2008. je prestao raditi kod tuženika i tada je kredit usklađen s komercijalnim uvjetima. Ta se promjena odnosila na otplatu kamata dok su uvjeti otplate glavnice kroz ulaganje u fond ostali neizmijenjeni. Nadalje, proizlazi da su zaposlenici bili na prezentacijama u banci vezano za ulaganje u fondove i fondovi su im prezentirani kao sigurno ulaganje na duži period s prosječnim prinosom od 5-6% godišnje. U prethodnom razdoblju od nekoliko godina to je stvarno tako i bilo, a kao zaposlenik banke u vrijeme podizanja kredita imao je pristup internoj bazi s podacima o dostupnim kreditima za zaposlenike u kojoj su bili navedeni Opći uvjeti kredita, kamata, način otplate, dokumentacija koju je potrebno pribaviti i sl., ali nije bilo ništa navedeno o valutnim rizicima, niti je to bilo posebno prezentirano prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj se za kredit u CHF odlučio zbog povoljnije kamate i da je to zapravo bila jedina razlika u odnosu na kredit u EUR, a što se tiče valutnog rizika o tome nije dobio nikakve detaljnije informacije. Kod tuženika je radio kao savjetnik za klijente na šalteru u poslovnici banke, konkretno na uplatama i isplatama, nije radio ništa vezano za kreditno poslovanje, tim poslovima bavio se drugi odjel, u vrijeme kada je sklopljen predmetni ugovor krediti u CHF još nisu bili dostupni klijentima banke već samo zaposlenicima, pa nije imao nikakva posebna saznanja o kretanju tečaja CHF osim inače dostupnih podataka kao što su tečajne liste te da je tečaj CHF bio stabilan kroz dulji vremenski period od prethodnik 30-tak godina. Tužitelj je dalje iskazao da prilikom sklapanja Ugovora nije rađena nikakva simulacija što bi se dogodilo s otplatom u slučaju promjene tečaja ili kamatne stope, da je kredit bio zamišljen tako da se uplatama u fond kroz razdoblje od 20 godina uz očekivani prinos od 5 do 6% sakupi dovoljno sredstava za vraćanje kredita, a nitko mu nije rekao što bi se dogodilo ukoliko prinos fonda bude manji od očekivanog. Nakon što je kredit 2008. usklađen s komercijalnim uvjetima došlo je do trostrukog povećanja iznosa rate, nastavio je otplaćivati kredit sve do 2013. kada je došlo do rasta tečaja CHF, a zbog najave daljnjeg rasta tečaja CHF odlučio je zatvoriti ovaj kredit te ga je otplatio kreditom druge banke. U tom trenutku nakon 10 godina uredne otplate i ulaganja u fond i dalje je dugovao glavnicu u vrijednosti kredita koji je iznosio oko 290.000,00 kn. Tužitelj je iskazao i to da je fond putem kojega je trebala biti otplaćena glavnica bio je vezan EUR, to je znao, ali nije bio svjestan što to konkretno znači. Sjeća se da mu je bio ponuđen i kredit koji nije vezan za fond. Prije ugovaranja kredita nije se raspitivao o uvjetima drugih banaka jer je pretpostavljao da će bolje uvjete dobiti u banci u kojoj je zaposlen.

12. Svjedokinja ŽO iskazala je da je bila zadužena za obradu kredita, da je banka u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nudila kredite vezane za EUR i kredite vezane za švicarski franak, da su klijentima bili prezentirani uvjeti za obje vrste kredita, da je postojao rizik promjene tečaja, da se ne sjeća više detalja vezano za predmetni ugovor, da su klijentima u slučaju kredita u stranoj valuti objasnili da i kod EUR i kod CHF postoji mogućnost promjene tečaja i da nije moguće znati kako će se tečaj u budućnosti kretati, ali nije bilo nikakvih detaljnijih objašnjenja i razgovora vezano za mogućnosti promjene tečaja. Također, iskazala je da su u slučaju kredita koji su bili vezani za ulaganje u fondove, klijentima objašnjavali da je kod duljeg ulaganja u fond vjerojatnost prinosa veća jer vrijednost fondova kroz dulji vremenski period redovito raste.

13. Imajući u vidu sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, kao i iskaze tužitelja i svjedokinje ŽO, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da stranke nisu posebno pregovarale o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula, da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe te da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

13.1. Sud prvog stupnja pravilno zaključuje i to da tužitelj ima status potrošača s obzirom na namjenu iznosa dobivenog kreditom (stambeni kredit namijenjen renoviranju stambene nekretnine).

13.2. S druge strane, tuženik nije dokazao da se o ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

14. Iz Ugovora o kreditu te iskaza tužitelja i svjedokinje proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru te da tužitelju nisu biti predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, kao niti specifični rizici valute CHF, a sve kako bi na temelju određenih i razumljivih informacija tužitelj mogao predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz predmetnog ugovora o kreditu.

15. Slijedom svega navedenog pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da predmetni ugovor o kreditu sadrži nepoštenu ugovornu odredbu o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ovdje tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja pa je time tuženik postupio suprotno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

16. Odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava (st. 1.) te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.).

17. S obzirom na to da je u ovom postupku utvrđeno da je sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003.) ista je ništetna, a budući da ništetnost ove ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je predmetni ugovor djelomično nišetan u smislu čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO) te isti u tom dijelu nema učinak.

18. Kako je ugovor u pobijanom dijelu ništetan, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik sukladno čl. 1111. ZOO-a dužan vratiti ono što je stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

19. Provedenim finacijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 5. studenog 2003. do 10. rujna 2013. u [obrt] ukupno uplatio 80.431,10 kn te je stekao 1.120,1218 udjela u fondu, a prodajom navedenog udjela 31. listopada 2013. tužitelj je stekao 89.060,30 kn za koja sredstva se na temelju dokumentacije u spisu ne može utvrditi kako su utrošena.

19.1. Na temelju nalaza i mišljenja sud je utvrdio da je tužitelj prilikom otplate kredita zbog povećanja tečaja CHF prema HRK na dan plaćanja u odnosu na tečaj koji je bio na snazi u vrijeme isplate kredita tuženiku više platio 87.075,57 kn.

20. Pravilno sud prvog stupnja u obračun visine iznosa koje je tuženik dužan isplatiti tužitelju nije uračunao iznose koji predstavljaju tzv. negativnu razliku odnosno razliku u anuitetima plaćenim po tečaju CHF prema HRK nižem od tečaja na dan isplate kredita.

20.1. Tužitelj nije podnio odgovarajući tužbeni zahtjev kojim bi tražio od tužitelja isplatu s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika niti je u ovom postupku istaknuo prigovor prijeboja, a što je mogao učiniti ukoliko smatra da ima potraživanje prema tužitelju zbog negativnih promjena tečaja CHF/HRK.

20.2. U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita.

20.3. Osim toga, plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužitelju okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku, a za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF, koji nisu bili jasno predočeni tužitelju, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja.

21. Pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim i tuženikov prigovor zastare.

22. Na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 30. siječnja 2020. Zauzeto je pravno shvaćanje pod brojem broj Su-IV-47/2020-2 prema kojem rok zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđena tek u ovom postupku, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da rok zastare u trenutku donošenja prvostupajske presude nije niti počeo teći.

24. Dakle, pravilno je tuženiku naloženo da tužitelju vrati iznose preplaćene temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate od dana stjecanja kada je stjecatelj nepošten. Tuženik je bio nepošten već u trenutku sklapanja ugovora jer se radi o ugovoru kakve je kao banka uobičajeno sklapao u okviru svoje djelatnosti te je stoga morao znati da su sporne ugovorne odredbe protivne prisilnim propisima. Stopa zatezne kamate propisana je odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da sud prvog stupnja presudu nije temeljio na utvrđenjima iz parnice Udruge Potrošač (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12) već je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost spornih ugovornih odredbi temeljem u ovom postupku provedenog dokaznog postupka.

26. I odluka o naknadi parničnih troškova pravilno je utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15,126/22-dalje Tarifa).

27. U odnosu na žalbene navode tuženika treba istaknuti da se vrijednost boda za određivanje nagrade odvjetnika treba temeljiti na Tarifi koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke pa neosnovano tuženik u žalbi ističe zabranu retroaktivne primjene Tarife.

27.1. Sud prvog stupnja tužitelju nije priznao parvo na naknadu troška pristupa ročištu za objavu presude pa neosnovano tuženik u žalbi osporava ovo pravo tužitelja.

28. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

29. Kako tuženik sa žalbom nije uspio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević