REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1068/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Dražena Jakovine, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Sabljar odvjetnik u Rijeci, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, koju zastupa punomoćnica Marija Radelja, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022., kojom je u pobijanom dijelu potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1048/2021-31 od 4. travnja 2022., u sjednici održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija se odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. 1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu, broj 306-370/2006 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora od 16. lipnja 2006., potvrđen od strane Javne bilježnice Marije Grozdanić-Dekleva poslovni broj OU-1144/2006 dana 19. lipnja 2006., kojom je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke te tužitelj nije bio dužan plaćati kamatu po promjenama kamatnih stopa tuženika od prve promjene kamatne stope, pa nadalje.

1. 2. U točki II. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 2. stavka 1. i odredba članka 4. stavka 3. navedenog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, kao i u dijelu u kojem je ugovoreno da je plaćanje mjesečnih anuiteta vezano uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju važećem na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja.

1. 3. U točki III. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 17.766,16 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, kako je to navedeno u točki III. izreke.

1. 4. U točki IV. izreke utvrđena je ništetnom odredba članka 5. stavka 2. navedenog Ugovora o kreditu, koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita".

1. 5. U točki V. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.468,58 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od 19. lipnja 2006. do isplate.

1. 6. U točki VI. izreke odbijen je zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtjeva isplatu iznosa od 4.343,33 kune s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, kako je to navedeno u izreci pod točkom VI.

1. 7. U točki VII. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 7.198,21 kunu sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 4. travnja 2022.

1. 8. U točki VIII. izreke odbijen je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelja.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i u pobijanom dijelu (toč. I. izreke) potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-779/2023-2 od 25. travnja 2023. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude zbog pitanja:

"Protivi li se članku čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003), (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007) odluka suda kojom je utvrđeno da je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača?''

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnih pitanja zbog kojih je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije zahtjev tužitelja u dijelu, koji se pobija ovom revizijom, podredno da ukine presudu drugostupanjskog suda i presudu prvostupanjskog suda, predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, te da tužitelju naloži da tuženici naknadi troškove revizijskog postupka sa zateznom kamatom.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16. lipnja 2006., kojom je tuženica ovlaštena prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

8. Na temelju provedenih dokaza nižestupanjski sudovi su utvrdili da je sporna ugovorna odredba (čl. 5. st. 2., kojom je određeno ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita), sastavljena unaprijed po tuženiku, da o njoj stranke nisu posebno pregovarale niti je korisnik kredita imao utjecaj na njezin sadržaj, da iz njezinog sadržaja uopće vidljivo od čega se sastoji ta naknada za troškove obrade kredita i zašto je određena baš u visini od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, te koje to sve troškove tuženik njome uopće pokriva, te su zaključili da tuženica nije dokazala, niti je to iz sadržaja ugovora sud mogao utvrditi, je li tuženica kao banka uopće imala kakve stvarne troškove vezane uz sklapanje ugovora o kreditu te da je ugovaranjem takve odredbe uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, zbog čega je riječ o nepoštenoj odredbi, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a, koja je kao takva i ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

9. Posljedično navedenom tužbeni zahtjev ocijenili su osnovanim na temelju odredbe čl. 102. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) te su na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. st. 1. i čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05 - dalje: ZOO) utvrdivši ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu, te posljedično tome obvezali tuženicu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te ništetne odredbe.

10. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP-a zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 3. ZPP-a).

11. 1. U odnosu na postavljeno pitanje zbog kojeg joj je revizija dopuštena, tuženica u podnesenoj reviziji ustraje u tvrdnji da naplata naknade za obradu kredita, nije zabranjena niti jednim propisom koji se može primijeniti na ugovorni odnos između stranaka, da sporna ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ni moralu društva, zbog čega nema razloga da se ocijeni nepoštenom u smislu odredbi ZOO-a, niti kojeg drugog zakona, tim više, što je sporna ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju i ista je obuhvaćena pojmom ''ukupni troškovi kredita za potrošača'' u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ, a koja ne sadržava nikakvo ograničenje u pogledu vrste ili opravdanja troškova na koje se potrošače može obvezati u okviru ugovora o kreditu, ni odredbe koje uređuju ograničenje troškova kredita ili njihovu raspodjelu na trgovca i potrošača.

11. 2. U reviziji se pozvala na članak 5. stavak 1. točka (g) Direktive 2008/48 EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ (dalje: Direktiva 2008/48 EZ), u kojoj su navedene informacije koje se prije sklapanja ugovora trebaju pružiti potrošaču i njezin članak 10. stavak 2. točka (g), koji sadržava informacije koje moraju biti jasno i sažeto definirane, predviđaju obvezu informiranja potrošača o ''ukupnom iznosu koji plaća potrošač'', koji je u članku 3. točki (h) Direktive 2008/48 definiran kao ''zbroj ukupnog iznosa kredita i ukupnih troškova kredita za potrošača'', a u tim odredbama nije predviđena obveza informiranja o nekamatnim troškovima kredita ili metodi njihova izračuna, da ZZP-a, kao ni Zakonom o potrošačkom kreditiranju, u koji su implementirane odredbe navedene Direktive, nisu propisane obveze informiranja različite od onih navedenih u citiranim odredbama Direktive 2008/48. Odredbom čl. 5. st. 1. točka (i) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje se da informacije koje pravodobno treba pružiti potrošaču sadrže, cit. ''…sve druge naknade koje proizlaze iz ugovora o kreditu te uvjete prema kojima se te naknade smiju mijenjati.''

11. 3. Zaključno smatra da u konkretnom slučaju nije osnovano ni pozivanje tužitelja na praksu Suda EU u predmetu C-224/19, obzirom da je navedena presuda donesena u okviru zahtjeva za prethodnu odluku španjolskog nacionalnog suda koji je u sporu u kojem je odlučivao dvojio o usklađenosti nacionalnog zakona s čl. 3. st. 1. Direktive 93/13, a kojim zakonom su bili predviđeni stroži uvjeti od onih propisanih Direktivom, jer je nacionalnim zakonom bilo propisano kako, cit: ''Provizije ili naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili nastalim troškovima.'', a koji uvjet nije predviđen čl. 3. st. 1. Direktive 93/13.

12. Nisu osnovani navedeni prigovori tuženice.

13. 1. Članak 1. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima glasi:

''1. Svrha ove Direktive je uskladiti zakone i druge propise država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača.

U skladu s člankom 3. stavcima 1. i 2. te direktive:

''1. Ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

2. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

-Članak 5. te direktive određuje:

''U slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. […]”

- Članak 6. stavak 1. te direktive predviđa:

''Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

-Članak 7. stavak 1. te direktive glasi:

''U interesu potrošača i tržišnih konkurenata države članice osiguravaju da postoje primjerena i djelotvorna sredstva za sprečavanje stalnog korištenja nepoštenih odredaba u ugovorima koji prodavatelji robe i pružatelji usluga sklapaju s potrošačima.”

-U skladu s člankom 8. te direktive:

''Države članice mogu usvojiti ili zadržati na snazi i strože odredbe, spojive s Ugovorom u području na koje se odnosi ova Direktiva, kako bi zajamčile višu razinu zaštite potrošača.''

13. 2. Odredbom članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO) propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate. Polazeći od sadržaja odredbe čl. 1021. ZOO-a kao cijena kapitala propisana je samo kamata iz čega bi se gramatičkim tumačenjem te norme moglo zaključiti da tuženica nije imala zakonsko uporište od tužitelja naplatiti bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, takvo zaključivanje bi bilo protivno osnovnom načelu obveznog prava, odnosno načelu slobode ugovaranja.

14. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa, stranke su dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a, te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO-a, pa u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje to svoje troškove naplaćuje iz jednokratne naknade, tada ugovorna odredba kojom tuženica, kao banka i jača ugovorna strana, prilikom prvog korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplaćuje iznos od 1,50% od iznosa kredita, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, tada takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 83. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZPP) nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1. ZZP ništetna. Stoga u situaciji kada iz sadržaja ugovorne odredbe kojom se ugovaraju određeni troškovi u kojoj uopće nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada za troškove obrade kredita i zašto je određena baš u visini od 1,50 % od ukupnog iznosa kredita, te koje to sve troškove tuženica njome uopće pokriva, te kada iz sadržaja ugovora sud nije mogao utvrditi je li tuženica kao banka uopće imala bilo kakve stvarne troškove vezano uz sklapanje ugovora o kreditu, ugovaranjem takve odredbe, i po ovome sudu je drugoj strani (konkretno korisniku kredita) uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama, dakle konkretno, na štetu potrošača.

15. 1. Sud Europske unije je u presudama broj C-84/19, C-224/19 i C-259/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ("Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.) ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

15. 2. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.".

15. 3. U obrazloženju citirane odluke ESLJP-a C-224/19 navedeno je:

"(...) s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga, osobito što se tiče razine obaviještenosti, navedeni zahtjev treba shvatiti široko, tj. tako da nameće ne samo to da je predmetna odredba gramatički razumljiva za potrošača nego i da ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se odnosi predmetna odredba kao i, prema potrebi, odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama, tako da potrošač može procijeniti, na temelju preciznih i razumljivih kriterija, ekonomske posljedice koje za njega proizlaze (vidjeti u tom smislu presude od 30. travnja 2014., Kásler i Káslerné Rábai, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 70. do 73.; od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C 621/17, EU:C:2019:820, t. 37. i od 3. ožujka 2020., Gómez del Moral Guasch, C 125/18, EU:C:2020:138, t. 43.). (...) slijedi da se članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 i njezin članak 5. protive sudskoj praksi prema kojoj se smatra da je ugovorna odredba sama po sebi transparentna, bez potrebe ispitivanja poput onog opisanog u prethodnoj točki.

U tim je okolnostima na nacionalnom sudu da provjeri, kad uzima u obzir sve okolnosti sklapanja ugovora, je li financijska institucija potrošaču priopćila dovoljno elemenata kako bi se potonji upoznao sa sadržajem i funkcioniranjem ugovorne odredbe kojom mu se nalaže plaćanje naknade za otvaranje kao i o njegovoj ulozi u ugovoru o zajmu. Na taj način potrošač ima pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu (vidjeti analogno presudu od 26. veljače 2015., Matei, C 143/13, EU:C:2015:127, t. 77.) i može ocijeniti doseg svoje obveze i, konkretno, ukupan trošak tog ugovora.

(...) valja odgovoriti tako da članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom ''glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno o prenošenju članka 4. stavka 2. te direktive u pravni poredak te države članice. (...) Jedanaestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u predmetu C 224/19 u biti pita treba li članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje stvara na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

15. 4. Prema iznesenom shvaćanju u toj odluci:

-Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da im se protivi to da, u slučaju ništavosti nepoštene ugovorne odredbe kojom se potrošaču nalaže plaćanje svih troškova zasnivanja i brisanja hipoteke, nacionalni sud odbije potrošaču povrat iznosa plaćenih na temelju navedene ugovorne odredbe, osim ako odredbe nacionalnog prava koje bi se primjenjivale da nema te ugovorne odredbe nalažu potrošaču snošenje svih ili dijela tih troškova.

-Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

-Članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13.

16. Imajući u vidu sve navedeno i kako je u postupku utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade i ima li suprotna strana uopće bilo kakve troškove vezane za odobravanje kredita, takvo postupanje (ugovaranje) je protivno načelu savjesnosti i poštenja i nesumnjivo uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično tome i ništetna.

17. Naime, odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP/03). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4. ZZP/03). Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83. ZZP/03). Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

18. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03). Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 102. st. 2. ZZP/07).

19. Sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno i zbog toga, što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredba ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani. Zahtjev transparentnosti, na koji se pozivala tuženica, a koji ona tumači na način da potrošači trebaju biti informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovu smislu, pravdajući navedenu premisu da bi obveza navođenja konkretnih, pojedinačnih radnji koje se ''moraju'' obaviti u zamjenu za određene naknade bila pretjerano i neopravdano opterećenje tuženice, nije osnovan, jer upravo ovakvo tumačenje predstavlja bitnu karakteristiku nepoštenosti postupanja tuženice koja smatra da je životno logično da se klijentu ne pruži objašnjenje u vidu namjene i svrhe navodnih troškova banke koje mu ista nameće te pritom isplaćuje umanjeni iznos glavnice kredita, dok se kamata obračunava na cjelokupnu glavnicu, koja uključuje i odbijene ''troškove obrade''. To je ujedno i odgovor na postavljeno pitanje. (Tako i u Rev-818/2024-2 od 17. siječnja 2024.).

20. Kako je odredba Ugovora (čl. 10. st. 1.) ništetna te ne proizvodi pravne učinke, to je tuženica u obvezi vratiti tužitelju sve ono što je primio temeljem navedene ništetne odredbe, u smislu odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, s kamatom od dana stjecanja, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

21. Budući da ovaj sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 391. st. 3. ZPP, nije našao postojanje razloga zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je dopuštena, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6.

ZPP-a, reviziju odbiti kao neosnovanu.

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ova postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić