Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4006/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Mirele Mijoč Kramar i člana vijeća Roberta Jambora, u pravnoj stvari tužitelja UE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Gordana Adamović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2774/2021-23 od 20. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2774/2021-23 od 20. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđuje se ništetnima i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9013214201 od 24. listopada 2007. i to dio odredbe čl. 4.1. koji glasi: "sukladno odluci Banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima….", dio odredbe čl. 7.2. koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.'', odredba čl. 12.3. koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 4,50% (slovima: četiri cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.'' i odredba čl. 10. koji glasi: “U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”.

Pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužitelju ĆE;

- na ime razlike preplaćenih iznosa kamata iznos od 285,83 eura / 2.153,60 kn sa zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose pobliže označene u izreci, -na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznos od 597,25 eura / 4.500,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 29. listopada 2007. pa do isplate,

- na ime plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 298,78 eura / 2.251,14 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. travnja 2011. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

Pod točkom III. izreke utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu broj 9014254586 od 28. listopada 2008. i to odredba čl. 12.3. koji glasi: “Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% (slovima: tri cijelih pedeset posto) od iznosa kredita.'' i odredba čl. 10. koji glasi: “U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”

Pod točkom IV. izreke nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužitelju ĆE na ime plaćane naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 317,52 eura / 2.392,34 kn sa zateznim kamatama koje teku od 31. listopada 2008. pa do isplate te na ime plaćane naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 231,84 eura / 1.746,82 kn sa zateznim kamatama koje teku od 30. travnja 2011. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom V. izreke nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., isplatiti tužitelju ĆE parnični trošak u iznosu od 2.106,94 eura / 15.874,74 kn sa zateznim kamatama koje teku od 20. travnja 2023. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Pod točkom VI. izreke odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredna banka Zagreb d.d. za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 eura / 10.359,94 kn.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP), predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti, podredno ukinuti. Traži trošak žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je utvrđenje ništetnim odredbi čl. 4.1., čl. 7.2., čl. 12.3. i čl. 10. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. kojim je tužitelju, kao korisniku kredita, stavljeno na raspolaganje 100.000,00 kn, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamata, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu, te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 285,83 eura/2.153,60 kn, iznos od 597,25 eura/4.500,00 kn i 298,78 eura/2.251,14 kn te zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi čl. 12.3. i 10. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2008. kojim je tužitelju stavljeno na raspolaganje 9.500,00 eura, u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita i naknada za prijevremenu otplatu, te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa od 2.392,34 kn/317,52 eura i 231,84 eura/1.746,82 kn, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te postupak koji im je prethodio ovaj sud nije ustanovio da su počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP-a), kao niti žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju u žalbi određeno upire tuženik jer je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presuda i rješenja su razumljive, ne proturječe sama sebi niti razlozima, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika, a ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijanih odluka ne bi bilo moguće ispitati.

5.1. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a jer da je istom presudom tužitelju dosudio iznose na ime naknada koje tužitelj u svom zahtjevu specificiranom u podnesku od dana 3. ožujka 2023. nije tražio, jer suprotno proizlazi iz sadržaja spisa (stranica 131 do 135 spisa).

6. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja uz utvrđenja i zaključke:

-da su stranke zaključile Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9014254586 od 28. listopada 2008. (dalje: Ugovor o kreditu od 28. listopada 2008.) i Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9013214201 od 24. listopada 2007. (dalje: Ugovor o kreditu od 24. listopada 2007.),

-da je uvidom u Ugovor o kreditu od 24. listopada 2007. utvrđeno da je odredbom čl. 4.1. Ugovora propisano da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima, odredbom čl. 7.2. navedenog ugovora propisano je kako u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, odredbom čl. 12.3. propisano je da se korisnik kredita obvezuje platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 4,50% od iznosa kredita, dok je odredbom čl. 10. propisana obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate,

-da je uvidom u Ugovor o kreditu od 28. listopada 2008. utvrđeno da je odredbom čl. 12.3. propisana obveza korisnika kredita platiti banci naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 3,50% od iznosa kredita, a odredbom čl. 10. obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate,

-da je tijekom postupka izveden dokaz saslušanjem svjedoka djelatnika tuženika koji su sudjelovali na zaključenju predmetnih ugovora o kreditu CE i PE i tužitelja,

-da je u odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu s tog osnova, utvrđeno da je ugovorna kamata sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu od 24. listopada 2007. i ugovoreno,

-da ugovorena kamata kao takva mora biti određena odnosno odrediva, sve imajući u vidu odredbu čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO),

-da sporne odredbe čl. 4.1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. ne sadrže podatke na temelju kojih bi se moglo zaključiti na koji način tuženik izračunava kamatnu stopu, pa samim time ni jasne podatke o tome pod kojim uvjetima se ta kamatna stopa mijenja,

-da tužitelj na temelju tako neodređenih uvjeta promjene kamatnih stopa nije mogao usporediti uvjete primjene kamatne stope tuženika s uvjetima promjene kamatne stope drugih banaka niti je mogao pratiti uvjete promjene kamatne stope pa time ni ocijeniti opravdanost povišenih kamatnih stopa u trenutku njihova povišenja,

-da sporne odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže jasne uvjete promjene ugovorene promjenjive kamatne stope, a koje bi bile razumljive prosječnom potrošaču,

-da je unošenjem u Ugovor o kreditu od 24. listopada 2007. u potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, točnije ugovorne odredbe prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odlukama kreditora odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca,

-da je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u predmetnom Ugovoru o kreditu bila takva da su na temelju nje potrošači jedino mogli znali koliko je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli cijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati,

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom zaključenja ugovora nije pružena informacija od strane tuženika o mogućim kretanjima te kamatne stope tijekom trajanja ugovora, kao niti o parametrima koji bi na to utjecali,

-da se svjedoci, djelatnici tuženika, ne sjećaju konkretnih ugovora o kreditu zaključenih s tužiteljem, kao ni razgovora s tužiteljem, a da uopćene informacije koje su davali klijentima prilikom zaključenja ugovora o kreditu o kojima su iskazivali, nisu od odlučnog značaja, jer je za odluku u ovom postupku bitno utvrditi o čemu su svjedoci informirali konkretnog klijenta, ovdje tužitelja, a o čemu svjedoci nisu iskazivali,

-da, dakle, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena, a niti odrediva,

-da kako se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv to stoga takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovore strane u odnosu na banku - trgovca kao drugu ugovornu stranu,

-da kako su odredbe o ugovorenoj kamati koja je promjenjiva u skladu s aktom kreditora u Ugovoru o kreditu od 24. listopada 2007. nepoštene to su u smislu odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009., dalje: ZZP/07) te ugovorne odredbe ništetne,

-da u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora,

-da stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene visine kamatne stope u trenutku plaćanja svakog pojedinog anuiteta i iznosa obračunatog prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi,

-da je u vezi sa zahtjevom tužitelja radi utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. i čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2008. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva utvrđeno da se sukladno odredbama čl. 96. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

-da je na temelju iskaza tužitelja i sadržaja samog ugovora o kreditu utvrđeno da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a iste su, uostalom, bile unaprijed formulirana od strane tuženika (trgovca) te stoga tužitelj (potrošač) nije imao utjecaja na njihov sadržaj,

-da prvostupanjski sud smatra da tužitelj, sve da mu je i bila pružena prilika da pregovara o uvjetima ugovora, ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnim ugovorima mijenja, da su takvi ugovori tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja,

-da je tuženik nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, a tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao,

-da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornim ugovornim odredbama, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika, slijedom čega je utvrđeno da o odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. i odredbi čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2008. nije bilo moguće pregovarati,

-da plaćanje naknade za obradu zahtjeva, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 4,50%, odnosno 3,50% iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača),

-da s obzirom da se o navedenoj odredbi čl. 12.3. oba ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj niti je mogao ishoditi da se iste eliminiraju iz ugovora, da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 97. ZZP/07-a (da tako i Županijski sud u Zagrebu u odluci broj Gž-136872021-2 od 20. srpnja 2021.),

-da je stoga ništetna ugovorna odredba iz čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. i čl. 12.3. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2008.,

-da u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita se navodi da prema odredbi čl. 1024. ZOO-a korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit (st. 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.),

-da osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. st. 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u čl. 25. ZOO-a prema kojoj odredbi dužnik novčane obveze može ispuniti je prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja,

-da odredba čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti,

-da bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali tuženik tijekom postupka niti ne tvrdi da bi pretrpio štetu i u kojoj visini,

-da tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita,

-da je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavljaju nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti),

-da je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi nepoštena, te se radi se o ništetnoj odredbi (da tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev 112/2018. i dr.),

-da nije od utjecaja to što su ugovori o kreditu u cijelosti ispunjeni,

-da je stoga osnovan tužbeni zahtjev tužitelja i u dijelu u kojem predlaže utvrditi ništetnima odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu od 24. listopada 2007. i čl. 10. Ugovora o kreditu od 28. listopada 2008.,

-da je sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju navedenih ništetnih odredbi,

-da je u svrhu utvrđenja visine tražbine tužitelja izveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću,

-da je vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da su stranke 24. listopada 2007. zaključile Ugovor o nenamjenskom kreditu broj 9013214201 na iznos od 100.000,00 kn, ugovoren je rok otplate od 120 mjeseci te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 8,78% godišnje na dan sklapanja Ugovora, dospijeće prve obveze bilo je 30. studenog 2007., a slijedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu,

-da u svom mišljenju u odnosu na Ugovor o kreditu od 24. listopada 2007. vještak utvrđuje da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. studenog 2007.) do dana prijevremene otplate kredita (28. travnja 2011.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita iznosi ukupno 2.153,60 kn,

-da je naknada za obradu predmetnog zahtjeva obračunata i naplaćena 29. listopada 2007. u iznosu od 4.500,00 kn, a naknada za prijevremenu otplatu predmetnog kredita obračunata je i naplaćena 30. travnja 2011. u iznosu od 2.251,14 kn,

-da je u odnosu na Ugovor o kreditu od 28. listopada 2008. vještak utvrdio kako je naknada za obradu predmetnog zahtjeva obračunata i naplaćena 31. listopada 2008. u iznosu od 332,50 eura odnosno 2.392,34 kn, a naknada za prijevremenu otplatu predmetnog kredita obračunata je i naplaćena 30. travnja 2011. u iznosu od 237,34 eura odnosno 1.746,82 kn,

-da čl. 1111. ZOO-a određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala,

-da čl. 1115. ZOO-a uređujući opseg vraćanja stečenog te određuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva,

-da kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju,

-da je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope tuženik propustio tužitelja upoznati s ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju bi pripadala od dana tuženikovog stjecanja,

-da je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita, protivno kogentnim zakonskim odredbama, također ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata na plaćeni iznos naknada tužitelju je dosuđena od dana plaćanja,

-da je neosnovan tuženikov prigovor zastare.

7. Pravilno tuženik žalbenim navodima upire da sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP-a, kao što je ovdje slučaj.

8. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, prvostupanjski sud ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nije vezao uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, već je o osnovanosti tužbenog zahtjeva raspravio neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima i primjenom tih propisa utvrdio pravno odlučne činjenice.

9. Prvostupanjski sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

10. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 8,78%, a ugovoreno je da je banka može promijeniti sukladno odluci banke o kamatnim stopama u poslovanju s građanima (čl. 4.1. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 24. listopada 2007. / stranica 22 spisa). Takva ugovorna odredba o kamati je, i prema shvaćanju ovog suda, uočljiva, ali nije lako razumljiva, odnosno nije dovoljno određena i precizna (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

11. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije mora se imati u vidu da su prema odredbi članka 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO-a određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

12. ZZP/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u odredbi članka 96. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

13. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 propisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su između ostalih: odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

15. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

16. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice i naprijed navedeni pravni okvir, ovaj sud ocjenjuje da se navedenom odredbom predmetnog Ugovora o kreditu promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženika, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena. Dakle, vjerovnik (tuženik) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužitelja), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužitelj nije ni mogao znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogao istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

17. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, s tim da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

18. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirao isključivo tuženik i na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužitelj predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što mu je ponuđeno.

19. Dakle, i prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 143/2013.) postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu ovog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj broj: Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023.). Stoga suprotni žalbeni navodi tuženika nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

20. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je utvrdio da se i o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pregovaralo i da tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj te da je ništetna, te je za svoje uvjerenje dao jasne i valjane razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

21. Stoga, suprotne tvrdnje tuženika i u navedenom dijelu su bez pravnog uporišta.

22. Pri tom treba nadodati da iz navedene spornih odredbi ugovoru o kreditu nije vidljivo koju stvarnu uslugu/troškove tužitelj podmiruje tuženiku plaćanjem iste, a niti tuženik tijekom postupka nije iznosio nekakve konkretne tvrdnje koju to stvarnu vrijednost plaćanjem naknade tužitelj tuženiku podmiruje, već je samo pozivao se na svoje akte koji reguliraju materiju kreditiranja (opće uvjete) kojima je predmetna naknada bila regulirana i koje odredbe su implementirane u ugovor o kreditu, time da se o aktima po prirodi stvari ne može pregovarati, pa se time nije moglo pregovarati niti o predmetnoj ugovornoj odredbi koja je u ugovor preuzeta iz (općih) akata tuženika. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

23. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Pravilno prvostupanjski sud, i prema ocjeni ovoga suda, zaključuje i o ništetnosti odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita

25. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava utvrđenja prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu isplatu kredita jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Tako pravno shvaćanje zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama tog suda broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022, Rev-1035/2024-2 od 6. studenoga 2024. i dr.

26. Kako iz provedenog postupka i utvrđenja do kojih je došao sud prvog stupnja proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije niti tvrdila, niti dokazivao da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju, kao korisniku kredita, dao dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, te da je tužitelja informirao o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačio neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodio računa i o interesima tužitelja), kao što nije dokazivao niti to (ali isto tako niti tvrdio), da se o spornoj odredbi Ugovora pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tuženika, iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu, te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika koji je sklapanje Ugovora uvjetovao odredbama koje je sam formulirao, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba, suprotno žalbenim navodima tuženika, prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

27. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV –308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

28. Tuženik ničim nije dokazao stvarnu štetu (koja je za tuženika nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno odredbi čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazao koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita

29. Također, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenih iznosa koje je tuženik naplatio temeljem ništetnih odredbi (čl. 323. st. 1. ZOO-a), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac za ulaznu naknadu odnosno za naknadu za prijevremenu isplatu kredita jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a.

30. U iznesenom činjeničnom i pravnom kontekstu, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je sukladno nalazu i mišljenju vještaka koji je izrađen u skladu sa pravilima struke, obvezao tuženika da tužitelju s osnove ništetnih odredbi ugovora isplati iznose pobliže označene u izreci

31. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužitelja, kako je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

32. U odnosu na ostale žalbene navode tuženika kojima ponavlja prigovore koji su isticani u postupku, na koje je prvostupanjski sud u razlozima prvostupanjske presude jasno i argumentirano odgovorio, nije potrebno ponavljati obrazloženje prvostupanjske presude.

33. Odluka o parničnom trošku pravilna je i zakonita kako u osnovi tako i u visini (čl. 155. st. 5. i čl. 154. st. 1. ZPP-a), time da tuženik određeno niti ne prigovara broju i vrstama radnji za koje je tužitelju dosuđen trošak.

34. Kako žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, to je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

35. Tuženik nije uspio sa žalbom pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Zagrebu 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Žulj