REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-1503/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužiteljice IG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, Zagreb, Savska cesta 64, OIB: 91547293790, kojeg zastupa službena osoba IGS, radi ostvarivanja prava na novčanu naknadu, 18. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Središnjeg ureda, KLASA: UP/II 102-05/23-01/63, URBROJ: 344-222/3-23-02 od 07. travnja 2023.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Zagreb, KLASA: UP/I-102-05/23-01/991, URBROJ: 251-103/2-23-03 od 01. ožujka 2023.

III. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojemu je prvostupanjsko tijelo obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju odluke.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (tisuću dvije stotine pedeset) eura, u roku od 60 dana od dostave odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u navedenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zakonske zatezne kamate, od dana donošenja odluke o troškovima spora do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. Rješenjem predsjednice Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: 31 Su-582/2023-2 od 23. studenog 2023. predmet Upravnog suda u Zagrebu poslovni broj: Us I-1816/2023 ustupljen je na rješavanje Upravnom sudu u Osijeku.

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II 102-05/23-01/63, URBROJ: 344- 222/3-23-02 od 07. travnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Zagreb, KLASA: UP/I-102- 05/23-01/991, URBROJ: 251-103/2-23-03 od 01. ožujka 2023.

2. Navedenim prvostupanjskim rješenjem KLASA: UP/I-102-05/23-01/991, URBROJ: 251-103/2-23- 03 od 1. ožujka 2023., tužiteljici je odbijen zahtjev za priznavanjem prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti, budući je u provedenom postupku utvrđeno da je tužiteljica zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti podnijela protekom roka iz članka 47. Zakona o tržištu rada („Narodne novine" 118/18, 32/20, 18/22; dalje: Zakon).

3.1. Tužiteljica u tužbi navodi da su rješenja prvostupanjskog tijela i tuženika rezultat administrativne pogreške, odnosno pretjeranog formalizma. Ističe da je u žalbi protiv prvostupanjske odluke navela da je njezin radni odnos kod poslodavca u Irskoj prestao 9. rujna 2022., odnosno da joj je kao kolektivnom višku otkazan ugovor o radu. U trenutku gubitka posla, odnosno 9. rujna 2022., tužiteljica se uopće nije nalazila na području Europe, odnosno ni u jednoj državi članici Europske unije, već je boravila u [adresa] gdje je posao, odnosno radne zadatke za svojeg poslodavca iz Irske obavljala na daljinu, i gdje se zajedno sa svojim suprugom brinula za teško pokretnog i dementnog ujaka njezinog supruga, te nije mogla znati kada će se točno vratiti u Republiku Hrvatsku. O navedenim okolnosti predlaže da sud izvede dokaz saslušanjem tužiteljice i supruga tužiteljice RG, [adresa], te da sud izvrši uvid u odobrene vize za Australiju, za tužiteljicu i njezinog supruga. Nadalje, smatra da su u postupku pogrešno protumačene i primijenjene odredbe članka 65. stavak 5. točka a) Uredbe (EZ) br. 883/2004 o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (dalje: Uredba), bez uzimanja u obzir činjenice da prethodna norma upućuje na "prvu i drugu rečenice stavka 2." istog članka 65., a koje propisuju sljedeće: "Osoba koja je u potpunosti nezaposlena, koja je tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe boravila u državi članici koja nije nadležna država članica i koja i dalje boravi u toj državi članici, ili se vraća u tu državu članicu, stavlja se na raspolaganje službama zapošljavanja države članice boravišta. Neovisno o članku 64, osoba koja je u potpunosti nezaposlena može se kao dopunski korak staviti na raspolaganje službama zapošljavanja države članice u kojoj je obavljala svoju posljednju djelatnost u svojstvu zaposlene ili samozaposlene osobe.“ Kako tužiteljica tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe nije boravila u državi članici Europske unije, već u Australiji, naglašava da je člankom 64., stavkom 1., točkama a) do c) Uredbe propisano sljedeće: "Nezaposlene osobe koje odlaze u drugu državu članicu:

1. Osoba koja je u potpunosti nezaposlena i koja ispunjava uvjete zakonodavstva nadležne države članice za stjecanje prava na davanja te odlazi u drugu državu članicu s ciljem da tamo nađe posao zadržava svoje pravo na novčana davanja za nezaposlenost pod sljedećim uvjetima i u okviru sljedećih ograničenja: (a) prije svog odlaska nezaposlena se osoba mora prijaviti kao osoba koja traži posao i treba ostati dostupna službama zapošljavanja nadležne države članice najmanje četiri tjedna nakon što je postala nezaposlena. Međutim, nadležne službe ili ustanove mogu odobriti njezin odlazak prije istjecanja tog razdoblja;

(b) nezaposlena se osoba mora prijaviti kao osoba koja traži posao kod službi zapošljavanja države članice u koju je otišla treba se podvrgavati kontrolnim postupcima koji su tamo organizirani pridržavati se uvjeta utvrđenih na temelju zakonodavstva te države članice. Taj se uvjet smatra ispunjenim za razdoblje prije prijave ako se ta osoba prijavi u roku od sedam dana od dana kada je prestala biti dostupna službama zapošljavanja države članice koju je napustila. U iznimnim slučajevima, nadležne službe ili ustanove mogu produžiti to razdoblje;

(c) pravo na davanja zadržava se za razdoblje od tri mjeseca od datuma kada je nezaposlena osoba prestala biti dostupna službama za zapošljavanje države članice koju je napustila, pod uvjetom da ukupno trajanje za koje se pružaju davanja nije duže od ukupnog trajanja razdoblja njezinog prava na davanja na temelju zakonodavstva te države članice; nadležne službe ili ustanove mogu produžiti razdoblje od tri mjeseca do maksimalno šest mjeseci“.

3.2. Smatra da je ispoštovala rok od 7 dana, koji je započeo primitkom U1 obrasca izdanog od strane nadležne institucije u Irskoj, od kada se može smatrati da je tužiteljica prestala biti dostupna irskim službama zapošljavanja. Nadalje, tužiteljica osporava tvrdnju da je centar njenog životnog interesa bio u Republici Hrvatskoj, pri čemu je doista u obrascu "Izjava - rad u inozemstvu“, pod točkom 3.2. (Pitanje: Tijekom vašeg boravka u inozemstvu, koliko često ste se vraćali u Republiku Hrvatsku?) tužiteljica označila polje "bar jednom u 6 mjeseci“ iz razloga što je službena osoba navela “da napiše bilo što“ (uzimajući u obzir dugotrajno izbivanje), a drugi razlog je bio taj što obrazac nudi odgovore: ,"bar jednom tjedno“, "bar jednom u mjesec dana“, "bar jednom u 6 mjeseci“. Na obrascu postoji i polje "ostalo", međutim, također prema osobnom kazivanju tužiteljice, prilikom ispunjavanja navedene izjave joj je, kao što je navedeno, bilo rečeno da navede bilo što. Stoga je tužiteljica označila polje da se u Republiku Hrvatsku vraćala bar jednom u 6 mjeseci, jer je to bilo najdulje vrijeme koje je podržavao predmetni obrazac, no tužiteljica se u Republiku Hrvatsku nije vraćala od 2019. sve do 2022. godine.

3.3. Stoga tužiteljica osporava da bi njoj centar životnog interesa bio u Republici Hrvatskoj. Prije toga perioda tužiteljica je otišla iz Republike Irske u Kanadu na "working holiday" 2018. godine te opet vratila iz Kanade u Irsku gdje je iste godine primala i naknadu u Irskoj te se i zaposlila na neodređeno vrijeme. Navodi i da je u osporavanom rješenju pogrešno navedeno da je tužiteljica u "lzjavi - rad u inozemstvu“ navela da je provela na radu u Republici Irskoj od 28. svibnja 2015. do 17. kolovoza 2022., a do pogrešnog zaključak došlo je jer je u toč. 3.1. Izjave bilo postavljeno pitanje "koliko dugo je tužiteljica živjela u inozemstvu", a ne koliko je provela na radu. Naime, tužiteljica je 17. kolovoza 2022. otišla raditi u Australiju na daljinu za irskog poslodavca te joj je radni odnos prestao 9. rujna 2022.

3.4. S obzirom da se tužiteljica u vrijeme otkaza ugovora o radu (kao tehnološki višak) nije nalazila u Republici Irskoj niti u kojoj drugoj državi članici Europske unije nego u Australiji, na nju bi se trebao primjenjivati citirani članak 64. Uredbe, stavak 1., točka b), te smatra da se kod podnošenja predmetne prijave pridržavala roka od 7 dana od dana primitka obrasca U1 iz Irske (zaprimila ga je na kućnu adresu 9. veljače 2023.). Dakle, da se pridržavala uvjeta zakonodavstva države članice, konkretno Republike Hrvatske, za razdoblje prije prijave službi zapošljavanja države članice u koju je otišla (Republiku Hrvatsku), s obzirom da je svoju prijavu izvršila unutar roka od 7 dana od dana zaprimanja obrasca U1 iz Republike Irske u kojoj je ranije bila zaposlena, te potom stekla status nezaposlene osobe koja ispunjava uvjete Republike Irske za stjecanje prava na davanja. Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika kao i prvostupanjsko rješenje te da predmet vrati na ponovni postupak, kao i da sud naredi tuženiku nadoknadu troškova upravnog spora uz pripadajuće zakonske zatezne kamate u slučaju neispunjenja obveze u paricijskom roku.

4.1. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik ističe da se tužiteljica 14. veljače 2023. prijavila u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Zagreb te je istovremeno podnijela i zahtjev za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti po prestanku radnog odnosa u Republici Irskoj. Tužiteljica je uz zahtjev za novčanu naknadu priložila Izjavu - rad u inozemstvu u kojoj je navela da je u Republici Irskoj boravila u razdoblju od 28. svibnja 2015. do 17. kolovoza 2022. te je na temelju iste utvrđeno da se tužiteljica vraćala u Republiku Hrvatsku barem jednom u 6 mjeseci, slijedom čega je prvostupanjsko tijelo utvrdilo da se u odnosu na tužiteljicu primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske sukladno odredbi članka 65. Uredbe. Iz spisu priloženog U1 obrasca, koji je izdan od nadležne institucije u Republici Irskoj, a kojim se potvrđuju podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu kao razdoblja zaposlenja ili razdoblja osiguranja navršena prema zakonodavstvu Republike Irske, razlog prestanka posljednjeg radnog odnosa, da li je osoba koristila novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti i drugi podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu je utvrđeno da je tužiteljici posljednji radni odnos prestao 9. rujna 2022. Stoga tuženik smatra da je u provedenom postupku pravilno utvrđeno da je zahtjev tužiteljice za novčanu naknadu (podnesen dana 14. veljače 2023.) podnesen protekom roka iz članka 47. Zakona.

4.2. Tuženik ističe da je temeljno pravilo primjene Uredbe "lex loci laboris" iz članka 11. točke 3. c Uredbe koji propisuje da se na osobu kojoj je prestao radni odnos primjenjuje zakonodavstvo države posljednje djelatnosti odnosno države rada, osim u slučaju ako je ta osoba za vrijeme rada u jednoj državi članici prebivala u državi članici koja nije nadležna država članica, odnosno koja i dalje prebiva u toj državi članici ili se vraća u tu državu članicu, u kojem slučaju će se na takvu osobu primijeniti zakonodavstvo države prebivališta.

4.3. Budući je tužiteljica u svojoj Izjavi („Izjava - utvrđivanje države prebivališta") navela da se vraćala u Republiku Hrvatsku, prvostupanjsko tijelo, Područna služba Zagreb i tuženik, upravo na temelju citirane izjave zaključili su da se na tužiteljicu ima primijeniti zakonodavstvo Republike Hrvatske odnosno Zakon o tržištu rada, sukladno citiranom članku 65. točki 2. i točki 5.a Uredbe i da su nadležni za odlučivanje o tužiteljičinom zahtjevu za novčanu naknadu podnesenom po prestanku radnog odnosa u Republici Irskoj.

4.4. Tuženik ističe da je, uz pretpostavku da se na tužiteljicu trebalo primijeniti zakonodavstvo Republike Hrvatske, osporavano rješenje zakonito, a u suprotnom ukoliko se utvrdi da Republika Hrvatska nije nadležna, zahtjev za novčanu naknadu treba proslijediti sukladno članku 81. Uredbe na rješavanje nadležnoj službi za zapošljavanje Republike Irske kao državi čije se zakonodavstvo na tužiteljicu posljednje primjenjivalo, a koja će primjenom Uredbe i irskih propisa odlučivati o osnovanosti tužiteljičinog zahtjeva za novčanu naknadu.

5. U podnesku dostavljenom ovome sudu 31. listopada 2024. tuženik je istaknuo da je tužiteljica podnijela zahtjev za novčanu naknadu u Republici Hrvatskoj, a po prestanku radnog odnosa u Republici Irskoj te je iz vlastoručno potpisane Izjave - rad u inozemstvu utvrđeno da se tužiteljica vraćala u Republiku Hrvatsku, slijedom čega se sukladno članku 65. stavku 2. Uredbe na tužiteljicu primjenjuju zakonodavstvo države prebivališta, odnosno zakonodavstvo [adresa]. Kako navedeno nije bilo sporno tužiteljici sve do pokretanja upravnog spora, tuženik predlaže da se održi javna rasprava, radi utvrđenja predmetne činjenice o kojoj ovisi primjena prava. Ističe da tuženik ne može znati ispunjava li tužiteljica uvjete za novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti u Republici Irskoj i prema irskom zakonodavstvu.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u spis, spis upravnoga postupka te u sve isprave koje su priložene istima.

7.1. Sud je u ovom sporu održao raspravu 14. veljače 2025. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine" br. 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana na daljinu putem platforme Microsoft Teams (članak 89. stavak. 2. ZUS-a), u prisutnosti službene osobe tuženika, a u odsutnosti uredno pozvane tužiteljice (pozvana putem mail adrese koju je navela u podnesku od 12. rujna 2023.), koja svoj izostanak nije opravdala, primjenom odredbe članka 91. stavak 3. ZUS-a.

7.2. Na navedenoj raspravi službena osoba tuženika navela je da tužiteljica nakon podnošenja tužbe nije naknadno kontaktirala tuženika niti prvostupanjsko tijelo te nije dostavljala dokaze u smislu odgovorne države članice za isplatu naknade niti u smislu da je zahtjev prethodno podnosila nadležnom tijelu Republike Irske.

7.3. Primjenom odredbe članka 93. stavak 2. ZUS-a sud je odbio kao nepotrebne za rješavanje ove upravne stvari dokazne prijedloge saslušanja tužiteljice, te saslušanja supruga tužiteljice RG iz [adresa], primjenom odredbe članka 8. ZUS-a, s obzirom na iskazanu pasivnost tužiteljice, te s obzirom da u sporu nije sporna okolnost boravka tužiteljice u Australiji već pitanje primjene zakonodavstva Republike Hrvatske odnosno Republike Irske.

7.4. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8.1. Člankom 11. točkom 1. Uredbe propisano je da se na osobe na koje se primjenjuje Uredba primjenjuje zakonodavstvo samo jedne države članice. Prema točki 2. istog članka Uredbe se, u smislu Glave lI, za osobe koje primaju novčana davanja zbog ili kao posljedicu njihove djelatnosti u svojstvu zaposlenih osoba ili samostalnih djelatnika, smatra da obavljaju spomenutu djelatnost. To se ne primjenjuje na invalidske, starosne, ili obiteljske mirovine, ili na mirovine za ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ili na novčana davanja za bolest kojima se pokrivaju troškovi liječenja na neograničeni rok.

8.2. Člankom 11. točkom 3.a Uredbe propisano je da se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba ili kao samostalni djelatnik u državi članici, primjenjuje zakonodavstvo te države članice. Nadalje, točkom 3.c istog članka Uredbe propisano je da se na osobu koja prima davanja za nezaposlenost prema članku 65. na temelju zakonodavstva države članice u kojoj ima prebivalište, primjenjuje zakonodavstvo te države članice.

8.3. Sukladno članku 65. točki 2. Uredbe osoba koja je u potpunosti ostala nezaposlena, a koja je tijekom svoje posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe ili samostalnog djelatnika prebivala u državi članici koja nije nadležna država članica i koja i dalje prebiva u toj državi članici ili se vraća u tu državu članicu, stavlja se na raspolaganje službama zapošljavanja države članice prebivališta. Nadalje, prema točki 5.a. navedenog članka Uredbe, takva osoba prima davanja sukladno zakonodavstvu države članice prebivališta kao da se to zakonodavstvo na nju primjenjivala tijekom njezine posljednje djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe ili samostalnog djelatnika.

8.4. Člankom 65. točka 2. Uredbe također je propisano da se nezaposlena osoba, koja nije pogranični radnik, koja se ne vraća u državu članicu svojeg prebivališta, stavlja na raspolaganje službama zapošljavanja države članice čije se zakonodavstvo na nju posljednje primjenjivalo.

8.5. Člankom 5. točkom b.) Uredbe propisano je da ako se, na temelju zakonodavstva nadležne države članice, pravni učinci pripisuju pojavi određenih činjenica ili događaja, ta država članica uzima u obzir slične činjenice ili događaje koji nastanu u bilo kojoj državi članici kao da su nastali na njihovu vlastitu području.

8.6. Člankom 47. stavkom 1. točkom 1. Zakona propisano je da pravo na novčanu naknadu stječe nezaposlena osoba kojoj je prestao radni odnos ako se prijavi Zavodu i podnese zahtjev u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa, prestanka privremene nesposobnosti za rad, odnosno rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog ili skrbničkog dopusta nakon prestanka radnog odnosa. Stavak 2. istog članka Zakona, propisuje da nezaposlena osoba koja iz opravdanog razloga propusti rok za prijavu iz stavka 1. ovoga članka, može se prijaviti i podnijeti zahtjev Zavodu u roku od 8 dana od dana prestanka razloga koji je prouzročio propuštan je roka, a najkasnije 60 dana od propuštan ja roka iz stavka 1. ovoga članka.

9.1. Iz spisa tuženika proizlazi:

- da se tužiteljica prijavila u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Područne službe Zagreb, 14. veljače 2023., te da je istovremeno podnijela i zahtjev za novčanu naknadu, po prestanku radnog odnosa u Republici Irskoj;

- da je tužiteljica uz zahtjev priložila Izjavu - rad u inozemstvu u kojoj je navela da je u Republici Irskoj živjela u razdoblju od 28. svibnja 2015. do 17. kolovoza 2022. te da se vraćala u Republiku Hrvatsku barem jednom u 6 mjeseci.

- da je spisu priložen U1 obrazac izdan od nadležne institucije u Republici Irskoj, a kojim se potvrđuju podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu kao razdoblja zaposlenja ili razdoblja osiguranja navršena prema zakonodavstvu Republike Irske, razlog prestanka posljednjeg radnog odnosa, da li je osoba koristila novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti i drugi podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu.

9.2. Između ostaloga u postupku je utvrđeno da je tužiteljici posljednji radni odnos prestao dana 9. rujna 2022., što tužiteljica ne osporava.

10. Slijedom navedenoga prvostupanjsko tijelo utvrdilo je da se na tužiteljicu primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske, sukladno odredbi članka 65. Uredbe, uvažavajući sadržaj priloženog U1 obrasca, koji je izdan od nadležne institucije u Republici Irskoj, a kojim se potvrđuju podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu kao razdoblja zaposlenja ili razdoblja osiguranja navršena prema zakonodavstvu Republike Irske, razlog prestanka posljednjeg radnog odnosa, da li je osoba koristila novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti i drugi podaci relevantni za utvrđivanje prava na novčanu naknadu.

11. Nadalje, prvostupanjsko tijelo kao i tuženik pravilno su utvrdili i naveli prethodno citirane razloge proteka subjektivnog kao i objektivnog roka za podnošenje predmetnog zahtjeva u smislu članka 147. Zakona, u slučaju nadležnosti Republike Hrvatske.

12. Opće je pravno načelo da propusti ili greške državnih tijela ne mogu ići na štetu stranaka, te je navedeno shvaćanje, između ostaloga, sadržano i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 13. prosinca 2007. po zahtjevu br. 32457/05 u predmetu Gashi protiv Hrvatske u kojoj je također navedeno da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo treba snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina. Navedeni stav proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4673/2008 od 20. svibnja 2009.

13. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, sud nije mogao osporavano rješenje tuženika kao i rješenje prvostupanjskog tijela ocijeniti zakonitim.

14. Sud ocjenjuje pravilnim i svrsishodnim za pravilno rješavanje ove upravne stvari stav tuženika iznesen u odgovoru na tužbu, da je za rješavanje ove upravne stvari potrebno utvrditi je li tužiteljica osoba iz članka 65. točke 2. Uredbe tj. pogranični radnik odnosno potrebno je primjenom članka 11. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (kojom se utvrđuje postupak provedbe Uredbe utvrditi da li je tužiteljici za vrijeme rada u Republici Irskoj središte životnog interesa bilo u Republici Hrvatskoj ili u Republici Irskoj, budući da o tome ovisi čije će se zakonodavstvo primijeniti odnosno koja je država nadležna za rješavanje zahtjeva tužiteljice za novčanu naknadu.

15. Tužiteljica doista tek u tužbi iznosi nove činjenice odnosno osporava da se vraćala u Republiku Hrvatsku za vrijeme rada u Republici Irskoj navodeći da se od 2019. do 2022. nije vraćala u Republiku Hrvatsku, iako je u Izjavi navela da se u Republiku Hrvatsku vraćala jednom u 6 mjeseci, koju činjenicu prethodno nije osporavala. Tužiteljica je, nesporno, djelatnost u svojstvu zaposlene osobe obavljala u Republici Irskoj, te je prema članku 11. točki 3.a. Uredbe tj. načelu "lex loci laboris" obuhvaćena zakonodavstvom države rada tj. Republike Irske te je zahtjev za novčanu naknadu trebala podnijeti pri nadležnoj instituciji Republike Irske. Iznimku od navedenog pravila predstavljali bi sukladno članku 11. točki 3.c. Uredbe pogranični radnici iz članka 65. točke 2. Uredbe odnosno osobe koje za vrijeme rada u jednoj državi članici prebivaju u drugoj državi članici ili se vraćaju u tu državu članicu.

16. Dakle, u ponovnom postupku valjalo bi utvrditi je li tužiteljica osoba iz članka 65. točke 2. Uredbe tj. pogranični radnik odnosno potrebno je primjenom članka 11. Uredbe (EZ) br. 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća (kojom se utvrđuje postupak provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 utvrditi je li tužiteljici za vrijeme rada u Republici Irskoj središte životnog interesa bilo u Republici Hrvatskoj ili u Republici Irskoj, budući da o tome ovisi čije će se zakonodavstvo primijeniti odnosno koja je država nadležna za rješavanje tužiteljičinog zahtjeva za novčanu naknadu.

17. Sud ocjenjuje pravilnim i stav tuženika (iznesen u odgovoru na tužbu) o pogrešnom tumačenju odredbe članka 64. Uredbe od strane tužiteljice, jer se članak 64. Uredbe primjenjuje u slučaju izvoza novčane naknade, što znači da primjena članka 64. točke 1. b. Uredbe podrazumijeva da je tužiteljica trebala prethodno ostvariti pravo na novčanu naknadu u Republici Irskoj te se potom prijaviti Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u roku od sedam dana od dana kada je prestala biti dostupna službama za zapošljavanja države članice u kojoj je ostvarila pravo i koju je napustila.

18. Pri tome tužiteljica nije pružila dokaze niti je ikada u postupku navela da je u Republici Irskoj ostvarila pravo na novčanu naknadu koje bi mogla izvesti, sukladno članku 64. Uredbe u Republiku Hrvatsku, niti se u konačnici prijavila Hrvatskom zavodu za zapošljavanje u roku od sedam dana, računajući od dana kada je prestala biti dostupna službi za zapošljavanje Republike Irske.

19. Ukoliko u ponovnom postupku tužiteljica svojim sudjelovanjem u postupku ne ospori nadležnost Republike Hrvatske za rješavanje njenog zahtjeva primjenom nacionalnog zakonodavstva, potrebno je ponovno donijeti rješenje kojim se zahtjev odbija kao neosnovan, primjenom članka 47. Zakona, uvažavajući specifične okolnosti podnošenja zahtjeva.

20. Prema odredbi članka 117. stavak 1. ZUS-a ako sud utvrdi da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, presudom će usvojiti tužbeni zahtjev, poništiti pobijanu odluku i sam riješiti stvar, osim kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari ili je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni. Kako sud nije mogao sam utvrditi činjenično stanje, valjalo je predmet vratiti prvostupanjskom tijelu na ponovno odlučivanje, kao u toč. I. i toč. II. izreke presude.

21. Pri tome je prvostupanjsko tijelo kao i tuženik vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda, sukladno članku 119. stavku 4. ZUS-a, kako je odlučeno u toč. III. izreke presude.

22. Naknadu troška u ovom upravnom sporu zatražila je tužiteljica u tužbi (po tadašnjoj opunomoćenici Romini Štaba, odvjetnici u odvjetničkom društvu Porobija & Špoljarić d.o.o. u Varaždinu, Kolodvorska 12) za trošak sastava tužbe. Primjenom odredbe članka 52. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 - dalje: Tarifa ), u svezi Tbr. 27 i Tbr. 46 Tarife, trošak radnje sastava tužbe iznosi 1.000,00 eura uz pripadajući iznos PDV-a.

23. Obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u upravnom sporu, te obzirom da sud nastali trošak smatra opravdanim, valjalo je primjenom odredbe članka 144. stavak 1. i članka 147. stavak 1. ZUS-a odlučiti kao u toč. IV. izreke ove presude.

U Osijeku 18. ožujka 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv točke I., II. i III. izreke ove presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a).

Protiv točke IV. izreke ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Tužiteljici – na e- mail adresu: [adresa elektroničke pošte] com

2. Tuženiku