Poslovni broj: Usž-2295/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1. Abbazia Marine d.o.o. Rijeka, OIB: 69104342952, Pul Vele Crikve 1, kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog ureda Poldan, Gatara, Vižintin, Š, Ilić i Fruk Morina, odvjetnici u Rijeci, Jadranski trg 47/II i 2. Mirno more d.o.o. , Rijeka, OIB: 07363550107, A. Mohorovičića 2, kojeg zastupa opunomoćenik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, I. Grohovca 2/II, protiv tuženika Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Zagreb, Prisavlje 14, kojeg zastupa službena osoba ŠZ, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Liburnia Riviera Hoteli d.d., OIB: 15573308024, Opatija, Ulica Maršala Tita 198, koju zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri, odvjetnici u Rijeci, Supilova 6/III, radi koncesije na pomorskom dobru, odlučujući o žalbi zainteresirane osobe protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 Us I-363/2022-16 od 7. ožujka 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba zainteresirane osobe i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 11 Us I-363/2022-16 od 7. ožujka 2024.

II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, KLASA: UP/II-342-22/21-01/3, URBROJ: 530-03-1-1-1-22-9 od 19. siječnja 2022. te se predmet vraća tuženiku na ponovni postupak (točka I. izreke). Ujedno je odlučeno o pravu tužitelja na naknadu troška od tuženika (točka II. i III. izreke), dok je zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška odbijen (točka IV. izreke).

2. Zainteresirana osoba je u zakonom predviđenom roku podnijela žalbu protiv presude Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Us I-363/2022 od 07. ožujka 2024., pobijajući istu u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga, a osobito zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te bitnih povreda odredaba postupka.

2.1. U žalbi navodi da je postupak za dodjelu koncesije u kojem je doneseno pobijano rješenje pokrenut još 22. veljače 2018. godine Odlukom o namjeri davanja koncesije, da su ponude pregledane 11. travnja 2019. godine te da je, temeljem utvrđenja na tom pregledu, donesena 30. svibnja 2019. prva odluka o dodjeli koncesije (tada društvu Abazzia Marine d.o.o.), a koja je odluka kasnije poništena te druga, kojom je kao najpovoljniji ponuditelj odabrana zainteresirana osoba. U trenutku proteka roka za javljanje na natječaj, (a koji datum prvostupanjski sud uzima kao ključan za ocjenu mjerodavnog stanja stvari te potpunosti ponuda/dostavljene dokumentacije), kao niti u trenutku održavanja sjednice na kojem je izvršen pregled svih dostavljenih ponuda i sve dostavljene dokumentacije nagodbe na koje se poziva prvostupanjski sud nisu postojale (kao što nisu postojale niti bilo kakve eventualne sudske, upravne ili druge pravomoćne odluke kojima bi bilo utvrđeno da je zainteresirana osoba koristila pomorsko dobro bez osnove). S druge strane zainteresirana osoba je nesporno dostavila potrebnu izjavu kojom potvrđuje da nije koristila podmorsko dobro bez osnove pa zainteresirana osoba smatra da predmetne nagodbe uopće nisu relevantne za odlučivanje niti se na njima može temeljiti odluka u ovoj stvari, a zbog čega je dalje pobijana presuda nezakonita. Kada bi se predmetne nagodbe ipak smatrale relevantnim, ističe se, suprotno stavu prvostupanjskog suda, da iz tih nagodbi proizlazi da je zainteresirana osoba pouzdan ponuditelj te da je rješenje Ministarstva u cijelosti zakonito. Naime, (za razliku od tužitelja koji su osnovani nakon što je predmetni natječaj za koncesiju raspisan, koji nemaju zaposlenih, nemaju nikakve imovine i dr. a kako je to sve prethodno istaknuto u postupku i potvrđeno presudom Upravnog suda u Rijeci posl. br. Us I -1449/2020) zainteresirana osoba je (a što je praktički opće poznato) najveći hotelijer na Liburnijskoj rivijeri sa 17 hotela, kamping resortom i dr. koja na tom području posluje od 1947. godine i zapošljava preko 1.000 zaposlenika s mogućnošću ugošćavanja preko 4.700 gostiju dnevno te je u pomorsko dobro uložila više milijuna eura i praktički sa svojim hotelima i uređenim pomorskom dobrom koje ima u koncesiji čini prepoznatljivu vizuru Grada Opatije i okolice. Nadalje, davatelj koncesije je sa zainteresiranom osobom sklopio još pet drugih ugovora o koncesiji za gospodarsko korištenje pomorskog dobra na različitim lokacijama na području Liburnije, po kojima zainteresirana osoba, kao i po ugovoru o koncesiji za Marinu, uredno ispunjava sve svoje obveze. Uvažavajući činjenicu da u trenutku proteka roka za javljanje na natječaj te održavanja sjednice na kojem je izvršen pregled svih dostavljenih ponuda i sve dostavljene dokumentacije nisu postojale bilo kakve eventualne sudske, upravne ili druge pravomoćne odluke kojima bi bilo utvrđeno da je zainteresirana osoba koristila pomorsko dobro bez osnove, kao i činjenicu da na sam postupak javnog natječaja i otvaranje ponuda nije bilo primjedbi, razlog za odbijanje ponude „korištenje pomorskog dobra bez osnove i bez plaćanja naknade“ na strani zainteresirane osobe nije postojalo. U odnosu na tužiteljev prigovor bespravnog korištenja pomorskog dobra, zainteresirana osoba se poziva i na odredbu članka 39. stavka 7. točke. g u svezi s odredbom članka 39. stavka 9. Direktive 2014/23/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. godine o dodjeli ugovora o koncesiji, kojima je propisano da gospodarski subjekt može pružiti dokaze kako bi dokazao da su mjere koje je poduzeo dovoljne da pokažu njegovu pouzdanost bez obzira na postojanje nekog bitnog razloga za isključenje te da se, ako se takav dokaz smatra dovoljnim, dotični gospodarski subjekt ne isključuje iz postupka. Ukazuje i na to da zbog višekratnih promjena zakonodavnog okvira u vremenu od 10. siječnja 2014. do 10. rujna 2015. i u razdoblju od 11. rujna 2015. godine do 21. srpnja 2017. nije bilo moguće sklopiti ugovor o koncesiji, ali je u tom vremenu zainteresirana osoba koristila i ulagala u predmetno područje, u vezi s čime su donesene presude Trgovačkih sudova i sklopljene izvansudske nagodbe, koje same po sebi ne predstavljaju niti mogu predstavljati ispunjenje diskvalifikacijskog uvjeta iz čl. 17. st. 5 ZPDML.

2.2. U odnosu na prigovore da ponudi nije bila dostavljena bankarska garancija, već novčani polog, zainteresirana osoba se poziva na odredbu članka 214. st. 3 i 4. Zakona o javnoj nabavi, kojom je izričito propisano da kad javni naručitelj zahtijeva dostavu jamstava da je obvezan u dokumentaciji o nabavi odrediti vrstu, sredstvo i uvjete jamstava, s time da ne može odrediti isključivo novčani polog kao jamstvo, kao i da neovisno o sredstvu jamstva koje je javni naručitelj odredio, gospodarski subjekt može dati novčani polog u traženom iznosu.

2.3 Predlaže da Sud usvoji žalbu, poništi presudu Upravnog suda u Rijeci, posl. br. Us I-363/2022 od 07. ožujka 2024. godine i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljima da zainteresiranoj osobi solidarno naknade prouzročeni trošak sukladno spisu priloženom troškovniku uvećano za sastav ove žalbe u iznosu od 1.250,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV.

3. Tužitelji i tuženik iako uredno pozvani nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, poništio rješenje tuženika i predmet vratio na ponovno odlučivanje, jer činjenično stanje odlučno za pravilnu primjenu materijalnog prava nije potpuno utvrđeno.

6. Prema podacima sveza spisa, prvostupanjski upravni sud je osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koje su utvrđivane u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je, na temelju raspoloživih dokaza, ispravno zaključio da zainteresirana osoba za sada nije dokazala da je udovoljila uvjetu iz članka 17. stavka 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03., 100/04., 141/06., 38/09., 123/11., 56/16., 98/19., dalje: ZPDML).

7. Stoga će u postupku povodom pobijane presude (ponovnom postupku) biti potrebno nesporno utvrditi je li i kada je zainteresirana osoba platila naknadu za korištenje pomorskog dobra bez koncesije u razdoblju 10. siječnja 2014. do 10. rujna 2015. godine i od 11. rujna 2015. godine do 21. srpnja 2017. (korištenje luke nautičkog turizma Marina Admiral), u vezi s čime su sklopljene nagodbe broj N-DO-85/2019-IV te N-DO-105/2019-IV između Republike Hrvatske i ovdje zainteresirane osobe.

7.1. Ovdje treba imati na umu da je ta naknada utvrđena nepravomoćnim rješenjima Carinske uprave i da je, prema podacima u spisu (dopis Carinske uprave), zainteresirana osoba još dana 16. svibnja 2018. izvršila uplatu cjelokupnog iznosa iz tog rješenja, da bi kasnije presudom donesenom u upravnom sporu bila utvrđena ovlaštenikom na povrat plaćenog iznosa.

7.2. Stoga treba nesporno utvrditi je li plaćena naknada za korištenje predmetnog pomorskog dobra u razdoblju u kojem, prema podacima spisa, zbog izmjena zakonodavnog okvira, zainteresirana osoba nije mogla sklopiti ugovor o koncesiji jer granica pomorskog dobra nije bila utvrđena, odnosno nesporno utvrditi da li je u vezi s presudom u upravnom sporu plaćeni iznos vraćen zainteresiranoj osobi pa je ona tek sklapanjem nagodbi ispunila obvezu plaćanja naknade. Riječ je o presudi Upravnog suda u Rijeci od 7. svibnja 2018., kojom se poništavaju rješenja Ministarstva financija, KLASA: UPll-042-01/18-02103, URBROJ: 513-04/18-2 od 7. svibnja 2018. godine i rješenja Carinske uprave, KLASA: UPII-471-01116-11/55, URBROJ: 513-04118-2 od 18. siječnja 2018. godine.

7.3. Ako se utvrdi da je naknada plaćena prije roka za predaju ponuda po natječaju koji je objavila Županijska skupština Primorsko-goranske županije, dana 22. veljače 2018., Odlukom o namjeri davanja koncesije na pomorskom dobru za rekonstrukciju i gospodarsko korištenje luke posebne namjene, luke nautičkog turizma, Marine Admiral, Grad Opatija ("Službene novine", broj 5/18), tada na strani zainteresirane osobe ne bi opstojala smetnja iz članka 17. stavka 5. ZPDML-a, a u protivnom ta smetnja (propisana i dokumentacijom o nabavi) postoji.

7.4. Vezano za obvezu dostave bankarske garancije, ovaj Sud ne može prihvatiti obrazloženje iz točke 24. pobijane presude jer odredbe članka 214. stavka 3. i 4. Zakona o javnoj nabavi (na koji zakon upućuje Zakon o koncesijama) određuju da je, u situaciji u kojoj je javni naručitelj odlučio zahtijevati dostavu jamstava, obvezan u dokumentaciji o nabavi odrediti vrstu, sredstvo i uvjete jamstava, s time da ne može odrediti isključivo novčani polog kao jamstvo, kao i da neovisno o sredstvu jamstva koje je javni naručitelj odredio, gospodarski subjekt može dati novčani polog u traženom iznosu. Stoga okolnost što je zainteresirana osoba uplatila novčani polog davatelju koncesije u visini traženog jamstva ne čini smetnju za pozitivnu valorizaciju ponude zainteresirane osobe, pod uvjetom da je ispunjen uvjet koji isključuje ponudu (članak 17. stavak 5. ZPDML).

8. Obzirom na uspjeh u sporu, temeljem članka 79. stavka 4. ZUS-a, tužiteljima je pravilno dosuđen trošak spora, dok je zainteresirana osoba pravilno odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova spora. Iz istog razloga i temeljem iste zakonske osnove, jer nije uspjela sa žalbom, zainteresirana osoba je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

9. Iz navedenih razloga, temeljem članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS- a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić