Poslovni broj: Usž-2877/2024-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Jelene Rajić, članica vijeća te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GŠ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Darko Novačić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radomir Borotić i Darko Novačić, Virovitica, Tomaša Masaryka 14, protiv tuženika Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Šubićeva 29, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatske vode, Vodnogospodarski odjel za Dunav i donju Dravu, Osijek, Splavarska 2a, radi inspekcijskog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l- 1260/2023-12 od 23. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1260/2023-12 od 23. svibnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325- 01/23-01/58, URBROJ: 443-01-17-01-23-2 od 28. kolovoza 2023. i rješenja Državnog inspektorata, Područnog ureda Osijek, Službe za nadzor zaštite okoliša i vodopravne inspekcije, KLASA: UP/I-325-01/23-01/215, URBROJ: 443-02-01-13-23-1 od 23. svibnja 2023., te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troška upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 28. kolovoza 2023. odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja višeg vodopravnog inspektora od 23. svibnja 2023., kojim se tužitelju zabranjuje smetanje i oduzimanje posjeda javnog vodnog dobra na zemljištu k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] bez ugovora o zakupu na javnom vodnom dobru sklopljenog s Hrvatskim vodama, Vodnogospodarski odjel za Dunav i donju Dravu, a radi ostvarenja gospodarskih i osobnih potreba (točka 1. izreke), naređuje se tužitelju uspostava prijašnjeg stanja uz prethodno pribavljeno mišljenje Hrvatskih voda, na javnom vodnom dobru iz točke 1. izreke ovoga rješenja (točka 2. izreke), te se kao rok izvršenja toga rješenja određuje 30 dana od dana njegovog primitka (točka 3. izreke).

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti. U opširnim žalbenim razlozima, u bitnom, tužitelj ističe da prvostupanjski sud nije odlučivao o njegovom tužbenom zahtjevu na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Naime, sud je u potpunosti ignorirao prava tužitelja koja proizlaze iz Zakona o poljoprivrednom zemljištu, te je presudu temeljio isključivo na vodnom zakonodavstvu, kao i mišljenju i stavovima Hrvatskih voda, ne uvažavajući trenutno važeće zakonske propise u Republici Hrvatskoj. Navodi da je na održanom ročištu sud odbio zahtjev zainteresiranih stranaka na strani tužitelja za sudjelovanjem u postupku, te je time onemogućio iznošenje relevantnih činjenica bitnih za postupak suđenja, a u korist tužitelja. Pri navođenju katastarske čestice kao predmeta spora izostavlja se navesti narav čestice upisane u zemljišnim knjigama, a to je oranica, već se navodi isključivo kao čestica javnog vodnog dobra. Obzirom da se radi o oranici koja je u vlasništvu Republike Hrvatske, ista je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu definirana i kao državno poljoprivredno zemljište, dio zajedničkog državnog zemljišnog fonda, te zbog svoje veličine spada u osobito vrijedno poljoprivredno zemljište na kojemu je jasno propisana zakonska obveza poljoprivredne proizvodnje. Nastavno se tužitelj opširnim razlozima osvrće na svrhu Zakona o vodama i Zakona o poljoprivrednom zemljištu te ukazuje na nezakonitosti upravljanja državnim poljoprivrednim zemljištem u sustavu javnog vodnog dobra, navodeći da se prilikom odabira najboljeg ponuđača na natječaju isti odabire temeljem samopropisanih kriterija Hrvatskih voda, a zanemaruju se jasni kriteriji odabira najboljeg ponuđača propisani člankom 36. Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Drži točnim navode iz pobijane presude da je predmetno zemljište postalo dio javnog vodnog dobra, te da njime valja upravljati na način koji je sukladan Zakonu o vodama, no izostavlja se činjenica da isto ulaskom u sustav javnog vodnog dobra nije prestalo biti i državno poljoprivredno zemljište kojim se upravlja na način propisan Zakonom o poljoprivrednom zemljištu. Također, smatra točnim da je tužitelj samoinicijativno platio zakoniti iznos zakupnine Hrvatskim vodama, u nedostatku drugog rješenja, jer Hrvatske vode na provedenom natječaju nisu željele sklopiti ugovor prema zakonitoj ponudi. Upire na činjenicu da je poljoprivrednim zakonodavstvom jasno definirano da se istekom ugovora o zakupu dosadašnjem zakupcu uz plaćanje zakupnine priznaje mirni posjed ukoliko nadležna tijela ne provode natječaje ili, kao u slučaju Hrvatskih voda, provode natječaje koji su u suprotnosti s važećim zakonskim regulativama, a što sve nastavno detaljnim razlozima pojašnjava osvrćući se na dijelove pobijane presude. Drži pogrešnim zaključak suda da je predmetno poljoprivredno zemljište koristio bez valjane pravne osnove, a što je sve tužitelj obrazložio tijekom postupka, kao i u tužbi i ovoj žalbi. Što se tiče inspekcijskog nadzora i stvarne nadležnosti, već je ukazano i na zakonsku nadležnost poljoprivrednog inspektora i poljoprivrednog zakonodavstva na predmetnoj čestici, te su nejasne nepravilnosti i utvrđeni nedostaci koje je na državnom poljoprivrednom zemljištu tužitelj napravio obradom istog, provodeći propisane agrotehničke mjere. Smatra jasnim da upravljanje predmetnom parcelom zahtijeva posebnu pravnu regulaciju te da je jednostrano donošenje rješenja od strane vodopravnog inspektora na čestici državnog poljoprivrednog zemljišta u sustavu poljoprivredne proizvodnje, temeljeno na zakonodavstvu koje ne poznaje termin poljoprivredno zemljište, a suspendirajući specijalni zakon koji do detalja uređuje postupanje s poljoprivrednim zemljištem, bespredmetno i neprihvatljivo. Mišljenja je da bi tužitelj na natječaju bio najbolji ponuditelj te bi imao pravo na zasnivanje ugovora da su poštivani uvjeti natječaja propisani zakonom umjesto samopropisanih uvjeta natječaja Hrvatskih voda. Ovako se tužitelju uskraćuje prednost koja mu zakonski pripada, a drugim ponuđačima se daje prednost koja im zakonski ne pripada. Prvostupanjski sud nije proveo niti jedan od predloženih dokaza, nije saslušao neposredno tužitelja iako je to predlagano, nije saslušao neposredno svjedoke iako je i to predloženo u tužbi niti je proveo druge dokaze, čime su povrijeđene jasne zakonske odredbe u kojima se navodi da sporne činjenice za odluku sud utvrđuje i saslušanjem stranaka, pogotovo kada stranka to predlaže i odaziva se pozivu suda. Ovakvim postupanjem suda povrijeđeno je i načelo kontradiktornosti, temeljem kojeg stranci treba dati priliku da proturječi navodima protustranke. Budući sud praktično nije provodio nikakve dokaze niti je dopustio provođenje dokaza koje je predlagao tužitelj, drži da u ovom slučaju nisu bili ispunjeni svi elementi suđenja odnosno da sud nije utvrdio relevantne činjenice, slijedom čega je onda donio i pogrešnu odluku. Na kraju, bitnu povredu pravila sudskog postupka nalazi i u tomu što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je nerazumljiva, proturječi sama sebi i obrazloženju presude, a u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno ti su razlozi nejasni i proturječni. Nepostojanje valjanog obrazloženja u pobijanoj presudi čini istu nemogućom za ispitati, zbog čega se i podnosi žalba. S obzirom na sve izneseno, tužitelj predlaže ovom Sudu osporenu presudu ukinuti i usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno, predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz obveznu uputu koje se prvostupanjski sud ima pridržavati.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, smatra žalbene navode neosnovanim. U bitnom, ističe kako nisu točni navodi tužitelja da prvostupanjski sud nije odlučivao na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud, u skladu s odredbom članka 6. tada važećeg Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), održao javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost da se izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Nastavno u očitovanju tuženik upire na odredbe članka 12. stavka 9. i članka 18. Zakona o vodama ("Narodne novine", broj: 66/19., 84/21. i 47/23.), koje sadržajno citira, te detaljno opisuje činjenično stanje utvrđeno u postupku, nakon čega zaključuje kako je nesporno utvrđeno da je k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] čestica javnog vodnog dobra pod upravljanjem Hrvatskih voda, a koju tužitelj koristi (zasađen ječam i kukuruz) iako nije sklopio ugovor o zakupu predmetnog javnog vodnog dobra s Hrvatskim vodama, slijedom čega ne postoji pravna osnova na temelju koje je tužitelj ovlašten isto koristiti. Iznoseći i druge razloge zbog kojih osporenu presudu smatra na zakonu utemeljenom, tuženik predlaže ovom Sudu žalbu odbiti kao neosnovanu.

4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, smatra da je prvostupanjski sud u svojoj odluci pravilno i potpuno utvrdio relevantno činjenično stanje, koje u bitnom nije ni sporno, te na isto pravilno primijenio materijalno pravo. Ističe da tužitelj nije u pravu kada smatra da predmetna katastarska čestica nije samo javno vodno dobro kako je uknjiženo u B. vlastovnici zk. ul. br. [broj ZK uloška], već da je ta čestica zemlje temeljem "oznake zemljišta: oranica" u A. posjedovnici i državno poljoprivredno zemljište u smislu Zakona o poljoprivrednom zemljištu pa da se stoga kod davanja u zakup te čestice moraju primijeniti odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Za raspolaganje česticama zemlje javnog vodnog dobra, neovisno o nazivu zemljišta, isključivo se primjenjuju odredbe Zakona o vodama. Dakle, javno vodno dobro u cijelosti je podvrgnuto posebnom stvarnopravnom režimu utvrđenom tim Zakonom, a što zainteresirana osoba dalje detaljnije pojašnjava, nakon čega zaključuje kako nema nikakvog zakonskog utemeljenja da se na raspolaganje predmetnom česticom primjenjuju odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu. S obzirom da je tužitelj predmetnu česticu javnog vodnog dobra koristio nakon 9. ožujka 2022. bez valjanog pravnog osnova, odnosno protivno Zakonu o vodama, to je osnovano od upravitelja javnog vodnog dobra pozvan da napusti bespravni posjed predmetne čestice, a po proteku ostavljenog dobrovoljnog roka za izvršenje poziva i neizvršenjem istog, Hrvatske vode su bile dužne zatražiti postupanje Državnog inspektorata, što su i učinile. Slijedom svega navedenog, zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.

7. Naime, prema odredbi članka 66. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer bitna povreda pravila sudskog postupka postoji kada upravni sud u tijeku spora nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbe ZUS-a, a to je utjecalo na donošenje zakonite i pravilne presude (članak 66. stavak 2.), čemu ovdje nije udovoljeno jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a osporena presuda, upravo suprotno žalbenim navodima, sadrži sve propisano odredbom članka 60. toga Zakona, pa tako i u pogledu stavka 4. iste odredbe, koji propisuje što sve mora sadržavati obrazloženje presude, a koje je potpuno i jasno te u korelaciji s izrekom presude.

9. Kod toga, Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da se obveza obrazlaganja odluka ne može shvatiti kao zahtjev za detaljnim odgovorom na svaki navod, već opseg obrazlaganja odluke ovisi o prirodi iste te se utvrđuje prema okolnostima konkretnog slučaja i prirodi stvari, s tim da u obrazloženju moraju biti navedeni pravno odlučni razlozi na kojima je donesena odluka utemeljena, kako je to ovdje i učinjeno, jer je u osporenoj presudi prvostupanjski sud naveo relevantne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim. Navedene razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, u cijelosti prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na dokazima koji prileže svezu spisa te na pravilnom tumačenju relevantnih odredaba materijalnog prava primijenjenog u postupku.

10. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze (saslušanje tužitelja i svjedoka), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 33. stavak 3. ZUS-a), ali je dužan u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora. U konkretnom slučaju, međutim, tužitelj je na održanoj raspravi odustao od prijedloga za saslušanjem (zapisnik od 15. svibnja 2024.), na koju okolnost se osvrnuo i prvostupanjski sud u osporenoj presudi, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja ni po toj osnovi.

11. Nadalje, iz podataka sveza spisa proizlazi da je prvostupanjski upravni sud osporenu presudu utemeljio na dokazima i činjenicama koji su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđeni, nakon čega je, pravilnom primjenom izrijekom navedenih odredaba ovdje mjerodavnog Zakona o vodama, osnovano zaključio da tužitelj predmetnu česticu javnog vodnog dobra (zasađenu kulturom ječma i kukuruza) koristi iako nije sklopio ugovor o zakupu iste sa zainteresiranom osobom, dakle, bez valjane pravne osnove. Stoga su, i po ocjeni ovoga Suda, u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za izricanje mjere zabrane korištenja predmetne čestice i uspostave prijašnjeg stanja na istoj temeljem Zakona o vodama, jer se u ovakvoj pravnoj situaciji ne primjenjuju odredbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu, na čijoj primjeni tužitelj neosnovano inzistira i u žalbi.

12. Naime, iz dokaza koji prileže svezu spisa, osobito zapisnika o inspekcijskom nadzoru obavljenom 3. svibnja 2023. i Odluka Hrvatskih voda, nesporno proizlazi da je Odlukom od 2. lipnja 2022. prihvaćen tužiteljev zahtjev za davanje prava zakupa na predmetnom javnom vodnom dobru, a temeljem koje Odluke je tužitelj trebao zaključiti ugovor o pravu zakupa s Hrvatskim vodama, što, niti nakon ponovljenog poziva, nije učinio, zbog čega su Hrvatske vode, Odlukom od 2. ožujka 2023., poništile prethodnu Odluku. Navedeno ima za posljedicu da od toga dana (od 2. ožujka 2023.) tužitelj predmetno zemljište koristi bez valjane pravne osnove, a što sve ukazuje na neosnovanost žalbenih prigovora usmjerenih na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

13. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je prvostupanjska presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju materijalnog prava za koje smatra da ga je trebalo primijeniti u postupku, što nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari.

14. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, a sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24.), žalbu odbiti kao neosnovanu.

U Zagrebu, 18. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović